Polovica je radnog tjedna. Konzum u osječkoj Nami. Oko otprilike 10,30 sati uobičajena je gužva u zajedničkom redu dugom desetak metara u kojemu čekaju užurbani kupci za obje blagajne na izlazu prema Šamačkoj ulici. Bračni par blagajni pristupa s do pola ispunjenim kolicima. Iz nekog razloga čekali su da prethodni kupac plati, pokupi račun i ode da bi tek onda oni krenuli artikle iz kolica stavljati na kratki blagajnički pult. Svaku stvar koju vade iz kolica pomno pregledavaju prije nego što ju spuste na pult. Blagajnica je, naravno, brža od njih oboje i efikasno provlači artikle preko čitača kodova, čak ih mora i čekati. Red kupaca koji su iza njih se produžuje.

Uglavnom, kad su konačno sve izvadili – davno je već sve bilo otkucano, ali su njih dvoje još nekoliko trenutaka izgubili kako bi se najprije ona, a onda on koji ispred sebe gura kolica probili pokraj blagajne. Žena gleda u blagajnicu, a ova smireno po drugi puta izgovara ukupan iznos koji treba platiti. U red je u međuvremenu stalo još dvoje kupaca. Žena kao da nije čula blagajnicu, nagnuta nad proizvode kao da proučava što je sve kupila, ima vremena. Blagajnica, kako bi pristojno pogurala situaciju kaže: “Još nešto?”, a muž odgovori: “Ništa, hvala”.

Tada žena počne sporo, najprije s jednog pa s drugog ramena skidati torbu nalik ruksaku. Potom sporo otvori zatvarač i počne prekapati po unutrašnjosti. Suprug stoji pokraj zagledan u proizvode koje su kupili. Osjeti se otežano disanje među kupcima u redu iza njih, a neki izgledaju smireno samo zato što neprimjetno dopuštaju da im se ispuhuje para iz ušiju. Na susjednoj blagajni prošlo je valjda već šest kupaca dok je gospođa ovdje uspjela u torbi pronaći novčanik.

Zatim je otvorila jedan zatvarač i kratko prebirala po odjeljku, ali onda ga je zatvorila i otvorila sljedeći odjeljak iz kojega je konačno izvadila bunt papirnatih novčanica te pažljivo i koncentrirano odbrojala nekoliko i predala ih blagajnici, a ostale je vratila u novčanik. No, kako to nije bio cijeli iznos, svi su nastavili čekati. Uglavnom, žena je opet kopala po torbi dok nije izvadila drugi novčanik u kojemu je imala sitan kovani novac, pa je onda po tome prekapala. Nakon nekoliko trenutaka je odustala, pa je punu šaku novca stavila pred blagajnicu koja je onda sama izbrojala i preuzela koliko treba da zatvori potreban iznos. Potom je vrlo brzo iz printera iscurio i račun, a zatim su se to dvoje kupaca pogledali, pa je on uzeo virkati u njezinu torbu dok nisu izvadili dvije platnene vrećice u koje su krenuli spremati kupljenu robu. I to je također trajalo decenijama.

Kako je prostor na blagajni mali, blagajnica zapravo i ne može krenuti s novim kupcem jer nema gdje odlagati robu dok ovi ne pospreme što su kupili. No, onda ipak odlučuje početi jer sljedeći kupac ima dva ili tri proizvoda koja ona nakon očitavanja kodova zadržava u rukama. Momak prisloni mobitel, plati, zhvali i ode. Još jedan kupac karticom brzo plati također dva/tri proizvoda i odjuri, ali onda opet sve zapne jer sljedeći kupac ima desetak proizvoda i blagajnica ih nema gdje odlagati jer su ovih dvoje tek uspjeli raširiti platnene vrećice…

Ovi kupci nisu bili stari i eventualno bolešću usporeni. Riječ je o srednjoj generaciji, o ljudima koji naprosto imaju dovoljno vremena i ponašaju se kao da su sami u prodavaonici. Ako se prepoznajete u takvoj situaciji onda je prije bilo kakve reakcije potrebno odrediti jeste li bili u redu i gubili živce čekajući ili ste uživali u obiteljskoj kupnji nesvjesno (ili svjesno!) remeteći planove i dnevni ritam cijelom nizu ostalih kupaca. Jer, složit ćete se, nije isto kad čekate u dugom redu na blagajni i pratite kako se i osoblje i kupci trude u što kraćem roku obaviti što treba kako bi i drugi došli u priliku što prije platiti i otići. Kad netko svojim ponašanjem u tako uređen sustav unese anomaliju onda je to točka potencijalnog sukoba. A sukobe ne trebamo, zar ne?

Foto: Freepik

Od 1. studenoga uživamo u skupljoj struji. Doduše, Vlada je tako odlučila još u rujnu, a sad je to došlo na dnevni red i ne treba se previše opuštati jer je najavljeno kako će novo usklađenje (čitaj: poskupljenje) cijene električne energije uslijediti 31. ožujka iduće godine. Također, prije desetak dana najavljeno je kako će Gradsko vijeće u Osijeku uskoro razmatrati prijedlog Unikoma o povećanju cijene javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada. Argumentirano je kako se, unatoč znatnom rastu cijena energenata, angažiranih vozila, njihova održavanja i rasta plaća zaposlenih u tom sektoru – cijena osnovne komunalne usluge nije mijenjala od 2018., pa je sad vrijeme da građani plate razliku između prihoda i troškova tog poduzeća. Ok, razumno, ima smisla.

No, što to znači u kontekstu činjenice da tijekom cijelog prošlog mandata sadašnjeg gradonačelnika nije bilo nikakvih poskupljenja gradskih komunalnih usluga, nije ih bilo ni do sada na početku drugog mandata, a uglavnom poskupljenja nije bilo ni u zadnjim godinama mandata prethodnog gradonačelnika? To znači da je vrijeme za poskupljenja koja će se lančano početi događati krajem ove i u prvoj polovici iduće godine.

Potpuno je izvjesno da će, nakon poskupljenja usluga odvoza otpada, vrlo brzo na red doći i tema o poskupljenju vode. Tim više što je Vodovod zadnjih godina u intenzivnom investicijskom razdoblju i što je u dobrom dijelu grada (bez obzira na prigovore o dugotrajnim radovima i blokiranim ulicama) modernizirana vodoopskrbna i kanalizacijska mreža. Dakle, potpuno je jasno da i oni u niskom startu čekaju kao bi predložili novu, višu cijenu vode. Treba se na to pripremiti, i mentalno i novim rezervacijama u obiteljskim budžetima.

Nakon toga, već je zapravo i najavljeno, prilikom puštanja u rad novog sustava organizacije i naplate parkiranja (drugi kvartal sljedeće godine) bit će promovirane i nove, više cijene parkiranja. Osim toga, značajno će biti proširene i zone naplate parkiranja u gradu, pa će u sustav naplate ući i mnoge ulice u kojima građani do sada nisu imali taj mjesečni ili dnevni izdatak. S druge strane, implementacija novog modernog sustava naplate te investicije u izgradnju novih parkirališta, uređenje starih i najavljeni projekti nadzemnih garaža jasno signaliziraju da ćemo i tu imati puno kvalitetnijih rješenja koja se u konačnici financiraju iz parkirališnih karata koje plaćaju građani.

Naravno, ne treba zaboraviti kako će vrlo brzo biti završeni i radovi na popravcima prethodno obnovljene infrastrukture za tramvajski prijevoz, tu je i flota od 10 novih tramvaja koja je pri kraju isporuke (a najavljena je još jedna nova tramvajska flota iste veličine), promijenjena je naponska mreža, izgrađena su nova stajališta, bit će i novih autobusa…, pa je logično da će doći i do korekcije cijene javnog gradskog prijevoza. Kad? Sigurno uskoro.

Nadalje, što je s grobnom naknadom i općenito s troškovima pogrebnih usluga koje su u ponudi gradske tvrtke Ukop? Kad budu odrađena povećanja cijena u ovim drugim komunalnim segmentima onda će biti više nego logično da i oni iznesu svoja očekivanja, odnosno da argumentiraju kako je razliku između troškova i prihoda moguće prebroditi jedino povećanjem cijena usluga. I to je također potpuno normalan slijed jer će, između ostaloga, i sva ova prethodna poskupljenja utjecati i na cijene Ukopovih usluga.

Kad poskupljenja jednom krenu onda se samo nižu argumenti. I nema natrag. Do idućega ljeta, kad će po svoj prilici biti završen niz poskupljenja osječkih komunalija, građani trebaju pronaći ta dodatna sredstva u obiteljskim proračunima ili se trebaju odlučiti čega će se odreći da bi plaćali skuplju struju, odvoz otpada, vodu i tako dalje. Dakle, da poslije ne bude kako nismo znali. Život je sve skuplji.

Foto: Komarilos

Prošloga utorka (28. listopada), gospođa Vlasta Šimenić Kovač izašla je iz haustora svoje kuće u osječkoj Ulici Lorenza Jagera na broju 8 te na nogostup zakoračila držeći u ruci vrećicu s komunalnim otpadom koji je namjeravala odložiti u zelenu kantu ispred kuće… Udario ju je romobil i to je zadnje čega se sjeća.

– Mrak! To je sve čega se sjećam. Udar je bio takav da sam se onesvijestila. I ne znam koliko sam bila u takvom stanju, ali kad sam počela nadolaziti, ležeći na betonu, osjetila sam da mi lipti krv iz nosa, da na jedno oko ne vidim, a na drugo tek nešto slabo. No, najgore je bilo što u prvi trenutak nisam osjetila ni ruke ni noge. Potpuno šokirana pomislila sam da bi najbolje bilo da umrem – kaže gospođa Šimenić Kovač. – Iskreno, doista se ne sjećam je li on na mene naletio u trenutku kad sam iz haustora iskoračila na nogostup ili sam ipak stigla ostaviti vrećicu s otpadom, pa sam se vraćala u haustor. Doista ne znam. Jednako kao što ne znam je li vozač romobila dolazio od Europske avenije ili od Ulice Hrvatske Republike.

Ubrzo je došla Hitna pomoć i policija. Nešto kasnije na Objedinjenom hitnom prijemu u KBC Osijek učinili su joj CT glave i rentgenska snimanja, povraćala je zbog potresa mozga, konstatirana joj je fraktura kosti glave, iščašenje vratne kralježnice i istegnuće vrata, razrezali su joj i istiskali hematom, izmjerili tlak 200/100 i pobrinuli se da prebrodi stanje šoka. Tjedan dana kasnije, kod kuće je, nosi ovratnik za podupiranje vrata i kralježnice, odnosno za ograničavanje pokreta glave i vrata.

– Šta da vam kažem. Polomljena sam, usporena i nesposobna. Ne znam što će biti s vratom i s neurološkim ispadima. Modrice se lagano spuštaju. Izgledam poput Rockya nakon boksačkog meča. I nekako se nadam i tješim da će sve to proći, ali povratak na posao i u svakodnevnu rutinu je još jako daleko – iskrena je Vlasta.

Ni ruke, kaže, ne može oprati jer joj je koža nadražena do te mjere da na njoj osjeća kao da je bodu stotine igala.

– I još, poslije svega, policija me je došla alkotestirati. To je valjda redovita procedura kod prometnih nezgoda, ali u mom slučaju to je bilo tragikomično. Bila sam pred kućom, na nogostupu, iznosila sam smeće.

Vozač romobila joj je kasnije rekao da nije vozio brzo, ali to joj je slaba utjeha.

Tajnik osječkog Auto-moto kluba Slavonac, Mirko Vukotić, dobro poznaje aktualnu problematiku, ali i sve ono što će se u prometu tek događati s obzirom na brzorastući broj romobila u okruženju.

