Iz ORKA Grupe su objavili kako je njihova tvrtka LU-MA upravo preuzela osječku vinoteku Vinita, a sudeći prema izjavi koju su distribuirali medijima – dosadašnji vlasnik Vinite, Vinko Ručević postao je dio LU-MA tima kao njihov voditelj nabave.

Vinita je kultno mjesto, zapravo vinski podrum u Strossmayerovoj ulici odakle je Ručević kao inicijator i pokretač najrazličitijih vinskih događanja više od desetljeća uspješno gradio scenu na kojoj su Osječani dolazili u kontakt s proizvođačima vina te razvijao svojevrsnu vinsku kulturu.

Novi su vlasnici očigledno prepoznali trud i postignuća, pa im je akvizicija Vinite pojednostavila nastup na ovdašnjem lokalnom tržištu i plasman vinskih brendova koje zastupaju.

– Preuzimanje vinoteke Vinita za nas je prirodan korak u širenju poslovanja. Naš cilj je približiti Slavoniji najbolje što vinska i gastro scena nudi, uz očuvanje tradicije i prepoznatljivosti koje je Vinita gradila posljednjih godina – rekao je Marko Banićević, direktor LU-MA Ekskluziv.

Najavljeno je kako će sinergijsko predstavljanje novog tima i njihove ponude biti obavljeno tijekom nastupa na sajmu Wineos koji će se održati u petak i subotu u Gospodarskom centru.

Foto: Komarilos i LU-MA Promo

Zahvaljujući novogodišnjoj utrci Osječani su opet zapravo utrčali u novu godinu. A kao i prethodnih godina, najviše pozornosti opet je pobudila glavna utrka, prvih godina tradicije nazivana „Oko dvaju mostova“ (jer se na toj dionici trči desnom i lijevom obalom Drave i preko cestovnog i pješačkog mosta) čiji je sveukupni pobjednik od gradskih kroničara odmah dobio epitet možebitnog legitimnog nasljednika Dalibora Pavića.

Za one koji to ne znaju, ili ne pamte, Pavić je šetnicom i mostovima u Osijeku (za)bilježio čini se, možda i nedostižnih, devet pobjeda, a u srijedu je slavio Filip Orkić, lanjski viceprvak iste priredbe. Budući da je riječ o učeniku Tehničke škole u Slavonskom Brodu, tek 16-godišnjaku, nije teško zaključiti da bi možda baš on (jedini!) mogao dostići dosad nenadmašenog Pavića. Izuzetno je zanimljiv gledateljima (p)ostao podatak, da je istu dionicu istrčala i Filipova majka Manda, sveukupno drugoplasirana u ženskoj konkurenciji, pa su se njih dvoje zamijenili u odnosu na lanjsku utrku jer je prvog dana sada već bivše godine Manda bila pobjeda kod žena, a njezin sin bio je viceprvak u muškoj konkurenciji! A Pavić ? Danas 40-godišnjak ostao je u svijetu atletike i, uz ostalo, obnaša dužnost potpredsjednika Hrvatskog paraatletskog saveza.

Poslije novogodišnje utrke bilo bi nepotpuno ako ne bismo još jednom pohvalili ostvarenje kompletne šestorke Atletskog kluba Marsonia, čiji su i Orkićevi članovi. Jer, njihov trener bio je drugi na 500 metara u utrci „Zdravko je krenuo“, a među učenicima osnovnih škola na 400 metara medalje su osvojile i Nika Manot i Leona Sušac koje su se pozlatile pa je, tako, brodska šestorka odnijela u grad na Savi čak šest medalja! Taj sekstet nudimo čitateljima na fotografiji njihove sugrađanke Irme Pavić, koja – nije Daliborova rođakinja!

