Vrlo zanimljivu proslavu Dana grada Osijeka cijeloga ovog tjedna imali su predškolci podcentra Radost Dječjeg vrtića Osijek. Naime, u sklopu projekta „Moj plakat“, u kojemu predškolci skupine „Legići“ razvijaju vještine samopouzdanja, govora, kreativnosti, osjećaja sigurnosti, pripadanja i pozitivne slike o sebi, jedan od njih, šestogodišnji  kreator Luka Puljević prezentirao je svoj nadahnuti plakat s temom „NK Osijek“. Dakako, tema se izvrsno uklopila u tjedan kad je proslavljen Dan grada Osijeka, a kreativnost tog dječaka oduševila je sve koji su vidjeli plakat. 

Jer, bez obzira što je plakat izrađen uz pomoć roditelja, impresionirao je svojom sadržajnošću pa je, tako, uz ostalo, plakat ponudio „Legićima“ i s aktualnim igračima momčadi osječkog prvoligaša, ukratko je opisana i klupska povijest, naziv aktualne navijačke skupine „Kohorta“ i drugim činjenicama i zanimljivostima. Vrtić je potakao i roditelje na kvalitetno provođenje vremena sa djecom, uključivši ih u odgojno-obrazovni proces, te praćenje i njegovanje interesa njihove djece. Naime, kroz razne aktivnosti, poput učenja pjesama o gradu Osijeku, upoznavanja dijelova grada, posjetima Gradskoj knjižnici, šetnjom po gradu, izradom kolaža grada od novinskog papira, pjevanja navijačkih pjesama, bojanja grba NK Osijek, razgovora o kulturnom ponašanju i navijanju na tribinama…, stjecala socijalnu i građansku kompetenciju.

Vrhunac gradskog rođendanskog tjedna dječica u Radosti doživjela su u srijedu, kad je organiziran posjet izaslanstva NK Osijeku vrtiću s adresom u Zagrebačkoj ulici. Stigli su, naime, klupske maskote Legos i Legica (koja se odnedavno druži s imenjakom na utakmicama u Opus Areni), kapetan prvoligaške momčadi Vedran Jugović i talijanski internacionalac Alessandro Tuia (inače, obojica roditelji), koje su skoro svi dječaci dočekali u klupskim – bijelo-plavim majicama. Kod „Legića“ je njihov dolazak izazvao razvidno uzbuđenje, čemu su pridonijeli i raspoloženi Jugo i Sandro razgovarajući sa svojim malim domaćinima uglavnom o nogometu, pristajali na selfie i ostavljali tražene autograme.

Mališani su ugodno iznenadili svoje goste pjevajući klupsku himnu „Grad na Dravi danas slavi“, a na rastanku podijeljeni su i pokloni, bijelo-plave narukvice i stickeri, da bi na odlasku tog izaslanstva opet odjekivali ushićeni dječji glasovi s „Grad na Dravi…“ čime je još jednom obilježena proslava Dana grada Osijeka.

I ne samo to: gosti su se zahvalili angažiranoj teti Ivani Mijoč i „Legićima“ na gostoprimstvu i srdačnom ozračju, a vrtićarcima su se itekako svidjeli primljeni pokloni kluba na susretu koji je, pak, razveselio sve u vrtiću„Radost.“

Foto: NK Osijek i DV Radost

Kad smo ne tako davno ovdje pisali o Branku Karačiću, treneru HNK Vukovar 1991, nismo ni pomišljali da ćemo vrlo brzo morati – „promijeniti ploču“! Naime, nakon subotnjeg poraza od susjedne Cibalije, u Vinkovcima (0:1), nekadašnjem sjajnom igraču NK Osijek i Hajduka s uspješnom internacionalnom karijerom u Belgiji – uručen je tokaz!

Vijest ne bi zaprepastila našu nogometnu javnost da Karačić nije morao otići u trenutku kad je njegov sada već bivši klub vodeći u Prvoj HNL!

