Ako smo po inflaciji „najbolji“ u eurozoni (zadnje procjene govore o 4,8 posto), po prometnoj (ne)kulturi smo zasigurno svjetski prvaci. Na stranu sad to što u Osijeku nema dovoljno parkirališnih mjesta  pa se parkiramo po zelenim površinama, zauzimamo mjesta za invalide,“zagradimo“ neki automobil ili stanemo gdje nam padne na pamet, čime pravimo kaos u gradu – ima nešto i u vozačkom umijeću.

Oduzimamo prednost, ubacujemo se ispred drugih, ne pazimo na pješake, nerjetko prođemo i kroz crveno, a vjerovatno najveći problem je što ne znamo voziti po kružnim tokovima.

Prvi kružni tok u Osijeku napravljen je 1995. onaj na Đakovštini, a 2014. smo dobili prvi turbo kružni tok na ulazu u Višnjevac, ali sve te godine nisu bile dovoljne da proučimo pravila vožnje. Znalo se tijekom godina dogoditi i vožnji u smjeru kazaljke na satu, ali recimo generalno da davanje prednosti vozilima koja su već u kružnom toku i pješacima te najava izlaza iz kružnog toka desnim žmigavcem – sve to Osječanima sve teže ide.

Priča mi, kao i uvijek, jedna starija gospođa kako je vožnju učila u Slavoncu 1981. na fići i pet puta pala! Ne, doduše, zbog vožnje, nego zbog tadašnjih pet obaveznih „pirueta“ na poligonu.

Recimo, bočno parkiranje. Priznaje kako to ni danas, 45 godina kasnije, i dalje ne zna izvesti. Stavili su joj, priča, neke čunjeve, pa se morala uparkiravati a da ih ne sruši i svaki put ih je srušila!

Do vožnje u gradu nije ni stigla, a to je značilo plaćanje pet dodatnih sati vožnje. Budući da se u to vrijeme gradila osječka obilaznica, na poslu su joj kolege govorile da je sama platila barem pola obilaznice!

Na kraju je instruktor otišao razgovarati s članovima komisije i rekao im da žena vozi „k’o zmaj“, i po snijegu i po ledu, i konačno su joj dali šansu da vozi po gradu i da konačno položi vozački.

Od tog vremena puno se, kaže, u gradu promjenilo. Pojavile su se silne privatne autoškole, novi automobili, pa ih je i sama nekoliko izmijenjala. A kako danas uče nove vozače, to vidimo svaki put kad autom izađemo na cestu.

Užasnuta stanjem u prometu, gospođa nastavlja pričati svoj vremeplov potaknuta činjenicom kako su pravila vožnje ista i danas. Ali odnos prema sudionicima u prometu je danas drukčiji. Nekad su, kaže, u osnovne škole na prvi sat nastave dolazili prometni policajci i držali djeci poduku o ponašanju u prometu, bilo je i nekih reklamica na televiziji, a danas to sve izgleda nepotrebno.

U gradu postoje silne biciklističke staze. Naravno i biciklisti trebaju voziti po pravilima, a ipak malo-malo čuje kako se naročito naša populacija jako boji hodati po tim nogostupima koji su paralelni s biciklističkim stazama jer ovi na dvotočkašima često voze tako brzo da se dva puta okreneš oko svoje osi kad projure na centimetar od tebe.

I onda ti električni romobili. Svako malo odnekud sjevne nova priča o starijima koji su srušeni i u padu ozlijeđeni na pješačkim stazama.

Naravno, o broju prometnih nesreća, poginulima ili ozlijeđenima, kvrcanju tuđih automobila na parkiralištu pa „bris“, vožnji pod utjecajem alkohola ili droge, mogli bi do ujutro. Prometnih pravila sjetimo se očito samo kad izgubimo nekog bliskog i dragog. A o njima treba misliti svaki put kad sjednemo za volan. Što je čovjek stariji sve je mudriji.

Foto: Komarilos

Jeste li ikad doživjeli da vas iz restorana istjeraju jer je taj stol za kojim ste sjedili rezerviran za druge goste koji upravo trebaju doći? E, pa ima i toga u našoj turističkoj Baranji! Gospođa je rezervirala stol prije dva tjedna jer je na Veliki petak htjela počastiti svojih sedam prijatelja fiš paprikašem. Došli su u poznati restoran, lijepo su dočekani, našli svoj rezervirani stol, sjeli i naručili piće. Kotlić je uskoro bio na stolu.

Kad su pojeli fiš, gospođa je htjela naručiti još neku riblju platu, no konobar je sumnjičavo zavrtio glavom i rekao da ide vidjeti u kuhinju kako stvari stoje. Vratio se i rekao: „Nažalost, nemamo više ribe“. Na Veliki petak u ribljem restoranu u 14 sati nema više ribe!?

Dobro, ako nema – nema. Sve su to bili kulturni ljudi i nisu se imali namjeru objašnjavati, nego su naručili po još jedno piće i nastavili se družiti. Gospođu koja ih je pozvala je to malo razljutilo, ali svi su rekli da su se dosta najeli fiša i da im ne treba ništa više. No, tu nije bio kraj.

U 14,30 sati došao je konobar i zamolio ih da odu piće dovršiti na nekim bačvama pred restoranom, jer da za desetak minuta dolaze drugi gosti koji također imaju rezervaciju za taj stol! Usput rečeno, i fiš nije bio nešto naročito, ogroman kotlić a unutra trč-trč pa komadić ribe. Svi su se pokupili i izašli, ali osim nešto malo ljutine od fiša, ostao je i gorak okus u ustima.