U CILJU 362 U jučerašnjem izvješću istaknuli smo da je u cilj svih utrka utrčalo 357 trkač(ic)a svih uzrasta. Međutim, kako smo u nabrajanju rezultata pogreškom ispustili nastup najmlađih sudionika, petorice vrtićaraca, točna brojka povećana je na 362. Sumnjamo da bismo to i „otkrili“ da nam se Daniel Srb, nekadašnji veslač i predsjednik Iktusa, nije pohvalio drugim mjestom njegova unuka Oskara koji je od spomenika Picassu do Iktusova doma trčao 2:36 minuta. Brži je bio sam Borna Tomičić (2:01), a treće mjesto zauzeo je Petar Bagarić(2:38). A pri spominjanju Srbovih, i mali Oskar ima razloga za ponos: njegov djed Daniel bio je dvanaesti među rekreativcima s više od 40 godina starosti, a baka Snježana plasirala se na 36. mjesto u istoj dobnoj skupini.

Foto: Osobna arhiva

Kad u utorak uvečer krenu prvi taktovi koncerta Prljavog kazališta s kojim će Osječani u Tvrđi dočekati novu 2025. godinu – bit će to i posljednje minute ovogodišnjeg Adventa koji je otvoren 30. studenoga. Građani će se manifestacije sjećati po gužvi na nekoliko koncerata, po nešto jačoj blagdanskoj rasvjeti u Tvrđi, panoramskom kotaču instaliranom u Parku kralja Držislava i po jednoj od ugostiteljskih kućica koja je zatvorena radi trovanja hranom. Djeca će se eventualno sjećati ringišpila pokraj spomenika kugi i ako su imali sreće upecati nešto dobre atmosfere iz Kupole dobrih želja. I to je zapravo sve, čak i kad ovom prigodom ostavimo po strani informacije o nepopularnim cijenama ugostiteljske ponude i vožnji u obližnjem lunaparku.

Generalno, u zadnjih deset godina organizacijski format manifestacije Advent u Osijeku definitivno se jako izlizao. Priča je, podsjetimo, krenula 2014. pod nazivom Advent u Tvrđi i oni koji pamte to vrijeme dat će ruku u vatru kako je ta prva organizirana adventska manifestacija u Osijeku bila i najbolja do sada. Odnosno, bila je toliko originalna, programski kreativna i ponudom inovativna da je zapravo potpuno nejasno kako se moglo dogoditi da baš ništa od toga svih ovih godina nije razvijano u autentičnu osječku adventsku tradiciju. Nego sad tijekom godine imamo nekoliko gotovo istih manifestacija koje se samo različito zovu, samo što se na nekima furamo na vina, na nekima na hedonizam, pa na advent, ljetne noći i još mnogo toga istoga. Svi imaju, doduše, različite logotipe, ali koncepti su isti – kućice ili štandovi s ugo ponudom, scene u parkovima ili na trgovima i obvezatne besplatne koncerte koji onda u tu atmosferu dovode publiku.

Organizatori prvoga Adventa u Tvrđi bili su privatnici kojima je Grad Osijek dao dozvolu da to rade na trgu u starome gradu. Te prve godine ponudu tadašnjeg “adventskog sela” prezentirali su na tek polovici Trga Vatroslava Lisinskog. Imali su nešto kućica s ponudom nakita, finih slatkiša, različitih kvalitetnih rukotvorina kojima su obrtnici ciljali biti konkurentni kod blagdanskih poklona, domaćih kobasica, jela iz woka, germ knedli, polica krumpira, pa i odličnih hamburgera… Kućice su izgledale bajkovito, prostor za publiku bio je ispunjen pećima na drva i cjepanicama na kojima su ljudi sjedili grijući se i ispijajući tople napitke. Djed Mraz je imao ozbiljnu rezidenciju, a jedne večeri dovezli su na trg i najveću tortu na svijetu, pa se tamo skupilo pola Osijeka. Ukratko sve je bilo manjeg formata, ali istovremeno puno sadržajnije, programi su okupljali cijele obitelji i atmosfera je, unatoč hladnoj zimi, bila puno toplija. I što je najvažnije, građani su na Advent dolazili i kad nije bilo koncerata.