– Nisam ni ja čuo za tako nešto – rekao nam je u telefonskom razgovoru Kara. – Ako ništa drugo, po tom ću kuriozitetu ostati zapamćen u Hrvatskoj, a možda i mnogo šire… Mogu reći da sam razočaran i tužan, jer smo u klubu bili jedinstveni u želji da se plasiramo u Supersport HNL, uostalom na tom smo putu i bili što pokazuje ljestvica na kojoj imamo na čelu isti broj bodova kao opatijski nogometaši. One koji su me smijenili ništa ne može opravdati, posebice zbog trenutka kad su to učinili, samo dan uoči svehrvatskog tužnog sjećanja na okupaciju grada heroja čije ime i godinu pada klub nosi. Više od ovoga ne mogu pričati, jer se mora sasvim riješiti papirologija oko moje smjene, pa ne bih volio bilo kakve dodatne nesporazume – priča Karačić iza čije trenerske karijere je, uz ostalo, i pothvat s mostarskim Zrinjskim koji je 2014. postao prvak Bosne i Hercegovine.

Način na koji je, i kada, Karačić smijenjen poprima misteriozne obrise kad pogledate službenu internetsku stranicu vukovarskog kluba, na kojoj je proljetos Karačićev dolazak opisan kao dolazak „igračke i trenerske ikone HNL-a s bogatim životopisom i  nogometnim iskustvom“! Nekoliko mjeseci kasnije, eto, njegovoj se smjeni posvećuje tek nekoliko rečenica, bez ikakva obrazloženja. Osim toga, razgovor s nekolicinom vukovarskih ljubitelja nogometa skreće pozornost na munjevito imenovanje novog trenera, za dan-dva angažiran je Gordon Schildenfeld iza kojeg baš i ne stoji neka impresivna trenerska karijera. Ne želeći procjenjivati, ili podcjenjivati, trenerske sposobnosti tog bivšeg reprezentativca, s posljednjom nogometnom adresom na Cipru, mnogi naslućuju da je taj igrokaz bio unaprijed planiran pri čemu nas je zaintrigirala i kuloarska informacija da je Schildenfeld kum jednom od članova Izvršnog odbora kluba.

Foto: HNK Vukovar

Mladi i iznimno talentirani glumac Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, 30-godišnji Gordan Marijanović, vrlo je svestran. Glumi, pjeva, pleše, a osim na daskama matičnog kazališta, gledat ćemo ga i na daskama HNK. I to vrlo skoro, jer će i ove godine nastupiti u baletu Orašar.

No ovih dana Gordan i njegovo kazalište imaju razloga za slavlje, jer je nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta – najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade – za ulogu Vraga u predstavi „Postolar i vrag“. 

– Sretan sam, uzbuđen. Drago mi je što je to upravo predstava „Postolar i vrag“ jer dugo nismo imali veći mjuzikl u kazalištu. To je forma koju volim, jer objedinjuje sve ono čime se bavim, pjevanje, glumu, ples i glazbu. Mogu samo biti sretan i zahvalan što smo imali stvarno dobar autorski tim, od redatelja Maria Kovača, do koreografa Branka Bankovića koji je potegnuo i napravio puno posla. Imali smo i vokal coacha, našu Neru Mamić, Tomislava Babića koji je radio glazbu… Stvarno, svatko iz tima je povukao i napravio najbolje što je mogao. I to je rezultiralo nominacijom, što je meni jako drago, jer mi je ovo prva nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta, a dalje kako bude – skromno će Gordan, dodajući kako već sama nominacija znači jako puno.

Predstava „Postolar i vrag“ premijerno je izvedena na ovogodišnjem Osječkom ljetu kulture. Dobro poznata priča Augusta Šenoe ispjevana, opjevana, otplesana i ispripovijedana  u formi mjuzikla oduševila je male, ali i velike gledatelje. No, koje god se uloge prihvati Gordan ju izvede savršeno, pa ni ne čudi što ne voli praviti razliku između „male“ i „velike“ publike.

– Nisam to nikada u životu odvajao. Mislim da je svaka publika – publika. Ja volim da se u dječjim predstavama i roditelji dobro zabave, uvijek nađem poneki dio da zabavim i intrigiram i taj dio publike. Dob publike mi nije bitna, trudim se da radim predstavu, a ako ja uživam u njoj onda vrlo vjerojatno uživaju i veliki i mali. Zato se  možda i dalje bavim baletom, i dalje sam u baletnom ansamblu HNK jer mi je i ta forma jako zanimljiva. Ima svoje određene zakonitosti, puno je drukčija, a i dosta slična s mojim primarnim poslom. No kako sve volim, vrlo mi je zanimljivo šaltati se iz jednog u drugog – kaže.

