Pred nama je još jedna kazališna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.

U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.

* Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

– Uloga je kompleksna, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? U čemu leži snaga ove ekipe?

– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja.Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

* Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?

– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

* Jesu li i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život.

Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?

– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno.Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnerakoji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzurui više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.

Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku

Ako danas, bilo gdje i u bilo kojem društvu, zatražite od sugovornika da sastavi najbolju petorku osječke košarke, na prvom će mjestu, i uvijek neizbježan, biti – Damir Voloder, kojega su Osječani zavoljeli pod nadimkom Dado. Danas umirovljenik u Osijeku, i ljetos već kao veteran sjajan na Trgu Ante Starčevića igrajući sve popularniju „3×3“ s neusporedivo mlađim suparnicima, opet je sve gledatelje podsjetio na svoj neprijeporni vrhunski košarkaški potencijal zbog kojeg je godinama, doslovce, Zrinjevac „ludovao“.

A život ga baš nije mazio, pa ga je i sudbina, praktično, usmjeravala u razne sredine da bi se, na kraju, skrasio u Gradu na Dravi koji sada voli koliko i rodni grad-heroj. O sportskoj karijeri i životu govori vrlo emotivno.

* Sve je počelo u Vukovaru, zar ne?

– Zajedno s većinom vršnjaka, počeo sam kao klinjo igrati nogomet u Borovu Naselju za NK Borovo. No, kad je blizu moje kuće izgrađena škola zavolio sam dvoranski sport, a prof. Zvonko Herceg me usmjerio prema košarci. U Borovu još nije bilo kluba, trenirao sam u KK Vukovar u selekciji pionira (kadeta), košarku sam jako zavolio i danonoćno igrao na vanjskim terenima pokraj škole, svega nekoliko minuta od kuće. Napredak je bio vidljiv i kroz treninge sam shvatio da bih mogao „nešto napraviti“ u košarci.

* No, kasnije je osnovan i KK Borovo za koji počinješ igrati?

– Igram uglavnom s dečkima iz naselja. Moja je školska generacija gotovo kompletna prešla u taj klub, a prvi smo veći uspjeh ostvarili plasiravši se u završnicu juniorskog prvenstva u Splitu (’77.), gdje smo se pokazali javnosti. Baš je tada i krenuo moj uspon jer sam igrajući kao junior i senior postao kapetan momčadi i „glavni“ igrač. Izgradnja nove dvorane u Borovu Naselju omogućila je prosperitet košarke koja je postala najbolji sportski kolektiv u Borovu i (uz dolazak trenera Kulenovića, Đorđevića i drugih) u sezoni 1981./82. klub je postao član tada jedinstvene Prve B lige bivše države.

* Ustvari ti si i uoči te sezone već bio na najvišoj razini?

– Treebao sam otići u KK Šibenka, ali nisam dobio ispisnicu sve do 1989., pa sam predvodio svoj tim. I dalje sam redovito primao brojne ponude iz većih klubova. Došao je vojni rok, pa ženidba, a kako je u našem klubu došlo do financijskih poteškoća otišao sam u MZT Skopje (1990./91.), a sljedeće sezone i u Kikindu (1991./92.) kad je stigao rat i počinje moj „križni put“. Paradoksalno je to, što sam oba puta odlazeći iz Borova trebao sam doći u Osijek, ali uvijek je iskrsnulo nešto jer je, uglavnom, vodstvo kluba preferiralo igrače iz Srbije (konkretno Pero Janković,  predsjednik kluba Slavonke Osijek), tako da sam završio u Kikindi.

* Razdoblje Domovinskog rata?

– Braća u ratu, a ja se ne mogu maknuti iz Kikinde. Na kraju sam naprosto pobjegao. Ostavio sam i sve stvari, i automobil… da bih se nekako prebacio preko Beograda i Sarajeva u Split (Kaštela), gdje su mi tada bili roditelji. Supruga i dijete bili su u Novom Vinodolskom, pa su i oni došli u Kaštela. U Splitu su čuli da sam tu, angažirali su me i 1992. sam igrao u KK Slobodna Dalmacija, gdje smo osvojili prvi trofej u slobodnoj Hrvatskoj. Nakon Splita,konačno mi je došao, kao „ treća sreća“, dolazak u KK Osijek. Od te 1992. do 2003. (s izuzetkom vremena od ’97 do ’99, kada sam igrao u Vinkovcima) igrao sam u Osijeku.

Branio sam boje osječkog kluba sve do kraja karijere, igrajući i još kad sam bio 44-godišnjak.

* Kad bi mogao „vratiti vrijeme“, što bi mijenjao?

