Mnogi stanovnici Višnjevca biciklima dolaze do okretišta tramvaja, odnosno autobusa, pa svoj put na posao, do grada ili u školu, nastavljaju javnim gradskim prijevozom. Ništa neuobičajeno, no vrlo nepraktično za bicikliste jer svoje dvokotače nemaju gdje ostaviti.

Na ovom prostoru nema niti jednog stalka, ali su zato klupe i stupovi puni zavezanih bicikala. Osim što biciklu nije mjesto uz rasvjetni stup ili klupu, građani riskiraju da ostanu brz svog prijevoznog sredstva, jer na klupama (koje služe kao stalci) gotovo uvijek je gužva, pa mnogi bicikle ostave na nogostupu uz stanicu s električnim biciklima.

Višnjevčanin koji nam se javio s ovim problemom kaže kako je Mjesnom odboru još u listopadu prošle godine poslao apel za postavljanje stalaka za bicikle. Iako je nakon par dana dobio odgovor kako je dopis proslijeđen Upravnom odjelu za komunalno gospodarstvo i promet, do danas se ništa nije dogodilo. Više od šest mjeseci od apela građani su bez novog odgovora, ali i stalaka koji bi im olakšali parkiranje bicikala i riješili ovaj parkirni kaos na klupama i uz stupove.

Foto: Građani Komarilosi

Sugrađanka koja se prošle godine spotaknula na neučvršćene kanalice u nogostupu na Ulici kralja Petra Svačića tada je pala, rasjekla bradu i nabila ruke. Zato je neki dan fotografirala novu nesreću kojoj je svjedočila kako bi upozorila građane koji ondje prolaze.

– Čovjek je stao na kanalicu, ona se prevrnula, pa je on pao i razbio glavu. Na fotografiji se vidi kako su mu građani priskočili u pomoć i kako krv kaplje po asfaltiranom nogostupu. Potom je po njega došla Hitna pomoć – priča sugrađanka opisujući fotografiju.

Riječ je o zapadnoj strani Svačićeve ulice, između Divaltove i Frankopanske. Tu se, između ostalih, nalazi hotel Millenium, pizzerija Strossmayer i ljekarna. Na uskom dijelu označena su uzdužna parkirališna mjesta, zatim dvosmjerna biciklistička staza i potom pješački nogostup koji je na najužem dijelu širok oko pola metra. Pješačku i biciklističku stazu dijeli kanalica namijenjena odvodnji. No, izvedena je tako da je sastavljena od metar dugih elemenata koji nisu međusobno pričvršćeni. I kada pješak, ne razmišljajući, stane na jednu stranu kanalice ona se s druge strane izdigne poput klackalice. Ovisno o težini pješaka moguće je da se i potpuno izvrne i tako čovjek može slomiti nogu, pasti i razbiti se.

Oko teme na licu mjesta ubrzo se okupljaju i prolaznici. Svatko od njih već ima priču o tome kako je tu prije nekog vremena ozbiljno ozlijeđena žena, pa se dijete dobro nabilo na putu u školu…

Činjenica je da su svi dijelovi kanalice, u punoj dužini, potpuno rasklimani. Potrebno je neko rješenje da elementi budu međusobno pričvršćeni ili da su pričvršćeni za tlo jer ovako je to stalna prijetnja prolaznicima i biciklistima.

Osim toga, kanalice su neodržavane, pune su zemlje, a iz nekih raste i trava, pa je zapravo nejasno kako i kuda odvode višak vode.

– Prošle sam godine pala desetak metara niže dok sam išla na posao. Rasjekla sam bradu i nabila ruke. Poslije toga nisam radila mjesec dana i išla sam na fizikalne terapije. Tada sam zvala Grad i rekli su da će poslati nekoga. No, ništa se od tada nije dogodilo. Znate kako ide, prvo sam mislila tužiti Grad, ali ohladi se čovjek, život ide dalje. Ali ovo više nema smisla jer ljudi konstantno padaju. Jedno dijete je palo u međuvremenu, te kanalice su oštećene od bicikala i romobila, iskrivljene su. Kada hodate i stanete na jednu, nekakav ugao, to se prevrne u sekundi i gotovi ste. Dubina je 10 cm, ljudi padaju k’o muhe – priča sugrađanka.

