Među vršnjacima, Miroslav Gerenčer, rođeni Osječanin (1948.) dugo je bio popularan kao vrstan pjevač evergreena, countryja i klasičnog rocka, a u svijetu mu nagrađuju sjajne portretne karikature poznatih osoba.

Kad napišemo da je on najbolji pjevač među karikaturistima i neporecivo najbolji karikaturist među pjevačima sigurno nećemo biti sasvim originalni. Tako su ga već titulirali brojni kolege iz glazbe i likovne umjetnosti, s tim što za grand prix u svijetu karikaturista ima i čvrste dokaze: nagrade na brojnim svjetskim festivalima. No, originalni smo zato što ga je nužno predstaviti posebice mlađim osječkim naraštajima, koji za sada već 75-godišnjeg Miroslava Gerenčera – Geru, samostalnog umjetnika i jednu od istinskih gradskih legendi možda nisu ni čuli. A bilo bi neoprostivo, nama koje ni paklene vrućine nisu spriječile da „potegnemo“ do Retfale i Gerina stančića u jednom od tamošnjih naselja, gdje već dugo živi kao samac na svoj samozatajan način, kako bismo i sami nadopunili ono što smo o njemu znali.

Predstavimo, prvo, onaj njegov dokazani talent: svjetski vrhunsku izradbu portret karikatura. Osim što ga po prepoznatljivoj „ruci“ možete vidjeti i u časopisima na našim kioscima, Gerenčer je bezbroj puta sudjelovao, i bio nagrađivan, na svjetskim izložbama. Kao član HDK-a, HZSU-a, europske FECO i svjetske organizacije za karikaturu Wittyworld, od 57 inozemnih i pet domaćih nagrada izdvaja trijumfe.

• Prve nagrade
• Koreja 1997.
• Rumunjska 2006.
• Lastovo 2014.

• Druge nagrade
• Koreja 1995.
• Izrael 2000.
• Kina 2008.
• Kuba 2015.
• Slavonski Brod 2001.

• Treće nagrade
• Makedonija 1996.
• Sveti Ivan Zelina 1999.
• Koreja 2002.

• Posebne nagrade
• Argentina, peta nagrada 2002.
• Kina, počasna nagrada 2003.
• Brazil, posebna nagrada 2004., izložba na temu AIDS-a

Osim toga, za 30-godišnjeg bavljenja karikaturom specijalizirao se za lako prepoznatljivu portretnu, a stim što je u vrijeme boravka u Njemačkoj surađivao u čuvenom „Bild Zeitungu“, danas radi naslovnice za naše enigmatske časopise „Feniks“ i „Skandi Feniks“,  povremeno objavljuje radove u švicarskom „Nebelspalteru“, neki mu se radovi nalaze izloženi u muzejima u Italiji (Tolentino) i Japanu (Omiya), a objavio je i knjigu portretnih karikatura „Faca do face“, 1995.

– Nastavnik likovnog odgoja, Miodrag Vladetić – Mac je još u osnovnoj školi prepoznao u meni talent, dok je na ploči nešto crtao, ja sam gutao, iako baš nisam volio ni temperu ni crtati prirodu. No, jednom je zadao da svatko od nas crta svog „para“, a kako je kraj mene sjedio dječak s naglašenim očima, nacrtao sam ga onako moram reći buljatog, ta karikatura je oduševila Maca što me osokolilo, objavio sam prve karikature u „Plavom vjesniku“ a nedugo nakon toga prva mi je objavljena u „Plavom vjesniku“ (na natječaj, portret Vice Vukova) zaprvo bez ikakva potpisa ili pseudonima u „Studiju“ – prisjeća se Gerenčer svojih davnih početaka.

– Kasnije sam iz Njemačke slao radove u nekadašnji časopis „Čik“, pa u sportski tjednik „Tempo“. Nagrađen sam prvi put 2003. za portret karikaturu Renata Zera, pjevača u „Tolentinu“ kad je na talijanskom festivalu u žiriju bio i slavni filmadžija Federico Fellini, inače također karikaturist, što je bio početak mojih učestalih slanja radova na svjetske festivale. Inače, u Domovinskom ratu sam svaki dan crtao antiratne karikature i svakodnevno ih nosio u „Glas Slavonije“ koji je to uredno plaćao, pa sam od toga živio u tom teškom vremenu.

