Poznati hrvatski istraživački novinar, Osječanin Drago Hedl podijelio je s čitateljima najtragičniji i najtužniji period svoga života. U izdanju Telegrama krajem prošle godine objavljena je knjiga “Matija” u kojoj Hedl precizno i potpuno otvoreno ispisuje najmučnije stranice iskustvom roditelja koji je ostao bez djeteta. Kako na koricama knjige piše Miljenko Jergović, riječ je o “olovno teškom rukopisu” koji je Hedl napisao s nadom: “… da bi njegovo tragično iskustvo moglo pridonijeti detabuiziranju suicida i pomoći obiteljima koje su kroz to prošle”. Autor knjige kroz ovaj razgovor krhko rekonstruira različite slojeve emocija i namjera koje su upravljale njegovom voljom da to kolosalno djelo o iskustvu tuge dovrši i podijeli s drugima.

* Najgora noćna mora svakog roditelja je da njegovo dijete “ode” prije njega. Vama se to dogodilo. Kako ste preživjeli?

– Nema veće tragedije od gubitka djeteta. Sve ono što se dogodilo prije toga i izgledalo strašno, bolno, sve nedaće i tragedije, malo je, nebitno, nevažno, prema onome kad izgubite dijete. Tek tada osjetite pravu težinu riječi tragedija. Nema te vode, nema tog vremena koje može isprati, otupjeti, ublažiti bol. Ostaje samo milijun neodgovorenih pitanja. Nikada neću saznati odgovore, ali siguran sam u jedno: meni seu životu, ma koliko god trajao i kakve god me nevolje zadesile, više ne može dogoditi ništa strašnije.

* Je li knjiga “Matija” završetak Vašeg procesa tugovanja?

– Knjiga ”Matija”, uz to što je dnevnik 37 dana roditeljske patnje, od trenutka njegova odlaska, do onog posljednjeg oproštaja kad dodirnete urnu, govori i o ukradenom vremenu žalovanja, toliko potrebnog mira, samoće i tišine, preispitivanja i razmišljanja koje mi – na žalost – nismo imali. Matijina mati i ja, umjesto da žalujemo, sabrani u svojim mislima, sjećanjima na sina kojeg više nema, borili smo se s američkom birokracijom, kojekakvim protokolima, pravilima u kojima je propisano sve, ali lišeno trunka empatije. Borili smo se 37 dana kako da njegove posmrtne ostatke iz SAD-a vratimo u Hrvatsku.

Knjiga ”Matija” nije kraj tugovanja, tuga ne prestaje ako ste je iznijeli javno, podijelili s drugima. Ona ostaje.

* Kako ste se odlučili za pisanje knjige o osobnoj tragediji, odnosno kako ste to pisanje uopće preživjeli?

– Pišući ”Matiju” bio sam potpuno iskren, ništa nisam skrivao. Posve sam se razgolitio, propitkivao, istraživao i pretresao vlastitu dušu, njene najdublje kutke; naš odnos, odnos oca i sina i uspoređivao ga s odnosom kakav sam imao s mojim ocem. Gubitak djeteta na način kako je otišao Matija, obično se pretvara u obiteljsku tajnu, nešto o čemu se ne govori, nešto što se ne dijeli s drugima. Mučio sam se pišući tu knjigu. I odustajao nekoliko puta. Osobito je bilo teško kad sam je završio. Ali to je samo djelić mog duga prema Matiji. A ostao sam mu toliko toga dužan. Dužan, bez mogućnosti da ikada vratim dug.

* Može li Vaša knjiga pomoći onima koji su prošli kroz slične tragedije?

– Teško da knjiga ”Matija” može umanjiti ili ublažiti nečiju tugu, tugu onih koje je zadesila takva opaka sudbina. Knjiga jedino može pomoći da lakše, bar malo lakše, shvate kako se takve stvari događaju, da postoje i drugi koji kroz to prolaze i koje muče ista pitanja na koje i oni traže odgovore. Moja knjiga ”Matija” te odgovore ne nudi, jer kada bi ih znao, podijelio bih taj melem s drugima. U nas je samo, koliko znam, Igor Mandić, taj književni gigant, djelomično s javnošću podijelio osjećaje o gubitku svoje kćeri.

* Matija je dugo živio u SAD-u, bio je umjetnik i znanstvenik. Bili ste, kako u knjizi navodite, u izvrsnim odnosima. Jeste li do sada uspjeli dokučiti što ga je nagnalo na takav čin?

– Matija je više od polovine svoga života, proveo u SAD-u, a otišao je zakoračivši u 44. Ondje ja završio zadnji razred srednje škole, studij biokemija na Iowa Stateu, doktorat na Sveučilištu Purdue u West Lafayettu, postdoktorat na University of Chicago i potom otišao na jedno od najprestžnijih sveučilišta, Yale, gdje je radio 11 godina. Bio je uspješan znanstvenik, Google će vam reći koliki je njegov doprinos znanosti, osobito u istraživanju Chronove bolesti. Matija i ja imali smo odličan odnos, dopisivali se, razgovarali telefonski i prije Whats Appa, Vibera, Face Timea…, družili se i provodili vrijeme zajedno kad bi se, jednom godišnje nakratko vraćao u Hrvatsku. Breme koje je nosio na svojim leđima očito je bilo preteško za njega, onako visokog, snažnog, a u duši nježnog, lomljivog i krhkog. Ne znam razloge zašto nije mogao dalje. Mogu naslućivati, nagađati, ali razumijem njegovu potrebu za mirom i samoćom.

Volio bih da je miran i spokojan, ondje kamo je otišao.

* Kontaktiraju li Vas, nakon što je knjiga izdana, roditelji koji su prošli gubitak djeteta? Pronalaze li nakon čitanja možda nekakvu utjehu?

– Tek je nekoliko tjedana otkako je knjiga ”Matija” izašla, a nešto kraće je u knjižarama. Ipak, javilo se podosta ljudi; kažu trebalo je imati snage i hrabrosti napisati je. Knjigu ”Matija” nije lako čitati, ali ima i vedrih stranica iz Matijinog života, toplih, nježnih sjećanja na njegovo djetinjstvo, školovanje, koje je na žalost prekinuo rat pa je ostao uskraćen za možda najljepše doba života, prvu mladost, prve ljubavi, prva čvrsta prijateljstva. Sve je to razdrobio rat. U Ameriku je otišao rano, bilo mu je tek 17 godina. Sve to ispreplićem u knjizi: jedan sjajan život s tragičnim krajem.

* Je li Vam nakon izdavanja knjige lakše nositi se sa svojom boli?

– Knjiga će ostati, ja ću otići. Želio sam zabilježiti jedan izniman, ali prekratak život. Više ljudi mi je reklo da je ”Matija” spomenik jednom životu, najveći kojeg roditelj može podići svom djetetu. Volio bih da taj spomenik, ako knjiga ”Matija” to jest, nisam morao podići. Da sada, dok razgovaramo, provjerim je li stigao njegov sms ili mail, da ćaskamo kako smo on i ja to znali, ogovaramo hrvatsku i američku vlast; volio bih otići po njega na aerodrom u Zagreb, Budimpeštu, Beograd, kamo je slijetao, zagrliti ga, onako visokog, za glavu višeg od mene, ili mahnuti na rastanku kad bi odlazio, pa na Flight radaru pratio kako plovi njegov avion iznad Atlantika, sve dok ne sleti u New York.

* U jednom ste intervjuu rekli kako je Matija jako cijenio Vaš rad. Što bi rekao na knjigu “Matija”?

– Matija je bio prvi čitatelj mojih romana, prvi kritičar još dok su rukopisi nastajali. Ne znam što bi rekao za ovu knjigu. Kad sam pisao ”Donjodravsku obalu”, rekao je da mu se knjiga jako sviđa, ali da bi on kraj nekako drugačije napisao. Da priča završi sretno ili da bude bar malo manje tužna. A ja bih volio da je knjiga ”Matija” takva. Da tako završi, onako kako je Matija zamišljao ”Donjodravsku”.

Volio bih da knjiga ”Matija” uopće nema kraj, kad već nije mogao biti sretan, da kraja uopće ne bude.

* Možemo li uskoro očekivati osječku promociju knjige?

– Negdje potkraj siječnja knjiga ”Matija” bit će promovirana u Zagrebu. Izdavač Telegram svoja izdanja predstavlja u Laubi pa će tako biti i s ”Matijom”. Poslije toga planiramo i osječko predstavljanje, u Matijinom i mom rodnom gradu.

Foto: Osobna arhiva

Točno u ponoć, 1. siječnja rođen je maleni Noa Zečević, prva beba rođena u Kliničkom bolničkom centru Osijek i prva hrvatska beba u 2025. godini. Težak je 3820 grama i dugačak 52 centimetra, porod je prošao uredno, a Nou i majku Emu danas je posjetio i osječki gradonačelnik Ivan Radić, poželjevši im puno zdravlja, sreće i uspjeha u 2025. godini.

– Sretni smo što smo dobili prvu bebu ne samo u gradu Osijeku nego i u Hrvatskoj. Grad u 2025. godinu ulazi s povećanom naknadom za novorođeno dijete. Ona je do sada iznosila 350 eura, a od danas 700 eura, za što smo u proračunu za 2025. osigurali 150.000 eura – istaknuo je Radić.

U osječkoj je bolnici u novogodišnjoj noći osim Noe rođena još jedna beba, dok je na Silvestrovo rođeno 10.

Foto: Borna Jakšić/PIXSELL

Vrlo zanimljivu proslavu Dana grada Osijeka cijeloga ovog tjedna imali su predškolci podcentra Radost Dječjeg vrtića Osijek. Naime, u sklopu projekta „Moj plakat“, u kojemu predškolci skupine „Legići“ razvijaju vještine samopouzdanja, govora, kreativnosti, osjećaja sigurnosti, pripadanja i pozitivne slike o sebi, jedan od njih, šestogodišnji  kreator Luka Puljević prezentirao je svoj nadahnuti plakat s temom „NK Osijek“. Dakako, tema se izvrsno uklopila u tjedan kad je proslavljen Dan grada Osijeka, a kreativnost tog dječaka oduševila je sve koji su vidjeli plakat. 

Jer, bez obzira što je plakat izrađen uz pomoć roditelja, impresionirao je svojom sadržajnošću pa je, tako, uz ostalo, plakat ponudio „Legićima“ i s aktualnim igračima momčadi osječkog prvoligaša, ukratko je opisana i klupska povijest, naziv aktualne navijačke skupine „Kohorta“ i drugim činjenicama i zanimljivostima. Vrtić je potakao i roditelje na kvalitetno provođenje vremena sa djecom, uključivši ih u odgojno-obrazovni proces, te praćenje i njegovanje interesa njihove djece. Naime, kroz razne aktivnosti, poput učenja pjesama o gradu Osijeku, upoznavanja dijelova grada, posjetima Gradskoj knjižnici, šetnjom po gradu, izradom kolaža grada od novinskog papira, pjevanja navijačkih pjesama, bojanja grba NK Osijek, razgovora o kulturnom ponašanju i navijanju na tribinama…, stjecala socijalnu i građansku kompetenciju.

Vrhunac gradskog rođendanskog tjedna dječica u Radosti doživjela su u srijedu, kad je organiziran posjet izaslanstva NK Osijeku vrtiću s adresom u Zagrebačkoj ulici. Stigli su, naime, klupske maskote Legos i Legica (koja se odnedavno druži s imenjakom na utakmicama u Opus Areni), kapetan prvoligaške momčadi Vedran Jugović i talijanski internacionalac Alessandro Tuia (inače, obojica roditelji), koje su skoro svi dječaci dočekali u klupskim – bijelo-plavim majicama. Kod „Legića“ je njihov dolazak izazvao razvidno uzbuđenje, čemu su pridonijeli i raspoloženi Jugo i Sandro razgovarajući sa svojim malim domaćinima uglavnom o nogometu, pristajali na selfie i ostavljali tražene autograme.

Mališani su ugodno iznenadili svoje goste pjevajući klupsku himnu „Grad na Dravi danas slavi“, a na rastanku podijeljeni su i pokloni, bijelo-plave narukvice i stickeri, da bi na odlasku tog izaslanstva opet odjekivali ushićeni dječji glasovi s „Grad na Dravi…“ čime je još jednom obilježena proslava Dana grada Osijeka.

I ne samo to: gosti su se zahvalili angažiranoj teti Ivani Mijoč i „Legićima“ na gostoprimstvu i srdačnom ozračju, a vrtićarcima su se itekako svidjeli primljeni pokloni kluba na susretu koji je, pak, razveselio sve u vrtiću„Radost.“

Foto: NK Osijek i DV Radost

Kad smo ne tako davno ovdje pisali o Branku Karačiću, treneru HNK Vukovar 1991, nismo ni pomišljali da ćemo vrlo brzo morati – „promijeniti ploču“! Naime, nakon subotnjeg poraza od susjedne Cibalije, u Vinkovcima (0:1), nekadašnjem sjajnom igraču NK Osijek i Hajduka s uspješnom internacionalnom karijerom u Belgiji – uručen je tokaz!

Vijest ne bi zaprepastila našu nogometnu javnost da Karačić nije morao otići u trenutku kad je njegov sada već bivši klub vodeći u Prvoj HNL!

– Nisam ni ja čuo za tako nešto – rekao nam je u telefonskom razgovoru Kara. – Ako ništa drugo, po tom ću kuriozitetu ostati zapamćen u Hrvatskoj, a možda i mnogo šire… Mogu reći da sam razočaran i tužan, jer smo u klubu bili jedinstveni u želji da se plasiramo u Supersport HNL, uostalom na tom smo putu i bili što pokazuje ljestvica na kojoj imamo na čelu isti broj bodova kao opatijski nogometaši. One koji su me smijenili ništa ne može opravdati, posebice zbog trenutka kad su to učinili, samo dan uoči svehrvatskog tužnog sjećanja na okupaciju grada heroja čije ime i godinu pada klub nosi. Više od ovoga ne mogu pričati, jer se mora sasvim riješiti papirologija oko moje smjene, pa ne bih volio bilo kakve dodatne nesporazume – priča Karačić iza čije trenerske karijere je, uz ostalo, i pothvat s mostarskim Zrinjskim koji je 2014. postao prvak Bosne i Hercegovine.

Način na koji je, i kada, Karačić smijenjen poprima misteriozne obrise kad pogledate službenu internetsku stranicu vukovarskog kluba, na kojoj je proljetos Karačićev dolazak opisan kao dolazak „igračke i trenerske ikone HNL-a s bogatim životopisom i  nogometnim iskustvom“! Nekoliko mjeseci kasnije, eto, njegovoj se smjeni posvećuje tek nekoliko rečenica, bez ikakva obrazloženja. Osim toga, razgovor s nekolicinom vukovarskih ljubitelja nogometa skreće pozornost na munjevito imenovanje novog trenera, za dan-dva angažiran je Gordon Schildenfeld iza kojeg baš i ne stoji neka impresivna trenerska karijera. Ne želeći procjenjivati, ili podcjenjivati, trenerske sposobnosti tog bivšeg reprezentativca, s posljednjom nogometnom adresom na Cipru, mnogi naslućuju da je taj igrokaz bio unaprijed planiran pri čemu nas je zaintrigirala i kuloarska informacija da je Schildenfeld kum jednom od članova Izvršnog odbora kluba.

Foto: HNK Vukovar

Mladi i iznimno talentirani glumac Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, 30-godišnji Gordan Marijanović, vrlo je svestran. Glumi, pjeva, pleše, a osim na daskama matičnog kazališta, gledat ćemo ga i na daskama HNK. I to vrlo skoro, jer će i ove godine nastupiti u baletu Orašar.

No ovih dana Gordan i njegovo kazalište imaju razloga za slavlje, jer je nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta – najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade – za ulogu Vraga u predstavi „Postolar i vrag“. 

– Sretan sam, uzbuđen. Drago mi je što je to upravo predstava „Postolar i vrag“ jer dugo nismo imali veći mjuzikl u kazalištu. To je forma koju volim, jer objedinjuje sve ono čime se bavim, pjevanje, glumu, ples i glazbu. Mogu samo biti sretan i zahvalan što smo imali stvarno dobar autorski tim, od redatelja Maria Kovača, do koreografa Branka Bankovića koji je potegnuo i napravio puno posla. Imali smo i vokal coacha, našu Neru Mamić, Tomislava Babića koji je radio glazbu… Stvarno, svatko iz tima je povukao i napravio najbolje što je mogao. I to je rezultiralo nominacijom, što je meni jako drago, jer mi je ovo prva nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta, a dalje kako bude – skromno će Gordan, dodajući kako već sama nominacija znači jako puno.

Predstava „Postolar i vrag“ premijerno je izvedena na ovogodišnjem Osječkom ljetu kulture. Dobro poznata priča Augusta Šenoe ispjevana, opjevana, otplesana i ispripovijedana  u formi mjuzikla oduševila je male, ali i velike gledatelje. No, koje god se uloge prihvati Gordan ju izvede savršeno, pa ni ne čudi što ne voli praviti razliku između „male“ i „velike“ publike.

– Nisam to nikada u životu odvajao. Mislim da je svaka publika – publika. Ja volim da se u dječjim predstavama i roditelji dobro zabave, uvijek nađem poneki dio da zabavim i intrigiram i taj dio publike. Dob publike mi nije bitna, trudim se da radim predstavu, a ako ja uživam u njoj onda vrlo vjerojatno uživaju i veliki i mali. Zato se  možda i dalje bavim baletom, i dalje sam u baletnom ansamblu HNK jer mi je i ta forma jako zanimljiva. Ima svoje određene zakonitosti, puno je drukčija, a i dosta slična s mojim primarnim poslom. No kako sve volim, vrlo mi je zanimljivo šaltati se iz jednog u drugog – kaže.

No, ipak otkriva kako je gluma njegova prva ljubav. Studij glume i lutkarstva na osječkoj je Akademiji za umjetnost i kulturu završio 2018., nakon čega se zaposlio u Dječjem kazalištu.

– Ja se zalažem, što je kod nekih popularno, a kod drugih nepopularno mišljenje, da izvođač treba biti izvođač, što je recimo uobičajeno na zapadu. Netko tko je izvođač mora pokrivati velik dijapazon izvedbenih umjetnosti, tako da ja to ne odvajam, kao netko je plesač, a netko glumac. Za mene je to jednostavno izvedbeni umjetnik – smatra Gordan.

Iako je imao priliku po završetku studija ostati na Akademiji kao asistent, Gordan je odabrao kazalište.

– Više volim biti na sceni, nego za katedrom – jednostavno će odgovoriti, a svi koji su  ga gledali u nekoj od brojnih dječjih predstava u kojima je nastupao (Mendolena i Matija, Lav koji nije znao pisati, Jednozubi gusar, Četiri čudesne nezgode, Divlji konj…) složit će se da bi bila prava šteta da ga ne gledamo na sceni.

Kaže kako ne bi mogao izdvojiti ni jednu predstavu koja mu je najdraža. Svaka u kojoj je glumio posebna je na neki način. No:

– Recimo, „Mendolena i Matija“ su mi jako draga predstava jer je to autorski projekt kolegice Arete Ćurković, Mrleta (Damir Martinović, LET 3), Ivanke (Mazurkijević), Marija Tomaševića i mene. Drukčija je od drugih, ali recimo predstava koja mi je bila izazov je „Anton Žic, baba i harmonika“. To je monodrama, njih uglavnom rade iskusniji glumci, a ja sam bio „bačen u vatru“ vrlo rano. Na sreću, predstava je bila uspješna i na Gumbekovim danima je osvojila nagradu. Ima tu još puno naslova, zapravo za svaki bih mogao reći zbog čega mi je poseban ili drag – priča.

Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta održava se 24. studenog. Bilo bi lijepo čuti – … a nagradu dobiva – Gordan Marijanović! Sretno!

Foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića