Nekadašnja osječka gimnazijalka, danas urednica dramskog programa Hrvatskoga radija, književnica Nives Madunić Barišić na Panonski festival knjige u Gradski vrt stiže promovirati novi roman za odrasle „Žene koje vrište u sebi“. Uz sve najave promocija njezinog zadnjeg djela uvijek stoji da je riječ o romanu za odrasle jer je ova uspješna dramaturginja prethodno pisala romane za djecu. A onda je odlučila okrenuti ploču i poslušati svoj unutarnji glas…

Hrabro i beskompromisno otvara prostor svima onima koji/koje imaju potrebu govoriti o tome kako se život mijenja kad se počneš zauzimati za sebe. Samo što to iz ženske perspektive uvijek znači da će se prije ili kasnije pojaviti ono ALI… Nives će na glavnoj pozornici biti u subotu, 24. svibnja u 18 sati.

* U romanu “Žene koje vrište u sebi” uronili ste duboko u problematiku pozicije žene u suvremenom hrvatskom društvu, pa se prvo pitanje nameće samo po sebi – zašto žene danas, ovdje i sada, zapravo vrište u sebi?

– DOMINANTNO PATRIJARHALNO DRUŠTVO U Hrvatskoj 51% mladih žena ima diplomu visokoga obrazovanja, a samo 33 % muškaraca no oni u velikom postatku radije ulaze u brak sa ženama koje imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje. U isto vrijeme žene u Hrvatskoj još uvijek su slabije plaćene  od muškaraca (čak 14% manje).

U Hrvatskoj 34% starijih od 65 godina nalazi se u riziku od siromaštva, ali među njima je veći postotak žena što je logično ako i inače imaju manje prihode dok su zaposlene.

Svaka treća žena u Hrvatskoj od 15 godine života bila je izložena nekom obliku tjelesnog nasilja, a čak 60 posto žena smatra da je na poslu bilo izloženo neprimjerenim komentarima i nekom obilku rodno uvjetovanog nasilja.

U našem još uvijek dominantno patrijahalnom društvu većinom žene koriste ne samo rodiljni nego i roditeljski dopust, odlaze na bolovanje kada je dijete bolesno, preuzimaju brigu za obrazovanje djece, kućanstvo i ostarjele roditelje i zbog toga karijeru, ali i svoje osobne potrebe stavljaju na čekanje.

Vrijednost žene u nas se mjeri požrtvovnošću, samozatajnošću, žrtvovanjem za obitelj i druge – stereotipima koji su daleko od stvarnosti suvremenog života, ali i osnovnih ljudskih prava. Kada se odgoj i svakodnevica konačno nađu naspram zdrave logike i samosvjesti svaka žena počne vrištati, za početak u sebi, a nakon pedesete većinom i na glas.

* Ženski likovi u romanu su urbane žene – harfistica, psihologinja, socijalna radnica… – i ako one trebaju pronaći i prepoznati vlastiti glas, kako je onda ženama u provinciji? Postoji li razlika među tim kategorijama?

– PRISTANAK NA RAZLIČITE KOMPROMISE Pronalaženje vlastitoga glasa duboko je intimna stvar svake osobe pa i žene. Ja namjerno u romanu u fokus stavljam na tri visoko obrazovane urbane žene i tek jednu mladu, neobrazovanu koja k tome živi na rubu grada u primitivnoj sredini. Među njima nema razlike jedino u tome što ne uspijevaju vrištati na glas. Sve četiri žene u romanu polako, rekla bih korak po korak počinju shvaćati da su u nekom trenutku pristale na različite kompromise i uloge koje su im nametnute ili su ih one same sebi nametnule jer su mislile da će biti prihvaćenije, voljenije, bolje. Tragedija, po meni, leži upravo u tome što te žene, premda imaju odlične preduvijete da budu glasne i dominante, godinama održavaju stanje koje je posve neprihvatljivo, pristaju na samoutišavanje i, možda još gore, odgajaju i svoju djecu na isti način. Lorna, socijalna radnica, tijekom cijeloga romana dvoumi se oko toga hoće li konačno poslušati taj svoj unutarnji glas koji joj govori da život koji živi nije dobar, ne usrećuje ju, ne nudi joj izazove za kojima žudi, gura je u prikrajak i životarenje bez uzbuđenja, strasti, ljubavi. Premda osjeća, a i zna da je izbor na njoj, da samo ona sama može spasiti svoj život, kao da nema snage to i učiniti. A ona je situirana, obrazovana, urbana žena bez ikakvih egzistencijalnih problema. Ja sam zapravo cijeli roman i napisala kako bih rekla da nema opravdanja za vrištanje u sebi i odustajanje od sebe niti zbog nasilja, niti siromaštva, ksenofobije, mizoginije ali i oportunizma kojemu je sklono mnogo žena poput te Lorne.