Tako razvijamo turizam u Baranji koja je puna nekih etno i eko sela u koja pozivamo goste ne samo iz Hrvatske nego cijelog svijeta!? Tako posluje riblji restoran, pazite riblji! Tako se odnosimo prema gostima koji su masno platili ono malo juhice i tijesta?

Ljudi nisu banuli onako bez veze, sve je rezervirano i dogovoreno, došli su u točno zakazano vrijeme, ali džabe! Oni su odredili da je sat i pol sasvim dovoljno da pojedu, popiju i doviđenja!

E sad, što više nitko od prisutnih neće više nikad kročiti u taj riblji restoran u kojem nema ribe, vlasniku očito nije važno. Doći će neki drugi gosti koji će možda imati sreće da jedu ribu. Svašta bi se tu sad još moglo pisati, imamo mi i neke institucije koje bi se tim poslovima i takvim ugođajem trebale baviti. Ovo je tek jedna penzionerska zgoda. Drugi put idemo na ćevape. Naravno, ako ih u pečenjarnici bude kad vide da su došli umirovljenici!

U svijetu ništa novo, ratuje se na sve strane, tko protiv koga i zašto teško je nama penzionerima dokučiti! Ne znamo ni kojoj strani se prikloniti, ne znaju još ni oni s Pantovčaka i iz Banskih dvora pa što bi se mi mješali.

Kod nas u Hrvatskoj USKOK tu i tamo uhvati neke kokošare koji još uvijek misle da su EU fondovi njihovi privatni bankomati. Stanje redovno, što bi se reklo. Mi se više bavimo šoubiznisom, tko je s kim bio na „špici“, tko se sastao a tko rastao, jesu se i ovi naši domaći glumci i pjevači svi međusobno „iskrižali“, ima li netko da nije bio s  nekim i tako te sve važne svari.

Jedna od važnijih tema u Hrvatsko je i inkluzivni dodatak. To je novčana naknada za osobe s invaliditetom radi pokrivanja povećanih troškova života. Dobiva se pod određenim uvjetima, kasni po godinu, dvije i sad je, pogotovo kad nam je standard blizu Švicarskom izuzetno popularna tema.

Ima na Facebooku i posebna grupa pa ljudi postavljaju različita pitanja, stavljaju svoje dijagnoze, opisuju zdravstvene tegobe, kao da za to ne postoji ustanova koja se zove Centar za socijalnu skrb gdje na sva pitanja mogu dobiti odgovore. Bude tu i raznoraznih gluposti (jedan je građanin napisao da si je sam izvadio zub i ima li pravo na inkluzivni dodatak), uglavnom svi bi sad htjeli inkluzivni dodatak jer su im mjesečna primanja očito nedostatna za normalan život.

Ali ima i lijepih vijesti, ukida se penalizacija pa će građani čije su mirovine male uskoro dobiti povećane mirovne sa zaostacima a najljepša stvar u svemu je da od 1. siječnja svima raste mirovina za 2,68 posto! A sad o tome da su od 1. siječnja, bez ikakve najave znatno poskupjele komunalne usluge, vode i odvodnje za 33,6 posto, komunalna naknada za 39 posto, odvoz otpada za 37 posto nećemo ovaj put. Proljeće se budi i lista drveće!

Foto: Freepik

Na Gornjodravskoj obali, u Stepinčevoj i Istarskoj ulici ovih je dana povećan broj parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom. Naime, broj parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom na javnim parkiralištima uređen je tehničkim propisima koji nalažu da se za te svrhe osigura najmanje 5% od ukupnog broja mjesta.

Taj se postotak odnosi na sva javna parkirališta, bila ona u javnim garažama ili uz građevine javne i poslovne namjene. Tako su proteklih dana, na frekventnijim parkiralištima u gradu krenula obilježavanja novih mjesta za parkiranje osoba s invaliditetom. Na postojećim se parkirališnim mjestima stavljaju novi opločnici ili ako je asfalt u pitanju obilježavaju žutom bojom, kako bi se vizualno, bilo da je riječ o drukčijoj podlozi ili obilježju, jasno istaknulo kome je mjesto namijenjeno.

Foto: Komarilos

Grad Osijek i ove će godine isplatiti uskrsnice umirovljenicima, korisnicima Socijalnog programa te djeci korisnicima inkluzivnog dodatka. Za isplatu uskrsnica u Proračunu za 2026. godinu osigurano je 600.000 eura.

Najniži iznos uskrsnice u 2026. godini iznosit će 60 eura, a najviši 120 eura. Riječ je o višestrukom povećanju, jer je 2021. najniža uskrsnica iznosila 13,27 eura, a najviša 53,09 eura. Cenzus za ostvarivanje prava na uskrsnicu povećan je na 520 eura mirovine.

Uskrsnicu od 60 eura primit će i korisnici Socijalnog programa Grada Osijeka, samci i obitelji korisnici naknade za troškove stanovanja, korisnici pučke kuhinje na teret Grada te beskućnici smješteni u Caritasovom Centru za prihvat beskućnika.

Grad nastavlja i mjeru uvedenu 2024., pa će uskrsnicu od 60 eura dobiti i djeca korisnici inkluzivnog dodatka prve, druge i treće razine.

Foto: Komarilos