– Što se tuiče karijere, ne bih puno mijenjao. Uspio sam ostaviti trag u košarci i postati poznati sportaš iako nisam visokog rasta za košarkaša (180 cm). Uvijek sam ostavljao „srce na parketu“, ljudi su to prepoznali i cijenili gdje god sam igrao. Ostvario sam izuzetne rezultate, kao igrač koji je počeo u malom klubu i kroz veliki rad i trud uspio. Kada se sve zbroji, bilo je jako lijepo. Ono što je bilo ružno ne samo u mom životu, svakako je bilo ratno razdoblje. Braća su, Bogu hvala, preživjela logor, a ja sam tada bio pod prismotrom… Ne znam ni sam kako smo se uspjeli izvući iz svega. No, sad živim umirovljeničkim životom, pratim košarku i nadam se boljoj situaciji za Hrvatsku.

* Tijekom tri desetljeća karijere igrao si u Borovu, Vukovaru, Skopju, Kikindi, Splitu, Vinkovcima i Osijeku – gdje ti je bilo najbolje?

– U KK Osijek sam igrao najbolju košarku u životu, uostalom 1996. sam već kao 37-godišnjak osvojio trofej za najboljeg košarkaša Hrvatske. To je bilo pravo čudo, puna dvorana, pričalo se tih devedesetih godina samo o košarci i bilo je predivno biti košarkaš u Osijeku. Naravno, ostaje žal što nisam zaigrao za reprezentaciju. Smatrali su (Petar Skansi) da sam prestar, s tih 37 godina, ali nema veze. Kada je Osijek 2003. napustio prvoligaško društvo zbog financija, odlučio sam prestati igrati.

SPORTSKA OBITELJ Za koji dan, 20. studenoga, Voloder će proslaviti 66. rođendan. Otac Duje i majka Danica rodom su iz Tijarice (u Dalmatinskoj Zagori), a skrasili su se u Vukovaru, gdje su zasnovali brojnu obitelj u kojoj Dado ima braću Vladimira (’62) i Zorana (’65), te sestru Anitu (’75), a pohvalit će se i svojom novom obitelji u kojoj mu je supruga Jadranka darovala troje djece: Ivana (’87), Franu (’95) i Katarinu (’97) koja živi u Osijeku. Pokojni otac bio je najveći navijač Hajduka u Vukovaru, brat Vladimir je bio je odličan odbojkaš (igrao sa ŽikomVračarićem, Mijom Vukovićem itd.), brat Zoran je igrao košarku za KK Borovo, a sestra Anita je završila  kineziologiju i osobni je trener (također je igrala košarku u Vukovaru).

Foto: Privatna arhiva

Nekad su međusobne obiteljske posjete bile sasvim uobičajena navika, ne samo Osječana, a prisjetili smo ih se kad nas je prije nekoliko dana ugostio Pavo Majer (1947.), jedan od neprijeporno najboljih osječkih nogometnih golmana svih vremena. I da se razumijemo, Pavo je bio golman, jer u njegovo su vrijeme vratari čuvali samo kuće, stanove ili tvornice.

Uglavnom, prilikom takvih susreta zasigurno se probude i neke emocije i uspomene jer okupljeni ljudi dobro pamte. Kod Pave u Tenji okupilo se društvo s kojim se često nađe na partijama belota. Svi su nekad igrali nogomet, pa kako je vrijeme odmicalo sadržaj razgovora bio je sve raznovrsniji, zanimljiviji, s povremenim suprotstavljanjem „stavova“.

Naravno, i NK Osijek je, tijekom tog dvosatnog druženja, bio jedna od tema, nanizale su se tada priče i podsjećanja na imena Pavinih suigrača, na važne utakmice, na karijeru dostojnu istinskog respekta i uvažavanja. Zato najradije priča o onom što je proživio. Nižući svoje najljepše uspomene iz nezaboravne karijere, zbog koje je trajno ostao iznimno cijenjen među sugrađanima.

– Čarlika (Stjepan Čordaš) je, mislim, bio naš najbolji igrač, žao mi je što nije postigao više od onoga što je ostvario – reći će Pavo energično i dodati kako taj današnji nogometni umirovljenik sa sinom Darkom vodi Školu nogometa u Samoboru.

– Luksa (Ivan  Lukačević) nažalost više nema. Ica (Grnja) najviše vremena provodi sa suprugom i prijateljem Miroslavom Kosom u Bizovcu, a Ljupko (Petrović) poslije teškog moždanog udara na svom vojvođanskom salašu životari koliko može.