Zanimljivo je, međutim, kako je mali Miroslav, uopće, započeo kasnije plodnu i raznovrsnu pjevačku karijeru. Radio Osijek je, u jednoj od emisija uoči Nove godine, davao priliku i djeci da čestitaju roditeljima i rodbini nadolazeći blagdan ako pritom nešto i otpjevaju.

– Nisam još ni krenuo u školu, a teta me odvela da i ja na taj način uputim čestitku, otpjevao sam tada veliki hit Zdenka Dobeka „Martin po gradu juri“, što je bio moj debi na radio-valovima – opisuje Gero, kojem je, kao i u crtanju karikatura, život usmjerio kasnije veliki prijatelj Vladetić, koji je, u vrijeme kad je Miroslav pohađao tek peti razred, bio skaut za pronalaženje pjevačkih talenata za neko natjecanje učenika osnovnih škola.

– Kad me Mac čuo, nije dugo razmišljao i poslao me u nekadašnji Radnički dom, gdje sam u onoj ogromnoj dvorani, praćen tada čuvenim sastavom „Plavi 9“, otpjevao meksičku pjesmu „Halisco“. Smrznuo sam se od treme, a publika je bila oduševljena, pa sam postao faca u školi! Potaknulo je to moju tetu da mi nabavi gitaru, upoznao sam Zlatka Barača koji je svirao harmoniku, kasnije i gitaru, pa smo kao duet svirali uglavnom kod njega kod kuće razne pjesme. Nekako su se u to vrijeme pojavili u svijetu brojni vokalno-instrumentalni sastavi (VIS), kod nas prvo „Tornado“ pa „Dinamiti“, pa smo i mi poželjeli neki VIS. Osnovali smo „Kontraste“, u kojem sam bio ritam, a Barač solo gitara, te Boro Preradović (bubnjevi), Ivan Zamečnik (bas gitara) i Dražen Žilić (claviola). Kasnije smo dobivali sve kvalitetnije instrumente, ali nismo dugo trajali, pa smo se raspali, pa sam postao član vokalnog kvarteta „Lutajuće zvijezde“ osječkog odgovora na 4M iz Zagreba. Pjevali smo Ivan Tram, Ivica Trconić, Antun Kos i moja malenkost (kao bas!), dok je Zlatko bio korepetiror, a nastupali bismo u vrtu hotela Central.

Prošlo je nekoliko godina, ljubav prema glazbi (kao ni prema crtanju) nije jenjavala, pa je mladi Gero prošao audiciju za zbor osječkog Kazališta i dvije sezone bio bariton uživajući u prekrasnim operama i sjajnim solisti(ca)ma Opere, stječući pritom nova glazbena iskustva.

– Bilo je to prekrasno razdoblje mog života. Mislim da su me primili za stalno, da bih ostao tamo do mirovine, ali kako nisu, stjecajem raznih okolnosti, put me odveo u Njemačku. Radio sam u Pforzheimu, u jednoj firmi hidrauličnih presa i igrom slučaja na ulici sreo Zlatka Vidumana, bas gitarista iz prve postave osječkih „Lavina“, koji je također stjecajem okolnosti morao doći u Njemačku, pa smo napravili jedan amaterski band. Preko tjedna smo radili, a vikendom svirali u nekom hotelu „Maximillianshoff“, gdje sam, ustvari, pjevao samo pjesme s talijanskog festivala San Remo. Upoznavši neke novosadske dečke, čiji je solidan band ostao bez bubnjara, priključio sam im se, prešao na bas gitaru i počeo pjevati. U brojnim tanz lokalima imali smo raznovrstan repertoar, aja sam najčešće izvodio hitove Toma Jonesa i svjetske evergreene tog doba. Bend se zvao „Four Neoplanti“ (znam da su kasnije, kao „Neoplanti“, pratili i Balaševića kao njegov prvi band) a kad su otišli iz Njemačke opet sam u Pforzheimu našao „gažu“ u njemačkoj grupi „The Burnings“, s kojom sam kao profesionalac nastupao početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nešto kasnije, na kraju moje „njemačke životne epizode“ proveo sam vrijeme u „Makedonija sextetu“, s tek jednim Makedoncem i sa mnom kao jedinim Hrvatom, a nastupali smo i u Hamburgu i Muenchenu. Čuveni hotel „Reginapalace“ posjećivali su tada i asovi minhenskog i njemačkog nogometa Mayer, Beckenbauer, Mueller, Breitner, Hoeness, pa sam ih sve upoznao.

