Dirigent Andrej Vesel pripada naraštaju glazbenika koji su karijeru gradili međunarodno, bez velikih riječi, ali s jasnom estetikom i radnom disciplinom. Školovao se u Zagrebu, Beču i Milanu, a danas djeluje na više europskih pozornica, jednako uvjerljivo u simfonijskom, opernom i baletnom repertoaru. U Osijek dolazi prvi put, predvodeći orkestar HNK-a na Novogodišnjem koncertu – u programu koji se oslanja na bečku tradiciju, ali traži visoku stilsku preciznost.

* Stalni ste dirigent Državne filharmonije Oradea u Rumunjskoj, gostujući dirigent Filharmonije Bad Reichenhall i jedan od stalnih dirigenata Bečkog Mozart orkestra. Koliko ste sebi osvijestili ove uspjehe?

– Što znači uspjeh? Za mene je to imati sreću raditi i živjeti od posla kojeg volim. Imam čast surađivati s navedenim orkestrima i radujem se novima, ali istodobno uživam u neizvjesnosti onoga što dolazi. Jedino bitno je zadržati predanost i strast prema radu, a nagrada je glazba, to je uspjeh.

* Dirigirali ste u različitim kulturnim sredinama – od Beča i Zagreba do Poljske i Rumunjske. Kako različite glazbene tradicije utječu na pristup radu s orkestrima?

– Iz moga iskustva, svi orkestri, odnosno glazbenici, žele isto od svakoga dirigenta: jasnu viziju, preciznu ruku i autoritet kroz znanje, spremnost i empatiju, a ne bahatost. To je jedini ispravan način za izgraditi povjerenje i bazu za dobru izvedbu. Svaki orkestar, ansambl, zbor iz bilo kojeg grada ili države je poseban, kao i svaki čovjek. Svatko ima kvalitete koje potencirano mogu doći do izražaja uz navedeni pristup radu. Tako učimo jedni od drugih i rastemo.

* Vaš orkestar Ton der Jugend Symphonieorchester Wien nastao je 2017. Kako se iskustvo vođenja vlastitog ansambla razlikuje od rada s profesionalnim orkestrima diljem svijeta?

– To je iskustvo koje mi je omogućilo iz druge perspektive upoznati glazbeno tržište, produkciju, tehniku, PR, pronaći financijska sredstva i sve oko glazbe i iza scene što priprema put jednom glazbenom projektu. To je nešto što smo nas troje, Dragos Dimitriu, Helena Telen i ja, sami morali naučiti da bi naši koncerti zaživjeli i bili uspješni. Profesionalni orkestri su dio organizirane institucije s puno više ljudi i odjela koji se brinu da svaki segment dobro funkcionira za krajnji rezultat – dobru izvedbu, prodane karte i zadovoljnu publiku.

* U biografiji vam se ističe i niz opernih projekata, uključujući Rusalku. Što vas osobno privlači u opernom žanru, a što simfonijskom repertoaru?

– Volim jednako oba žanra, odnosno sva tri – simfonijski repertoar, operni i baletni. Dirigentski pristup je sličan, ali specifičan – simfonijski kroz apsolutnu čistoću glazbene ideje i njezine razrade kroz različite glazbene oblike (ako nije programska); operni kroz službe libretu i ljudskom glasu; baletni kroz umjetnost pokreta i službe fizičkim mogućnostima ljudskoga tijela. Svjetovi za sebe.

* Studirali ste i radili u Zagrebu, Beču i Milanu, koji vam se savjet ili iskustvo iz toga obrazovnoga puta pokazao najkorisnijim u svakodnevnoj praksi?

– Izuzetno se korisno pokazalo naučiti jezike. To mi je otvorilo mnoga vrata, kao i biti u mogućnosti uživati bogatstvo literature na različitim jezicima. Bilo je motivirajuće živjeti i studirati s nadarenim ljudima iz cijeloga svijeta i različitih kultura. Mnogi moji profesori su postali bliski prijatelji koji i dalje prate i podržavaju moj put. Sve se na kraju svodi na ono ljudsko. To je najbitnije i najljepše iskustvo.

