Iako se powerliftingom službeno bavi od veljače ove godine, iza 22-godišnje Osječanke Dore Toša, inače studentice psihologije, već su značajni rezultati.

Na nedavno održanom Bjelovar Record Breakres natjecanju oborila je državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma!

Iako je odnedavno u ovom sportu, zadnje tri i pol godine rekreativno ide u teretanu. I to je bilo presudno za njezinu odluku i ulazak u powerlifting.

– Prije godinu i pol sam shvatila da mi je fora dizati malo teže kilaže. Počela sam eksperimentirati i to baš nije išlo, pa sam stupila u kontakt s trenerom Markom Kuzmićem iz varaždinskog kluba Galacticos i u veljači sam zapravo počela ozbiljnije trenirati – započinje Dora priču o svom uspjehu.

Već u ožujku nastupila je u Zadru na državnom juniorskom prvenstvu, a početkom lipnja na Bjelovar Record Breakres natjecanju  koje uključuje natjecatelje svih dobnih skupina.

– Osvojila sam treće mjesto u kategoriji do 57 kilograma. Natjecanje se sastoji od tri discipline – čučanj, bench i mrtvo dizanje. Svaki natjecatelj ima tri pokušaja, a nakon makar jednog uspješnog pokušaja plasira se na tablicu. Na čučnju sam podigla 135 kg, na benchu 67,5 kg, a na mrtvom dizanju 155 kg iz trećeg pokušaja i oborila državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma! – ponosno ističe Dora, koja se kao mlađa okušavala u raznim sportovima. Kratko je trenirala plivanje, a najviše se zadržala u streljaštvu. No kada je krenula u teretanu, stvorila se jedna potpuno neočekivana ljubav.

– Prvobitni  cilj mi je bio da izgledam lijepo i da se oblikujem. Onda se to pretvorilo u želju da napredujem, da živim zdravije i da se posvetim sebi. Kako sam sve više napredovala u teretani morala sam podizati veće kilaže. Onda sam primijetila da mi više nije toliko važno izgledati si lijepo, nego mi je važnije biti snažna, imati snage. Tada sam se odlučila za powerlifting – priča i kaže kako je u ovom sportu više muškaraca, ali mu se u zadnje vrijeme priključuje i sve više žena.

Okolina ju podržava, obitelj je uz nju u potpunosti, a njezini su ciljevi vrlo optimistični. U ovom bi trenutku, kaže, htjela sve.

– Trenutno je u planu državno natjecanje u open kategoriji u studenom, a onda ćemo vidjeti što dalje. Treniram četiri puta tjedno, treninzi su dosta specifični. Prehrana čak i nije nešto posebno, moram paziti na unos određenih makronutrijenata radi oporavka i snage, ali što se tiče izbora hrane bitno je birati kvalitetnu hranu što zbog treninga, što zbog zdravlja općenito. Ali da nešto moram izbjegavati, to ne. Od ožujka, odnosno prvog natjecanja kada sam imala premalo kilograma do ovog sam trebala dobiti na kilaži. Tako da je cilj bio jesti više – nastavlja Dora, dodajući kako su joj obroci umjereni. Za doručak to zna biti gris s voćem ili tortilja s jajima. Ručak je uvijek domaća mamina kuhinja, a za večeru su nekada sendviči, nekada wok ili pečena piletina s krumpirom i povrćem.

– Volim eksperimentirati s receptima koje pronađem na internetu. Ugljikohidrati su na prvom mjestu kako bih imala snage, energije i kako bi se oporavljala. Proteini su isto jako važni i onda masti.

Uglavnom sve svoje obaveze – fakultet i treninge „natrpa“ u prijepodne, jer voli kada su joj kasno poslijepodne i večer slobodni.

– Meni je i dalje rekreacija nešto u čemu uživam. Treniram u Fitness centru Central, s trenerom komunikaciju imam online. Powerlifting to omogućuje, jer sve ono što trener treba vidjeti ja na treninzima snimim i pošaljem mu i onda on daje sugestije – ističe Dora.

Foto: Privatna arhiva

Organizatori brojnih polumaratonskih utrka, od kojih mnoge imaju humanitarno značenje, već su navikli da se među prijavljenima redovito nađe ime neumornog Ive Bilandžije bez obzira što na cilju neće biti među pobjednicima i(li) osvajačima prigodnih nagrada. No, trčanje je odavno preraslo u njegov način življenja, u svakodnevnu aktivnost kojom osnažuje organizam, a nastupi na utrkama provjera su onoga što je tijekom svakodnevnih treninga akumulirao.

Njegova sveukupna životna priča pokazatelj je daje Ivo jedan od primjera onih za koje se kolokvijalno kaže da za trčanje živi, a ne od njega… 

Bilandžije su pristigle iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju, točnije u Dalj, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća a s njima i Ivo, rođen u srednjobosanskom Majdanu potkraj siječnja ’61. Priznat će, što ćete rijetko čuti od ljudi, da je u osnovnoj školi bio loš učenik, ali kad je shvatio da se mora drastično promijeniti – prigrlio je knjigu i u srednjoj se školi sve stubokom promijenilo – nabolje. Štoviše, njegov će kasniji put pokazati da su ga dječački daljski dani sasvim promijenili, a neporeciva prirodna inteligencija došla do punog izražaja.

– Shvatio sam da je bijeg iz siromaštine obitelji u kojoj sam ponikao moguć isključivo učenjem i školovanjem – bez ustručavanja priča Ivo, čija preobrazba se itekako odrazila na sveukupni životni put. 

Jer, iako je do Domovinskog rata živio u Dalju, našao je svoj put i već kao osrednji učenik osnovne, s lakoćom je završio prva dva razreda Ekonomske škole. Štoviše, kao najbolji učenik u razredu, prebacio se u Elektrometalski školski centar gdje nije imao nikakvih poteškoća tijekom preostala dva razreda srednje škole, pa je Ivo potom apsolvirao i Ekonomski fakultet na kojem je svladao i poslijediplomski studij, da bi, kao mr.sc. diplomirani ekonomist, najduži dio radnog vijeka proveo u Saponiji gdje je početkom ove godine i umirovljen. Posljednjih tridesetak godina živi u Donjem gradu, oženjen je i otac troje djece (dvije kćeri i sin). 

Naravno, konkretnog dokaza, o znatnom utjecaju posvećivanja sportu i trčanju, nema ni on kao ni njemu slične osobe, ali – uvjereni smo da je onom siromašnom dječaku iz Majdana i Dalja baš takav način življenja usmjerio cijelu sudbinu. No, pogriješit će oni, koji će pomisliti da se Ivo našao u sve brojnijoj obitelji (polu)maratonaca nastavljajući atletsku karijeru.

– Nikad se nisam bavio atletikom, moj sport bio je nogomet, posljednji klub za koji sam igrao bio je LIO (od ’92 do ’94) u vremenu dok je još bio trećeligaša, a kad sam prestao posvetio sam se trčanju – s neskrivenim žarom opisuje Ivo trkačke početke. – U početku je to bilo onako radi sebe, jer sam i kao nogometaš mnogo trčao, pa da ne dođe do naglo opuštanja počeo sam sam učestalim trčanjem do ZOO vrta i natrag u Donji grad, dakle po desetak kilometara. No, posljednjih 15-20 godina postao sam sve ozbiljniji trkač na duge pruge, tijekom “hladnog razdoblja” trčao bih po dva-tri puta tjedno po desetak kilometara, s tim što bih uoči svakog natjecanja povećavao kilometražu tako da sada istrčim 50-60 kilometara tjedno.

