Postoje ljudi koji su odavno zaslužili svjetla medijskih reflektora, pa ipak, možda i zauvijek ostanu nekako što se kaže „ispod radara“. Jedan od njih nedvojbeno je Zoran Tadić, čiji je životni opus zaslužio i opisivanje i kandidaturu za neku od nagrada u rodnom Osijeku. Ovaj put, nećemo spominjati sve Zoranove zasluge za besprijekorno obavljanje zadaća na radnom mjestu inspektora zaštite od požara i tehnoloških eksploziva u MUP-u, gdje radi od 1994. odmah nakon skidanja vojničke odore koju je ponosno nosio od 1991. u aktivnom sastavu ZNG RH. Jer, čovjek kojemu se sport uvukao pod kožu još tijekom školovanja (donjogradska OŠ „Sara Bertić“, sada „Ljudevita Gaja“, pa po dva razreda u EMŠC-u i grafičkom smjeru „Ruđer Bošković“) zvanje profesora politehnike stekao je diplomiravši na Pedagoškom fakultetu u Osijeku u vrijeme kad je već bio itekako poznat u osječkom sportu.

U vrijeme odrastanja Zoran je prvo učio vještine karatea u Kanditu, kod čuvenog Bele Laknera, da bi ga kasnije rukometni entuzijast Zdravko Marčetić zaintrigirao za rukomet namijenivši mu ulogu „srednjeg vanjskog“. Ali, kad je 1982. u drugom razredu „Emše“ na školskom prvenstvu skočio u dalj 6,68 m (srušivši pritom školski rekord kasnijeg državnog reprezentativca Lahora Marinovića!) i 190 cm u vis – njegov je život krenuo u sudbinski određenom smjeru!

– Na nagovor prof. Đorđa Mrđenovića, počeo sam trenirati u AK Slavonija, kod legendarnog Miljenka Raka koji je u meni prepoznao talentiranog atletičara. S obzirom na osobne predispozicije i vrijeme provedeno u rukometu, dobro sam bacao i koplje što me predodredilo za klupskog desetobojca s trenerom Duškom Jeremićem – priča Zoran.

I tako je sredinom osamdesetih zapažen prvo na državnom prvenstvu, da bi 1987. postao viceprvak Hrvatske u višeboju kad su mu mediji i nadjenuli nadimak Leptirić, budući da je, sa 192 cm visine i tek 84 kg težine, bio tjelesno neusporedivo skromniji od svih konkurenata. No, djelomice mu je to bila i prednost jer je skakao u vis 2,08, najviše od svih. Atletski svestrani Tadić triput je bio prvak Hrvatske (1986. – 1989.) zauzimajući jedno od prva tri mjesta na državnim prvenstvima u bivšoj Jugoslaviji. Povratka više nije bilo, atletski svijet i želja za stjecanjem što više spoznaja o sportu počeli su ga sasvim obuzimati, trebalo je učiti, prikupljati stručnu literaturu koju su u to vrijeme mnogi zanemarivali, a Zoranu su posta(ja)li blago, koje je kasnije itekako (is)koristio.

– Od prve stipendije počelo je moje prvo sportsko obrazovanje kad sam kupio literaturu „Sportska medicina“ čuvenog dr. Radovana Medveda i suradnika. Potom sam pisao i britanskoj ambasadi u Zagrebu  tražeći pomoć za daljnje stručno obrazovanje, pa sam i tako obogatio stručnu literaturu u mojoj knjižnici. No, još sam bio aktivan višebojac, karijeru zaključio 1990. u slovenskom Kranju, gdje sam zauzeo treće mjesto. Tada je u našem klubu bio još jedan talentirani višebojac Siniša Rašić, a kojeg je trenirao visaš-rekorder Novica Čanović.

No, radeći u Policijskoj upravi posao usko povezan s vatrogastvom i sigurnošću, u slobodnom vremenu vraća se, kaže, „sasvim slučajno“ atletici nastupivši ljeta 1994. na Vojnim igrama vojne policije u Osijeku.

