U Galeriji Waldinger do 12. ožujka možete pogledati izložbu fotografija Emice Elveđi „Srce za Afriku“ posvećenu humanitarnom djelovanju istoimene udruge u Ruandi i Zambiji, a čija je aktivna članica i ova fotografkinja. Izložba, koja je otvorena protekle subote, predstavlja 60 fotografija, vrlo emotivnih, a koje prikazuju detalje s kojima se Emica susrela prilikom nekoliko posjeta Africi.

Izložbu je otvorio zamjenik gradonačelnika Dragan Vulin, koji je naglasio kako nije do sada doživio da jedna izložba fotografija može prenijeti toliko emocija kao ova.

– U svakoj fotografiji imate određenu priču, određene emocije i mislim da je autorica na taj način uspjela prenijeti sve ono što se događa u Ruandi i Zambiji – rekao je Vulin.

Emica Elveđi dugogodišnja je članica udruge „Srce za Afriku“ čija je pokretačica također Osječanka Maja Sajler Garmaz. Kaže kako je na otvorenju izložbe puno emotivnije doživjela upućene joj riječi, nego trenutke u Africi dok su nastajale fotografije. Jer na terenu to gleda kao svakodnevni život, u Africi je i ona sama druga osoba.

– Nisam pod stresom i užurbanim životom. Tamo kada dođem jednostavno sam Afrikanka, već sam s godinama naučila prihvatiti njihov način života. U Africi ja ne tražim kadar, on vrlo često nađe mene i tamo gdje me zaustavi emocija ili pogled, to je moj kadar – istaknula je Emica koja već 13 godina redovito odlazi u Afriku.

Otvorenju izložbe prisustvovao je i misionar fra Ivica Perić koji već 36 godina boravi u Africi. Naglasio je kao je u Kivuumu u Ruandi zahvaljujući upravo  djelovanju udruge Srce za Afriku nastao Školski centar Otac Vjeko, gdje je otvoren dječji vrtić, osnovna škola, dvije srednje škole, sportska dvorana, kuhinja s blagovaonicom, kuće za učitelje, dvije knjižnice i sportski tereni. Do sada je kroz Centar prošlo više od 3.500 djece koja su završila srednjoškolsko obrazovanje, a velik dio njih se i zaposlio. Misija se prije četiri godine proširila i na Zambiju gdje je sagrađen samostan, vrtić, škola opismenjavanja za odrasle te škole krojenja i šivanja.

Foto: David Jerković/PIXSELL (naslovna) i Grad Osijek

Doigravanje prvenstva Prve hrvatske malonogometne lige 2024./2025. osječki ljubitelji nogometa na malom prostoru, već godinama futsala, zauvijek će pamtiti kao godinu kad je propuštena idealna prilika da naslov prvaka dođe u Grad na Dravi. Makarani su, međutim, u dramatičnom raspletu doigravanja bili s(p)retniji, a osječkim „haklerima“ ostala je nada da već u (n)ovoj sezoni taj propust nadoknade na najbolji način. O svemu tome, kao i o njegovoj sada već dugoj i plodonosnoj igračkoj karijeri, razgovarali smo s kapetanom momčadi Andrejom Pandurevićem čiji je životni put klasični pokazatelj kako se uz usklađivanje svih obveza može baviti sportom, ali i ispunjavati sve obiteljske obveze.

– Rođen sam u Osijeku, odrastao sam i djetinjstvo proveo na Jugu 2, gdje sam završio osnovnu školu („Tin Ujević“), dok sam srednjoškolsko obrazovanje prošao u Trećoj gimnaziji. Potom sam apsolvirao Ekonomski fakultet u Osijeku, zaposlen sam u jednoj osječkoj tvrtki, imam obitelj, suprugu Josipu Paulu koja mi je nedavno, na radost mojih roditelja Željke i Davora koji su postali baka i djed, podarila kćerčicu Mariju. Moram priznati da nije ni malo lako sve uskladiti, doslovno mi je svaki dan posložen u minutu, pri čemu značajnu ulogu igra supruga, koja je također bila izvrsna sportašicai, u svemu me podržava i upotpunjuje. Naravno, u svemu, moram zahvaliti i voditelju na poslu, te kolegama koji su mi puno puta izašli u susret.

* Kad si, gdje i s kim krenuo u ovaj sport? Jesi li imao stalnu klapu iz kvarta? Možda imaš nekog od tadašnjih suigrača s kojim igraš i danas?