Ivina je trkačka karijera usko povezana s rađanjem Osječkog polumaratona (21,5 km), 2005. godine i priznaje da mu je to bila i dosad najteža utrka:

– Bio sam potpuno nepripremljen, mislio sam da ću moći, ali shvatio sam da sam nespreman iako sam prošao kroz cilj – prisjeća se. – U međuvremenu, iza mene je ostalo tridesetak polumaratona, s tim što sam najbolji rezultat postigao 2017. na osječkoj tradicionalnoj utrci, sat i 32:02 minute. Naš mi je polumaraton i najdraži iako trčim i Baranjski polumaraton te, u posljednje vrijeme, idem i u Vinkovce i Vukovar, a od humanitarnih utrka sudjelujem u trčanju “za mentalno zdravlje”, kad trčim zaista sasvim opušteno i bez rezultatskog imperativa. Bitno je istaknuti da nisam nikad bio sveukupni pobjednik što se nije ni moglo očekivati od mene koji sam prekasno krenuo u društvo trkača na duge staze. No, kako se na svakom polumaratonu nagrađuju i najbolji u starosnim kategorijama, od tridesetak istrčanih na njih sedamdesetak posto završavao bih na pobjedničkom postolju.

Hvala Bogu što mi danas trčanje, isto kao nekad i nogomet, pričinjava neopisivo zadovoljstvo, a vjerojatno i pridonosi zdravlju, jer nikad nisam osjećao nikakve poteškoće. 

I što drugo reći, nego da i za skromnog Ivu Bilandžiju vrijedi deviza da „snaga duha čini osobu nepobjedivom“. Za nadati se zato i da će vjerojatno istu sudbinu proći i nasljednik, njegov sin Domagoj koji je prošao nogometnu školu i igrao za Olimpiju, a sada je član Tomislava iz Livane. Trčanje? Možda, tko zna, i on, nakon nogometne, krene trkačkom karijerom. Vrijeme će pokazati.

Foto: Privatna arhiva

Pred osnovnom školom Retfala zaustavio se kamion s četiri palete bilježnica namijenjenih učenicima od prvog do četvrtog razreda. Kamion je dopratio i istovar nadzirao gradski vijećnik Tomislav Mišetić koji je uz pomoć suradnika osigurao donaciju retfalačkim učenicima.

– Uskoro ćemo objaviti plan podjele kompleta bilježnica. Ovo je nastavak brige za naše sugrađane, a ovoga puta svoje smo djelovanje usmjerili prema našim najmlađim Retfalčanima. Slijedi sortiranje i slaganje bilježnica u pakete. Svaki paket će sadržavati dovoljno bilježnica za cijelu školsku godinu i to za sva četiri razreda razredne nastave. Taj posao odradit ćemo uz pomoć volontera u slijedeća dva tjedna te ćemo putem medija i društvenih mreža pozvati roditelje i učenike da preuzmu svoje besplatne pakete – rekao je Mišetić, naglašavajući zahvalnost tvrtki Lotis uz čiju je potporu osigurao donaciju.

Također, na kamionu su se nalazile i palete s ogrjevnim drvima koje ovih dana Mišetić i ekipa besplatno distribuiraju obiteljima u potrebi.

– U ovom trenutku imamo 34 obitelji o kojima skrbimo na različite načine. Smatram da je to jedan od važnih segmenata bavljenja politikom. Na žalost, relativno veliki broj ljudi živi na granici siromaštva, a osim sustavnih rješenja važno je i individualno djelovanje nas koji smo sudionici javnog i političkog života. Mi polazimo od sebe, osluškujemo potrebe zajednice i trudimo se biti uvijek dostupni onima koji nas trebaju – rekao je Mišetić dok su nešto kasnije radnici istovarali drva jednoj od korisnica.

Ovo će olakšati život u zimskim mjesecima ljudima koji se griju na drva, a takvih je mnogo.

Foto: Privatna arhiva

Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.

A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.

Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu.  Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.

– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.

Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.

Foto: Komarilos

Slučajan prijepodnevni susret, na Trgu slobode prekoputa Supermarketa, probudio je višeznačajne uspomene na neko drugo, davno vrijeme, poglavito vezane uz nogomet šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naš najbolji slavonsko-baranjski klub promijenio – čak tri imena. Do 1962. bio je Proleter, od svog osnutka (1947.) i da bi tada postao dio novoosnovanog Sportskog društva Slavonija jer su gradski oci pokušali unaprijediti osječki sportski vrh sjedinjavanjem najboljih klubova u istu cjelinu. Glavni razlog se, frapantno sličan na sadašnjost, svodio na pokušaj što objektivnijeg i bogatijeg raspodjeljivanja gradskog financijskog budžeta namijenjenog vrhunskom sportu. No, vratimo se susretu kod Supera.