* Kako je došlo do suradnje s HNK-om u Osijeku? Je li vam ovo prvi angažman u Osijeku?

– Da, to je moj prvi angažman u Osijeku zahvaljujući Ladislavu Vrgoču, koji mi je prišao nakon jedne moje probe Rusalke u Zagrebu, gdje je i sam pjevao, dao svoju vizitku i rekao: “Pošalji mi svoj CV, želim te u Osijeku!” Tek poslije sam shvatio da je on ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku.

* Program Novogodišnjeg koncerta ove je godine izrazito „straussovski“, ali ipak raznolik u nijansama – od elegancije Aquarellen-Valcera do brze energije polki Eduarda Straussa. Što vam je osobno najzahtjevnije?

– Sve je zahtjevno odsvirati na dobroj razini i u ispravnom stilu. Bečki valcer je tradicija koja je interpretativno zahtjevnija nego što zvuči. Ali korak po korak, pažljivo i strpljivo, poklonit ćemo osječkoj, valpovačkoj i vinkovačkoj publici pravi bečki glazbeni doživljaj.

Foto: HNK u Osijeku

Od posljedica opake bolesti, u subotu je nenadano, u 72. godini života, preminula istaknuta sportska djelatnica Zvjezdana Tuma-Pavlov, čija dugogodišnja svestranost je njeno ime zauvijek upisala u vrhunske entuzijaste osječkog sporta u cjelini. O njenom životnom doprinosu osječkom sportu najbolje svjedoči lanjska nacionalna nagrada, koju dobivaju samo oni najbolji, najzapaženiji i najvrijedniji, a to je „Nagrada Hrvatskog olimpijskog odbora – Milan Neralić za izniman doprinos razvoju sporta na lokalnoj razini“. 

Rođena u Osijeku, 10. ožujka 1954. školovala se u rodnom gradu diplomiravši na Pravnom fakultetu 1977. i potom u profesionalnoj karijeri ostavila najveći trag na rukovodećim pozicijama u državnoj i lokalnoj upravi. Paralelno se bavila sportom, igrajući sve do 20. godine odbojku u Željezničaru, ali kako ju je sport sasvim zaokupirao, nakon igračke karijere, priključila se radu u tom klubu kao svestrani entuzijast, da bi jedno sasvim novo poglavlje u njenom životu donijela 1999.

Naime, u osječkoj sportskoj obitelji prepoznali su Zvjezdaninu aktivnost i neslućene mogućnosti, pa je izabrana za predsjednicu Atletskog kluba Slavonija, današnju Slavonija-Žito, te obnašala tu dužnost dva desetljeća. Ubrzo je postala članicom Izvršnog odbora Zajednice osječkog sporta, a potom i predsjednicom Športske zajednice Osječko -baranjske županije obnašajući tu dužnost punih 16 godina.

Kao dugogodišnja čelnica AK, aktivirana je i u Hrvatskom atletskom savezu kao članica njegova Izvršnog odbora, a od 2000. godine Zvjezdana Tuma-Pavlov uvrštena je i u Hrvatski olimpijski odbor, gdje je pet godina bila članica Nadzornog odbora, da bi 2005. bila uvrštena u članstvo Vijeća HOO-a gdje je bila u pet mandata sve do 2024. i ujedno postala predsjednica Odbora lokalnih sportskih zajednica ističući uvijek da svojim djelovanjem nastoji afirmirati djelovanje lokalnih sportskih zajednica u razvoju hrvatskog sporta. U čemu je ta izuzetna osoba sasvim uspjela, pa je njen odlazak u vječnost rastužio sve koji su je poznavali i(li) s njom surađivali. Ipak, najtužniji ostaju njen sin Matija, kći Irena, unuci Sara i Luka, te zet Blagomir.

Pokop Zvjezdane Tume-Pavlov bit će u utorak, 23. prosinca na Gornjogradskom groblju u 12 sati.

Foto: AK Slavonija-Žito

Negdje u nekoj kutiji dugo su ostale odbačene fotografije nekadašnjih osječkih rukometaša i vaterpolista, koje su nas podsjetile na danas nezamisliv kuriozitet iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, moglo se lako zapaziti da su se neki sportski fanatici tog vremena ljeti bavili vaterpolom, u tada jedinom gradskom plivalištu u Zimskoj luci, a tijekom proljeća i ujesen u rukama im se našla rukometna lopta.