No, ipak otkriva kako je gluma njegova prva ljubav. Studij glume i lutkarstva na osječkoj je Akademiji za umjetnost i kulturu završio 2018., nakon čega se zaposlio u Dječjem kazalištu.

– Ja se zalažem, što je kod nekih popularno, a kod drugih nepopularno mišljenje, da izvođač treba biti izvođač, što je recimo uobičajeno na zapadu. Netko tko je izvođač mora pokrivati velik dijapazon izvedbenih umjetnosti, tako da ja to ne odvajam, kao netko je plesač, a netko glumac. Za mene je to jednostavno izvedbeni umjetnik – smatra Gordan.

Iako je imao priliku po završetku studija ostati na Akademiji kao asistent, Gordan je odabrao kazalište.

– Više volim biti na sceni, nego za katedrom – jednostavno će odgovoriti, a svi koji su  ga gledali u nekoj od brojnih dječjih predstava u kojima je nastupao (Mendolena i Matija, Lav koji nije znao pisati, Jednozubi gusar, Četiri čudesne nezgode, Divlji konj…) složit će se da bi bila prava šteta da ga ne gledamo na sceni.

Kaže kako ne bi mogao izdvojiti ni jednu predstavu koja mu je najdraža. Svaka u kojoj je glumio posebna je na neki način. No:

– Recimo, „Mendolena i Matija“ su mi jako draga predstava jer je to autorski projekt kolegice Arete Ćurković, Mrleta (Damir Martinović, LET 3), Ivanke (Mazurkijević), Marija Tomaševića i mene. Drukčija je od drugih, ali recimo predstava koja mi je bila izazov je „Anton Žic, baba i harmonika“. To je monodrama, njih uglavnom rade iskusniji glumci, a ja sam bio „bačen u vatru“ vrlo rano. Na sreću, predstava je bila uspješna i na Gumbekovim danima je osvojila nagradu. Ima tu još puno naslova, zapravo za svaki bih mogao reći zbog čega mi je poseban ili drag – priča.

Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta održava se 24. studenog. Bilo bi lijepo čuti – … a nagradu dobiva – Gordan Marijanović! Sretno!

Foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića

Košarkaški velikan Željko Pavličević, trener i dugogodišnji nogometni djelatnik Zorislav Srebrić, te istaknuta sportska djelatnica Morana Paliković Gruden dobitnici su Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ za životno djelo u 2024.

Godišnje nagrade, pak, primit će Donna Vekić, Barbara Matić, Miran Maričić, Edis Elkasević, Lena Stojković, Veljko Laura, Loren Fatović, Vladimir Preradović, Deni Černi, Ivan Mikulić, Luka Bukić i Hrvatski gimnastički savez. Odluku o dobitnicima donio je Odbor te državne nagrade kojemu je predsjednik Frane Žuvela, a članovi Dražen Brajdić, Marijeta Ćelić, Patrik Koščak, Siniša Krajač, Stipe Pletikosa, Anđela Mužinić Vincetić, Robert Seligman i Dubravko Šimenc. Odluka je donesena temeljem prispjelih prijedloga na ovogodišnji javni poziv.

Dakako, sve stanovnike grada na Dravi oduševit će to što će se najveća državna nagrada u sportu naći i u rukama najbolje hrvatske tenisačice Donne Vekić, trenutno 19-plasirane na WTA ljestvici, čiji nezaboravni ostaju ovogodišnji podvizi rođene Osječanke – srebrna medalja s Olimpijskih igara u Parizu i polufinale Grand Slama u Wimbledonu.

Međutim, pravi kuriozitet saznali smo od njene bake Lidije, koja nas je podsjetila da u njihovoj obitelji već imaju jednog „Bučara“.

– Tu veliku nagradu primila sam prije točno 22 godine – rekla nam je Lidija Vekić, danas umirovljena nastavnica tjelesnog odgoja zapamćena po neumornom usađivanju ljubavi prema sportu brojnim naraštajima učenika OŠ Vijenac. – Kad sam išla po nagradu, davne 2002., pratili su me u Zagreb i sin Igor i snaha Brankica, ali i – tada 6-godišnja Donna! U ponedjeljak bi se, eto, mogle promijeniti uloge.