– U malonogometni kontakt prvi put sam došao na ulici, s prijateljima iz kvarta, dane i dane provodili smo na betonskim igralištima širom Juga 2, što je bilo vrijeme koje ne bih mijenjao za ništa. U nekako ozbiljniji mali nogomet uveo me moj prijatelj Saša Voldin s kojim sam prvi put uvježbao malonogometne akcije i kretnje, a nakon toga smo krenulii zajedno na turnire. Saša mi je u jednom dijelu karijere bio i trener u Futsal klubu Osijek te sam pod njegovim vodstvom u sezoni 2022./2023. postao najbolji strijelac Prve hrvatske malonogometne lige. Naravno, i danas je futsal naša nezaobilazna tema.

* Kojih se turnira najradije sjećaš? S kim si igrao i s kim si najbolje surađivao? Jesi li kao klinjo gledao osječke turnire Zimsko i Ljetko? Pamtiš li neke najčuvenije osječke „haklere“?

– Kao i većina futsal igrača u Hrvatskoj, prvo sam krenuo igrati malonogometne turnire, prvo su to bili turniri u mlađim kategorijama, a kasnije naravno i seniorski, kao klinac sam obožavao gledati Zimko i Ljetko, pa su me ti turniri sasvim privuki malonogometnim izazovima. Sjećam se da sam kao mali išao u Sokolski dom i Zrinjevac kako bih gledao tada najbolje osječke „haklere“, te kako bih uživao u partijama Dražena Čavara u dresu Skripte, da bih s njim kasnije postao suigrač više sezona u MNK Osijek. Odigrao sam puno malonogometnih turnira, ali najviše mi se urezao u pamćenje „Ljetko“ iz 2011. kad sam, kao 18-godišnjak, bio dio momčadi koja je u polufinalu pobijedila Skriptu, tada pojam malonogometne nepobjedivosti u Osijeku.

Stvarno me lijepe uspomene vežu za malonogometne turnire i jako drago mi je što sam ih proživio i odigrao.

* Kad i kako si se „prešaltao“ na futsal, misliš li da se sad igra bolje i ljepše jer je igrač manje upolju?

– Na futsal sam se prebacio lako, jer mi uvijek više odgovarao mom načinu igre. Naime, futsal donosi više brzine, dinamičnosti, kretanja i trčanja bez lopte. Nezahvalno mi je uspoređivati vremena, ali mislim da se sada igra potpuno drukčije nego prije, pa iako ne kažem da je to bolje, ali je, jednostavno, napredovalo kao i sve drugo. U početku sam futsal igrao paralelno s malonogometnim turnirima,  prvo je to bila MNK Kenta Commerce u Županijskoj ligi, onda dolazi epizoda u MNK Ricarduu 1. i 2. gradskoj malonogometnoj ligi, a sve se odvijalo u razdoblju između mojih 16 i 19 godina. U to vrijeme sam redovito išao na utakmice MNK Osijek VBK kojeg su predvodili Goran Dakić, igrač nevjerojatnog poteza koji je dvoranu znao podići na noge i Gordan Duvančić, moj sadašnji prijatelj i trener, kojem sam iznimno zahvalan i na čijem sam primjeru naučio kako se uz rad, pravilnu i studioznu pripremu može doći do dugoročnih ciljeva koje si postaviš. Puno puta tijekom tjedna se i nakon toliko godina čujemo, te analiziramo i komentiramo svakodnevne situacije sa terena.

* Sudbina je htjela da te siječnja 2013. legendarni Marin Smoje pozove u MNK Osijek, gdje je bio trener…

– Objeručke sam to prihvatio i s Marinom razvio izvanredan odnos, te isto tako naučio puno stvari pa sam, eto, već 13 godina član istog kluba. Priznajem da te ’13 nisam ni mogao zamislit da će iza mene, u 13-godišnjoj karijeri, biti tristotinjak utakmica u dresu MNK Osijek, sada Osijek-Kandita.

* Prošle ste sezone zamalo ostali bez naslova prvaka Hrvatske, sad ste u sličnoj situaciji (Dinamo iz Zagreba, Olmissum iz Šibenika imaju po 28, MNK Rijeka 27, a osječki prvoligaš 26), vjerojatno tinja nada o konačnom trijumfu?

– Izgubili smo lani u „majstorici“ od Novog Vremena iz Makarske. Šteta, bila je to finalna serija za pamćenje, Zrinjevac je bio krcat, atmosfera naelektrizirana, nama je to bilo prvi put pa je samim tim bilo i posebno. Ove sezone smo u situaciji da se borimo za sam vrh tablice u regularnom dijelu Hrvatske lige. Naše ambicije ne skrivamo, to je finale i ove sezone, pobjeda u finalu. Ne volim prognozirati unaprijed, Liga je jako izjednačena, u puno se klubova dobro radi i ulaže značajna financijska sredstva.

Naše je samo da idemo utakmicu po utakmicu, a cilj svi znamo!

* Momčad vodi Talijan, a igra nekoliko stranaca, misliš li da je to dobro ili ne, odnosno bi li Osijek mogao do velikih uspjeha da nema Brazilaca, Talijana, Portugalaca?

– Trener stručnjak Carmine Tarantino donio nam je nova znanja, pa smo uz njega sigurno dodatno napredovali ubacivši u našu igru puno novosti, zbog čega smo mu zahvalni jer nam je sigurno približio europski način razmišljanja o futsalu. I momčad je internacionalizirana, svi igrači koji su nam se priključili donijeli su svaki svoje, različite karakteristike. Bez njih, siguran sam, naš klub i grad ne bi mogao do ovih uspjeha isto kao i bez financijske injekcije našeg generalnog sponzora. Strani su igrači pritom donijeli novu dimenziju igre u našu ligu, te smo mi Hrvati napredovali uz njih, kao i oni uz nas. Isto tako mislim da svaki futsal klub u Hrvatskoj, a pogotovo naš, godinama prepoznatljiv baš po tom da mora pronalaziti prostore za razvijanje mladog domaćeg igrača, što je budućnost na koju moramo misliti i još važnije na tomu i raditi.

* Nedavno je naša reprezentacija postigla zapažen uspjeh, iz osječkog kluba samo je Sekulić pozvan, jesi li se možda i ti nadao pozivu? 

– U svojoj karijeri sam nastupio 28 puta za reprezentaciju Hrvatske na što sam iznimno ponosan, s tim što sam posljednji put odjenuo najdraži dres prije pet godina. Dogodilo se to u trenucima kad sam, uz futsal, počeo i raditi, moje su obiteljske, poslovne i klupske obveze prevelike da bih maštao u tom smjeru. Dakako, navijač sam naše futsal reprezentacije i ne propuštam nijednu njenu utakmicu, a na ovaj posljednji trijumf sam i ja ponosan, jer je to povijesni uspjeh svih nas u tom sportu. Nedavno sam Sekuliću i rekao kako nismo ni svjesni još kakav je to uspjeh.

* Vratimo se senzacionalnom trijumfu Osijek Kandita sa 6:0 protiv aktualnog prvaka. U subotu, u 20,30, gosti ste Dinama, vjerujete li u pun pogodak i u metropoli?

– Osobno, tih pola tuceta Makaranima nije posebno veliko iznenađenje, jer je u futsalu lako moguće doći do takvih rezultata, a i dobro znam kvalitetu i širinu našeg rostera. Novom se izazovu, protiv Dinama, jako veselimo! Protiv njih su utakmice uvijek nekako drukčije, sam je po sebi to poseban protivnik koji inspirira, a njihov stil igre tjera na dodatno razmišljanje i koncentraciju tijekom cijele utakmice.

S Dinamom očekujemo čistu egal utakmicu, a nadamo se pobjedi s kojom bismo se jako približili prvom mjestu u regularnom dijelu sezone.

* Kako je igrati pred velikim brojem gledatelja, što je sad čest slučaj u Zrinjevcu?

– Nekako je to već postalo normalno, tijekom igračke karije prošao sam i da igram pred dvadesetak ljudi, pa do dana kad su me tražili „kartu više“ za utakmicu. Za mene je osječka publika najbolja što postoji, u Zrinjevcu se  osjećam kao kod kuće, bila dvorana puna ili prazna. Hvala im na tome što nas sve ove godine podržavaju, to je svim igračima, a pogotovo domaćim dečkima jako puno značilo sve ove godine.

Foto: MNK Osijek Kandit

Ploča s imenom Ulice specijalne policije Orao simbolično je otkrivena danas (utorak, 3. ožujka) na 35. obljetnicu osnutka ove jedinice. Ovim imenovanjem ulice u produžetku Kanižlićeve, kod I. Gimnazije i Opus Arene, Grad čuva uspomenu na one koji su obranili naš grad i našu domovinu.

– Izuzetna nam je čast i zahvalili bi se Gradu, gradonačelniku i svim vijećnicima Grada Osijeka koji su jednoglasnom odlukom prepoznali našu inicijativu da se ova, novoizgrađena ulica u gradu zove našim imenom – kratko je rekao Ilija Vidić, predsjednik Udruge Specijalne jedinice policije „Orao“ na svečanosti otkrivanja ploče s natpisom.