Štoviše, na jednog od tih entuzijasta podsjetila nas je pojava aktualnog kondicijskog trenera oba rukometna prvoligaša, muškog i ženskog, čije smo prezime zapamtili iz nekih davnih vremena, iz doba rukometaša nekadašnje Slavije i vaterpolista Omladinca. Ime mu je bilo Franjo, a glasovito osječko sportsko prezime Wertag, koje su u ta bivša vremena pisalo s Vertag. A današnji sugovornik je njegov unuk Borna.

– Budući da sam rođen rujna 1990., također ovdje u Osijeku, a dida Franjo sredinom studenoga 1934., o njegovim sam sportskim aktivnostima samo slušao, nikad ga nisam gledao, ni na terenu, niti u plivalištu – počet će Borna prisjećanje na djeda čiji je nadimak Krnjo i danas zapamćeno među star(ij)im sugrađanima.

Unuk Borna, pak, uvaženi je prvostupnik sportskog treninga, čije sposobnosti itekako koriste osječke rukometašice i rukometaši.

– Znam da je bio direktor Ine, te da je obožavao igrati, i rukomet i vaterpolo, u kojem je ostavio dubok trag kao reprezentativac jedne od izabranih vrsta biše Jugoslavije. Pričali su mi da je i na terenu i u vodi bio golgeter, s tim što je poveznica bio njegov „vaterpolo udarac“, jer je na rukometnom terenu šutirao bez oklijevanja na protivnička vrata čim bi ga suigrači uposlili! Znam i da se kasnije jedno vrijeme posvetio trenerskom poslu, ali sve je to bilo prije nego sam ja rođen… Moja sjećanja su i da je bio zapovjednik jednog dobrovoljnog vatrogasnog društva.

U priču koja spada u onu legendu kako „jabuka ne pada daleko od stabla“, dakako, opredjeljenjem za kondicijskog trenera, ušao je i Krnjin unuk Borna, ali drugu, srednju generaciju Wertagovih, obilježio je još jedan Franjo – Bornin otac!

– Tata je također Franjo i slijedio je primjer svog oca igrajući rukomet u gradskim klubovima Elektri i Olimpiji, a kao plivač i vaterpolist bio je član u međuvremenu osnovanog PVK Omladinac. Zanimljivo je i da se bavio i veslanjem, što nije slučaj s njegovim bratom, a mojim stricem Zoranom, koji je svoje sportske sklonosti zatomljavao i plivanjem i vaterpolom te povremenim  košarkaškim, točnije basket partijama. Stric s obitelji živi u Njemačkoj. Inače, ja imam i sestre Anju i Tenu, koja je trenirala kickboxing i sa mnom dizanje utega.

Nagovorili smo Bornu da se prisjeti djetinjstva i odrastanja i te aktualnog pridonošenja razvoju osječkog sporta.

– Otac mi je još dok sam pohađao osnovnu školu govorio da mogu birati što želim trenirati, ali da je jako važno da nešto treniram. Trenirao sam košarku i igrao rukomet na školskim natjecanjima, ali tijekom srednje škole nisam se više pridržavao očevih savjeta, prestao sam trenirati i baviti se sportom.

Ipak, Borna je nakon srednje škole upoznao Andreja Becka, počeo trenirati kickboxing i tri godine se natjecati na raznim turnirima gdje je osvajao uglavnom „srebra“ i „bronce“.

– Ujedno sam počeo i samostalno voditi treninge, usporedno i trenirati olimpijsko dizanje utega u DK Slavonija, kod trenera Bože Krište, tako da sam osim tog kratkog perioda u srednjoj školi, ustvari, cijeli život proveo uz sport u kojem sam i sada.

Borna Wertag posljednjih pet godina radi kao trener snage i kondicije u muškom rukometnom klubu, a posljednje dvije sezone i u ŽRK Osijek. Mnoge će zanimati i da je aktivan i u rekreaciji te da individualno radi i sa sportaši(ca)ma na poboljšanju snage i kondicije.

Naravno, neizbježno se nametalo pitanje o njegovoj procjeni organiziranosti i kvalitete kompletnog sporta u Osijeku, ali i – hoće li sportsko „stablo“ Wertagovih završiti s trećom generacijom, ili …?

– Nažalost, mislim da je naš sport danas na nižim granama nego u tatinom i didinom vremenu! Ne toliko kvalitetom sportaš(ic)a, nego uvjetima i sustavom koji brine o sportu. Našu sportsku zajednicu, držim, koči nedostatak sponzora, financija, odgovarajuće infrastrukture i stručnog kadra. U tom pogledu mora se nešto pokrenuti, jer je očito postojanje nekog „genetskog bazena“ na ovim prostorima iz kojeg proizlaze vrhunski sportaši. A, ipak, rezultati naših klubova izostaju, pa smo, eto, tek lani dobili prve hrvatske momčadske prvake MOK Mursa. Uočavam i da su se neke dobre stvari pokrenule s malim nogometom, a nadam se da će se takav trend nastaviti i u rukometnim klubovima. Osobno, rad sa sportašima me veseli i ispunjava, pogotovo kad sam u svaki njihov uspjeh, što sportski što životni, utkao i dio sebe. Uvijek volim reći da je i zvanje trenera poziv, a ne posao. Jednostavno se rodimo s tim nekim karakteristikama, zbog kojih volimo taj poziv i uživamo u njemu. A sada, kad o svemu pišem, vidim da sam se stvarno i ja rodio s tim genima, od dideKrnje i oca Franje!

IGRALIŠTE U BLOK CENTRU Rukometni klub “Slavija” je, nekad davno, na prostoru sadašnjeg Blok centra, imalo svoje igralište s podlogom od crne šljake. Na njemu su igrane i malonogometne utakmice prvih ljetnih turnira „Tri kornera-penal“. Zanimljivo je, da su „slavijaši“ bili i košarkaški reprezentativac Zoran Maroević, te braća Bambir od kojih je Ivan bio golman, a visoki i snažni Slavko-Šiljo nakon odlaska na studij u Zagreb branio je boje GRK Zagreb i državne reprezentacije, a kao sveučilišni profesor radio je i na Islandu gdje mu je povjereno da, kao cijenjeni rukometni trener, vodi njihovu državnu reprezentaciju! Od vaterpolista, međunarodni ugled, kao prvotimci zagrebačke Mladosti, stekli su Marijan Žuželj i LegroLegradić, a sjajni  Tomislav Kirhbaumer odbio je uporne pozive iz Beograda da čuva vrata slavnog Partizana.

(Na glavnoj fotografiji: Vaterpolisti Omladinca u Zimskoj luci, Krnjo stoji treći slijeva)

Foto: Privatna arhiva

Kada u studenom zazvone prve note glazbe Čajkovskoga, publika zna što slijedi: Orašar nije samo balet – to je ritual, topli povratak djetinjstvu i mašti. Za Vuka Ognjenovića taj svijet traje pune 22 godine. Od prvih koraka na sceni do današnjega statusa, u Orašaru je prošao gotovo sve – od uloga i koreografskih zadataka do vođenja mladih plesača. Njegov umjetnički put usko je povezan s poviješću osječke baletne scene, a svojim je radom i entuzijazmom pridonio da Orašar postane prepoznatljiv simbol blagdanske čarolije grada. Upravo zato odabrao je Čajkovskoga za proslavu obljetnice – više od tri desetljeća neprekidnog djelovanja na plesnoj pozornici – jer ga je ta predstava nekako najviše obilježila tijekom karijere.
* Sjećate li se svog prvog susreta s plesom – kada i kako ste se zaljubili u balet?
– U balet sam se, odnosno plesnu umjetnost općenito, zaljubio na poziv svoje profesorice klavira u srednjoj školi, Stanke Džambić. S obzirom na to da je ona svestrana kao i ja, ne samo klaviristica, nego i plesačica suvremenoga plesa, tako me zvala da sudjelujem u plesnoj verziji mjuzikla Hair. Dakle, počeo sam kao plesač suvremenog plesa, no vrlo brzo dobio poziv iz HNK-a u Osijeku da se pridružim tadašnjoj Plesnoj skupini, koja je sudjelovala u operama, operetama i mjuziklima pa i mnogim dramskim predstavama. Moj prvi baletni pedagog bila je Štefanija Heller, koja me naučila prvim koracima, ali i redu, radu i disciplini, prijeko potrebnima u našem poslu. U nedostatku baletnog ansambla, za koji su ugašena radna mjesta s početkom Domovinskoga rata, Plesna skupina bila mu je, zapravo, zamjena. Istinski sam se zaljubio u balet koju godinu kasnije, kada sam otišao na prvi baletni seminar u Vodice, kod Silve Muradori Perkov i Gya Perkova. Oni su doslovce udahnuli u mene i prenijeli mi neopisivu ljubav i ogroman entuzijazam za balet. Za to sam im vječno zahvalan.
* Osnivač ste i voditelj Baletnog studija u HNK-u u Osijeku, te predavač na AUKOS-u, iza vas je karijera plesača, koreografa i pedagoga. Što je bilo najizazovnije?
– Gotovo ništa, s obzirom na to da sam, uz koreografiranje i pedagogiju, nastavio, evo i do dan danas, s aktivnim plesanjem pa se nadam da ću još neko vrijeme, dok god mogu i tijelo izdrži.
* Što smatrate prekretnicom u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri?
– Svakako ih je bilo više, no istaknuo bih odlazak na školovanje u Zagreb, gdje sam proveo 6 godina u HNK plešući u svim predstavama tih godina, odlazak u K&K Ballet Osterreich, gdje sam stekao ogromno iskustvo, te svakako povratak u Osijek, gdje sam dao sve od sebe da vratim balet na scenu HNK-a.
* Kako održavate motivaciju i fizičku spremu nakon toliko godina intenzivnog rada? – Izrazito je teško uskladiti primarni posao na AUKOS-u, gdje sam izv. prof. art. i predajem scenski pokret, što isto tako jako volim. Hvala svemiru što je vezan za balet i ples, tako da me jednako tako ispunjava. Motivaciju nalazim u svemu oko sebe. Najviše u svom ansamblu koji jednako tako ludo voli balet kao i ja. Nalazim i u ljudima koji rade mnogo teže poslove pa i dalje nalaze ljepotu u svemu oko sebe, ne predaju se apatiji ni melankoliji današnjice.
* Što želite da vaši studenti nauče o scenskom pokretu i osnovama baleta?
– O važnosti scenskoga govora tijela. Uvijek im govorim da ih, prije nego progovore na sceni, publika uvijek prvo doživi kroz tijelo i tjelesnost, tek tada slijedi sve drugo. Zato je scenski pokret itekako bitan za budućeg dramskog glumca, kao i opernog pjevača.

Poznavanje osnova baleta, kao i povijesnih, karakternih i ostalih plesova, aktivno pridonosi stvaranju potpunoga umjetnika.

* Magistar glazbene pedagogije,uz obrazovanje iz klavira i solo pjevanja, plesač i koreograf ste – je li glazba vaš “unutrašnji sat” na sceni?
– Da, velika je to prednost i pomoć u radu što imam glazbu „u malom prstu“ i ne moram se mučiti kao mnogi koreografi s brojanjem glazbe, fraziranjem ili slično. Dovoljno mi je jednom čuti glazbu i već znam strukturu po kojoj ću raditi. Tako štedim vrijeme u osmišljavanju koreografija. Usto, kad radim sa solo pjevačima, uvijek mi govore da im je super kako mislim na disanje i njihov udah pri pjevanju kada slažem koreografije.
* Kako vidite razvoj baleta i plesne umjetnosti u Hrvatskoj u narednih 10 godina, i sebe u tom?
– Punih se 18 godina trudim vratiti balet u grad. Zapravo sam to i učinio, barem što se moga dijela tiče. Na razvoj baleta gledam vrlo pozitivno, s obzirom na to da se od svih klasičnih kazališnih umjetnosti nekako i dalje najviše razvija, odnosno ima prostora za razvoj. U Hrvatskoj, a ponajviše u Osijeku, očekujem jako puno. Prvenstveno u smislu otvaranja radnih mjesta za plesače, kao i zapošljavanju hrvatskoga kadra na ta ista radna mjesta. Svakako se nadam nastavku podrške nadležnih institucija, kao i daljnjim sustavnim otvaranjima područnih škola za klasični balet, ali i za suvremeni ples.
* Mladim ste plesačima uzor. Što nikako ne smiju?
– Nikako odustati, a kada im je najteže i najmanje vide smisao, vježbati najviše i prebaciti svu energiju u rad. Uspjeh tada ne izostaje.
* U jeku je Orašar, odaziv publike izniman. U verziji iz 2013. ste suradnik redatelja i koreografa. Što vam je najposebnije u ovom projektu?
– Sve, od scene, kostima i koreografije do glazbe. No, najviše, ipak, činjenica da sam uspio dovesti u Osijek ono što sam mislio da je nemoguće dok sam plesao u Zagrebu.

Sjediti danas u špagi, čekajući svoj izlaz na scenu i gledati kako se ta čarolija odvija u mom gradu i mom kazalištu, zaista je nevjerojatan osjećaj.

* Koje ste sve uloge u Orašaru plesali?
– Plesao sam gotovo sve što se može plesati: od Vojnika, Fritza, Arapskog, Kineskog, Španjolskog, Ruskog, preko Orašara pa sve do Princa. Najdraža mi je definitivno Orašar, kojega sam otplesao više od 100 puta.
* Što Orašara čini posebnim u odnosu na druge produkcije u kojima ste surađivali?
– Orašar je fenomen, u prvom redu zbog glazbe. Toplo se nadam da to nije samo zbog trendova. No, i da je tako, utjecaj koji ima na razvoj baletne umjetnosti, kao i njegovu afirmaciju, globalno je nemjerljiv.
* Orašar je često i prva baletna predstava koju djeca gledaju.
– Svakako bi trebao biti jedna od prvih predstava svakomu tko želi doći u teatar pogledati nešto, jer će se sigurno zaljubiti u teatar i poželjeti opet doći.
* Što biste mlađem sebi rekli nakon prve izvedbe Orašara?
– Najvjerojatnije: Ne odustaj! Valjda će i naši osnivači konačno jednom shvatiti koliko naša osječka publika voli balet, koliko ga ovaj grad zaslužuje i koliko ga obvezuje ponovno službeno, pravno, formalno i financijski vrati Balet kao treću granu koja tvori umjetnički trolist nacionalnog kazališta. Osijek je drugi grad u Hrvatskoj po nastanku baletne umjetnosti, a prvi hrvatski nacionalni balet Jela Bele Adamovicha pl. Čepinskoga napisan je upravo u Osijeku.
* Jeste li ikada pomislili povući iz Orašara?
– Iskreno ne, nikada, i nadam se da će još dugo živjeti u našem gradu, a za mene da uvijek bude nekih malo lakših uloga. Na scenu me vraća uvijek isto: maštam o ansamblu zaposlenih plesača koji će biti baletni nukleus, te će uz ove predivne profesionalne, no honorarne plesače tvoriti pravi mali, za Osijek veliki baletni ansambl, koji će s ponosom raditi čuda za ovaj grad, kao što već i činimo!
* Kako je gledati vlastite plesače kako stasaju i preuzimaju uloge koje ste nekada plesali?
– Gotovo čitav ansambl sam od početaka učio i naučio o baletu, pa gledati čaroliju stvaranja i življenja kroz njih, zaista je nešto posebno i to me najviše ispunjava. Kada nekomu uspijete prenijeti ljubav koju su i na vas prenijeli, bilo za što, shvatite barem dio smisla postojanja.
* Podijelite s nama neku anegdotu sa scene?
– Ima ih pregršt, ali uvijek mi pada na pamet nešto još iz prvih godina, dok sam plesao samo u operama. U Rigolettu sam plesao na čelu povorke koja je išla po krugu na sceni i imao trubu u ruci. Mala klupa zabunom je ostala na sceni, a ja ju od kostima i trube pred nosom nisam vidio te pao preko nje, doslovce napravivši salto. Nisam znao gdje sam ni što se dogodilo, a kad sam shvatio – počeo sam se smijati k’o lud. Sreća da sam bio u kostimu lude pa je sve izgledalo kao da baš tako treba biti.

Foto: HNK u Osijeku

Svečanom sjednicom Gradskoga vijeća obilježen je Dan Grada Osijeka, odnosno njegov 239. rođendan. Dana 2. prosinca 1786. ujedinile su se tri gradske cjeline – Gornji grad, Donji grad i Tvrđa, te je tada nastao Osijek kakvog danas poznajemo.

Okupljenim uzvanicima u Dvorani Franjo Krežma obratio se gradonačelnik Ivan Radić, naglasivši kako smo u ovogodišnji Dan grada ušli s izglasanim rekordnim proračunom Grada od 227 milijuna eura za 2026. godinu.

– S ponosom možemo reći da je to najveći proračun Osijeka ikada! Današnju smo proslavu, prije svečane sjednice, započeli velikim projektom koji se u gradu čeka dugi niz godina. Projekt izgradnje 206 stanova poticane stanogradnje za mlade obitelji koji će se realizirati u narednih 18 mjeseci – naglasio je Radić.

Ponosan je i što je doneseni proračun za 2026. razvojan. Brojke pokazuju kako Osijek bilježi najveći investicijski zamah u novijoj hrvatskoj povijesti.

– Brojni su kapitalni projekti ispred nas, od 227 milijuna eura čak 45 milijuna eura su sredstva iz fondova EU. Grad je unazad četiri godine konstantno u izboru top tri grada koji je povukao najviše sredstava iz fondova EU – rekao je gradonačelnik, spomenuvši kapitalne projekte koji će se realizirati iduće godine.

– To je naše kupalište Copacabana, dovršetak Gradskih bazena, nova gradska Tržnica i gradska Knjižnica, park Zrinjevac i dvorana Zrinjevac. Tu je i ulaganje u predškolski odgoj i osnovnoškolsko obrazovanje. Ono što je donedavno bio san, sada više nije, jer svako osječko dijete sa dva zaposlena roditelja je upisano u vrtić, nemamo više liste čekanja. Gradimo potpuno novu osnovnu školu, dograđujemo pet postojećih i 13 školsko-sportskih dvorana, čime stvaramo preduvjete za cjelodnevnu školu. Tu je i izgradnja Centralne kuhinje, koja će opskrbljivati sve vrtiće i škole – dodao je.

Dotaknuo se i projekata koji se realiziraju s državnim tvrtkama, poput Strossmayerove ulice, odnosno realizacije Zelene avenije. Projekt je to procijenjene vrijednosti 40 milijuna eura, uskoro kreće javna nabava, pa se očekuje da će se s ovim projektom, odnosno radovima krenuti iduće godine. Ovo će posebno razveseliti stanovnike Retfale i Višnjevca, budući da će se krenuti s radovima na vodovodu, kanalizaciji, tramvajskoj pruzi i pješačko-biciklističkoj stazi, te sadnji drvoreda. Paralelno se kreće i s projektom koji Grad radi s Hrvatskim vodama, a to je Promenada do Višnjevca.

Uz postojećih 10, gradonačelnik je najavio i dolazak još 10 novih niskopodnih tramvaja, te 19 električnih autobusa.

Na sjednici su dodijeljena i Javna priznanja Grada Osijeka. Zlatnu plaketu „Grb Grada Osijeka“ za životno djelo dobio je prof. emeritus Antun Tucak za osobita ostvarenja u području zdravstva i razvoja društvenih odnosa, dok je Zlatna plaketa „Grb Grada Osijeka“ uručena Žarku Plevniku za osobit doprinos novinarstvu, promidžbi grada Osijeka i Republike Hrvatske te očuvanju istine o Domovinskom ratu.

(Na glavnoj fotografiji: Gradonačelnik Ivan Radić, Žarko Plevnik, prof. Antun Tucak i predsjednik Gradskog vijeća Tihomir Florijančić)

Foto: David Jerković/PIXSELL