Problem, dakle, nije od jučer. Štoviše, na početku instalacije kanalica, kod raskrižja s Frankopanskom vidi se kako je prvi metar dugi element zamijenjen metalnom pločom s izbušenim rupama. Vjerojatno je ta prva kanalica propala, a kako nisu imali original ugradili su zamjenu i upravo se ta zamjena danas čini kao najstabilniji dio cijele te instalacije.

Doista, nakon ovako ozbiljnih padova – što se još treba dogoditi da se netko ozbiljno pozabavi ovim problemom.

Foto: Građani Komarilosi i Komarilos

Najava jednostranog raskida ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarske djelatnosti, koja je jučer emitirana iz osječke gradske uprave, i dalje je najvažnija tema na kavicama u gradskim kafićima i naročito u pojedinim medijskim rukavcima društvenih mreža. I kako stvari stoje, podrška građana po tom pitanju je gotovo aklamativna.

Kad je gradonačelnik svojedobno odlučio iz ruku koncesionara preuzeti djelatnost premještanja vozila (Pauk služba) u startu nije bilo posebno značajnih reakcija jer velika većina vozača ne čini prekršaje zbog kojih bi završila u “paukovoj mreži”, pa nisu posebno doživljavali činjenicu da će taj posao nadalje raditi gradsko poduzeće.

Potom je odlučeno da će iz ruku koncesionara gradsko poduzeće preuzeti i poslove organizacije i naplate parkiranja. S obzirom na postojeći i stalno rastući fond parkirališnih mjesta i činjenicu da svaki građanin već i površnom matematikom može procjenjivati prihode takve djelatnosti – ova je odluka utjecala na postupno sazrijevanje spoznaje da zarada od organizacije i naplate parkiranja može značajno podebljati prihode gradskog sustava i tako izravno utjecati na smanjenje subvencija iz gradskog proračuna u neke druge komunalne djelatnosti. Drugim riječima, Osječani su lagano osvijestili da Grad ima resurse iz kojih može dodatno prihoditi novac potreban za razvoj komunalnih standarda i dugoročno za rast. I da je potpuno logično kako će te potencijale i iskoristiti.

U slučaju najnovije odluke o koncesiji za dimnjačarsku djelatnost – najvjerojatnije će odluka o cijeni usluge biti zadnja stvar o kojoj će građani razmišljati. Ovdje je gradonačelnik zapravo odlučio popeglati kaos koji je kod te vrste usluga nastao nakon izmjene nekih odredbi vezanih primarno za potrošače plina. Ljudi su, naime, godinama investirali u sustave plinskih instalacija jer nisu imali mogućnost spajanja na sustav gradskog grijanja, bilo im je nepraktično ložiti primjerice na drva ili loživa ulja, a struja je bila preskupa. Potom je prilikom ugradnje kod suvremenijih tipova plinskih bojlera bilo potrebno usklađivati dimovodne sustave i krenulo je ono što danas možemo nazvati nukleusom odluke o otkazu koncesinaru za dimnjake.

Nitko se nije trudio jasno i transparentno, od slučaja do slučaja, obrazložiti međusobne nadležnosti državne tvrtke koja isporučuje plin, lokalnog koncesionara za dimnjačarske poslove, privatnika koji su izvodili radove na instalacijama, grupacija stručnjaka koji su izrađivali projekte za te instalacije i zatim onih koji su bili nadležni odobravati takve projekte. Gradom su kružile priče kako su zbog specifičnih situacija neka domaćinstva bila isključena iz sustava opskrbe plinom, a takve su teme postupno pronalazile put i do govornice Gradskog vijeća.

Formalno, ovaj je puta kao razlog mogućeg raskida ugovora istaknuta nova, viša cijena usluge za građane koju Grad nije odobrio. No, zapravo se problematika u tom sektoru već dugo dinsta na uštrb građana.

Treća odluka aktualnoga gradonačelnika Ivana Radića koja se odnosi na raskid suradnje s koncesionarima jasno, dakle, komunicira kako osječko gradsko vodstvo nije zadovoljno radom i učinkovitošću onih kojima je privremeno dozvoljeno upravljati određenim gradskim resursima. A vodstvo nije zadovoljno zato što građani nisu zadovoljni kako su tretirani. I iz te je perspektive ova odluka potpuno logična.

