Kako su žene, unatoč društvenim ograničenjima i profesionalnim preprekama, već u međuratnom razdoblju aktivno sudjelovale u oblikovanju muzejske profesije možete otkriti na stručnom vodstvu Ane Solter, kustosice izložbe i voditeljice projekta „Historija zaborava“ danas (četvrtak, 23. travnja) u 19 sati u Muzeju Slavonije.

Izložba je nastala suradnjom četiri velika zagrebačka muzeja (Arheološki muzej u Zagrebu, Etnografski muzej, Hrvatski školski muzej i Muzej za umjetnost i obrt) koji su zajednički predstavili pionirke muzejske struke i njihove često zanemarene doprinose razvoju hrvatskih muzeja.

Projektu se pridružio i Muzej Slavonije s pričom o prvim kustosicama koje se u Osijeku pojavljuju tek u vremenu Drugog svjetskog rata i u poratnom razdoblju, u drugačijim društvenim, institucionalnim i profesionalnim okolnostima.

Foto: Muzej Slavonije

Koncertni ciklus Panona Muziko ušao je u svoju treću godinu održavanja. Ovogodišnji Panona Muziko tra Edukado 2026 je višemjesečni glazbeno-edukativni ciklus (travanj–listopad 2026.) u gradovima i povijesnim prostorima Slavonije i Baranje.

Program se tematski fokusira na barok i neobarok, s naglaskom na edukaciju publike (osobito mladih), interpretaciju na povijesnim instrumentima i povezivanje umjetničke izvrsnosti s razvojem zajednice i kulturnog turizma. Ciklus uključuje koncerte, majstorske radionice, uvodna predavanja, razgovore s publikom i suradnju s obrazovnim institucijama.

Prvi u nizu koncerata održava se 22. travnja u Velikoj svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku s početkom u 19:30 sati. Ulaz na koncert je slobodan.

Nastupit će Krešimir Bedek, gitarist, koji posebnu pažnju pridaje promicanju novih i rijetko izvođenih skladbi, a hrvatski skladatelji Gordan Tudor, Ante Knešaurek, Ivan Josip Skender i Ivana Kiš posvetili su mu svoja djela.

Foto: Borko Gunjača/ za Kreativnu kulturnu mrežu

15. Međunarodna kiparska radionica „Drvo“nastavlja svoju tradiciju, a ovogodišnja radionica „Drvo“ namijenjena je studentima diplomskog studija Odsjeka za vizualnu i medijsku umjetnost Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Radionica traje tjedan dana, od 20. do 27. travnja i održava se u Lovačkoj kući Merolino u Prkovcima, gdje će studenti izraditi autorske skulpture većih formata u drvu. Naglasak je na klasičnoj obradi drveta, gdje uz prethodnu pripremu te stručnu pomoć profesora i stručnih suradnika realiziraju svoje autorske skulpture.

Do sada je u od 2009. godine održano 14 radionica u kojima je sudjelovalo oko 150 studenata. Osim izložbi na otvorenome u šumi Jarčevac, organizirane su i izložbe u renomiranim galerijama i muzejima.

Voditelj radionice je prof. Tihomir Matijević, sa suradnicima na projektu, a na ovogodišnjoj radionici gosti stižu s s Fakulteta likovnih umjetnosti, Univerziteta Crne Gore – doc.dr.art. Ivana Radovanović i studentica Iva Tripković. S Akademije likovnih umetnosti iz Novog Sada gostuje Sonja Jo, asistentica kiparstva i diplomirani student iste akademije Dragutin Rajković.

Dani otvorenih vrata održat će se 26. travnja 2026. na lokaciji održavanja radionice za sve zainteresirane posjetitelje. 

Foto: Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku

Na upravo završenom 19. Festivalu hrvatske drame za djecu “Mali Marulić” u Splitu predstava „Balonom iznad Kapadokije“ Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku osvojila je tri nagrade stručnog žirija.

• Nagrada za najbolji originalni dramski tekst – Tamara Kučinović za tekst predstave „Balonom iznad Kapadokije“
• Nagrada za najbolju režiju – Tamara Kučinović za režiju predstave „Balonom iznad Kapadokije“
• Nagrada za najbolju mušku ulogu – Gordan Marijanović

U konkurenciji je nastupilo osam vrhunskih kazališta iz cijele Hrvatske, prikazavši najbolje od domaće dramske produkcije za djecu.

Foto: Dječje kazalište

Praizvedba teksta jednoga od najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramatičara, Mate Matišića – Kolumne zaboravljene djece, u HNK-u u Osijeku, danas (petak, 17. travnja) u 20 sati, ujedno označava i redateljski debi Enesa Vejzovića pred osječkom publikom. S ansamblom osječkoga HNK-a već je surađivao 2020. na Čehovljevu Višnjiku, izvedenom u sklopu Osječkog ljeta kulture.

* Koliko činjenica da je riječ o praizvedbi utječe na odgovornost redatelja i mijenja vaš pristup u radu?
– Velika je čast i zadovoljstvo režirati praizvedbu Kolumni zaboravljene djece. Ponajprije, to je zasluga Duška Modrinića, ravnatelja Drame HNK-a u Osijeku. Prepoznao je važnost ovoga teksta, a s duge strane, bio je hrabar i meni povjerio redateljsku ulogu.