* Što najčešće zanima publiku s kojom dolazite u kontakt tijekom književnih promocija? Što ih najviše potiče na eventualnu interakciju?

– POTREBA ZAJEDNIŠTVA I EMPATIJE Na jednom od nedavnih susreta susrela sam ženu, stariju od mene, potpuno ugaslih očiju, blago pogurenog tijela, a ipak vrlo lijepih crta lica koja mi je, dok sam joj potpisivala knjigu, prišapnula: Ja još uvijek vrištim samo u sebi. U njezinim riječima bilo je u isto vrijeme koliko tuge toliko i vapaja. Kupila je knjigu, vjerojatno, jer u njoj želi pronaći utjehu, možda snagu i recept kako si pomoći ili samo bijeg od svakodnevice. Na istom tom susretu jedna je žena s nama podijelila svoje iskustvo kako joj se život promijenio kada se zauzela za sebe i kako to sada izgleda. Ono što izađe na površinu svih susreta jest potreba zajedništva i empatije. U isto vrijeme i spoznaja da svi mi, a osobito žene, lako dajemo jedna drugoj savjete i uvijek znamo što ona druga treba učiniti, što treba reći, kako se postaviti, no kada se trebamo zauzeti same za sebe onda se uvijek prvo pojavi ono ALI… opravdanje zašto nešto ne možemo. Susreti su jako emotivni, a govorimo o zajedništvu na svim razinama, i o siromaštvu, i o predrasudama, i o ratu…  Interakcija se događa po pravilu, a ne slučajno i sporadično jer teme u knjizi potiču publiku na razgovor. Oni koji su već čitali i oni koji će tek čitati roman imaju potrebe govoriti, a ne samo slušati mene i moderatora.

* Što vas je potaknulo da nakon niza uspješnih knjiga za djecu zakoračite baš u ovako gadnu temu za odrasle, koja uključuje portretiranje svakodnevnog brutalnog fizičkog i psihičkog nasilja nad ženama?

– MOTOR KOJI ME POKREĆE Pisanje je dio mene otkako sam naučila slova i otkako sam naučila čitati. No, za pisanje je potrebna i velika hrabrost. Potrebno je i vrijeme, a potreban je i razlog za priču.  Stvarnost je razlog zbog kojega je nastao roman Žene koje vrište u sebi.  Premda naslov sugerira ženski roman, čitateljima vrlo brzo postane jasno da se radi o društvenom romanu u kojemu su glavne junakinje žene. 

Još na Akademiji profesor Ivan Kušan (u djetinjstvu moj najdraži književnik) rekao mi je da pišem samo o onome što poznajem i što mene emotivno dotiče. Možda to i nije recept za svako književno stvaralaštvo, ali za mene jest motor koji me pokreće. Unutrašnji svjetovi ljudi, njihovi snovi, strahovi, boli, strasti i djelovanja ono su što me je oduvijek motiviralo, ono je o čemu ja mogu pisati. Nasilje nad ženama je svakodnevno, u svakom trenutku i u najrazličitijim oblicima kojih često i nismo svjesni. Nije li nasilje nad ženama podjela obiteljskih obveza na ženske i muške poslove, (pri tome se za većinu muških poslova uzima i plaća majstor, ali ne i žena koja će spremati ili glačati). Nije li nasilje nad ženama da djevojčice u školu ne smiju doći u kratkim hlačama i majicama bez rukava, a dječaci smiju. Nije li nasilje nad ženama zvižduk i dobacivanje na ulici. Nije li nasilje nad ženama svaki vic o plavuši. Nije li nasilje nad ženama pitanje imate li djece, udajete li se i hoćete li biti trudni.

