Vjerojatno nema ničega što hrvatsku zbilju oslikava bolje od najavljene prenamjene nekadašnjeg kompleksa poljoprivrednog fakulteta u – zatvor. Naime, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habjan je neki dan izjavio da ono o čemu se šuškalo u javnosti konačno kreće u realizaciju. Na mjestu nekadašnjeg Biotehničkog i znanstveno-nastavnog centra (BTZNC), kako se službeno zvao kompleks zgrada kojeg su svi skraćeno zvali Poljoprivredni faks, kreće izgradnja novog isto tako velebnog kompleksa za smještaj osoba lišenih slobode ili skraćeno – zatvora.

Nekadašnji Biotehnički znanstveni centar bio je campus prije nego što je većina znala što ta riječ uopće znači. Fakultet, srednja škola, institut, sve na jednom mjestu i pod zajedničkim krovovima. Sudbinu kompleksa znamo. Njegova nesreća je bila što se za vrijeme Domovinskoga rata nalazio na prvoj crti obrane grada, zapravo između naših prvih linija i neprijateljskog teškog topništva u tada pobunjeničkom prigradskom naselju Tenja. I doživio je turobnu ratnu sudbinu. Granatiran, raketiran, ali na žalost nakon rata i opustošen svake vrijedne sirovine koja se mogla isčupati iz skeleta nekadašnjeg ponosa akademske zajednice. Čami tako već godinama podsjećajući neke nove generacije na suludost rata, ali i kao dokaz da svijet nije nastao 1991.

Osječki zatvor seli iz centra grada na poziciju bombardiranog Poljoprivrednog fakulteta

Pretpostavka je da će novi kompleks zatvora također imati i knjižnicu i restoran i zajedničke prostorije, vrtove pa čak i staklenike s raznim biljkama, jedino što će prostorijama sada hodati zatvorenici.

Kad je svojedobno odlučeno da jedan takav kolosalni poljoprivredni znastveno-nastavni kompleks bude izgrađen nadomak Osijeka, podrazumijevalo se da on upravo ovdje i pripada. Ovdje, u srcu Slavonije, u epicentru svih poljoprivrednih aktivnosti. Stoga je za vjerovati da i danas, kad bivši fakultetski kompleks prenamijenjujemo u zatvor, da to činimo zato što jedan tako veliki budući zatvorski kompleks pripada upravo ovdje. U epicentru zbivanja koja zahtijevaju veći i komforniji zatvor. Novo vrijeme – novi prioriteti.

Foto: Komarilos

Krenimo od kraja. U Osijeku je 27. rujna otvorena Koncertna dvorana “Franjo Krežma”, prva naša prava pravcata koncertna dvorana, u sklopu Kulturnog centra. I to je odlična vijest, odnosno jedina dobra vijest.

Jer, ako ćemo pošteno, izgradnja i opremanje dvorane trajali su gotovo 20 godina, samo 20. Negdje u veljači 2005. započela je izgradnja Eurodoma (i to je kasnilo jer je njegova gradnja trebala započeti još 2003., ali to nećemo računati) u sklopu kojega je trebao biti izgrađen i Kulturni centar, pa onda i koncertna dvorana unutar njega. Već u samom početku nije bilo baš do kraja jasno je li riječ o kompletnoj dvorani ili samo o njezinoj roh-bau izvedbi, ali to je samo prvi od nesporazuma ili nerazumjevanja između tadašnje Gradske uprave i investitora Eurodoma.

Grad Osijek se, naime, pojavio kao suinvestitor cijelog kompleksa jer je Kulturni centar bio sastavni dio projekta i bez njegovog dovršetka ni Eurodom nije mogao dobiti uporabnu dozvolu pa tako ni biti otvoren.

Gradnja Eurodoma je stalno kasnila, pa je tako kasnio i Kulturni centar. Zapravo, u jednom trenutku je iz nekih razloga gradnja kompleksa privremeno i zaustavljena. U međuvremenu, trajala je intenzivna prijepiska između Grada Osijeka i investitora. Počelo je tako da je gradska administracija od investitora potraživala dvoranu, ali i značajna financijska sredstva zbog povećanja obima kvadrature cjelokupnog kompleksa koji je značajno narastao.