Legendarna postrojba dala je svoje velike žrtve u stvaranju Republike Hrvatske i obrani grada, poginulo je 19 pripadnika postrojbe, mnogi su ranjeni i grad im to nikada neće zaboraviti.

– Zahvaljujući tim ljudima i svim braniteljima Grad Osijek je bio i ostao nepokoreni grad, grad koji je bio na prvoj crti obrane. Nikada nećemo zaboraviti tko je tu crtu držao – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Ladislav Bece istaknuo je kako danas obilježavamo 35. Godišnjicu osnutka naše najelitnije jedinice. Naglasio je kao je policija bila prva naoružana, organizirana formacija koja je stala u obranu naše domovine.

– Među njima su bili i ti mladi, hrabri dečki koji su činili Specijalnu jedinicu „Orao“. Oni su bili na svim ratištima i sudjelovali u svim oslobodilačkim akcijama, a na žalost, 19 njih je i položilo život na oltar domovine. I danas u mirnodopsko vrijeme ta jedinica i dalje postoji, kao jedinica specijalne-interventne policije i spremna je reagirati na sve postojeće zadaće – dodao je.

Foto: Grad Osijek

Dio čuvenog terceta sjajnih osječkih nogometaša iz jednog sasvim drugog vremena, zapamćen kao britki nogometni branič, prvotimac osječkog i zagrebačkog Građanskog, reprezentativac prije i u vrijeme najvećeg rata 20. stoljeća, nekadašnji član osječkih Hajduka, Građanskog i Slavije, kraće igrač i trener tek osnovanog osječkog Proletera, svojedobno je bio i uvaženi stomatolog koji se amaterski bavio i motociklizmom na nekad popularnim utrkama ulica Osijeka.

Svi uvaženi kroničari sportske povijesti Osijeka, kad opisuju vrhunski nogomet Grada na Dravi iz davnog razdoblja u prošlom stoljeću, neizostavno će kao neponovljivi tercet igrača u razdoblju uoči, u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, isticati vratara Franju Glasera, braniča Ernesta Dupca i pomagača (halfa) Gustava Lechnera. Njihova kvaliteta ostala je trajno zabilježena i u povijesti izvan osječkih terena, dosezala je do reprezentativne razine, a ponašanje izvan igrališta oni koji su ih poznavali (za)uvijek su opisivali kao – legende.

Dubac je rođen u Osijeku 15. veljače 1914. godine, a preminuo je 27. veljače 1985. Osim što je ostavio trag u osječkom nogometu kao jedan od nedvojbeno najboljih, Dubac je među stari(ji)m Esekerima bio poznat kao vrstan stomatolog, čija je privatna ordinacija godinama bila na usluzi sugrađanima nedaleko sadašnjeg kina Urania (nekad Papuk), a ono, što ga izdvaja od svih osječkih nogometaša, Ernest se kao amater bavio i motociklizmom, jureći gradom na nekad cestovnim priredbama!

Ernest Dubac rođeni je Eseker, a nogometnu karijeru počeo je, i okončao, u rodnom gradu izgradivši pritom impresivnu karijeru u svom dobu.

Popularni Puba prvi dodir s magičnom loptom imao je u dresu osječkog Hajduka, nastavio u tada najboljem gradskom klubu Slaviji (1932. – 1936.) i konkurentu Građanskom, pa u BSK-u iz Beograda (’36/’37 – ’39/’41) s kojim je ’37/’38 postao prvak Kraljevine Jugoslavije, da bi od 1941. do 1945. bio stožerni član obrane zagrebačkog Građanskog, u čijem je sastavu, kao standardni reprezentativni branič, ’39/’43 bio i prvak NDH. Najjači sastav zagrebačkih«građana» u tom nemirnom vremenu bio je: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Dakle, s uvodno spomenutom trojicom Esekera – Glaser-Dubac-Lechner.

Kroničari s ovih prostora, sada već davnih godina, uz Dupčevu stasitu i istodobno igrački elegantnu pojavu na nogometnim terenima, u pravilu su vezivali vrhunske atribute koji se mogu svesti pod nazivnik neprelaznog braniča, jednog od najboljih u nogometnoj povijesti. Statističarima je zanimljivo napisati da je za Kraljevinu Jugoslaviju odigrao je utakmica, a za NDH je nastupio u svih 15 susreta u razdoblju ’41/’44. Suvremenici su ga opisali kao«oštrog igrača, brzog, eksplozivnog u startu, sa sjajnim skokom i perfektnom igrom glavom, sa savršenim pregledom igre»… u najkraćem neprelazni branič, načinom igre ispred svog vremena, nedvojbeno jedan od najboljih u nogometnoj povijesti na našim prostorima.