Kad se do kraja ogole sve okolnosti u kojima se dogodila i najnovija najava odluke o jednokratnom otkazivanju ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarske djelatnosti – onda ovdje vidimo jedan potpuno novi smjer upravljanja gradom. Smjer koji primarno teži optimizaciji svih komunalnih djelatnosti te jasno i nedvosmisleno komuniciranje. Građani moraju znati što plaćaju, zašto to plaćaju, zašto toliko plaćaju, kakve su njihove obveze, u kojim rokovima moraju biti riješeni njihovi zahtjevi ili problemi, tko je za to nadležan i kome se mogu obratiti.

GOTOVO JE Grad raskida ugovor o koncesiji s Dimnjakom jer su povećali cijene protivno ugovoru

Konačno, za ovakve je odluke, poglavito u osječkim okolnostima, potrebna hrabrost – jer se uvijek miješate u interesne mreže “koje ovdje egzistiraju puno prije vas”. Nadalje, potrebna je sigurnost da u sustavu imate suradnike koji će moći izgurati promjenu načina rada i samouvjerenost da će građani imati razumijevanja da je potrebno vrijeme u kojemu ćete promijeniti okoštale okolonosti i da će to na kraju nagraditi podrškom na sljedećim izborima.

Mladi osječki gradonačelnik i do sada je donosio odluke koje su u tim trenucima zvučale iznenađujuće, a ponekad i potpuno neočekivano. No, dugoročno je njihov značaj za Osijek toliko važan da bi bilo dovoljno da je tijekom cijelog jednog mandata donio samo, recimo, tu jednu odluku koja građanima olakšava. Ipak, treba biti oprezan i pričekati kako će cijela ova priča s dimnjačarskom djelatnošću biti i praktično realizirana. No, počelo je baš kako treba.

Foto: Komarilos

Tijekom najvećih dnevnih pritisaka na osječka parkirališta, obišli smo neke od garaža u središtu i širem središtu grada – Eurodom, Autobusni kolodvor i Kappa centar. Između 12 i 13 sati u svim tim garažama bilo je slobodnih parkirnih mjesta, što smo i fotodokumentirali.

Namjera nam nije promovirati pojedine destinacije za komercijalno parkiranje, pa namjerno ne donosimo cijene satnog ili dnevnog parkiranja nego samo informaciju o slobodnim parkirališnim pozicijama.

Također, u središtu grada uz naplatu još ima prostora za parkiranje na parkiralištu (dijelu Rupe) uz Esseker centar, na velikimm naplatnim parkiralištima u Županijskoj 21 te u Reisnerovoj ulici (sjeverna strana, na poziciji nekadašnje Šibicare).

Foto: Komarilos

Najnoviji osječki kružni tok, ovaj na križanju Vukovarske i Divaltove ulice kod Standarda, svečano je pušten u promet krajem prošle godine – preciznije. 20 prosinca 2025. Dakle, u funkciji je nešto kraće od tri i pol mjeseca, a građani javljaju kako su na južnoj prilaznoj cesti već primjetni veliki i duboki rasjedi u asfaltu.

Novo prometno rješenje doista je utjecalo na protočnost kod istočnog ulaza u grad jer je prethodno tzv. T-raskrižje doista bilo puno lošije i u prometnim špicama događalo bi se nakupljanje automobila koji su dolazili s juga, iz pravca obilaznice.

No, najnovija situacija s ovako ozbiljnim oštećenjima asfalta na praktički novoj cesti daje opet razmišljati kako se sve učestalije ponavljaju problemi s kvalitetom izvedbe cesta. I bez obzira, što je i u ovom slučaju cesta najvjerojatnije unutar jamstva izvođača radova i da će stoga o njihovom trošku biti i popravljena – u Osijeku imamo problem ili s izvođačima ili s projektima putem kojih se zahtijevaju određeni standardi kvalitete radova.

Je li moguće da stručnjaci ne primjećuju koliko je u zadnjih nekoliko godina porastao broj automobila koji dnevno prometuju gradom te koliko je na našim prometnicma teških kamiona i, primjerice, građevinske operative jer se u svim dijelovima grada intenzivno gradi? Jer, ako su toga svjesni, kako se onda može dogoditi da nam se ceste na prometnim žilama kucavicama već nakon tri mjeseca nakon izgradnje doslovce raspadaju pred očima?

Foto: Komarilos i Građani Komarilosi