Prema tadašnjem ugovoru, Grad Osijek je za svaki kvadratni metar prostora trebao kao suinvestitor uložiti vlastitih 50 eura. Po početnoj projektnoj kvadraturi uložena novčana sredstva Grada taman bi pokrivala vrijednost izgradnje Kulturnog centra. No, kako je kvadratura cijelog kompleksa Eurodoma značajno povećana (govorilo se i da je udvostručena) tako je Grad značajno povećao svoje uplate, pa su neki sumnjali da je preplatio vrijednost dvorane. U nekom trenutku spominjala se razlika od 2,4 milijuna eura. Bilo je to 2012.

Zbog tog duga se, između ostaloga, pojavio prijedlog da kompletna Gradska uprava preseli u Eurodom, a da za vrijednost duga dobije 5 godina “besplatne” najamnine. No, to se nije dogodilo.

U međuvremenu, radovi na izgradnji kompleksa ponovo su pokrenuti 2013. i te godine u kolovozu su i formalno završeni. U dovršenom kompleksu tada nema planiranog hotela i šoping centra, ali nije dovršen ni Kulturni centar. Odnosno, zgrada je izgrađena i postavljena je fasada kako bi cijeli kompleks mogao dobiti uporabnu dozvolu, ali unutar zgrade Kulturnog centra bila je pustoš, sirovi beton, prašina, cijevi, žice su virile na sve strane, a koncertna dvorana bila je samo prazna i mračna betonska duplja. I naredne četiri godine nije se događalo baš ništa. Tek 2017. Grad Osijek napokon ulazi u posjed i postaje vlasnik zgrade Kulturnog centra koji je i dalje u roh-bau izvedbi. A onda 2019. počinju spori radovi na njegovom unutrašnjem uređenju i u naredne dvije godine uređeno je prizemlje, glavno stubište i uredski prostori s velikom terasom na zadnjem katu. Radovi na uređenju koncertne dvorane započeli su i intenzivirani tek u mandatu gradonačelnika Ivana Radića (2021.) i trajali su do rečenog 27. rujna 2024., kad je dvorana konačno službeno otvorena. Gotovo dvadeset godina nakon što je na parceli nekadašnjeg Radničkog doma uz Studentski centar zabijena prva lopata!

Gradonačelnik je na otvorenju rekao kako: “… nova koncertna dvorana građane Osijeka nije koštala ni jedan eurocent jer je za njezino uređenje sredstva osigurala Vlada RH.”! I to je, doduše, istina, ali samo kad je u pitanju ulaganje u opremanje dvorane tijekom njegova mandata. U cijelom prethodnom razdoblju izgradnja koncertne dvorane je zapravo povijest jedne muljaže, a ta je povijest gotovo neopisiva i neprepričljiva.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Od trenutka kad je neki dan Jose Boto, sportski direktor NK Osijeka, za SportItaliu prokomentirao kako je svojedobno “došao u potpuno amaterski klub” u osječkoj navijačkoj populaciji naprosto kuha. Netko si je dao truda, pa je tipografski parafrazirao čak i slavni plakat s porukom građana i branitelja Osijeka tijekom Domovinskog rata – “Osijek nikada neće biti Ocek” – te je poruku prigodno okrenuo protiv aktualne uprave kluba i mađarskih vlasnika. Plakat je potom otisnut i polijepljen na nekoliko mjesta na Promenadi, a to je bilo dovoljno za prigodno fotografiranje i eksplozivno dijeljenje fotografija s novom porukom u svemirima grupa uvezanih aplikacijama za instant porukiranje.

Ove godine navijači NK Osijeka, nažalost, doista imaju razloga za ozbiljan emocionalni slom. U prvih pet kola aktualnog nogometnog prvenstva omiljeni klub upisao je tek jedan bod! Navijači doista imaju razloga biti očajni i to vrlo jasno poručuju s tribina.

S druge strane, kad je mađarski biznismen Lorinc Meszaros svojedobno kupio klub i investirao u izgradnju novog stadiona u dijelu osječke javnosti bio je dočekan kao spasitelj. Naravno, čovjek je klubu pristupio onako kako biznismeni pristupaju svojim investicijama. Na svako ulaganje unaprijed i dugoročno planiraju i višestruki dobitak. A o tom je potencijalnom budućem dobitku Boto također govorio za SportItaliu:

– … radimo na tome da rastu oni koji će klubu donijeti veliku vrijednost u budućnosti i koji će moći igrati u najjačim ligama. To je posao na koji smo fokusirani. Nisam siguran imaju li ljudi strpljenja i znaju li to cijeniti, ali nisam previše zabrinut zbog toga jer je za mene ovo projekt vrijedan nastavka rada na ovaj način – rekao je Boto.