Naime, ovogodišnji „Franjo Bučar“ bit će uručen laureatima u ponedjeljak, 25. studenoga u Zagrebu. U ovoj prelijepoj priči, o vrsnom sportskom stablu, svoje mjesto imaju imena još dvojice Vekića! Naime, 2006. Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“ primio je i čuveni nogometaš i nogometni trener pok. Andrija Vekić, inače stric Donnina djeda pok. Branimira, a među dobitnicima nekadašnjeg „Trofeja Hrvatskog olimpijskog odbora“, na popisu 1995. bio je i prof. Vladimir Aubrecht, vrsni veslački i nogometni trener, Lidijin otac, dakle – pradjed Donne Vekić!

Foto: Igor Kralj/PIXSELL i obiteljska arhiva

Svaki kvart Osijeka oduvijek se ponosio svojim legendama, ljudima koji su među sugrađanima bili ili jesu uvažavani i cijenjeni zbog doprinosa ugledu tog dijela grada, pa se po tomu ne razlikuje ni Donji grad. Dapače! Rijetki su, naime, oni koji nisu čuli, iako već dugo nisu među živima, za dravskog alasa Dragutina Kolenca-Broku, koji je za života spasio brojne sugrađane od utapanja u virovima naše rijeke, ili za slastičara Ivana Ambruša, zbog čijih su nenadmašnih krempita mnogi dolazili na sadašnji Trg bana Josipa Jelačića, ili za obitelj Stjepana Gutzmirtla čija su sva tri sina Ivan, Josip i Krešimir istodobno igrali za seniorsku momčad NK Osijek (Slavoniju) s tim što se Joza kasnije proslavio u dresu Dinama pridonoseći modrima 1967. u osvajanju Kupa kupova Europe…

Toj galeriji s punim ćemo pravom dodati jednog od suvremenika, izdanaka danas nezamislivo velike obitelji Bubalo. Jer, malo je njegovih sugrađana u najistočnijem kvartu Osijeka koji ne poznaju Stjepana Bubala (1952.), ili bar nisu čuli za njega i njegovu odanost obitelji, a posebice već godinama prema njegovim unucima, kojih je, također, toliko da kao po nekom nepisanom pravilu – nadopunjavaju ionako brojnu obitelj. Stipe je, međutim, najpoznatiji u osječkoj nogometnoj sredini, s tim što će ga svi nogometni fanovi grada na Dravi bez razmišljanja svrstati među fanatične olimpijaše. Uostalom, već kao 13-godišnjak zakoračio je s vršnjacima  na igralište na Zelenom polju, gdje je, uostalom, male Donjograđane na nedjeljne matineje, na završetku nedjeljne Sv. mise slao i čuveni župnik Bulat prije kojeg je Stipe pohađao vjeronauk kod Bulatova prethodnika Matijevića.

Čuveni Anzelo Petrina-Zelmo prepoznao je u Stipi već na prvim treninzima iznimnu darovitost i – vrlo brzo bilo je jasno da je počela karijera jednog od najboljih Olimpijinih igrača u njenoj bogatoj povijesti. Nije, stoga, ni čudno što su ga „vrbovali“ iz drugih sredina, kaže da su razni emisari (i Hajduka i Partizana!) dolazili kod njegovih roditelja koji nisu ni pomišljali da puste sina u drugi grad, ali jednom pozivu ni oni nisu odoljeli.

– Da, igrao sam za Metalac, koji je od 1969. do 1972. bio drugoligaš, u istom stupnju natjecanja kao i NK Osijek, gdje smo bili i nagrađivani kao pravi profesionalci, te tri sezone bile su najljepše u mojoj karijeri – iskreno će Stipe koji, ipak, neće otkriti istinu o bezvremenskom traču o jednoj međusobnoj utakmici osječkih rivala.

– S. Špehar, Grnja, Sabljak, Vrajić, Z. Rupnik, Šimleša, Karapandža, Čulin, Kapustić…, pod vodstvom pokojnih trenera Antuna Kase i Ivice Rukavine, „tehnika“ Milana Arambašića bili smo sjajno društvo, odlična momčad, koju su u drugoligaškim klubovima bivše države proglašavali da igramo najljepši, najlepršaviji nogomet! Zaista, nezaboravno!

Zapamtio je, međutim, i trenutak zbog kojeg je zamalo morao pristati na amputiranje dijela noge: igrali su, na Zelenom polju, Olimpija-LIO kad je već u 2. minuti doživio lom noge.