U Osijek se vratio s čuvenom gitarom „Ovation“, koju je prvi baš on donio u grad. Ovdje se svirao isključivo rock.

– Vratio sam se 1983. u Osijek i tu sam kupio stan. Tada nisam nikoga poznavao. Znao sam Tucu, ali ga nisam ni viđao. Jedino sam znao Simu Škrbića i on je rekao „Pa lega ti s tvojim „Ovationom“ to je ludilo“. Ja sam tu gitaru kupio 1978. i to je tada bio bum u cijelom svijetu i od tada ju nisam ispuštao. Tada su svirali samo rock. I onda sam otišao na svirku u Belišće i upoznao Žuću i Labana i s njima sam prvi puta nastupio. Kasnije smo Žućo i ja osnovali band koji se zvao „Trend“.

U novoj grupi frontmen je bio Gero, Žućo bubnjar, Jugoslav Momčilović klavijaturist, Mile Dimitrijević, pa Ivica Murat i Željko Šorda. Prve svirke imali su u Našicama, pa na Lopudu, sredinom osamdesetih kad se priključio i Vladimir Babin i Miroslav Mandić.

Ta je grupa u više navrata doživljavala transformaciju i imala više verzija, a u povijest osječke glazbe, koja je sredinom osamdesetih šest mjeseci svirala i na brodu „Ambasador“ ploveći Sredozemljem, upisano je da su kroz nju prošli odreda vrsni osječki glazbenici Ivica Bilac, Zdravko Peko, Miroslav Gerenčer, Ivica Murat, Davomir Brkić, Vladimir Babin, Zlatko Barač, Željko Nikolin, Drago Laban, Jugoslav Momčilović i drugi.

Tijekom duge glazbene karijere, naravno, Gerenčer se nikada nije prestajao baviti i karikaturom, iako su ga brojni nastupi, putovanja kruzerima po Sredozemlju i rijekama po Europi, sasvim zaokupirali. Osim „Trenda“ svirao je s „Acoustic Trendom“ u „Cappuccinu“, a povodom 25. obljetnice umjetničkog rada, kako glazbenika tako i karikaturista, na pozornici HNK u Osijeku održao je 1998. koncert „Gero i prijatelji“ priredivši pritom i u kazališnom foyeru retrospektivnu izložbu s 200 svojih radova. Možda se neki i sjećaju, da su gosti na koncertu bili i Miroslav Škoro, Miljenko Šmit i Goran Flauder. Gerenčer je potom nastupio i u Studentskom centru s Martom Nikolin kad je svirala grupa „Osijek“ prateći legendarnog Kiću Slabinca, ali život ga nije sasvim mazio…

– Doživio sam 2007. moždani udari cijela lijeva strana mi je bila oduzeta. Nažalost više nisam mogao svirati gitaru, koliko god sam vježbao, jednostavno nema motorike pa sam morao prestati svirati, no od tada znao sam pjevati s Baračevim Big bandom i nastupatis „Lavinama“. Nastavio sam i dalje crtati, za „Skandi Fenix“ radim karikaturu za naslovnice i objavio sam ih više od tisuću. Ukratko: u mirovini sam i još crtam karikature – na kraju će Miroslav Gerenčer.

U njegovoj riznici, međutim, osim spomenutih nagrada za sjajne portretne karikature, spremljene su i gradske i županijske nagrade, dobivene 1998. i 2004., te godišnja nagrada Hrvatskog društva karikaturista „Mladen Bašić – Bibi“ primljena 2006. Te nagrade također dokazuju da se Osijek s pravom može ponositi na jednu od svojih osebujnih legendi.

Foto: Osobna arhiva