E sad, nogometni klubovi su odavno privatne tvrtke. Igrači više nisu lokalni dečki nego profesionalci kupljeni po više-manje povoljnim cijenama negdje na tržištu. Naravno, i cijeli su klubovi na prodaju. U tom kontekstu treba doživjeti i ovaj Botov citat. Gazda je, dakle, bitan. Gazda, a ne grad, navijači, lokalna uprava, neki zbor građana ili skupština gradske četvrti. Gazda/vlasnik je, dakle, zaposlio čovjeka za kojega vjeruje da će mu u nekoliko godina stvoriti igrača koji će na tržištu vrijediti milijune, jednoga ili više njih koji će prodajom ostvarivati dobit. U tom poslovnom kontekstu trenutni rezultat u ligi, kupu… toj je ekipi možda trenutno vrlo sporedan.

Privatni je novac uložen u stadion, u kampove, trenere, igrače, lopte… I pokretač te priče je profit. S druge strane, navijače pokreće emocija. I to je logično. No, na kraju, plakat iz ozbiljnih vremena, koji danas ima ozbiljno transformiranu novu poruku, isto treba uzeti u obzir jer kluba ipak nema bez navijača. Dok jedni o klubu razmišljaju racionalno kao o poslu, drugi se na tribinama prepuštaju emocijama, ali činjenica je da nas iz tog sraza mogu izvući samo golovi u budućim susretima. I to što prije.

Foto: Građani komarilosi

Nekada je konobar bio – konobar. Naročito u Osijeku i naročito sedamdesetih i osamdesetih godina kad je po gradskim hotelskim kavanama i posebno po restoranima širom grada, iz današnje perspektive, radila prva klasa konobarske struke. Bilo je i tada po kafićima studenata koji su si konobarenjem, uglavnom preko vikenda, podebljavali džeparac, ali znalo se što je standard u posluživanju i ispod toga se nije moglo ići.

Tada uspješna konobarska priča u gradu se odvijala zahvaljujući čuvenoj Ugostiteljskoj školi iz koje su izlazile generacije vrhunski obrazovanih poslužitelja. Bio je to zanat do kojega su držali svi, profesori-edukatori, ugostiteljske radnje u kojima su učenici radili na praksi, poslodavci i naročito gosti u ugostiteljskim objektima. Znao se zanat. Kako poslužiti. Kako se ophoditi prema gostu. Kako se odjenuti. I naročito, kako govoriti i općenito komunicirati s gostima tijekom posluživanja.

Hotelske kavane bile su različito uređene, od onih sa zidovima obloženima ultrapasom koji je bio u modi početkom sedamdesetih, preko klasičnih interijera sa separeima u drvetu pa do zabavnih mješavina kafića i gostionica s kariranim stolnjacima i s limenim pepeljarama na kojima je uvijek bilo nadopisivanih mudrosti tipa: “Tamara, volim te”.  Ali jedno se moralo priznati, konobari su uvijek bili u glanc bijelo opeglanim košuljama s crnim prslucima. Usluga vrhunska. Maniri gospodski. Iako se događalo da bi mularija na pragu punoljetnosti u takvim interijerima, zabijena po uglovima čekala da prođe školsko vrijeme satima cuclajući osječko ili kakav sokić – konobari se ni prema njima nikada nisu odnosili kao prema manje vrijednim gostima. Uvijek dobar dan, izvolite. Uvijek pristojno i s pokojom zabavnom upadicom, ali uvijek s dozom elegancije.

Danas od toga nije ostalo gotovo ništa, osim možda lijepe konobarske odjeće koja je sad prilagođena novom vremenu. Ako pogledate stanje u većini kafića, osjeti se kako se struka srozala. Kad se pokrene priča o višim cijenama pića onda često slušamo o dodanim vrijednostima, ali razlike u usluzi zapravo i nema. Doduše, više su cijene ulaznih troškova. Možda je i skuplji najam prostora. Ali i ta i takva usluga posluživanja je znatno poskupjela. Na društvenim mrežama mogu se pronaći informacije kako konobarske plaće prate trendove. Nerijetko se pokoji od njih zna pohvaliti kako je u kafiću zaradio i 1.500 eura mjesečno, plus bakša koja je postala oubičajena jer je zaokruživanje cijene postalo prešutno pravilo.

