Od 1968. kada je izgrađen Vijenac Ljube Babića u tom naselju praktički nije bilo nikakvih ulaganja. Sada je izrađeno idejno rješenje za njegovu kompletnu rekonstrukciju i obnovu dotrajale infrastrukture.

• DVIJE FAZE PROJEKTA
• 1. Rekonstrukcija odvodnje i vodoopskrbe, proširenje i obnova prometnica, izgradnja dodatnih parkirališta i postavljanje energetski učinkovite javne rasvjete
• 2. Otvaranje dodatnog ulaza i izlaza iz naselja

– Mijenjat ćemo dotrajalu vodovodnu i kanalizacijsku mreža, urediti  prometnice, broj parkirnih mjesta povećava se s 30 na 90, a uvodi se i nova LED rasvjeta. Ni jedno drvo neće biti srušeno, već će se saditi nova i urediti hortikultura. Sve ćemo raditi u dogovoru sa stanarima, kao što smo to činili i na drugim projektima – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Spomenuo je i kako su njegovi prethodnici prodali zemljišta u okolici naselja, pa sad Grad Osijek više nema slobodnih parcela u okolici i zato traže nova rješenja kako bi okupili zemljište da bi omogućili izlaz iz Vijenca Ljube Babića na Ružinu ulicu.

Ilustracije: Grad Osijek

Stjepan Kadović, poznati osječki kolekcionar i sin nekad legendarnog golmana osječkog Proletera, priređuje već dugo lijepe, u pravilu tematske izložbe koje, svaka na svoj način, ponuđenim kolekcionarskim predmetima pričaju svoju priču. Tako je i s najnovijom izložbom u prostorima Gradske i sveučilišne knjižnice na Europskoj aveniji, koju će zainteresirani moći pregledati pod nazivom „Osamdesete su bile godine!“.

– Kroz opisne plakate, ali i izložene eksponate, želim dati odgovor na pitanje kako je bilo živjeti u Jugoslaviji u osamdesetim godinama, koje su bile burne, nekada pamćene po lošim, a nekad po dobrim stranama. Dajem isključivo svoje viđenje na osnovu svog vlastitog iskustva, jer tko može bolje opisati te godine od mladog čovjeka u životnoj dobi od 15 – 25 godine – kaže Kadović.

Na poseban način autor analizira razdoblje osamdesetih godina 20. stoljeća s različitih stajališta: političkog, gospodarskog, društvenog, tehnološkog, sociološkog, pa sve do kulturnog, i u konačnici glazbenog i filmskog, po čemu mnogi pamte osamdesete. Također, Kadović analizira to razdoblje i s geografskog stajališta, te prikazuje te godine s pozicije Osijeka u osamdesetim, SR Hrvatske (tada jedne od republika SFRJ) i SFRJ, te situaciju u svijetu u tom razdoblju. S političke, pak, strane to desetljeće započinje smrću Josipa Broza Tita, a završava burnim događajima, koji prethode raspadu SFRJ.

Zanimljivo je, svakako, zaključno Kadovićevo promišljanje koje će ponuditi onima koje će privući izložba na mjestu gdje je prethodno tematski izlažući prikupljene eksponate na zanimljiv, jedinstven način opisivao osječku povijest:

– Osamdesete su godine bile nezaboravne zato da loše stvari ne pamtimo (ili ih se trudimo zaboraviti), a dobrih se sjećamo s pozitivnom nostalgijom. U svakom slučaju, bile su to  zaista posebne godine, a i država u kojoj smo živjeli nije bila baš tako loša. Naime, osamdesete nisu samo ostale u dobrom pamćenju po odličnoj glazbi i kultnim filmovima, kako neki misle. Jugoslavenski pasoš  omogućavao je slobodno  putovanje i na Zapad i na Istok, a pogotovo u shoping u Trst, Graz, Pečuh ili Istanbul, a brzinom munje preko otvorenih granica stizali bi najnoviji modni trendovi svjetskih pop glazbenika ili filmskih zvijezda. Bilo je to i doba najboljeg industrijskog i grafičkog dizajna, strip umjetnosti, arhitekture, pa i za sporta. Možda sve to možemo zahvaliti određenom buntu mladih umjetnika prema tadašnjoj aktualnoj  politici, koji je rezultirao time da su napravili svoje najbolje uradke upravo u osamdesetima – kaže Kadović.

Međutim, u konačnici, autor potencira, „da svaki posjetitelj izložbe donese svoj osobni sud“. Ali i poručuje: Dobrodošli u osamdesete!

Foto: Komarilos

Već je dobro poznata informacija kako od 1. svibnja svi umirovljenici i osobe starije od 65 godina imaju pravo na besplatni javni gradski prijevoz. Odluka je to koju je Grad Osijek donio kako bi se što veći broj osoba treće životne dobi koristio javnim prijevozom.

Jedini uvjet koji moraju ispuniti jest prebivalište na području grada, ali i posjedovanje Butra kartice. Ukoliko ranije nisu koristili uslugu gradskog prijevoza, Butru mogu izraditi uz jednokratni trošak od 2,65 eura.

A oni koji imaju Butru, postojeću karticu jednostavno mogu besplatno prenamijeniti u umirovljeničku kategoriju. Iako je od 1. svibnja javni gradski prijevoz besplatan za njih, kartice će svakog mjeseca morati nadopunjavati. Nadopuna započinje 25. u mjesecu za sljedeći mjesec (nakon 24. u mjesecu nije moguće nadopuniti tekući mjesec), a nadopune vrijede od 1. do 30./31. u mjesecu.