– Za nastup me je a da to nisam ni znao, kad je čuo da sam zaposlen u Policiji, prijavio kolega Ivan Konjik, također nekad vrstan trkač-atletičar iz atletike. Štoviše, „priznao“ je da su me među sudionike „rukom nadopisali“. Osvojio sam prvo mjesto u petoboju i predložen za reprezentaciju MUP-a RH za Međunarodne igre u Pekingu i to u disciplini „pentatlon“: 300 m plivanje, pištolj 25 m, kugla, dalj i 3 km.

1995. Tadić je, u sastavu reprezentacije Hrvatske, na Igrama u Pekingu nastupio u disciplini „pentatlon“ i sve nadmašio u bacanju kugle. Na to je posebno ponosan.

Sve, sve, rekao bi netko, ali – atletika! Tadić je 1994. postao trener u matičnom AK Slavonija, gdje mu je najveće priznanje pripalo 2019., kad je proglašen najboljim trenerom kadeta u RH na temelju ostvarenih rezultata u reprezentaciji s pet atletičarki.

– Moje atletsko obrazovanje nikad nije stalo, jer su se u našem klubu izmjenjivali mnogi treneri, a najveći utjecaj na mene imali su Bugari Dimitar Dimitrov i Georgi Draganov, dok su Ukrajinci Vavrikievič i Čerednjičenko bili kraće i nisu na mene ostavili dublji trag, ali sam zato dobio literaturu sa sportskog sveučilišta u Moskvi. Prijatelj Rašić javio mi se iz Australije, gdje mu je sin postao reprezentativac na 100 m i kao 16-godišnjak istrčao odličnih 10,80. Put ih je doveo do Charlija Francisa, osobnog trenera Bena Johnsona, pa je svježa literatura stigla i iz Kanade.

Tako se Zoran Tadić usavršavao iz dana u dan, iz godine u godinu što se pročulo među osječkim klubovima i sportašima, koji su poželjeli njegovu suradnju, ustvari pomoć.

– Trenirajući atletičare paralelno sam pomagao i drugim klubovima kao i pojedincima, a najviše nogometašima budući da su godinama bili najbliži atletskoj stazi u Gradskom vrtu, te sam službeno 1997. angažiran u NK Osijek kao kondicijski trener u vrijeme Milana Đuričića, te surađivao i s pokojnim dr. Krunoslavom Krstićem koji je kontrolirao zdravlje nogometaša i pozitivno ocijenio moj osobni rad prepoznavši vidljiv napredak i dobar rezultat kroz obavljena testiranja. Uska suradnja s nogometašima nastavljena je i kad su treneri u NK Osijek bili Zdenko Kurtović, Davor Rupnik, Dino Skender, Ivica Kulešević, Tihomir Rudež i Vlado Bilić. Bio sam suradnik i sa sportašima koji su danas u sportu kao treneri: Hrvoje Kurtović, Dražen Vidović, Goran Ljubojević, Stjepan Vranješ, Mario Mijatović, Igor Budiša, Petar Krpan, Marko Babić, Ronald Grnja, Karlo Primorac…

O Tadićevoj svestranosti i nevjerojatnoj volonterskoj aktivnosti pohvale će izreći i treneri raznih klubova i sportova, kao što su Damir Voloder  (KK Vrijednosnice Darda), Vanja Jakšetić (ŽOK Osijek), Vedran Ćurak (ŽRK Osijek), Marin Smoje  (MNK Osijek Kelme), Zvonimir Kolak (ŽNK Osijek), Matej Matković (BK Osijek), te treneri u Plivačkom klubu Osijek-Žito i Osijek Cannons.