* Tekst je vrlo oštra kritika društva i njegovih devijacija. Što je vas osobno najviše „pogodilo“?
– Najviše me se dojmila Matina vještina, jednostavnost i neposrednost u oblikovanju dramskih slika. Njegove brutalno izravne dijaloge glumci su oživotvorili u predivno, ali i zastrašujuće scensko tkanje.

* Tekst je dio širega Matišićeva dramskoga univerzuma.Koliko ste uzimali u obzir kontekst?
– Predstavu smo radili tako da  ju može gledati svaki redoviti kazališni gledatelj, ali i netko tko nikada nije bio u kazalištu. Nije potrebno prethodno poznavanje lika i djela Mate Matišića da bi se razumjela radnja, karakteri i smisao Kolumni… Predstavu smo radili kao samostalno, autonomno djelo.

* Kako biste predstavu odredili žanrovski: kao socijalnu dramu, psihološki triler, nešto između?
– Žanrovska odrednica Kolumni… je nestalna i nepredvidiva. U jednom trenutku gledamo obiteljsku dramu, u drugom crnu komediju, u trećem gotički horor… Socijalna kritika važan je, ali ne i presudan čimbenik ove predstave. Duhovni  aspekt ovoga teksta smatram njegovom najvećom snagom. Progovaranje o sućuti na tako zanimljiv i originalan način rijetko susrećemo u dramskoj književnosti uopće.

* Koliko ste u radu s glumcima inzistirali na realizmu, a koliko na stilizaciji? Postoji li jasna granica ili ste ju namjerno blurali?
– Mislim da je realizam veliki neprijatelj kazališne umjetnosti. Odlazak u kazalište treba biti odlazak u jedan drukčiji, zanimljiviji, suparnički svijet. Svijet koji je„istinskiji“ od naše svakodnevne realnosti, a istodobno toliko nemoguć. U predstavi se poigravamo raznim glumačkim tehnikama i interpretativnim sredstvima. U našoj predstavi granica između zbilje i mašte nije zamagljena, ona ne postoji, srušena je.

* Jeste li kod moralno kompromitiranih likova/monstruma tražili empatiju ili ih ostavljate „hladnima“?
– Osnovna dramaturška linija Matišićeve drame Kolumne zaboravljene djece zapravo je konstrukt klasične grčke tragedije. Iz toga proizlazi da lica nisu crno-bijelo obojena. Kao u svakoj grčkoj tragediji, sva su lica u pravu, sva su zaslijepljena vlastitom tragikom i time unaprijed osuđena na bolnu preobrazbu.

* Mijenja li način komuniciranja s glumcima na probama činjenica da ste i sami glumac?
– Tijekom karijere imao sam priliku upoznati različite redateljske pristupe glumačkom biću. Neki su grubi, neki intelektualni, neki despotski, neki nesigurni…S glumcima sam radio onako kako bih želio da redatelji rade sa mnom: jednostavno, konkretno, direktno. Važna je međusobna suradnja, razmjena ideja, poštovanje osobnosti.

* Je li ovo najnelagodnija predstava u kojoj ste sudjelovali?
– Kolumne… su svakako uznemirujuća, tjeskobna predstava, ali s druge strane zabavna, napeta i rekao bih katarzična.

* Gdje ste povukli granicu između istine i kazališne provokacije?
– Jasno nam je da ljudi ne žele čuti istinu, već samo potvrdu da je ono u što vjeruju- istina. Pitanje istine vječno je i nerješivo. Kolumne… su same po sebi kazališno provokativne, zato sam u suradnji s autorskim timom i ansamblom pokušao uprostoriti, otjelotvoriti upravo tu drskost. Bespoštedna kritika društva, ali i kopanje po vlastitoj duši prava je snaga ovog teksta.

* Ima li u ovoj predstavi nade ili je potpuno mračna? Postoji li scena za koju ste se pitali je li „previše“?
– Predstava je, dakako, estetski  mračna, ali i poziva gledatelja na osvještavanje vlastite sućuti. Biti svjestan tuđe boli, patnje i pomoći drugomu, zaštiti slabijega…To je ono što nas čini ljudima, a o tom govori ova predstava. Zatupljivanje publike banalnim, bezopasnim, neškodljivim predstavama – to je mračno.

* Što vam je najvažnije (u ovoj i bilo kojoj drugoj predstavi): da publika reagira, prepozna se ili preispita vlastite stavove? Može li kazalište danas uopće šokirati publiku? Može li išta promijeniti ili samo potvrđuje ono što već znamo?
– Pravo kazalište uznemiruje spokojne, a smiruje uznemirene. Mislim da će ova predstava izazivati različite reakcije i potpuno sam spreman na to. Važno je da te predstava na bilo koji način dirne, potakne na razmišljanje, izazove na raspravu. Kazalište koje nije srčano i hrabro, nije kazalište. Vidimo se 17. travnja u HNK-u u Osijeku. Sve vas srdačno pozdravljam.

Foto: Josip Grizbaher/za HNK u Osijeku (naslovna) i Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku