Malo je još onih koji se sjećaju rukometnog igrališta u strogom središtu Osijeka. Do skromnog objekta u prostoru sadašnjeg Blok centra, naime, najlakše se dolazilo prošetavši od obližnjeg korza, jer ni onima koji su igrali, još manje gledateljima, nije smetala nepogodna podloga posuta crnom šljakom na koju baš nije bilo poželjno pasti.

Glavni su korisnici tih pedesetih godina prošlog stoljeća bili rukometaši Slavije, kluba osnovanog potkraj 1955. u vrijeme kad su se, na drugom kraju grada, rukometašice Grafičara već nalazile pred vratima ulaska u Prvu saveznu ligu bivše države. Štoviše, već ’56 trener Stanislav Šuperina imao je razloga za ponos, jer je Podgrađe ubrzo upisano na mapu gostovanja najboljih sastava rukometašica tada FNRJ.

Međutim, u RK Slavija igrala su dvojica visokih mladića koji su, nakon što su napustili Osijek, iznikli u sportske velikana čija su imena u tom malom i kratkotrajnom klubu zauvijek utisnula pečate dostojne divljenja. Jedan je postao olimpijac koji je osvojio i srebrnu medalju, a drugom su u inozemstvu odali počast povjerivši mu i vođenje nacionalne rukometne reprezentacije. Možda i nagađate, riječ je o košarkašu Zoranu Maroeviću (1942) i rukometašu Slavku Bambiru (1939), čija ćete imena naći u svim almanasima ta dva sporta.

Nesvakidašnje visoki Maroević (204), s dugim mršavim nogama, igrao je krilnog centra u OKK Beograd, našao 112 puta mjesto u reprezentaciji Jugoslavije i 1968. bio u sastavu koji se s Olimpijskih igara u Meksiku vratio sa „srebrom“. U trenerskoj karijeri, pak, Maroević je kratko vrijeme bio i učitelj osječkih košarkaša 1972. dok se još igralo u dvorištu bivšeg Doma Partizana, današnjeg Sokola u Zvonimirovoj ulici.

Također vrlo visoki Bambir, pak, poznat i danas po nadimku „Šiljo“, krenuo je u drugom smjeru, prema Zagrebu gdje je diplomirao i doktorirao na Veterinarskom fakultetu. Za proslavljeni GRK Zagreb,u prvoj polovici šezdesetih godina zaigrao je u društvu brojnih čuvenih asova (Guyoeri, Pavičić, Vičan, Dekaris, Malić…) i triput bitno pridon(os)io da taj klub postane državni prvak. Sudbina ga je potom odvela čak na daleki Island, gdje je stekao golemi ugled, i to i u struci i rukometu.

Naime, u Reykyaviku je u rukometu dobio najveće moguće priznanje kad je, uz ostalo, od 1989. do 1991. bio izbornik islandske reprezentacije. Međutim, svjetsku slavu Bambir st. (mlađi, Ivan u Slaviji je bio golman) je stekao kao vrhunski znanstvenik često pozivan za sveučilišnog profesora u niz zemalja, pa je dolazio i u Zagreb.

Nažalost, u međuvremenu, i Bambir (2018. u Zagrebu) i Maroević (2019. u Beogradu) su preminuli, ostavivši iza sebe niz uspomena, uz ostalo i iz vremena dok su igrali rukomet za Slaviju koja nije dugo egzistirala, u samom središtu Osijeka.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Foto: Privatna arhiva

Umjesto i najmanjeg tračka nade u izbjegavanje novog neuspjeha, što bi trebalo značiti i da bi osječke rukometašice u tek započetom prvenstvu Hrvatske mogle izbjeći gorku istinu o nemoći mlade ekipe koja je ljetos ostala bez čak devet igračica, sa subotnjeg gostovanja u Sinju stigle su vijesti o novom rezultatskom debaklu.

Kao i prije tjedan dana u Zrinjevcu protiv Zrinskog, djevojke iz grada na Dravi izgubile su s točno deset pogodaka razlike – 34:24 (20:12). A to više nikog nije ni iznenadilo, pa su već poslije drugog kola u ŽRK Osijek zacijelo prepoznali što će im se događati i u narednim utakmicama.

Sve slabosti sadašnje ekipe, u kojoj u subotu nije bilo ni Petre Frančić, izišle su na vidjelo u dvorani Ivica Glavan Ićo, pa da Rea i Hana Milošević (s po pet), te jedino novo ime Mihaela Jurčić (sa sedam pogodaka) nisu ostavile zapažen golgeterski trag, ne smijemo pomisliti kakav bi tek u tom slučaju bio ionako katastrofalan dojam.