Sljedeće godine malo su ga proširili i dodatno su okitili trg, ali uspjeli su zadržati ključni kreativni naum da iz godine u godinu pokušavaju postizati sve bajkovitiju atmosferu i činilo se kako ćemo, kako priča bude rasla, s vremenom imati dojam da u Tvrđu u prosincu stižemo kao da idemo na božićno sanjkanje u Laponiju. No, u četvrtoj godini, zbog sponzorskih inzistiranja, manifestacija se doslovce raspala kad je preusmjerena na preveliki Trg Ante Starčevića u kombinaciji s Trgom Ivana Pavla II te dodatno pothlađena neumornim hladnim i snažnim vjetrom koji je ondje puhao. Onda su peti puta, i dalje ignorirajući Tvrđu, cijeli događaj prebacili u Park kralja Petra Krešimira IV, ispred Sokolskog doma. Park je, doduše, lijep ali za kišnih dana to je bio potop.

Uglavnom, s vremenom je Advent vraćen u Tvrđu na svoju prirodnu poziciju i njegovu su organizaciju preuzeli stručnjaci iz sistemskog turističkog sektora. Od tada, doduše, pamtimo jednu jaku marketinšku kampanju u kojoj su građani navođeni na internetu javno glasati za najbolji Advent, pa su između svog osječkog i svih onih adventskih manifestacija koje nikada nisu vidjeli naravno glasali za svoje – i tako sad negdje čuvamo i titulu najboljeg Adventa, iako je i to zapravo bio samo još jedan od kirvaja koji nalikuju jedni drugima. A to s kirvajem nastavilo se i ove godine.

Dojam je kako iz godine u godinu zapravo nema novih ideja, nego da stvar spašavamo daljnjim razvojem ulaganja u besplatne koncerte na otvorenom i još dojmljiviju rasvjetu. Sve ostale ideje se ponavljaju, pa više nije moćno, radosno i čarobno kako je bilo u početku. Fotke koje iz Osijeka šaljemo u svijet vjerojatno su fascinantne onima koji iz Osijeka nikada nisu iskoračili, ali definitivno nikoga neće animirati da dođe k nama. I možda je upravo u tome problem – što je preživio samo dojam da Advent radimo za druge, a ne za sebe. Mi smo, jel, još prije više od 10 godina znali i bolje.

Foto: Borna Jaksic/PIXSELL

Kad se male ruke slože, sve se može! Zapravo, velike su došle na ideju, a male su im pomagale, pa je tako protekle nedjelje u Novogradiškoj ulici u Vatrogasnom naselju održan prvi ulični Advent. Još su za prošlog dočeka Nove godine susjedi došli na ideju kako bi bilo dobro organizirati ulično druženje, jer kada su u ponoć izašli na lijepo uređenu ulicu kako bi si međusobno čestitali 2024., te na kraju vani proveli više od sat vremena – odluka o Adventu bila je gotovo jednoglasna.

I tako, prije neka dva tjedna počele su pripreme. Ivana Biro, Julia Perić, Maristela Primorac i Tihana Kraljević počele su dogovarati što im je sve potrebno. Priključila im se i Melani Rošić, pred čijom kućom su i organizirale druženje. Kako su se pripreme zahuktavale, tako su se i ostali susjedi počeli priključivati. Priključila se i Goradana Jurković, a Davor i Monika Kojić napravili su kutak za djecu. Na kraju je u Novogradišku stigao i Djed Mraz sa poklonima.

O svom su trošku nabavili hranu i piće. Bilo je tu pečenih kobasica, hot-dogova, fritula, palačinki, kolača, kuhanoga vina, čaja, sokova… prava adventska ponuda. Osim susjeda iz ulice, pozvali su prijatelje i rodbinu, a odlučili su da će prihod od dobrovoljnih donacija ići u humanitarne svrhe. U dogovoru sa Župom sv. Ćirila i Metoda, prihod od donacija uplatit će za misije u Africi, točnije za dječicu iz Benina.

Okupilo se u ulici dvjestotinjak ljudi, mahom susjeda i njihovih prijatelja. Druženje je, unatoč kiši koja je počela padati, potrajalo do 23,00 sata. Složno su se odmah počeli vaditi kišobrani iz kuća, a susjedi su postavili i jedan veliki suncobran, kako bi se okupljeni sklonili od kiše.

– Planiramo da ovo postane tradicija, da se svake godine uoči Božića okupimo i podružimo. Reakcije su odlične, došlo nam je i puno starijih susjeda koji su oduševljeni idejom. Nagodinu će ih se puno više priključiti, podržavaju ideju, pa će Advent zasigurno biti puno veći nego što je bio ovoga puta –  rekla je Ivana Biro, jedna od organizatorica.

Složni su susjedi zahvaljujući donacijama posjetitelja prikupili 720 eura. Djeci iz Benina to će biti velika i značajna pomoć.

Foto: Komarilos

U ovo predblagdansko vrijeme nema šanse da otvorite neki portal, pogotovo Faceebook, a da vam ne iskoči hrpa recepata za kolače. Sve sa slikama i opisom pripreme. Karaktristično je za sve da se pripremaju za 5 minuta, tako da za sat, dva, možete ispeći 60 vrsta! Evo jednog recepta: Složite u tepsiju kupovne napolitanke, prelijete čokoladom i imate samo takvu tortu!

Ima jeftinijih varijanti za koje vam ne treba skoro ništa, samo malo brašna i šećera. Ima i onih za koje ova Plenkijeva božićnica ne bi bila dovoljna ni za pola materijala, ali kao što na početku rekosmo, svi su gotovi za 5 minuta. Te priče o 5 minuta naročito živciraju jer svaka žena koja je u životu ispekla barem jedan kolač dobro zna da je to bajka na razini Crvenkapice. Ovoj babi bi trebalo i više od 5 minuta samo da nađe adekvatnu tepsiju, ali za mlade domaćice sve je to „peace of cake“.

Dakle, ide žena s posla, svrati u obližnju trgovinu i nakupuje kutija s gotovim smjesama za kolače, kojekakvih praškova, pudinga, umjetnog šlaga, oblatni i još koječega, i dok joj voda za kavu zavri već u 6 zdjela muti kolače! Više ne pravimo vanili kiflice, šape, breskvice, raspucance, orahnjače, makovnjače, medenjake i da ne nabrajamo sad više kolače iz „ropotarnice prošlosti“.

Sad su u modi, recimo, gingerbreaad rolade za koje vam treba javorov sirup, melasa, đumbir, pekan orasi, kokosovo ulje i slične namirnice koje svaka domaćica sigurno ima u kući. Vrlo su zanimljivi i nazivi tih kolača – tiramisu mousse, bloody berry… A još bolji su nazivi torti – Kapri, marjolainet, fudge, Havana, Egipat, Marlenka, erdbeer i da vas ne mučimo više. Ove godine sigurno će se jako nosit’ Moskva torta.

No, što je zapravo poanta ove priče? Najnovije statistike kažu da je danas svaki peti Hrvat u riziku od siromaštva, a tome su najizloženiji stariji građani, samci, samohrani roditelji te stanovnici Panonske Hrvatske (29,4 %). Koliko se razumijemo u zemljopis, tu bi spadali i mi.

Iako nas vladajući uvjeravaju da nam nikad nije bilo bolje, svakom iole empatičnom čovjeku mora se slediti srce kad vidi starčića sa prljavom najlon-kesom kako prevrće po kontejneru. Ali nije samo to u pitanju, mnoga bi baka ili djeda pod bor unučetu stavili neki poklončić, roditelji bi im kupili „in“ patike, možda bi si neka gospođa kupila i lijepu haljinu a mužu novu košulju, ali odakle?

Epskom širinom od kolača za 5 minuta dođosmo opet do siromštva ali ono je jedina konstanta ove zemlje, posebno naše Slavonije i Baranje. I, ako ste zaboravili recept s početka priče;kupite kutiju napolitanki, složite u tepsiju, prelijete čokoladom i uživajte!

Foto: Freepik