Zanimljivo je, međutim, najnovija Zoranova epizoda u NK Osijek:

– Na poziv Marina Skendera ušao sam u Školu nogometa NK Osijek i u Gradskom vrtu pomagao u radu s najmlađima, ali ta naša suradnja nije dugo trajala. Nakon šest mjeseci, djelomice iz obveza prema obitelji, a još više zbog spoznaje da se moja vizija  razvoja mlađih kategorija bitno razlikuje od uhodane vizije kluba! Ostalo je, potom, vremena za pomoć Kreši Tomasu i Andreju Becku u MRK Osijek gdje sam pomagao u pripremama za novu sezonu 2021., a onda sam se odazvao pozivu Ivana Kosa da 2022. sudjelujem kao trener-savjetnik u razvoju rezultata paraatletičara Marina Županovića u disciplini bacanja koplja (600 grama). U radu je značajno pomogao i trener Krešimir Dumančić koji ga prati gotovo na svako natjecanje. 

Oni koji pozorno prate osječku sportsku scenu, nedvojbeno, zamijetili su da najbolji osječki paraatletičar sustavno napreduje u bacanju koplja, u čemu, razvidno, značajnu ulogu imaju spomenuti trener Dumančić i Tadić.

– Kao osoba Marin je vrlo marljiv, inteligentan, duhovit , nasmijan i susretljiv i zadovoljstvo je raditi s njim – u dahu će Zoran. – Čak šest puta je 2023. rušio državni rekord a ove godine, uz činjenicu da je potvrdio prvo mjesto u državi, zauzeo je šesto mjesto na paraatletskom SP-u u japanskom Kobeu. Njegovi dobri rezultati plod su njegova discipliniranog i iznimno motivirana rada, s tim što najveće zasluge za to što je Marin tako dobar bacač idu supruzi Snježani Županović, koja je uvijek uz njega i brine se o njegovom zdravlju. Za one koji to ne znaju, Marin ima kategoriju klasifikacije sportaša u paraatletici F54, odnosno kategoriju 51-57 što pokrivaju sportaši u kolicima s različitim stupnjevima oštećenja kralježnice i amputacije. Za 2025. planiramo rezultat oko 25 metara što bi za njega i sve nas oko njega bila kruna dosadašnje uspješne suradnje i njegova vrhunskog sportskog ponašanja.

Zoranu su se često obraćali sportaši u vrijeme rehabilitacije, poslije teških ozljeda i kirurških zahvata, pa ih je Leptirić znanjem i angažiranjem vraćao u život. Niže, u tom kontekstu, imena Pavličića, Šorše, Ljubojevića, Krpana… I još samo ovo:

– Dolazili su mi često i studenti kineziologije, kako bih im pomogao uoči ispita u tehničkim atletskim disciplinama.

Zoran Tadić je, dakle, iznad svega osoba spremna i sposobna pomoći svima koji su u potrebi!

PIŠTOLJ MI NIJE TREBAO! Na testiranju za odlazak u Peking, Zoran je u Zagrebu apsolvirao sve osim pištolja u ATJ Lučko, gdje je boravio i pripremao se s djelatnicima specijalne policije. Iznenadili su se da kao vojnik ne zna pucati iz pištolja. Tadić im je tom prilikom odgovorio:

– Ma, pucao sam iz nečeg drugog, RPG7, osa, zolja, PM 34, PM55, PM84, AP M70, pa mi pištolj nije ni trebao!

Dakako Zoran je aludirao na aktivnost u Domovinskom ratu, poslije čega su mu uz odobrenje ministra Ivana Jarnjaka nabavili i pištolj i streljivo za treninge u Osijeku gdje je na Pampasu upoznao i danas dobrog prijatelja Vjekoslava Vučemilovića.

Za pripreme u plivanju tada je morao odlaziti u Bizovačke toplice koje onda nisu imale kupalište Aquapolis nego samo lječilišne bazene.

– Padao je snijeg, napolju -18 Celzijevih, a od sumpora u bizovačkom bazenu me boljela glava pa sam prešao na Dravu. Dobio sam i odijelo.

Foto: Privatna arhiva