Bilo je vrlo dirljivo u Muzeju likovnih umjetnosti na komemoraciji za Ivana Faktora, multimedijalnog genija koji je cijeli svoj umjetnički život posvetio dokumentiranju, čuvanju i promoviranju urbanih vrijednosti Osijeka.

Scenografija je bila baš onakva kakvu bi preminuli bard sam sebi postavio – tri barske stolice iz kafića Valentino, bijeli projekcijski zid na kojemu je veći dio vremena projiciran “snijeg”, Faktorova fotografija koju je 1999. snimio Marin Topić te muzejska savjetnica Valentina Radoš i sveučilišni profesor i prijatelj Goran Rem, oboje u crnini.

Valentina je pročitala svoj osvrt, uz obrazloženje da je zbog bliskosti pod snažnim emotivnim pritiskom te da na ovaj način isključuje eventualni rizik da brizne u plač.

FANTASTIČNA ANEGDOTA Istaknula je fantastičnu anegdotu koja će i ubuduće transcedentirati Faktorovu ostavštinu. Naime, ispričala je Radoš, često je kod kuće s djecom razgovarala o umjetnicima, nastojeći im objasniti što je zapravo njezin posao i na koji način funkcioniraju ljudi koji nježno propitkuju svaki mogući smisao oko kojega se pletu ljudski životi. Jednom je prilikom šetala s djecom i susreli su Ivana Faktora u Sakuntala parku, pa im je objasnila da je to umjetnik. U šali je čak dodala da je to Mick Jagger u umjetnosti da bi pojačala dojam. Nakon nekog vremena sudjelovala je u pripremi izložbe jednog drugog osječkog velikana – Julija Knifera, pa se o tome pohvalila djeci kod kuće, također tumačeći da je riječ o velikom umjetniku iz Osijeka. Slučaj je htio da je nekoliko dana kasnije ponovo u šetnji s djecom naletjela na Faktora, a maloljetni sin joj je i prije nego što se snašla rekao: “Mama, eno onog tvog Knifera!”. I tako je dječja mašta prodrla do razine povezivanja doista najboljih koje smo ikada imali u Osijeku.

Muzejska savjetnica još je publiku podsjetila kako je savršeno organiziranim Faktorovim ateljeom dominirala velika monografija Fritza Langa te da je uvijek, prije početka projekcija svojih radova, izgovarao istu rečenicu: “Molim te, ugasi svjetlo.”.

IVAN THE FACTORY Goran Rem je početak svojega izlaganja iskoristio kako bi pročitao pjesmu Delimira Rešickog pod nazivom “Ivan The Factory” nakon koje su nekima u publici potekle suze. Rem je potom objasnio smisao barskih stolica iz Valentina jer je taj kafić “u svima nama” i definirao Faktora kao strogog, preciznog i neumoljivog kad je u pitanju bilo njegovo autorstvo. Tu nikada nije moglo biti uzmicanja. Također se poslužio anegdotom podsjećajući kako je prije svojih performansa umjetnik često znao nasekirati tehničku ekipu STUC-a kojoj je davao precizne upute o rasporedu scenografije. Često su mu oni znali proturiječiti tezom: “Ma koji si nam ti Faktor?!”.

ZA VRIJEME RATA MUZE NE ŠUTE Rem je potom govorio o raspadajućem ratnom svijetu u kojemu je kamera Faktoru uvijek bila na ramenu. Sve što je tada htio napraviti je napravio i potpisao. U prezahtjevnom vremenu ratnog Osijeka dokumentirao je kao da se cijeloga života pripremao za rad u ratu.

– Zbog njegove kamere smo bili mirni i dobro jer smo znali da naše istine ne mogu biti dokumentirane na boljem mjestu od Faktorove kamere – govorio je Rem prisjećajući se: – Imao je ogromnu rinfuza snimaka, desetke sati i kilometara… Bio je uvijek miran, zapravo smiren i koncentriran. Njegove medijske oči su bile pribranije i smirenije nego inače. Kad govorimo o Faktoru u ratu onda nije vrijedilo ono od prije da za vrijeme rata muze šute. Rekao bih da je zapravo upravo tada Osijek zavolio kao nikada prije, i to se naročito vidi u njegovom remek djelu “Osijek, petak, 13.”. Sjećate se onog kadra u kojemu kamerom ulazi u krčmu čije je pročelje nešto ranije raznijela granata i pita: “Jel otvoreno?”.

Rem je još podsjetio kako je Ivana Faktora upoznao u osječkom Klubu ljubitelja filma 1979., kad je ondje vrtio filmove Wendersa, Herzoga, Fasbindera…

POSLJEDNJI VIDEO Najdojmljiviji segment komemorativnog programa sabijen je u onih nekoliko minuta Faktorova posljednjeg video ostvarenja. Radi se o materijalu koji je snimao mobitelom u poodmaklom stadiju Parkinsonove bolesti, pa je publika imala prilike čuti njegov glas, odnosno redateljski komentar iz kojega je razvidno da je dokumentiravši vlastitu bolest i dalje neumorno producirao performans, svjestan da će ostati nakon njega. Vjerojatno i svjestan namjene koju je taj video baš i odradio pred publikom.

– Svjetlo mi prolazi između prstiju. Snimam iz terapeutskih razloga, da bih se natjerao promišljati svijet i svjetlost kao što sam to radio prije…. Pokušavam kameru nagovoriti da bolje vidi kako svjetlost utječe na vizualne atrakcije jer sam osuđen samo na svijet koji se nalazi unutar stana. To je kao da se probudiš u noći i bez uključivanja svjetla hodaš po stanu i tražiš svjetlosne vizualne pojave kojima se inače baviš cijeli život… Sva ta “čudovišta” koja tijekom noći susrećem u stanu dok moja supruga Blanka spava i spavajući daje znakove da je prisutna… To mi je značajno… Puno puta nisam u stanju pripremiti se za snimanje. Nekad mi uspije, a nekada ne… Nalazim se u različitim stanjima, ta su stanja itekako vidljiva jer ne mogu smiriti ruke….  Postavljam si pitanja kako će to na kraju izgledati i volio bih da bude drukčije od svega sto sam do sada radio… Nažalost, ta bolest napreduje, ali ne tako progresivno da mi uništi film… – govorio je Faktor.

Nakon projekcije, na barske stolice iz Valentina zasjeli su Psiho, Daliborka i Bač iz Noise Slawonische Kunsta te otprašili dva hita: Lili Marleen i svoju autorsku Guards. Samo za ovu prigodu okupili su se prvi puta nakon 32 godine. Faktoru u spomen.

Foto: Komarilos