A kakva je doista usluga? U većem broju slučajeva imamo zapravo hrpu propalih studenata koji su zapeli u svojim životnim ciljevima i ambicijama, pa konobare. Mršava je to usluga. Gotovo ti dođe žao gledati sve te neuke djevojke i momke kako labavo balansiraju s tacnama među stolovima. Nema tu manira. Pa većina ih gleda u pod dok s tacnom prolaze terasom. Ponegdje je i pravi izazov dozvati osoblje. Treba mahati, podvikivati i poslije maltene oćijukti da bi privukao pažnju i kasnije plaćao često vrlo visoke račune za cugu.

Mladi su to ljudi. Možda im i nije za zamjeriti. Mi smo krivi. Što to trpimo i uporno, mazohistički odlazimo u kafiće. Pristali smo. Prešutno. Tko nam je kriv kad nas poslužuje “radna snaga”.

Foto: Freepik

Spomenik Umirući vojnik, odnosno spomenik palim borcima Šokčevićeve pukovnije (kako je službeno zaveden u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske) kapitalno je djelo Roberta Frangeša Mihanovića i prvo djelo impresionizma u hrvatskoj skulpturi uopće.

Izliven je u bronci na poticaj pukovnika Auffenberga u spomen vojnicima i časnicima 78. pješadijske pukovnije Osijek (Šokčevićeva pukovnija) palim tijekom Austrijsko-pruskog rata. Ta je jedinica u Češkoj, kod mjesta Chlum, cijela žrtvovana i gotovo u cijelosti uništena.

No, s obzirom na to kakvu sudbinu ima u Osijeku, ispada da spomenik podignut iz velike tuge i nesreće gotovo da doživljava sudbinu onih kojima je podignut. U Osijeku su ga do sada nekoliko puta pomicali po javnom prostoru, sklanjali, odbacivali… Dugo godina je stajao u dvorištu Muzeja likovnih umjetnosti, naoko bez nekog posebnog razloga. I onda se (smatrali smo) konačno 1996. skrasio u Parku kralja Držislava na visokom kamenom postamentu. Ondje je uredno ispisano što spomenik predstavlja i kome je podignut, a okoliš je prigodno uređen vertikalnim cvjetnim alejama koje vode točno u središte na kojemu se nalazi skulptura. Odnosno cijeli je prostor svojevremeno preprojektiran kako bi bio isključivo u funkciji isticanja spomenika i žrtve Šokčevićeve pukovnije. No, sad spomenik već gotovo dvije godine nije na svom mjestu, na previsokom postamentu!

Preciznije, 4. listopada 2022. spomenik je, na inicijativu Muzeja likovnih umjestnosti, demontiran i poslan na restauraciju u Restauratorski zavod u Zagrebu. Iako je izgledao sasvim dobro (1991. je već temeljito restauriran i uređen povodom izlozbe u Zagrebu ) struka je odlučila da ga je nužno ponovo obnoviti. Lijepo od njih.

Dakle, nepuna dva mjeseca kasnije, odnosno 30. studenoga 2022. spomenik je vraćen, umiven i obnovljen i – ponovo odložen u dvorište Muzeja likovnih umjetnosti!?

Zašto? E,  pa UNESCO preporučuje da se spomenici vraćaju na njihova izvorna mjesta. A izvorno ovaj je spomenik bio postavljen u Perivoju Kralja Tomislava, pa je odluka da se tamo i vrati. Teško da se živući Osječani toga sjećaju jer je i od tamo 1945. ukonjen i odvežen u Zagreb, da bi 1963. bio vraćen u Osijek – u dvorište Muzeja likovnih umjetnosti (tadašnje Galerije).

Dakle 33 godine je, do ponovnog postavljanja spavao u dvorištu sklonjen od pogleda. A onda su zbog njega preuredili cijeli jedan ozbiljni park. Da bi ga opet vratili u dvorište. Ako ništa drugo, možemo reći da se taj spomenik barem pošteno navozao po Hrvatskoj. I možda bezveze dižemo buku, ali što će biti s postojećim kamenim postamentom koji sad suvereno dominira Parkom kralja Držislava? O tome UNESC-ova direktiva vjerojatno ništa ne govori, pa odgovorni kod nas očito već dvije godine ne znaju. Uglavnom, sad i postament bezveze stoji. Kao samostalni spomenik direktivama.

Foto: Komarilos