Od onih svakodnevnih neprepoznatih oblika nasilja pa sve do fizičkog, seksualnog, financijskog nasilja razloga za pisanje, govorenje i borbu zaista ne nedostaje. A na kraju, knjige za djecu sam pisala dok su moje dvije kćeri bile djeca, a sada pišem knjige i za te moje odrasle kćeri.

* Unutarnja snaga, krug prijatelja, zajednica i sustav su elementi jednadžbe u kojoj se krije rješenje o pobjedi dobra nad zlom – pronalaze li likovi iz vašeg romana i neke kvalitetnije prečice na putu do sreće?

– POČINJE PSOVKOM, A ZAVRŠAVA ZAGRLJAJEM Sposobnost da čuju svoj vlastiti unutarnji glas, odvažnost da pogledaju sebe u zrcalu sa svim slabostima, a da pri tome uoče i vlastitu ljepotu, suprotstave se svojim bližnjima unatoč ogromnom strahu, izađu iz zone komfora i uhvate se u koštac sa svime što ih sputava, urone u empatiju koja će ih razoružati, skinuti oklope i maske s njih i otvoriti ih zajedištvu to su stvari kroz koje moje junakinje moraju proći u ovom romanu. Ja često ističem kako roman počinje psovkom, a završava zagrljajem. Kao autorici bilo mi je jako važno da se dogodi taj mali, ali važan pomak. U ovom romanu nema nekih spektakularnih pobuna, nema potreba i rušenja, ali ipak stvari se pomiču, sve četiri junakinje donose neke odluke zbog kojih se pred njima otvara neki novi put kojim će u budućnosti kročiti. I kao žena i kao autorica znam da nje lako, ali je potrebno. A društvo u cjelini postaje bolje koliko su ljudi u njemu sretniji, i u to duboko vjerujem.

Foto: Marko Dimić

Nakon što je Šovagovićeva drama „Sokol ga nije volio“ pobrala brojne simpatije ne samo osječke, nego i publike u svim hrvatskim gradovima gdje je izvođena, ali i nagrade na „Marulićevim danima“ u Splitu i Festivalu glumca u Vukovaru, posljednjih je tjedana osječki HNK u stanju nestrpljenja zbog izvođenja nove premijere. Arhivirane su, tako, nagrade za kompletnu izvedbu „Sokola“ u Splitu i autorske glazbe te koprodukcije HNK u Osijeku i GDK Gavella iz Zagreba, da bi u petak osječki dramski umjetnici opet, ovaj put na jedan drugi način, planirali oduševiti svoje vjerne gledatelje. Naime, sezonu ‘2024./2025.  zaokružit će drama Arthura Millera „Vještice iz Salema“ koju ljubitelji vrhunskih dramskih sadržaja u Osijeku ovih dana iščekuju s neskrivenim zanimanjem.

Ta čuvena drama Arthura Millera otkriva lice histerije, straha i manipulacije. U središtu male puritanske zajednice 17. stoljeća razbuktava se lov na vještice, ali pod optužbama da gori magija – već istina, ljubav i savjest. Ta kultna drama temeljena je na stvarnim događajima iz Salema, a ogoljuje mehanizme kolektivne paranoje i moralnog sljepila, upozoravajući koliko je tanka granica između pravde i progona. Redatelj je Splićanin Ivan Plazibat, scenografsko-kostimografsko rješenje djelo je Osječanina Davora Molnara, a autorica glazbe je Petra Pavičić.

U predstavi sudjeluje gotovo kompletan ansambl osječke Drame: Aljoša Čepl, Mateja Tustanovski, Selma Sauerborn, Duško Modrinić, Antonija Mrkonjić, Miroslav Čabraja, Armin Ćatić, Petra Bernarda Blašković, Antonio Jakupčević, Mario Rade, Matija Kačan, Anita Schmidt, Ljiljana Mitrović Krička, Mirko Ilibašić, Ana Lanšćak, Gabriela Redžić i Tea Mandarić.

Premijera posljednje ovosezonske premijere HNK u Osijeku bit će ponuđena našim sugrađanima u petak, 23. svibnja u 20 sati, a program teatra predviđa još i izvedbe u subotu (također 20 sati), te sljedeći tjedan, u ponedjeljak i utorak s početkom u 19 sati.

Foto: Kristijan Cimer za HNK

Pisac Nenad Rizvanović svoje je formativne godine proveo u osječkom gradskom središtu, najviše u trokutu između Royala, nekadašnjeg STUC-a i Ulice Hrvatske Republike. Plus Tvrđa, u kojoj je provodio gimnazijske dane. Sve te podatke čak i površni čitatelj može pobrati u njegovim knjigama. U nedjelju, 25. svibnja opet dolazi u Osijek, na Panonski festival knjige u dvorani Gradski vrt.

Tamo će na, za osječke prilike, ogromnom sajmu knjiga promovirati svoju novu knjigu pjesama „Gravitacija“. Ali ako ga voditelji razgovora na bilo koji način začačkaju temama o Osijeku – otvorit će vulkan. Pravi razgovor pred publikom počinje u 11 sati, a ovo je bilo samo zagrijavanje.

* Je li točno da vaša nova knjiga pjesama “Gravitacija” zapravo najviše gravitira Osijeku osamdesetih? Odnosno, kakav je to grad nekada bio u Osijeku kad je kod vas ostao tako trajnom fascinacijom?

– DUH „GRAVITACIJE“ JE IZ ČAROBNOG VREMENA Ne pišem pjesme s nekim predumišljajem ili namjerom, niti sam kao maloljetnik maštao o pjesničkoj karijeri. Pjesme sam počeo pisati relativno kasno, kad sam shvatio da ne mogu napisati sve što želimu drugim literarnim vrstama. Ispalo je da sam pjesnik postao silom literarnih ambicija i ideja, i to uspješniji nego što sam mislio. Prema pjesmama iz prve zbirke Valceri iz Translajtanije Ahmed Burić je zajedno sa sedmočlanim Translajt Orkestrom (kojem sam i sam pridruženi član) snimio fenomenalan album Valceri iz Translajtanije, kojeg je nedavno objavio Dallas Records i kojeg je moguće preslušati na streaming servisima. Usput, 24. 09. ove godine nastupamo u maloj dvorani Lisinskog a zatim u Ljubljani (Cankarjev dom), Sarajevu (BKC), Novom Sadu, da ne nabrajam dalje, a naravno da se nadamo i pozivu iz koncertne dvorane Franjo Krežma. No da se vratimo Osijeku i poeziji. Zapravo je moja druga zbirka Plan grada, koja je pretprošle godine stjecajem okolnosti izašla u OKF Cetinje, potpuno gradska osječka knjiga i već sam pomislio da bih je trebao reizdati, i to najbolje u Osijeku. Gravitacija je, mislim, po svom duhu proizašala iz osječkih1980-ih, iz ondašnje potkulturne lektire, iz onog čarobnog i nezaboravnog osjećaja slobode, mladosti i ljubavi.

* Kakav ritam čitatelji mogu očekivati čitajući “Gravitaciju”? I počiva li na tom ritmu nekakav soundtrack koji možemo povezivati s Osijekom nekada i/ili s Osijekom sada?

– SJEVERNA RAVNICA I TREĆI SVIJET Pa mislim da su Marko Pogačar i Đorđe Matić u svojim tekstovima bolje opisali Gravitaciju nego što bih ja to mogao. Marko Pogačar piše: „Iako su geografske koordinate Gravitacije rasute globusom, od Mexico Citiya, Atlantika i Ville Borghese do Istanbula, Vladivostoka ili Manile, te svedene prije svega na vlastiti divlji zvuk, njezin se tok ipak nepogrešivo slijeva u jedan odavno ispražnjen bazen: Panoniju. Njezini izvori vrište Osijek, osamdesete godine, Quorum, Reš&Rem, punk, koji je možda mrtav, ali još uvijek smrdi. Ritam zadaju MC5, Nick Cave, Cohen, Lačni Franz… Večernji, dakle, šinobus; walkman u uši i – press Play!“. Đorđe Matić pak Gravitaciju vidi kao Sjevernu ravnicu i Treći svijet, panonske poljske puteljke i Mexico City (Blues); palme, meduze, morske biljke i Americana, slavonski šinobus i Mistery Train, Piran i Vladivostok, punk i Istanbul, Fred Sonic Smith (MC5) i Milan Bačić, Latinska četvrt i osječko kino Uranija… pojmovi jedan nasuprot drugom, u opreci, ili (i)pak u nemogućem skladu, ostvarivom i razumljivom jedino u logici snova i pamćenja, kulturnog i osobnog, sve to čini pjesnički i kulturološki svijet kojim nas pjesnik zaspe bez isprike.

* Imate li u Osijeku nekih pjesničkih uzora od prije? Je li “Gravitaciju” moguće uspoređivati s dosadašnjim poetama i poezijama o Osijeku i iz Osijeka?

– TIŠINA I SRETNE ULICE Kao valjda i svaki drugi pjesnik, pjesničkih uzora imam napretak. Ne bih znao tko je od svih tih pjesnika utjecao na moju poeziju, no mnogo sam čitao Ginsberga, Kerouaca, Ondaatjea, Gregoryja Corsoa, Franka O’Haru, Ezru Pounda, Roberta Lowela, Johna Berrymana, Teda Hugesa, Yeatsa, Eliota, Larkina, Herberta, Milosza, Kavafija, Cendrarsa, Nicanora Parrau, Montalea, Enzensbergera, Paula Celana, Ingeborg Bachman i Nelly Sachs i tolike druge. Osječki pjesnici ili pjesnici koji su živjeli u Osijeku mislim da nisu utjecali na mene, osim naravno ranih zbirki Delimira Rešickog „Tišina“ i „Sretne ulice“, koje ne samo da su moja formativna literatura, već su i najbolja poezija u Hrvatskoj u 1980-im godinama, zajedno s „Praksom laži“ Branka Maleša, koja je također knjiga koju jako volim.

* Je li moguće na bilo koji način argumentirati, primjerice barem u nekakvom zamišljenom kvantnom prilagodniku, da bi Nick Cave mogao biti rođeni Osječanin? Pitanje nije provokacija nego se referira na činjenicu da je Cave često označitelj atmosfere Osijeka iz vremena koje danas u mnogim djelima čuvaju osječki pisci, pjesnici i neki novinari. Tog Osijeka više nema, ali Cave je eksplodirao u svjetsku slavu.