– Ma, ne, nije bio Stipica kriv (misli na pok. imenjaka Vukovića), ja sam u zanosu uklizao, on je samo podigao svoju nogu i završio sam u Općoj bolnici Osijek, odakle bih možda i izišao kao invalid da nije stigao čuveni dr. Zlatko Zorić i obavio uspješnu operaciju zbog koje sam i kasnije igrao, još nekoliko godina, sve do 1982.

Ipak, nije Stjepan bio najuspješniji nogometaš iz obitelji Bubalo, pamti se i da je, dakako za Olimpiju, igrao i stariji brat Antun (Baja), ali je obojicu nadmašio Stipin sin Hrvoje. Osim za Olimpiju, igrao je za Grafičar Vodovod, u Prvoj hrvatskoj ligi za NK Osijek i, konačno, kao internacionalac u švedskom prvoligašu Sundsvallu. Stjepan Bubalo (kojeg neki zovu i Beli), pak, nakon igračke karijere, ostao je u matičnoj Olimpiji, gdje započeo i trenersku karijeru.

– Upijao sam u vrijeme igranja sve ono najbolje, što sam prepozna(va)o kod mojih trenera, što sam potom ukomponirao u ono što ja prenosim na moje učenike. Nakon neponovljivog Zelme, imao sam priliku mnogo naučiti od još petorice vrsnih nogometnih stratega a to su bili Antun Kasa, Asim Kulenović, Vlatko Konjevod, Miroslav Petrović-Beli i Ivica Rukavina. Imam PRO A licencu, pa sam bio pozivan i u druge klubove. Trenirao sam, osim svih uzrasta olimpijaša, seniorske sastave Metalca, Elektre, Grafičar Vodovoda, NK Višnjevac i HNK Bilje, a u posljednje vrijeme sam kao skaut dio Agencije Isso i često sam u susjednoj Italiji, poglavito radeći na otkrivanju talenata i na individualnim demonstratorskim treninzima za Sasuolo.

Na kraju ugodnog razgovora, uz kavicu u popularnom donjogradskom Dallasu, povjerio je i ono što mu se možda najupečatljivije urezalo u sjećanje:

– Ponosan sam što sam, uz ostale, od prvih igračkih koraka pa do odlaska u NK Osijek vodio sjajnog Juricu Vranješa, a žalim što sam, možda, propustio priliku da svoj igrački talent dokažem u nekom od velikih klubova…

Požurio je u svoju Radičevićevu, gdje su ga već čekali, kako se ne bi dogodilo da propusti svakodnevnu obvezu prema nekom od unuka. Među kojima, naravno, opet niču i neki budući nogometaši, Stipe je u NK Osijek, Ivan i Maro u Olimpiji, a Jakov u Hypo Limaču. Treba ih zapamtiti kao nasljednike jedne od donjogradskih legendi, kojoj, na rastanku, konobar ni pod koju cijenu nije želio naplatiti popijene kavice! Kao znak uvažavanja.

OBITELJSKO STABLO Kad su se u jedan od tzv. „vlakova bez voznog reda“, o čemu je davno snimljen i istoimeni igrani film, Ana i Jozo Bubalo tijekom Drugog svjetskog rata odlučili iz hercegovačkog mještašca Hardomilja kraj Ljubuškog, uputiti s brojnom obitelji prema Slavoniji i Baranji, sigurno nisu bili svjesni da su „zasadili“ veliko obiteljsko stablo u osječkom Donjem gradu. Naime, sa šestoro djece (kasnije ih je stiglo još četvoro!) prvo su se nastanili u Lipovači gdjeje Jozo našao posao, a onda ih je sudbina odvela u Osijek, u skroman stančić u Vodeničkoj ulici, gdje su odrastali Božo, Ivan, Antun, Šimun, Stjepan, Branimir, te Vinka, Mara, Nada i Terezija, te svi odreda bili odgajani u katoličkoj vjeri. Dakako, vrijeme je učinilo svoje, svatko je od spomenutih krenuo svojim putem, neki su umrli, Ivan je postao svećenik, drugi su stvorili svoje obitelji na tom stablu, pa se primjerice Šimunov sin Krešimir prometnuo u osječkog gradonačelnika i osječko-baranjskog župana.

Foto: Osobna arhiva