„Karase vratio u svoj zavičaj“, posljednjih je mjeseci učestala misao onih koji su pratili dosadašnji životni put Branka Karačića, jednog od najboljih nogometaša našeg pitomog, a nogometnog oduvijek bogatog slavonsko-baranjskog podneblja. Jer, taj danas već 64-godišnji Vinkovčanin, nakon prepoznatljive talentiranosti mladalačkog igranja u Mladosti iz Vođinaca i Bedema iz Ivankova, pojavio se u nogometnom svijetu početkom osamdesetih u dresu povratnika među prvoligaše NK Osijek i – izgradio vrlo uspješnu nogometnu karijeru u Hrvatskoj i Belgiji.

Proljetos je, pak, prihvatio ponudu klupskih čelnika HNK Vukovar 1991. i preuzeo vođenje momčadi koja je u ovom trenutku, u prvenstvu Prve hrvatske lige (što je, ustvari, drugi razred hrvatskog nogometa) neporaženi lider na prvenstvenoj ljestvici s 20 bodova iz osam utakmica (gol-razlika 12:3), dok su drugoplasirana NK Opatija (18) i zagrebački Jarun (16) iza nje odigrali po devet utakmica.

Za početak, vratio se u davnu 1981.

– U početku mi nije bilo lako, NK Osijek se nakon jednogodišnjeg izbivanja tek vraćao u Prvu saveznu ligu, trebalo se izboriti za status prvotimca i pridonijeti zacrtanom cilju, što nam je i uspjelo, a meni nakon što mi je povjerenje ukazao trener Josip Duvančić – prisjeća se Branko koji je brzo 1982. stasao u prvotimca, pa u trenerskoj eri Milana Đuričića i Ljupka Petrovića narednih šest prvoligaških sezona bivše države kao standardni prvotimac, današnji bi ga treneri okarakterizirali kao osmicu, upisao oko 300 nastupa stekavši i status golgetera i kapetana bijelo-plavih.

Tih godina igrali su i Alempić, Žeravica, Džeko, Šmudla, Kalinić, Popović, Rakele, Todorović…, da bi kasnije Karini suigrači postali i Davidović, Lulić, Lepinjica, Dilber,  Kasalo, Bilić, Kostić, Redžepagić i, konačno, Šuker. Karačić je bio dirigent, lucidni organizator igre, ali i strijelac par-excellence. Iz tih će godina „izvaditi“ slikovite detalje:

– Često me podsjećaju na ona dva nezaboravna pogotka Vojvodini, postignuta po klizavom terenu i po jakoj kiši, kad sam izveo slobodni udarac s tridesetak metara daleko od sjevernog gola, zbog čega vratar Vasić nije uopće postavljao „živi zid“, a moj projektil završio mu iza leđa. Nedugo nakon toga, opet sam šutirao s gotovo iste udaljenosti, a čuvar mreže novosadskih lala tada je, ipak, postavio dvojicu suigrača da me ometu, ali je ishod bio isti! Ipak, nije to bila najveća udaljenost s koje sam (za)tresao mrežu, jer sam u utakmici s Čelikom u proljeće 1984., kad su nam bodovi bili potrebni za opstanak, šutirao iz onog kruga na sredini terena i pogodio pravo mjesto! Pobijedili smo tada 5:0, Zeničani su ispali a mi, pod Čvaljinim vodstvom, na kraju bili šesti, što je i ostao najbolji plasman NK Osijek u Prvoj saveznoj ligi bivše države… Već tada NK Osijek mi je bio, i do danas ostao, najdraži klub u Hrvatskoj.

Ostavivši dubok trag u Gradskom vrtu, u ljeto 1987. odazvao se pozivu iz Hajduka, što bi tada rijetko tko odbio, i dvije sezone odigrao uspješno za splitskog velikana, gdje je, kaže, najljepše uspomene ponio iz suradnje s trenerom Perom Nadovezom koji mu je, uz spomenutog Duvančića, u igračkoj karijeri ostavio najupečatljiviji dojam kao strateg i kao čovjek. A Brankova je karijera i dalje rasla, sudbina ga je odvela u zapadnu Europu, gdje je postao nezamjenjiv u zeleno-crnom dresu Cercle Bruggea.

– Kakav sam tamo ostavio dojam najlakše je dočarati pozivima na proslavu klupskih jubileja, a mene i Josipa Webera u tom su klubu svrstali u idealnu jedanaestoricu svih vremena – sjetio se Kara i hrvatskih suigrača u toj belgijskoj sredini, jer je osim njega i pokojnog brzonogog Brođanina u Cercleu nastupao i hajdukovac Jerko Tipurić. Inozemnu igračku karijeru Branko je obilježio i igrajući za austrijskog drugoligaša Linz (trenirao ga Zlatko Kranjčar), te „objesivši kopačke o klin“ 2007. u Unionu S.C. iz Bruxellesu, klubu koji u posljednje vrijeme ugodno iznenađuje belgijsku nogometnu javnost.

Iz sada već bogate trenerske karijere, lako će izdvojiti dva „špica“, uspjehe kakvima se mogu pohvaliti samo vrsni nogometni stručnjaci:

– Premijer ligu Bosne i Hercegovine osvojio sam trenirajući mostarski Zrinjski u sezoni 2013./2014., a potom smo sudjelovali i u kvalifikacijama za Ligu europskih prvaka, dakako bilo je to vrijeme na koje sam posebno ponosan. Nogometaši Šibenika su, pod mojim vodstvom u proljeće 2010. nadmašili u dva polufinalna susreta Varteks (Varaždin) s 0:0 i 2:0, što je jedini put omogućilo šibenskoj momčadi nastup u finalu Hrvatskog nogometnog kupa, gdje je, očekivano, Hajduk bio bolji u oba susreta, 2:1 i 2:0.

Naravno, u Karačićeve trenerske podvige moglo bi se uvrstiti i 2009., jer je anonimni Slavonac iz Starih Perkovaca izborio plasman u Prvu hrvatsku ligu. Nažalost, nikad nije i zaigrao, jer se ispriječio nedostatak financijskih sredstava. Nizanjem svega onoga što je Branko Karačić dosad postigao u nogometu, i kao igrač i kao trener, i neupućene će dovesti do neporeciva zaključka da je riječ o osobi koja je mjerodavna procijeniti situaciju u kojoj se trenutno nalazi NK Osijek. U odgovoru nastoji biti objektivan bez obzira što često ponavlja kako je to njegov najdraži nogometni klub!

– Nisam sasvim involviran u događaje u klubu i oko njega, štoviše na Opus Areni sam bio samo triput ali mi je i to bilo dovoljno da se uvjerim da moj omiljeni klub sada ima vrhunske uvjete, ali mi se čini kao da se klupsko čelništvo našlo u turbulentnom razdoblju iz kojeg teško pronalazi pravi put za toliko spominjani napredak. Pogotovo kad sadašnje, optimalne uvjete usporedim s onima dok je igrala moja i neke druge, prijašnje generacije kad neki mladići nisu imali novaca za prijevoz autobusom iz mjesta stanovanja na stadion! Sada mi se čini da ni igrači, ni oni koji ih vode ne znaju što ustvari imaju, što zaključujem iz dijametralno suprotnih izjava o sustavnom pomlađivanju kadra i povjerenju vlastitom kadru s jedne i dovođenjem nogometaša problematične kvalitete s druge strane. Zasad sve to ne izgleda alarmantno, ali mislim da bi se na Opus Areni morali dobro zamisliti prije nego bude prekasno! Jer, NK Osijek danas živi i radi u istinskom blagostanju, pa me boli svaki njegov neuspjeh.

Budući da seKarasamo zagonetno nasmijao na upit o možebitnom trećem dolasku na kormilo NK Osijek, skrenuli smo tijek razgovora prema aktualnom trenutku HNK Vukovar 1991, lidera Prve lige. Naime, nije tajna da klub iz grada heroja nema svoj stadion, da igra utakmice u Borovu naselju, a za treninge povremeno koristi i gostoljubivost nogometnih djelatnika Cerića, Nuštra, Sotina…

– Bez obzira na sve, ljudi koji vode klub ne skrivaju optimizam i želju da već ove sezone izbore mjesto u Supersport Hrvatskoj nogometnoj ligi. A pred nama su vrlo brzo, u kratkom vremenskom razdoblju zahtjevni ispiti, ali imam puno povjerenje u naše igrače, vjerujem i u uspješnu suradnju s mojim prvim suradnicima i klupskim čelnicima što bi nam u proljeće moglo donijeti i ostvarenje svih planova. Želim, međutim, istaknuti i to, da nam je glavni suparnik još uvijek dojučerašnji prvoligaš Rudeš.

• KRATKA BIOGRAFIJA
• Rođeni Vinkovčanin (1960.) igrao je kao mladić za obližnje Mladost (Vođinci) i Bedem (Ivankovo)
• 1981. postao član NK Osijek i u Gradskom vrtu bio prvotimac sved do 1987.
• Uslijedile su dvije sezone u dresu Hajduka (Split)
• Od 1989. do 1995. proveo je u Belgiji igrajući za prvoligaše Cercle Brugge (1989. – 1993.) i Gent (1993. – 1995.)
• Austrija, u redovima drugoligaša FC Linz (trener Zlatko Kranjčar)
• Igračku karijeru završava 1996./1997. u Unionu SG iz Bruxellesa, opet u Belgiji
• 1997. vratio se u Gradski vrt i postao sportski direktor NK Osijek, kluba čiji je trener prvoligaške momčadi bio dvaput (2003. – 2004. i 2010. – 2011.)
• Vodio je i NK Zagreb, Marsoniju (Slavonski Brod), Slaven Belupo (Koprivnica), Cibaliju (Vinkovci), Slavonac (Stari Perkovci), HNK Šibenik, te u susjednoj Bosni i Hercegovini hrvatske klubove HŠK Zrinjski (Mostar) i HNK Posušje
• U hrvatskom nogometu ostavio je trag kao trener u NK Sesvete i NK Varaždin, a kuriozitet je da je prethodno kraće vodio i klub u Bahreinu –Riffa SC!
• Od svibnja 2024. je u Vukovaru, gdje je dužnost šefa stručnog stožera preuzeo ljetos, uoči sezone Prve lige 2024./2025.
• Vlasnik je UEFA PRO licence, oženjen, ima sina i kći, te unuka imenom Noa

(Glavna fotografija: Karačić kao trener u HNK Posušje)

Foto: Privatna arhiva