– TOPIĆ BI MOGAO U OSIJEK DOVESTI NICKA CAVEA Sjećam se kako je Delimir Rešicki maštao da razgovara s Nickom Caveom u svojoj sobi, u onoj dvokatnici u Branjinom Vrhu, što Nicku Caveu ne bi bio tako čudan ili stran ambijent jer je Branjin Vrh svakako uređenije i civiliziranije mjesto od Warracknbeala u kojem se Nick Cave rodio. Rešicki je doduše rođen u Osijeku, što je trebala biti neka njegova životna prednost. Sjećam se i kako je Koja svaku svoju pjesmu na koncertu Discipline Kičime na OLJM-u 1989. najavljivao ovako: „a sada jedna numera od Nika Kejva“. Netko  je – a taj Netko je možda bio Siniša Bogunović a možda Dražen Jemrić Germa – Koji ispričao koliko Osijek voli Nicka Cavea, a Nick Cave je Koji, jasno, išao neopisivo na živce. Naravno ni Nick Cave nije više isti Nick Cave iz vremena albuma The Good Son. Nakon trideset pet godina Nick Cave liči na samog sebe iz onog vremena, taman koliko i Osijek liči na samog sebe iz tog vremena, samo što je Nick Cave naravno bitno popularniji i uspješniji. Neka sličnost ili srodnost možda nije izumrla što bi svakako trebalo provjeriti, što možda i nije nemoguće. Nick Cave je praktičan čovjek i s njim se lako može dogovoriti razne vrste nastupa, na koje se on rado odaziva. Mislim da bi seOsijek Nicku Caveu baš svidio. Ne bi morao to naravno biti koncert The Bad Seedsa, ili njegov solo nastup, ali možda bi se mogla dogovoriti promocija knjige, jednom kad objavi novu knjigu, ili pak izložba njegovih likovnih radova. Možda samostalno čitanje u KD Franjo Krežma? Znamo da se u Hrvatskoj Nick Cave jako dobro osjeća, a Hrvatska naravno nije samo Zagreb. Ne postoji neka stvarna prepreka da Nick Cave posjeti Osijek. Dovoljan je samo sposoban menadžer kojemu je stalo, a to bi recimo mogao biti Dario Topić.   

* Kad se kao rođeni Osječanin povremeno vraćate ovamo iz poslovnih razloga – imate li tremu od osječke publike, radujete li se dolascima ili vam možda grad ide na živce?

– JA SAM OSJEČANIN U DIJASPORI Miroslav Krleža je jednom rekao da Osijek ima samo publiku, i to nije bio baš sasvim u krivu. Krleža je bolje poznavao Pečuh nego Osijek, a Josipa Glembaj, Rudolfo Franjin Magjer, Dragutin Prohaska i Ernest Dirnbach samo su neki od njegovih smiješnih osječkih problema, o kojima između ostalog pišem u svom novom romanu Avanture ročnika Lava. Ne znam više tko je za mene rekao da sam Osječanin u dijaspori, ali to je točna konstatacija. Da sam kojim slučajem rođen na Jugu 2, možda bih za sebe rekao da sam Jugošvabo u Agramu, no kako sam rođen i još uvijek stanujem u Gornjem gradu, zasada mi ne pada na pamet neka zgodna jezična domislica. Oberštater na agramerskom arbajtu? Nemam neki poseban – pogotovo ne patetičan ili sentimentalan – odnos prema odlascima i dolascima u Osijek iz Zagrebu, a pogotovo prema Osijeku samom. Ne mislim – zapravo ne osjećam da sam otišao iz Osijeka. Osijek volim kao i svaki drugi sugrađanin. Navijam za NK Osijek. Istina je da se moj privremeni boravak u Zagrebu oduljio, ali navikao sam se. Nisam ja jedini takav, mislim da bi vam redatelj Zvonimir Jurić  slično odgovorio na ovo pitanje. Možda smo svih ovih godina u Zagrebu naprosto postali bolji Osječani.

Foto: Privatna arhiva

Caffe bar/night bar Oxygene, žestoko je bio nabrujan Rojem osa, uzbudljivim gradacijskim rojenjem apstraktno-melodioznog jazz-noisa zagrebačko-pulskog trija elektroničara, gitarističkih virtuoza i udaraljkaša, koji je pozvan u Osijek programom Novog hrvatskog jazza, oblikovana strategijom Anamarije Koljanin i Luke Kuveždića, a te večeri izveden u sedamnaestom „izvodu“.

ČETIRI SKLADBE U SAT I POL Trio je izveo četiri skladbe i obuhvatio gotovo sat i pol posebno profinjenog  intenzivnog materijala električnih gitara koje su odavno itekako elektroničke, a baterija bubnjeva ne samo ritam nego odsviravan čitav svijet početaka svakovrsnih zvukova. Koncert je primala publika koju je sačinjavao sastav nekoliko novijih osječkih rock-bandova i znalaca avangardne glazbe tj. prekoračivanja glazbenih žanrovskih i vrsnih odrednica. Napregnuta smjena opuštenih i žustrih zahvata.