Foto: Komarilos

Iako se u principu ne bavimo političkim strankama i njihovim idejama, osim ako nisu vezane za grad, ovo je tema o kojoj se u cijeloj zemlji pa tako i Osijeku rijetko i nerado govori. Jedna je politička stranka zatražila od Sabora da se ukine, odnosno prestane obilježavati 22. lipnja, Dan antifašističke borbe. Za njih, ali i neke druge stranke, povijest Hrvatske je počela 1990., a ništa se prije toga nije dogodilo.

U udžbenicima za osnovnu školu o Drugom svjetskom ratu piše se na pol stranice, a bivša država kao da nije postojala. Iako se antifašizam spominje u preambuli Ustava Republike Hrvatske, a i prvi hrvatski predsjednik bio je partizanski general, te su činjenice precrtane flomasterom iz svijesti mnogih građana i političara, a povijesni revizionizam iz devedestih „urodio“ je rušenjem 2.964 spomenika u cijeloj zemlji.

Samo u Osječko-baranjskoj županiji srušeno je 201 spomen obilježje čime je duboko sjećanje na sve žrtve antifašista i antifašistkinja, koje su pružale otpor nacistima i njihovim domaćim slugama. Mnogi su Osječani išli u osnove škola koje su se nekad zvale po Milici Križan i Nikoli Demonji ili gimnazije nazvane po Sari Bertić, braći Ribar, Božidaru Maslariću i Vladimiru Nazoru, a kako se sad izjašnjavaju o svojim školama njihovo je demokratsko pravo, agnostici ili ateisti. Sve im to Ustav ove države jamči, ali istovremeno ne dopušta bilo koji oblik diskriminacije. Kako to u praksi izgleda vidimo svaki dan.

Na današnji dan, 14. travnja, Osijek obilježava osamdesetu obljetnicu oslobođenja grada od četvrtogodišnje fašističke okupacije. Pred spomen kosturnicu u parku kralja Tomisava vjerojatno će navratiti i politički predstavnici i pokloniti se žrtvama, neki možda i s figom u džepu.

Inače, okupacija grada počela je u travnju 1941., rušenjem sinagoge u Županijskoj ulici i nastavljena ubojstvima i deportacijama u logore smrti osječkih Židova, Srba ali i Hrvata koji su pružali otpor fašističkom teroru.

U rano jutro, 14. travnja 1945. u Osijek su ušle partizanske jedinice i oslobodile ga. I to je povijesna činjenica.

Foto: Komarilos

Kako se bliži Uskrs, najveći katolički blagdan, osječki umirovljenci su se probudili iz zimskog sna i nešto uskomešali. Kao da su prave važni. Država će im dati svima po 50 eura uskrsnice, a tu su i one gradske koje su ove godine povećane za čak 70 posto. Tako će penzioneri koji imaju do 200 eura penzije dobiti čak 120 eura od Grada, pa tako sve do onih koji imaju mirovine do 500 eura – njima slijedi 60 eura.

Ali ni to nije sve, u travnju slijedi isplata uvećanih mirovina za čak tri posto plus zaostaci za siječanj i veljaču, tako da će se starčići teško pomučiti dok to sve zbroje. U danima kad dolaze prospekti trgovačkih centara ustaju se u 5 ujutro i čekaju ih. Onda na brzinu prelistaju, hvataju ona kolica na dva točka za pijac i trk od jednog do drugog trgovačkog centra.

U jednom su čokoladni zeke jeftinji, u drugom dječje pidžame, u trećem lažne barbike (a izgedaju kao prave), a kineski autići i kamiončići samo što nisu badava. Letaju tako po cijeli dan od centra do centra i propuste čak i omiljenu seriju, jedva stignu na „Gospodina savršenog“.

Peglaju kartice kao pijani Amerikanci, treba poklone za unuke uhvatiti što prije jer brzo to ode. Za to vrijeme supruge im kod kuće skupljaju ljuske od luka za farbana jaja i smišljaju menje za blagdan. Nema više vanilin kiflica, londonera, oblatnih, kojekakvih orehnjača, makovnjača, puslica, breskvica, pita i ostalih retro slastica. Sad se gleda KitchenTV i zapisuju se recepti za kolače.

Evo, npr. jednog jednostavnog i jeftinog iz Bojanine radionice kolača. Za biskvit vam trebaju lješnjaci, orasi, bademi (obavezno tostirani), pola žlice brašna, amareto, 64 jaja, korica limuna i tako još neki sitni dodaci. Kreme su već malo kompliciranije. Sigurno niste znali, ali više nema samo crne, mliječne i bijele čokolade. Sad imamo rubi, karat i gold, i u svaku kremu ide druga vrsta. Uz 5,6 kilograma razne čokolade, tu je i jedno 5 kilograma maslaca, 10 litara slatkog vrhnja, ali najvažnija stvar je da u jednu od tih krema ide sečuanski papar, u drugu čili, a u treću cvjetovi lavande. Sad nismo baš zapamtili kojim redosljedom, ali vi to sve smućkajte i dobit ćete čaroliju okusa, mirisa i boja.

Nije dakako umjesno šaliti se na račun najranjivije kategorije građana (kojoj i ja pripadam), ali u ovoj zemlji svi se s njima šale. Od političkih stranaka koje im, budući da su lokalni izbori pred vratima obećavaju kule i gradove, do njihovih predstavnika koji se kao suncokreti okreću prema strani koja će ih bolje ugrijati, a o Vladi da i ne govorimo. Tutnit će im po 50 eura, taman za malo veće domaće pile. Netko će reći „bolje išta nego ništa“ ili „oni nisu nikad zadovoljni“. No, oni koji danas brinu o umirovljenicima, dakako, neće doživjeti takvu bijednu starost, a društvena, socijalna i zdravstvena skrb neće im biti problem jer su se za sebe pobrinuli.

Foto: Freepik