Prošloga utorka (28. listopada), gospođa Vlasta Šimenić Kovač izašla je iz haustora svoje kuće u osječkoj Ulici Lorenza Jagera na broju 8 te na nogostup zakoračila držeći u ruci vrećicu s komunalnim otpadom koji je namjeravala odložiti u zelenu kantu ispred kuće… Udario ju je romobil i to je zadnje čega se sjeća.

– Mrak! To je sve čega se sjećam. Udar je bio takav da sam se onesvijestila. I ne znam koliko sam bila u takvom stanju, ali kad sam počela nadolaziti, ležeći na betonu, osjetila sam da mi lipti krv iz nosa, da na jedno oko ne vidim, a na drugo tek nešto slabo. No, najgore je bilo što u prvi trenutak nisam osjetila ni ruke ni noge. Potpuno šokirana pomislila sam da bi najbolje bilo da umrem – kaže gospođa Šimenić Kovač. – Iskreno, doista se ne sjećam je li on na mene naletio u trenutku kad sam iz haustora iskoračila na nogostup ili sam ipak stigla ostaviti vrećicu s otpadom, pa sam se vraćala u haustor. Doista ne znam. Jednako kao što ne znam je li vozač romobila dolazio od Europske avenije ili od Ulice Hrvatske Republike.

Ubrzo je došla Hitna pomoć i policija. Nešto kasnije na Objedinjenom hitnom prijemu u KBC Osijek učinili su joj CT glave i rentgenska snimanja, povraćala je zbog potresa mozga, konstatirana joj je fraktura kosti glave, iščašenje vratne kralježnice i istegnuće vrata, razrezali su joj i istiskali hematom, izmjerili tlak 200/100 i pobrinuli se da prebrodi stanje šoka. Tjedan dana kasnije, kod kuće je, nosi ovratnik za podupiranje vrata i kralježnice, odnosno za ograničavanje pokreta glave i vrata.

– Šta da vam kažem. Polomljena sam, usporena i nesposobna. Ne znam što će biti s vratom i s neurološkim ispadima. Modrice se lagano spuštaju. Izgledam poput Rockya nakon boksačkog meča. I nekako se nadam i tješim da će sve to proći, ali povratak na posao i u svakodnevnu rutinu je još jako daleko – iskrena je Vlasta.

Ni ruke, kaže, ne može oprati jer joj je koža nadražena do te mjere da na njoj osjeća kao da je bodu stotine igala.

– I još, poslije svega, policija me je došla alkotestirati. To je valjda redovita procedura kod prometnih nezgoda, ali u mom slučaju to je bilo tragikomično. Bila sam pred kućom, na nogostupu, iznosila sam smeće.

Vozač romobila joj je kasnije rekao da nije vozio brzo, ali to joj je slaba utjeha.

Tajnik osječkog Auto-moto kluba Slavonac, Mirko Vukotić, dobro poznaje aktualnu problematiku, ali i sve ono što će se u prometu tek događati s obzirom na brzorastući broj romobila u okruženju.

– Zakonom je brzina romobila ograničena na 25 km/h, a u praksi svi voze znatno brže. Također, mlađi od 14 godina starosti ne bi smjeli voziti romobile, a voze ih. Kaciga je obvezna, a većina vozi bez nje. Romobili su opasni na cestama jer izazivanju pometnju u prometu, a kad voze po nogostupima onda se zabijaju u pješake. I konačno, klinci koji voze romobile su spretni i okretni, ali ne poznaju prometne propise i ne znaju što znače pojedini prometni znakovi, a stariji vozači koji poznaju prometne propise naprosto nisu tako spretni i okretni kao ovi mlađi. I negdje u ovim opisima ćete najvjerojatnije pronaći i vozača romobila iz Jagerove – kaže Vukotić.

Objašnjava nadalje kako je električni romobil jeftino prijevozno sredstvo kojim je jednim dijelom zapravo riješen problem parkiranja, smanjeni su ili isključeni troškovi održavanja, servisiranja, osiguranja i tehničkih pregleda…

– I zbog toga ta prijevozna sredstva nitko neće zabraniti, ali do njihovog potpunog uklapanja u sustav prometa proći će još dugo vremena. Za početak, bilo bi potrebno uvesti obveznu registraciju tako da se putem kamera u prometu može vidjeti tko je vozio, gdje je vozio, koliko je brzo vozio, odnosno tko je odgovoran. I naravno, treba pronaći načina za tehničko ograničenje brzine na onu brzinu koja je propisana zakonom. Ili, ako to nije moguće, onda uvesti češće provjere brzine putem mobilnih uređaja kojima je moguće (kao u stanicama za tehnički pregled) na ulici provjeriti  koju brzinu mogu razvijati pojedini modeli i sukladno tome kažnjavati njihove vlasnike koji brzinu nisu ograničili na onu koja je zakonom propisana – objašnjava Vukotić.

Uvijek se, kaže, volimo pozivati na praksu u državama koje imaju razvijenu biciklističku kulturu i infrastrukturu, ali primjerice u Nizozemskoj svaki biciklist iznimno dobro poznaje prometne znakove, a još se i trudi rukama davati znakove svim drugim sudionicima u prometu.

– Biciklist upozorava druge da će u vožnji usporiti, da će skrenuti…, odnosno da će doći do neke promjene koja bi mogla utjecati na druge vozače u okruženju. A kod nas se vozači električnih romobila ne trude koristiti ni pokazivače smjera koji su sad već ugrađeni u neke novije modele. Ispada da će kod nas, s obzirom na prometnu kulturu, najefikasnija zaštita od slučajeva ovakvih udara zapravo biti ugradnja ležećih policajaca na nogostupe ispred ulaza u zgrade i kuće – tumači Vukotić.

Dok pred kućom na nju nije naletio vozač električnog romobila, gospođa Šimenić Kovač je, priča, dva puta dnevno šetala s psom po središtu grada i primjećivala je kako brzo prolijeću na romobilima.

– Oni doslovce voze slalom među pješacima u pješačkim zonama. Jednom prilikom sjedila sam na terasi kafića na Trgu slobode i romobilist je proletio praktički na milimetar od moje glave, osjetila sam da mi je zahvatio kosu. Mislila sam da je to najgore što mi se dogodilo, ali sam se prevarila.

Slučaj nalijetanja u Jagerovoj tretira se kao prekršaj. Ako se utvrde lakše tjelesne ozljede onda žrtva ima mogućnost privatno tužiti vozača, a ako se radi o teškim tjelesnim ozljedama onda tužba ide po službenoj dužnosti. No, kako sad stvari stoje, ozlijeđenoj ženi je trenutno najvažnije da se u potpunosti oporavi i vrati u punu radnu formu.

Foto: Privatna arhiva