Sami glazbenici, višestruko nagrađivani za glazbu brojnih filmova i dramskih te koreografskih izvedbi, ukratko – u medijski osjetljivom smislu – “filmaški” autori Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz i Marco Quarantotto, pokazali su i svoju punu te estetsku oslonjenost na temelje svojevrsne zalihe zagrebačkobiennalnih kreativnih memorija.

POSTGITARSKI EKSPERIMENTI Ono što je nekada, 1961., bio utemeljio Slatinčanin Milko Kelemen pa otvorio prozor najpametnijoj suvremenoj svjetskoj glazbi u našim prostorima, to se čulo u izvedbama Roja osa. Njihov je zvuk neupitno također obogaćen nasljeđem 80-ih i 90-ih u postgitarskim eksperimentima, omogućenim svojevremeno Glenom Brancom i Sonic Youth radovima.

NAJFINIJI BRUJ Roju osa međutim nije trebao niz gitarista da grade suglas i mikronesuglas gitarske boje a-melodioznosti nego su možda čak s trunak grunge-pop sklonosti povremeno navraćali u najfiniji bruj oba elektronizirana gitarsko-basovska vrata. Uživanje u kojem plešu njihove organske „nesuglasice“ bas-gitarskih odnosa, prati i povezuje u finu tkanicu svirački udaraljkaš, sklon temeljnoj bubnjarskoj bateriji, ali također možda jedini i neočekivano – najskloniji nekoj vrsti priče.

UGODNA STRUKTURA Bubnjevi zamalo pričaju, upravo njihova proširena oprema od kojekakvih sitnih lupkalica otvara skladbe, obuhvaća ih u ugodnu strukturu, a Nenadov vratni instrument pokriva barem pet lucidnih i mikro-ludističnih gitarskih boja. Njihovo istraživanje u najnevjerojatnije brzim plohama, u prvoj skladbi nam svira i “klavir”, razmjenjuju se zatim istraživački zategnuto i lepršavo zabavno s ping-plinkanjem toplih usporavanja u nešto što se čini kao puno puncato tijelo glazbe koja nas pleše.

POMICANJE PUBLIKE Alenov bas je moćan, pune i jake te stabilne kromatike, postavljen početno u gudačku također dakako elektronsku razsviranost presudnog je skladbenog znaka. Upravo taj ton kojeg svira Alen – vraća i drži skladbe kao i ukupnu izvedbu u kinetiku tj. kretanje koje pomiče publiku, izvođače i zvuk.

U uspornicima završne skladbe, koja je svirana na neumoljivo zahtijevani bis osječke publike, razvija zagrebačko-pulski Roj osa nadrealan dream noise. Skladba je to koja očigledno ponekad navraća iskustvima rocka u najsofisticiranijem smislu i tu je fantastična ugoda plutajuće slike i ukupne boje.

POSEBNA VEDRINA Ta „zadnja“ skladba kao da je ekstrakt, nekovrsni usporeni i razvedreni ekstrakt svih prethodnih „stvari“ koje su ionako bile već signalizirale baš posebnu vedrinu. Skladba svirana na bis je doslovna vrsta meta-izvedbenog zaključka, svaki je glazbenik najmaestralnije i daleko najdiskretnije i najsažetije signalizirano „izgovorio“ ime svojeg elektroničnog instrumenta kao množinu. Nastupilo je time otvaranje i kretanje zvukova mudrih boja, a nastupila je i čista intuicija glazbenog jezika i njegove otvorenosti, savršenog apstrakcijskog medija koji šalje tu metabuku. Sve je to rezolutno i ultimativno, a istovremeno i melankolično – kolikogod to čudno „zvučalo“ – čišćenje od fejkerskog prostakluka zacrnjene svakodnevice, zaražene negdje tamo vani smećem informacija koje to nisu.