Dakako, jenjavanjem ratnih strahota, Dubac se (nakon kraćeg zadržavanja u novom Dinamu) vratio u rodni Osijek i 1947. godine završio karijeru u dresu tek osnovanog Proletera, kluba u kojem je prvi put sjeo i na trenersku klupu (do listopada 1950). Dupčevo ime nalazi se i u zapisniku prve utakmice novoosnovanog Proletera, odigrane 16. ožujka 1947. „Kraj Drave“ protiv osječke Mladosti (5:0), kad su nastupili: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Lechner, Tikas, Kiš, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić. Trenerski ga je put odveo i na klupu Čelika (Zenica) i Trešnjevke (Zagreb).

Dubac je, inače, rođen u tipičnoj essekerskoj obitelji, gdje je od malih nogu odgajan u multikulturalnom ozračju. Osim materinjeg hrvatskog, govorio je  njemački i mađarski jezik.

Ernest Dubac bio je, i ostao, jedna od najznačajnijih ikona osječkog nogometa, čiji je lik trajno zapamćen iako ga već dugo nema među nama, a vječni je spokoj našao na Aninom groblju, gdje je pokopana i njegova supruga Kamila. No, za trajne uspomene brine njegovo razgranato obiteljsko stablo, sin Danko, snaha Danijela, unuke Lorna i Ernesta sa svojim potomcima.

Itekako je zanimljiva Pubina sudbinska poveznica s obje unuke. Jer, prof. Lorna Dubac Nemet radi kao viši predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, gdje predaje medicinski engleski studentima dentalne medicine, dok je djedova imenjakinja Ernesta – već desetak godina nacionalna odbojkaška sutkinja. No, i to nije sve! Lornin sin Ingo krenuo je pradjedovim stopama igrajući nogomet za kadete i juniore donjogradske Olimpije, a Nina se bavi latinoameričkim plesom.

Dubac, k tomu, u Zagrebu ima kći iz prvog braka Helgu, među Purgerima poznatu i kao suprugu pok. Ivice Krajača, nekadašnjeg lidera kvarteta 4M, u HNK u Osijeku jednom i redatelja, te libretista nezaboravnog musicala „Gubec-beg“, praizvedenog 1975., za koji je skladbu pisao Karlo Metikoš, a to hrvatsko glazbeno remek-djelo aranžirao je Miljenko Prohaska.

Foto: Privatna arhiva

Za najbolje boksače Starog kontinenta kompletna 2026. godina imat će kulminaciju u rujnu, kad će u Bugarskoj biti održano Europsko prvenstvo. U želji da to, kao i neka prethodna natjecanja, u prvom redu niz međunarodnih turnira, naše najbolje rukavice što bolje pripreme, HBS im je prošlog tjedna omogućio doista kvalitetne prve ovogodišnje zajedničke pripreme u Loznici, u Srbiji.

– Planirani su nastupi na nekim ino-turnirima, a sezona bi trebala kulminirati na EP kamo bi naši najbolji boksači trebali otići maksimalmno pripremljeni – javlja Matej Matković, lider i trener BK Osijek, koji je prije nekoliko dana također nekoliko puta boravio na lozničkom okupljanju naših reprezentativaca. – Uvjeti su izvanredni, što je iskorišteno i za uobičajene treninge ali i sparing mečeve.

U prostorima novouređenog trening-kampa BSJ (u centru „Lagator“ namijenjenog poglavito boksačima domaćeg kluba Vukovi) u sklopu novog višefunkcionalnog nogometnog stadiona, na kojem domaćeg drugoligaša na tribinama može pratiti oko 8.000 gledatelja, kompletna reprezentacija Hrvatske vježbala je zajedno s odgovarajućim boksačima Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije.

Naš izbornik Pero Veočić i treneri Mario Preskar i Toni Filipi, realizirali su planirane pripreme koje je odradila kompletna reprezentacija među inima i Luka Pratljačić i Zvonimir Rebolj iz BK Osijek, te dvostruki seniorski europsko prvak Gabrijel Veočić, član Broda iz Slavonskog Broda.

– Kako su mi pričali Luka, Zvone, Gabrijel…, u Loznici su imali izvrsne uvjete, a naišli su i na iznimno gostoprimstvo domaćina, tako da kompletne pripreme zaslužuju vrhunsku ocjenu – pridodao je Matković.

Osim slavonskog terceta, pripreme su odradili i Fabijan Tomkić i Petar Krešimir Knežević iz Zadra (Sveti Donat), Danijel Šutalo i FranPlazina iz Zagreba (Gladijator).

Foto: M. Popović/za HBS