Za one koji ne znaju, Pavo Majer rođen je u Piškorevcima, a mrežu NK Osijek čuvao je više od 500 puta u vremenu od 1968. do 1985., poslije čega se kao trener nije ustručavao prenositi znanje u klubovima Đakova, Našica, Semeljaca i Bizovca.

Te podatke pronašli smo i u trećem izdanju „Nogometnog leksikona“, impozantnom izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koje je u 53.610 redaka (na više od 700 stranica) objedinilo 2.736 natuknica svjetskog i domaćeg nogometa sa zaključnim podacima iz 2004. Na 307. stranici gdje je, ispod fotografije mladića u elegantnoj golmanskoj intervenciji u Gradskom vrtu, možete pronaći osnovne podatke o našem domaćinu – o Pavi Majeru. Kuriozitet je, naravno i zbog abecednog reda, da se Pavo nalazi odmah do legendarnog njemačkog golmana Seppa (Josefa) Maiera, zapamćenog u svijetu najčešće u dresu minhenskog Bayerna.

Gospođa Marija nutkat će nas da ne bismo napustili lijepo uređenu tenjsku kuću Majerovih a da nešto ne kušamo, pa se uz ponuđeno uhvatismo i posla fotografiranja. Tih trenutaka su nam osim Pave, iza kojeg su nedavni komplicirani liječnički pregledi u KBC Osijek zbog čega ne skriva zabrinutost, „pozirali“ i Zvone (Zvonimir Runje), Tica (Mijo Glavaš) i Boro (Borislav Mandić), od kojih se s nogometnih terena ne sjećamo samo potonjeg, inače nekad korektnog i stručnog suca (ne nogometnog!), pa su središnje bile nogometne teme iz raznih razdoblja, uglavnom onih osječkih, kad su svi bili mlađi.

Pavo će, tako, ispričati i niz detalja vezanih uz igrače iz brojnih generacija čiji je bio dio, pa će se, primjerice, sjećati strogoće i pedantnosti neponovljivog trenera Andrije Vekića. Zatim, boltovske brzine Ilije Katića kojem je na jednoj utakmici s Partizanom suparnički stoper Rašović bespomoćno (po)kidao dres dok mu je ovaj već izmakao pozornosti.

Sjeća se Pavo i kako je očinski usmjeravao Davora (Šukera) kad je tek zakoraknuo u nogometni svijet (iako su dječaku s VBK u početku neke kolege osporavale nogo-potencijal jer je, rekoše, „jak kao otac“, bacač kugle). A nisu izostale i neke zauvijek skrivene tajne iz doživljaja sa suigračima izvan nogometnih travnjaka.

Sve to u razgovoru koji je obogaćivan i s nekoliko fotografija, koje je ponio na susret i Zvone, inače, nekad prvotimac Metalca, dok će Tica na trenutke skrenuti tijek razgovora prema LIO-u i njegovom treneru Franju Tembela – Tambu iako se ne može pohvaliti da mu je da(va)o mnogo prilike za dokazivanje na terenu „Kraj Lanare“.

Začudo, NK Osijek nije zauzeo mnogo vremena, a kao zamjerka „na tapetu“ se nalazio odabir lokacije Opus Arene do koje je vrlo teško doći, a još teže izići. Dok južnije od južne obilaznice, složit će se ekipa, zjapi (i tko zna dokle će) prostor na kojem bi stadion okruživalo komforno, nužno veliko parkiralište.

Foto: Komarilos

Po 18. put Judo klub Mladost organizirao je memorijalni turnir u znak sjećanja na svog tragično preminulog perspektivnog člana Josipa Potneka. U velikoj dvorani Gradski vrt u subotu je sudjelovalo čak 514 judaš(ic)a iz 37 klubova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske i Srbije, koji su se na četiri tatamija natjecali u konkurenciji dječaka i djevojčica (uzrasta od osam do 14 godina, dakle U-8, U-10, U-12, U-14)), mlađih kadetkinja i mlađih kadeta (U-16), te kadetkinja i kadeta (U-18)i to svi po težinskim kategorijama.

Ovaj put, na 18. „Memorijalu Josipa Potneka“, dominirali su Vinkovčani, jer je sveukupni klupski pobjednik njihov Olimp (koji se predstavio s 58 natjecatelja), a drugo mjesto pripalo je također mladim judaši(ca)ma iz grada na Bosutu, članovima JK Vinkovci. Najbrojnija, pak, bila je osječka Mladost sa svoja 64 sudionika, kojoj je pripalo treće mjesto, ispred članova JK Policijska akademija (Zagreb), Spartaka (Subotica) i ostalih.