Panonski i međuumjetnički slušano, koncert nas je podsjetio, s punom neusporedivošću, na surf Bambi Molesters, na metasurf LHD, na boogie i Deltu 21, na našički kinetični noise grupe Portman, a bez obzira na dio Svijeta – tonskim bojama Davida Lyncha, također, kao i na iščekivanje ST-ova povratka.

TJELESNA GLAZBA Sveukupni koncert, podvučen vizualom koji bruji njihovu kinetiku a oblikovao ga je Ivan Klis, izvedba je nečega što je sama tjelesna glazba, tu ispred nas s nama i bez ičega osim – istine, s tom sinteznom umivaonicom u posljednjoj skladbi, također je i sama pamet glazbe. To je jedna zabrinuta pa zaigrana i moćna sveukupna uživancija, a osječka je publika sve to punom maštom obradovanosti i primila, raspamećeno vedro.

Foto: Privatna arhiva

Stjepan Kadović, poznati osječki kolekcionar i sin nekad legendarnog golmana osječkog Proletera, priređuje već dugo lijepe, u pravilu tematske izložbe koje, svaka na svoj način, ponuđenim kolekcionarskim predmetima pričaju svoju priču. Tako je i s najnovijom izložbom u prostorima Gradske i sveučilišne knjižnice na Europskoj aveniji, koju će zainteresirani moći pregledati pod nazivom „Osamdesete su bile godine!“.

– Kroz opisne plakate, ali i izložene eksponate, želim dati odgovor na pitanje kako je bilo živjeti u Jugoslaviji u osamdesetim godinama, koje su bile burne, nekada pamćene po lošim, a nekad po dobrim stranama. Dajem isključivo svoje viđenje na osnovu svog vlastitog iskustva, jer tko može bolje opisati te godine od mladog čovjeka u životnoj dobi od 15 – 25 godine – kaže Kadović.

Na poseban način autor analizira razdoblje osamdesetih godina 20. stoljeća s različitih stajališta: političkog, gospodarskog, društvenog, tehnološkog, sociološkog, pa sve do kulturnog, i u konačnici glazbenog i filmskog, po čemu mnogi pamte osamdesete. Također, Kadović analizira to razdoblje i s geografskog stajališta, te prikazuje te godine s pozicije Osijeka u osamdesetim, SR Hrvatske (tada jedne od republika SFRJ) i SFRJ, te situaciju u svijetu u tom razdoblju. S političke, pak, strane to desetljeće započinje smrću Josipa Broza Tita, a završava burnim događajima, koji prethode raspadu SFRJ.

Zanimljivo je, svakako, zaključno Kadovićevo promišljanje koje će ponuditi onima koje će privući izložba na mjestu gdje je prethodno tematski izlažući prikupljene eksponate na zanimljiv, jedinstven način opisivao osječku povijest:

– Osamdesete su godine bile nezaboravne zato da loše stvari ne pamtimo (ili ih se trudimo zaboraviti), a dobrih se sjećamo s pozitivnom nostalgijom. U svakom slučaju, bile su to  zaista posebne godine, a i država u kojoj smo živjeli nije bila baš tako loša. Naime, osamdesete nisu samo ostale u dobrom pamćenju po odličnoj glazbi i kultnim filmovima, kako neki misle. Jugoslavenski pasoš  omogućavao je slobodno  putovanje i na Zapad i na Istok, a pogotovo u shoping u Trst, Graz, Pečuh ili Istanbul, a brzinom munje preko otvorenih granica stizali bi najnoviji modni trendovi svjetskih pop glazbenika ili filmskih zvijezda. Bilo je to i doba najboljeg industrijskog i grafičkog dizajna, strip umjetnosti, arhitekture, pa i za sporta. Možda sve to možemo zahvaliti određenom buntu mladih umjetnika prema tadašnjoj aktualnoj  politici, koji je rezultirao time da su napravili svoje najbolje uradke upravo u osamdesetima – kaže Kadović.

Međutim, u konačnici, autor potencira, „da svaki posjetitelj izložbe donese svoj osobni sud“. Ali i poručuje: Dobrodošli u osamdesete!

Foto: Komarilos