Malo pogrbljen gospodin s kravatom i sportskom kapicom na glavi upravo je razmjenjivao sjećanja na razdoblje svog života i osječkog nogometa koji su, zasigurno, trebali okončati sasvim drukčije od epiloga o kojem prilično nenametljivo priča Boris Čulin. Osječanin rođen 1940. ostavio je dubok trag u upravo spomenutom razdoblju djelovanja kluba koji je nastupao i „Kraj Drave“ i u Gradskom vrtu.

Čulin je, naime, u crveno-plavom (duže) i bijelo-plavom dresu (kraće)  proveo nešto više od jednog desetljeća u momčadi čije nastupe stari(ji) ljubitelji nogometa pamte kao utakmice isprepletene nogometnom romantikom i šarmom. Ima onih koji, na pohvalno spominjanje kadra u kojem su najznačajniji igrači, s dužim ili kraćim stažom, bili braća Gutzmirtl, Lončarić, Čulin, Kasač, Karapandža, Rukavina, Crnković, Piljaš, Đorđić, Piljaš, Ham, Iličin, Marjanović, Katić, Zejnilagić, Rudić, Klepić…, pokušavaju osporiti njihov igrački potencijal postavljajući kritičko pitanje zbog čega ta generacija nogometaša poniklih odreda u gradu na Dravi (uz poneke pojačanje), nikad nije dosegnula prvoligaški status. A konkretan će odgovor dobiti od onih koji su nekad slušali nepobitne priče o utjecaju politike u sportska zbivanja (i tada!) na prostorima bivše države.

Osim toga, u tom su vremenu najdarovitiji nogometaši najčešće završavali u nekom od klubova tzv. „velike četvorke“ – Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i(li) Partizana, oslabljavajući manje sredine, a taj običaj nije zaobišao ni Osječane. Josip Gutzmirtl je ’64 otišao u Maksimir i dao velik doprinos najvećem Dinamovom međunarodnom pothvatu (Kupu kupova Europe, 1967.), u istom je dresu godinu kasnije zaigrao također iznimno daroviti juniorski reprezentativac Petar Lončarić, a na meti menadžera tog doba našao se i – Čulin.

Naš junak s početka priče plijenio je vrhunskom tehnikom, pa čak je, igrajući u pravilu braniča (beka), znao hrabro „fintama“ zaustavljati suparničke napadače. No, mladić zaljubljen u svoj grad, ostao je u Osijeku u kojem je, nakon desetljeća standardnog nastupanja kao nezamjenjivi prvotimac (za Proleter, Slavoniju i NK Osijek!) doživio i svečanost oproštaja kad ga je darivao Milan Stilin, tadašnji predsjednik kluba u kojem je Boris počeo i završio karijeru. Odolijevajući pozivima „velikih“, sjećamo se tog vremena kad se bio našao pred ulazom na „stari Plac“ u Splitu.

– Istina je, bio sam sasvim blizu Hajduku – kaže nam Čulin čiji je i sin Vjekoslav u međuvremenu već završio mnogo manje uspješnu igračku (amatersku) karijeru. – Manje se zna da me zvao i Dinamo, što mi je također laskalo. Zašto sam ostao? Pa, u našem klubu zauzeli su čvrst stav da me nikamo ne puštaju!

Tako je to nekad bilo, prije svega se cijenila igračka kvaliteta, kupoprodajni su običaji u posljednjim desetljećima nekako udaljili i najvjernije kibice od odlazaka na utakmice. A kako Boris Čulin uspoređuje sadašnji i nogomet, koji je on igrao sa svojim vršnjacima, upitajte ga na Opus Areni. Naći ćete ga redovno u sve manjoj skupini veterana osječkog nogometa. U društvu onih kojima (ne)objašnjivi i izvannogometni utjecaji nisu dali da zaigraju u natjecanju kojem su, zapravo pripadali – kao što ni njemu nisu dali da potraži potpunu igračku afirmaciju u nekom velikom klubu.

Foto: Komarilos i privatna arhiva