Oko 400 boksač(ic)a iz pedesetak zemalja sudjelovat će na Svjetskom kupu u Brazilu koji će se sve do kraja travnja održavati u gradu Foz do Iguacu. Taj grad, inače, poznat je po veličanstvenim slapovima, drugim po veličini u svijetu uvrštenima među sedam svjetskih čuda.

Hrvatsku će na tom velikom natjecanju, u konkurenciji najboljih na planeti, olimpijskih i svjetskih prvaka i osvajača medalja, zastupati Sara Beram (do 65 kg), Gabrijel Veočić (do 80) i Luka Pratljačić (+90 kg) i imati priliku uz odličja i bodove za mjesta na rang-listama World Boxinga, te olimpijske kvalifikacije za OI u Los Angelesu 2028.

S tim tercetom, u Brazil su odletjeli i izbornik državne reprezentacije Paro Veočić i njihovi treneri Matej Matković i Damir Stručić.

Sara (Petar Zrinski, Zagreb), Gabrijel (Brod, Slavonski Brod) i Luka (BK Osijek) najbolji su naši predstavnici „plemenite vještine“ i jedini imaju sve uvjete i zadovoljavaju najviše kriterije za nastup na Svjetskom kupu.

Kao što je poznato, Sara Beram osvajačica je brončane medalje na EP 2022. godine a na SP je konkurirala za medalju i vratit će se u Brazilu u ringu poslije dužeg izbivanja izazvanog ozljedom i oporavkom. Veočić je dvostruki prvak Europe i osvajač medalje na lanjskom SP u Liverpoolu, petoplasirani na OI u Parizu 2024., trenutno četvrtoplasirani na rang-listi World Boxinga u poluteškoj kategoriji (do 80). A korpuldentni Osječanin Luka Pratljačić, sedmi na rang-listi najboljih svjetskih superteškaša , osvajač „bronce“ na EP 2024 i petoplasirani na lanjskom SP.

Foto: HBS

Osijek je na ovogodišnjoj 26. međunarodnoj turističkoj burzi PUT, održanoj od 15. do 17. travnja u Cresu, osvojio nagradu Simply the Best za najbolju turističku destinaciju Hrvatske u kategoriji gradska destinacija kontinenta! Ovo priznanje za Osijek ima posebnu težinu jer potvrđuje da grad na Dravi postaje sve snažnije prepoznat kao poželjna kontinentalna destinacija, grad ugodne atmosfere, bogate baštine i topline koju posjetitelji vrlo lako prepoznaju.

Nagradu dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i turistička burza PUT, a Osijek je među najboljima prepoznat zahvaljujući kvaliteti i raznolikosti svoje turističke ponude, razvoju novih sadržaja, unaprjeđenju postojećih atrakcija, uređenosti javnih prostora i turističkoj infrastrukturi. Dodatnu vrijednost ovom uspjehu daje i činjenica da je priznanje uručeno u sklopu najstarijeg hrvatskog B2B turističkog susreta, koji je ove godine okupio rekordnih 220 sudionika i 136 poslovnih subjekata iz turističkog sektora.

Ovo je priznanje i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da Osijek bude grad u koji se rado dolazi i kojem se posjetitelji vraćaju – svima koji svojim radom, gostoljubivošću, idejama i ljubavlju prema gradu sudjeluju u stvaranju njegove prepoznatljivosti.

– Nagrada Simply the Best veliko je priznanje Osijeku i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da naš grad bude prepoznat kao mjesto doživljaja, susreta i istinskog gostoprimstva. Ovo je nagrada svima koji vole Osijek i koji ga svakodnevno predstavljaju s ponosom. Posebno nas veseli najava da će Turistička zajednica grada Osijeka iduće godine biti domaćin, što doživljavamo kao veliko priznanje, ali i kao priliku da još jednom pokažemo širinu osječkog gostoprimstva, organizacijsku snagu i turistički potencijal grada – poručili su iz Turističke zajednice.

Vrijednost ovogodišnje dodjele dodatno naglašava i uspjeh drugih predstavnika istoka Hrvatske. Među nagrađenima su i Udruga Šokačka grana, Čarda kod Baranjca, Restoran Darócz iz Vardarca te Winter W&W Baranja, što još jednom potvrđuje kako Slavonija i Baranja zajedno grade snažnu, autentičnu i sve vidljiviju turističku priču.

Foto: TZ grada Osijeka

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku

Radovi na obnovi gradskog odmarališta u Omišlju na otoku Krku gotovi su, a prostor se trenutno oprema. Kako je najavio gradonačelnik Ivan Radić, ovdje će tijekom ljetnih mjeseci boraviti osječki mališani, dok će u mjesecima izvan sezone odmaralište biti na raspolaganju osječkim umirovljenicima.

Kako i po kojem modelu još uvijek se ne zna, no Radić je istaknuo kako se prostor trenutno oprema i prilagođava, te kako će njime upravljati Zavod za stanovanje.

Gostujući u emisiji Radio Osijeka podsjetio je kako Grad za umirovljenike godišnje izdvaja oko 3 milijuna eura. Osim što je prošle godine uvedena mjera besplatnog javnog gradskog prijevoza, koju prema podacima koristi 12.000 umirovljenika, naglasio je i kako Grad brine o društvenom i aktivnom životu najstarijih sugrađana kroz podršku rada umirovljeničkih udruga, organiziranju plesnjaka i proslava Nove godine, te izleta u Orahovicu koji su iznimno popularni među sugrađanima treće životne dobi.