Natjecanje u Gradskom vrtu još je jednom opravdalo plemeniti moto tog sporta, da je „Judo mir, jedinstvo i prijateljstvo“ gradeći razumijevanje, poštovanje i sklad preko granica“, imponiralo je u svakom pogledu. Najviše su simpatija izazvali curice i limači, oni najmlađi, od kojih su mnogi tek prvi put osjetili izazove natjecanja pa je pobjeda dočekivana s dječjim veseljem, a poraz izazivao gorke suze, dok su se judaškim iskustvom svidjeli oni na subotnjoj priredbi najstariji, kadetkinje i kadeti.

– Po svemu smo zadovoljni, kako uspješnom organizacijom zbog čega smo primili bezbroj čestitki, tako i glede postignutih rezultata – poentirala je nakon cjelodnevnog turnira Vlasta Dragušica, predsjednica Judo kluba Mladost, iza kojeg je već i lanjska proslava 60 godina djelovanja.

„Mladostašima“ je pripalo osam zlatnih, sedam srebrnih i 21 brončana medalja. ZALTNE MEDALJE Dina Dukić, Toni Šimić (U-8), Ivan Karika (U-10), Ivan Poljak i Aaron Varga (U-12), Natan Ivančić (U-16), te Ira Kadić i Viktor Stanišić (U-18)

SREBRNE MEDALJE Apollon Muhadri i Barbara Slatki (U-10), Marko Vuković (U-12), Ivan Poljak (U-14), Sven Gavran i Marin Kolarić (U-16), kao i Vanessa Varga (U-18)

BRONČANE MEDALJE Mark Dupan, Šimun Kralik, Maša Ilakovac, Benjamin Posavčević, Antun Vasilj, Vigo Žulj, Ivano Radanović, Jan Predrijevac i FranRajc (svi U-8), Matija Mijok (U-10), Karlo Burek (U-12), Viktor Stanišić, Vanessa Varga, Jakov Kralik, Vjeko Roso, Adrian Veić, Borna Valinčić, Jan Pokrivka, Nina Bogadi (U-16), te Jakov Kralik i Borna Mičić (oba U-18).

Korak do osvajanja medalja, zauzimanjem petog mjesta, ostali su Nina Bogadi (U-18), Šimun Gotal (U-8), Ivan Karika (U-12), Šimun Leko (U-14), Fredi Malečić (U-8), Matija Mijok (U-12), Jakov Pirić (U-14), Rino Rogić (U-8), Jakov Trtanj (U-12), Borna Valinčić (U-18), Grgur Vučemilović (U-10) i Valentina Zarić (U-8).

Na sedmo mjesto plasirali su se Sven Gavran (U-18), FranGotal (U10), Mate Ivančić (U-12), Borna Komar (U-10), Jan Kučera (U16), Gabriel Lamnek (U-16), Borna Mičić (U-16), Rea Šimunec (U-14), Petar Stražanac (U-8), Benjamin Tomašević (U-14), GabriellaVačora (U12), Donat Vačora (U-10) i Vito Zarić(U-8).

Tijekom cjelodnevne priredbe, uz mlade članove Mladosti bili su njihovi treneri Željko Damjanić, Jelena Vuković Gotal, Andrija Kraljičak i Dubravko Krček, a dio sudačke ekipe bio je prof. Željko Popović.

Foto: Tino Marić za JK Mladost

Nekada kultni studentski restoran Indeks, na uglu Kačićeve i Kašićeve ulice i danas je na dobroj poziciji, uz novi Autobusni kolodvor i u neposrednoj blizini Željezničkog kolovodvora, no već je godinama zatvoren. Nekada omiljeno mjesto osječkih studenata, Indeks je bio mjesto gdje se dobro jelo za studentske bonove.

Stariji Osječani i oni koji su u Osijeku studirali dobro se sjećaju Indexove pizze, ali i zagrebačkog odreska, te juhe od rajčice. Mnogim studentima-putnicima Indeks je bio mjesto u kojem su kratili vrijeme do polaska busa ili vlaka. I dok je ovaj potez nekada vrvio restoranima i pečenjarnicama, danas su samo zaboravljeni natpisi na lokalima podsjetnik da je ova ulica nekada bila puna živosti.

U Indexu su se znale organizirati razne zabave, pa čak i manji svatovi. No nakon što je otvoren restoran u studentskom kampusu, Indeks je zatvorio svoja vrata. Na njega jedino podsjeća natpis iznad ulaznih vrata. Uglovnica je oronula, s nekoliko postavljenih natpisa o dodatnom oprezu, odnosno upozorenjem o mogućem padu predmeta s visine.

Iako je još 2021. godine Studentski centar raspisao natječaj za iznajmljivanje prostora restorana, zainteresiranih nije bilo.

Foto: Komarilos