– Zakonom je brzina romobila ograničena na 25 km/h, a u praksi svi voze znatno brže. Također, mlađi od 14 godina starosti ne bi smjeli voziti romobile, a voze ih. Kaciga je obvezna, a većina vozi bez nje. Romobili su opasni na cestama jer izazivanju pometnju u prometu, a kad voze po nogostupima onda se zabijaju u pješake. I konačno, klinci koji voze romobile su spretni i okretni, ali ne poznaju prometne propise i ne znaju što znače pojedini prometni znakovi, a stariji vozači koji poznaju prometne propise naprosto nisu tako spretni i okretni kao ovi mlađi. I negdje u ovim opisima ćete najvjerojatnije pronaći i vozača romobila iz Jagerove – kaže Vukotić.

Objašnjava nadalje kako je električni romobil jeftino prijevozno sredstvo kojim je jednim dijelom zapravo riješen problem parkiranja, smanjeni su ili isključeni troškovi održavanja, servisiranja, osiguranja i tehničkih pregleda…

– I zbog toga ta prijevozna sredstva nitko neće zabraniti, ali do njihovog potpunog uklapanja u sustav prometa proći će još dugo vremena. Za početak, bilo bi potrebno uvesti obveznu registraciju tako da se putem kamera u prometu može vidjeti tko je vozio, gdje je vozio, koliko je brzo vozio, odnosno tko je odgovoran. I naravno, treba pronaći načina za tehničko ograničenje brzine na onu brzinu koja je propisana zakonom. Ili, ako to nije moguće, onda uvesti češće provjere brzine putem mobilnih uređaja kojima je moguće (kao u stanicama za tehnički pregled) na ulici provjeriti  koju brzinu mogu razvijati pojedini modeli i sukladno tome kažnjavati njihove vlasnike koji brzinu nisu ograničili na onu koja je zakonom propisana – objašnjava Vukotić.

Uvijek se, kaže, volimo pozivati na praksu u državama koje imaju razvijenu biciklističku kulturu i infrastrukturu, ali primjerice u Nizozemskoj svaki biciklist iznimno dobro poznaje prometne znakove, a još se i trudi rukama davati znakove svim drugim sudionicima u prometu.

– Biciklist upozorava druge da će u vožnji usporiti, da će skrenuti…, odnosno da će doći do neke promjene koja bi mogla utjecati na druge vozače u okruženju. A kod nas se vozači električnih romobila ne trude koristiti ni pokazivače smjera koji su sad već ugrađeni u neke novije modele. Ispada da će kod nas, s obzirom na prometnu kulturu, najefikasnija zaštita od slučajeva ovakvih udara zapravo biti ugradnja ležećih policajaca na nogostupe ispred ulaza u zgrade i kuće – tumači Vukotić.

Dok pred kućom na nju nije naletio vozač električnog romobila, gospođa Šimenić Kovač je, priča, dva puta dnevno šetala s psom po središtu grada i primjećivala je kako brzo prolijeću na romobilima.

– Oni doslovce voze slalom među pješacima u pješačkim zonama. Jednom prilikom sjedila sam na terasi kafića na Trgu slobode i romobilist je proletio praktički na milimetar od moje glave, osjetila sam da mi je zahvatio kosu. Mislila sam da je to najgore što mi se dogodilo, ali sam se prevarila.

Slučaj nalijetanja u Jagerovoj tretira se kao prekršaj. Ako se utvrde lakše tjelesne ozljede onda žrtva ima mogućnost privatno tužiti vozača, a ako se radi o teškim tjelesnim ozljedama onda tužba ide po službenoj dužnosti. No, kako sad stvari stoje, ozlijeđenoj ženi je trenutno najvažnije da se u potpunosti oporavi i vrati u punu radnu formu.

Foto: Privatna arhiva

Tijekom rekonstrukcije tramvajske pruge u Strossmayerovoj ulici, između Trga Ante Starčevića i Rokove ulice, na tramvajskoji liniji T1 (Zeleno polje – Višnjevac) su od trga do Višnjevca vozili autobusi kojima je privremeno okretište uređeno na Gornjodravskoj obali. Za tu je prigodu, mali kružni tok (kod nekadašnjeg restorana Bijela lađa, na istočnom završetku ceste) grubo proširen tako da je uklonjen značajan dio rubnjaka na centralnom zelenom otoku te na onom koji je odvajao cestu i parkiralište južno od ulaza u taj kružni tok. Na taj je način omogućeno okretanje gradskih autobusa.

No, od početka listopada tramvaji na T1 voze od Zelenog polja do okretišta na Kanižlićevoj (Podgrađe) i prestala je potreba za korištenjem malog kružnog toka kao početne stanice gradskih autobusa. Uklonjeni rubnjaci i proširena cesta nikada nisu temeljito uređeni jer se radilo o privremenim aktivnostima, a sad kad autobusi više nisu tamo vidi se koliko je taj prostor zapravo devastiran i otvoren za divlje parkiranje. Stoga je potrebno brzo planirati i izvoditi radove na njegovom uređenju, odnosno vraćanju u prvobitno stanje.

Doduše, na dijelu ceste neposredno prije ulaza u kružni tok (kod igrališta Legos) od prije stoje prometni znakovi koji uzdužno po cesti dozvoljavaju parkiranje turističkim autobusima. Riječ je o prijevozu gostiju koji povremeno u grad stižu riječnim kruzerima. Ako je možda u planu da se i ti autobusi okreću na malom kružnom toku, onda je svejedno potrebno taj mali rotor urediti u povećanim gabaritima. Kako god, ovo sad ne izgleda reprezentativno, a riječ je o središtu grada.

Foto: Komarilos

Nakon obnove Strossmayerove ponovno je označen niz parkirališnih mjesta po sredini ceste. Ulica je uljepšana s nekoliko zelenih otoka na kojima je danas korektno održavano zelenilo, a ti otoci (između ostaloga) funkcioniraju i kao logične razdjelnice između prometnih traka i parkirališnog dijela.

No, iako je sve pregledno ipak se svakodnevno događa da na prometnom traku koji je određen s čak dva zelena otoka građani ostavljaju automobile te tako u potpunosti blokiraju promet jer stoje ondje i po nekoliko sati. Nije jasno jesu li jednostavno nesmotreni, pa imaju dojam da je riječ o parkirališnom prostoru koji je valjda slučajno ostao neobilježen ili se jednostavno prave kao da za njih ne vrijede prometna pravila. Kako god, ovo je ozbiljan problem. Građani sporadično šalju fotografije kojima dokumentiraju ovu problematiku, pa nekima od njih ilustriramo i ovaj tekst.

Uglavnom, od Trga Ante Starčevića prema zapadu najprije je jedan zeleni otok, zatim dugi niz parkirališnih mjesta, potom drugi zeleni otok koji zatvara taj parkiralšni niz, poslije njega je dosta široka i komotna prometna traka za polukružno skretanje kojom se vozači koji dolaze od trga ovdje mogu vraćati prema trgu (zbog pristupa parkiralištu, ulazima u dvorišta s južne strane Strossike ili dvorišnom parkiralištu obližnjeg malog hotela i pansionskog smještaja. Poslije ide još jedan zeleni otok koji pomaže jasnije istaknuti prometnu traku (između ta dva otoka) i sve onda završava ocrtanim dijelom ceste gdje se formira prometna traka za skretanje u Ulicu Gornjodravska obala za sve one koji dolaze sa zapada.

I tako, čim netko blokira povratnu prometnu traku odmah prisiljava sve one koji trebaju pristup južnoj strani Štrosike da negdje učine prometni prekršaj kako bi se okrenuli. Prva sljedeća mogućnost je otprilike pola kilometra dalje gdje mogu skrenuti u Dubrovačku te napraviti veliki krug, pa kroz Pejačevićevu stići do Waldingerove iz koje onda mogu opet skrenuti u Strossmayerovu prema trgu. Dakle, kad se ovdje netko naparkira onda utječe na povećanje prometa i gužvu u okolnim ulicama. Ali da se vratimo na početak – ovo nije parkiralište.

Foto: Građani Komarilosi