Foto: David Jerković/PIXSELL

Pitanje je namijenjeno samo onima, koji će za sebe reći da dobro poznaju dugogodišnja rukometna zbivanja u Osijeku, što se posebice odnosi na nastupe naših rukometašica: Što povezuje Stanislava Šuperinu, Žarka Jaklinovića, Ljubomira Miloševića, Antu Kostelića, Ivicu Nikolića i Zdenka Kordija?

Ima, doista, onih kojima pitanje nije preteško, jer smo nanizali imena i prezimena trenera osječkih rukometašica, od osnutka Grafičara ’54 kad je trener bio čuveni Šuperina, a od 1968. i promjene imena u ŽRK Osijek najbolje osječke rukometašice trenirala su još samo petorica nabrojanih, svatko u svom razdoblju, još dok se rukomet igrao na otvorenom (u Parku kulture, sada Perivoju kralja Tomislava), a od ’73 u sadašnjem hramu rukometa i malog nogometa – Zrinjevcu.

Prema rezultatskim ostvarenjima, nedvojbeno, svi zaslužuju iskreni naklon, a svi nabrojani, bez ikakvih ograničenja, pridonijeli su (iz)gradnji iznimno bogate tradicije.

No, danas je na sceni samo još – Kordi. U neke druge prostore, nažalost, odavno su otišli i Šupe i Jaklec i Miloš, Gips i Nika za trajno su življenje izabrali Zagreb odnosno Kanadu… S nama je, još, samo aktualni lider struke ŽRK Osijek.

Rođen 1960., rukometni vratar u Elektri i RK Osijek, a kao trener – zaslužujepar excellence titulu. Zašto baš sada, u trenutcima kad ŽRK Osijek ima složenu zadaću očuvanja prvoligaškog statusa?

Osječka Kobra,što mu je dugogodišnji nadimak poglavito među rukometnim prijateljima, naime, za razliku od svih prethodnih godina, radeći kao trener ne samo u ŽRK Osijek, posljednjih mjeseci u vrijeme utakmica osječkog prvoligaša ili je tek dio stožera koji usmjerava igru Osječanki ili ga – na klupi u vrijeme utakmica niti nema.

Osječka Kobra,što mu je dugogodišnji nadimak poglavito među rukometnim prijateljima, naime, za razliku od svih prethodnih godina, radeći kao trener ne samo u ŽRK Osijek, posljednjih mjeseci u vrijeme utakmica osječkog prvoligaša ili je tek dio stožera koji usmjerava igru Osječanki ili ga – na klupi u vrijeme utakmica niti nema.

Prije nekoliko mjeseci nije tajio da ima zdravstvenih poteškoća, pa ga na nekoliko nastupa njegovih učenica nije ni bilo, sada je opet tu, ali naše primisli o Zdenkovim planovima o približavanju mirovine – postaju sve naglašenije. Štoviše, on to ne priznaje, ali ne krije li se baš to iza ovih rečenica:

– Ja sam sportski direktor-trener, šef stručnog stožera kluba, a Zorana Dorića uključio sam rujna prošle godine s ciljem da ga uvedem u trening i vođenje seniorske ekipe, što sam postupno i proveo, kao što i još uvijek provodim – opisuje Kordi, koji će u travnju obilježiti okrugli 66. rođendan.

– Stjecajem okolnosti, imao sam krajem jeseni i u posljednje vrijeme nekih zdravstvenih poteškoća, pa zbog toga nisam bio u mogućnosti prisustvovati nekim utakmicama. Sa Zoranom, kao i s ostalim članovima stožera, Bornom Wertagom i Zdravkom Lovačem, sve provodimo planski i dogovorno, uz moje stalno prisustvo, nadzor i neprekidnu komunikaciju. Cilj mi je pripremiti i uvesti kolegu Zorana u samostalno vođenje seniorske ekipe, a da ja sve više i postupno preuzmem savjetodavnu ulogu.

Onima koji ga dobro poznaju, ne samo kao trenera nego i kao čovjeka, slušajući ga pomalo će se stegnuti oko srca, jer je razvidno da se bliži rastanak. Što znači, da će osječka plejada vrhunskih sportskih stručnjaka, a napose rukometnih trenera, ostati siromašnija za doista veliko ime.

Kordi je, naime, profesor Tjelesnog odgoja, vlasnik EHF Pro Masters Coach licence, trenirao je i Podravku, i Nexe, bio je u Čakovcu, Virovitici, Samoboru, kao i u Mađarskoj i na Kosovu, od 2003. do 2005. vodio je kao izbornik žensku seniorsku reprezentaciju Hrvatske, s tim što su ga HRS i SN 2015. proglasili najboljih rukometnim trenerom Hrvatske.

Zaključak se nameće sam po sebi: oni koji s njim u Zrinjevcu surađuju imaju privilegiju učiti od najboljega, nadamo se da će to i iskoristiti. Iako je, isto tako nepobitno: osječku Kobru teško će biti nadomjestiti.

Foto: Osobna arhiva