U rezultatskom smislu gledano, ŽRK Osijek je samo dvaput održa(va)o simetričan rezultat, i to u samom početku (1:1, pa 3:3), a nakon toga vodstvo Sinjanki postajalo je sve izraženije i do predaha već dosegnulo golemih osam pogodaka prednosti. U istom je tonu nastavljeno i u drugom poluvremenu, kad su učenice trenera Mitra prvi put došle do +10 već u 35. minuti (23:13) i s tim statističkim podacima utakmica je i okončana.

Na vratima gošći, inače, izredale su se tri vratarke od kojih je pet obrana (od 23 udarca) imala Sejkora, dok se Panić (1) i Štrasser (0) u tom statističkom mjerilu ne bi trebalo ni spominjati.

U domaćoj ekipi, pak, najviše pogodaka postigle su Gutić, Lovrić i Pletikosić, po šest, a njima se priključila i dojučerašnja osječka rukometašica Mia Jozanović s pet, od kojih je četiri izvela uspješno iz sedmeraca, dok je Josipa Josipović, koja je ljetos također napustila Zrinjevac, postigla samo – jedan pogodak.

Za ŽRK Osijek u Sinju su igrale: Panić, Štrasser, Sejkora, Vinković, Samardžić 1, Rea Milošević 5, Matić Todorić 2, Đelatović 3, Grubišić, Hana Milošević 6, Hodak 1 i Jurčić 7 (3).

Pred nešto više od stotinu gledatelj(ic)a, sudili su Dražen Anušić iz Klisa i Dubravko Vukovac iz Solina. Sljedeću utakmicu, u okviru 3. kola Prve hrvatske lige, rukometašice Osijeka igrat će tek 30. rujna, kad će ugostiti varaždinsku Koku.

Foto: Arhiva kluba

O tomu kakav nam je danas nogomet najbolje su se u subotu u Varaždinu uvjerili nogometaši osječkog prvoligaša. Naime, protiv suparnika iz drugog hrvatskog prvoligaša grada na Dravi, usprkos činjenici da su dvaput pogodili rašlje suparničkih vrata, vratili su se kući tek s jednim osvojenim bodom.

Nastavljena je sada već ustaljena tradicija remija ta dva kluba bez pogodaka, za čime „bijelo-plavi“ (ovaj put u pričuvnoj, crnoj opremi) imaju itekako razloga za žaliti. Pritom vrlo često proklinjući VAR, koji je, u dva ključna trenutka subotnje utakmice bio naklonjen Varaždincima iako je, dvaput, lopta završavala u suparničkim – rašljama! Teško je pritom i zamisliti kako su se osjećali i koliko će to dugo pamtiti egzekutori Izak Ježić i Domagoj Bukvić.

Što se, ustvari, dogodilo na varaždinskom u lijepom predjesenskom ozračju suncem okupanom Stadionu Anđelko Herjavec, gdje su „bijelo-plavi“ (crni!) imali značajnu navijačku potporu brojnih pripadnika „Kohorte“?! Daroviti 16-godišnjak Izak Ježić najduže će od svih subotnjih aktera pamtiti utakmici u kojoj je osječki prvoligaš remizirao u (n)ovoj sezoni. Jer, u 42. minuti, s lijeve strane izveden je udarac iz kuta, u šesnaestercu Varaždinaca stvorila se velika gužva, lopta je od flipera konačno došla do Ježića ml. a ovaj je prvo smirio loptu u zraku i onda desnicom pogodio desne rašlje!

Neopisivo slavlje nastalo je i među igračima, na klupi s pričuvama i u „kavezu“ pripremljenom za gostujuće navijače, jer je sudac Ante Čulina rukom pokazivao na centar. No, nakon nekog vremena uslijedio je poziv kolega iz VAR sobe i zagrebački arbitar je, po već stotinama puta viđenom scenariju, prislonio ruku na uho jer je, razvidno, primio poziv varovaca. I dok je tinejdžer Izak s nestrpljivošću svojstvenom samo njegovom uzrastu sa strepnjom promatrao Čulina je promijenio prvobitnu odluku i – pogodak nije priznat.

Navodno, sigurni gostujući stoper je prilikom smirivanja lopte nakon glave igrao i – desnom rukom. Tako se na odmor otišlo s 0:0, iako se varaždinska mreža, evidentno, bila zatresla.

Isti scenarij ponovio se i u završnici drugog poluvremena, u 87. minuti kad je Domagoj Bukvić, kako samo on to zna, a trener Bessone tvrdi da baš taj mladi reprezentativac „ima najbolju lijevu nogu u Hrvatskoj“, krenuo zdesna prema sredini i onda iskosa prekrasno šutirao u suprotne, desne rašlje zapanjenog vratara Silića! E, pa sad je sve jasno, pomislili su mnogi, posebice osječki navijači ali – opet nisu bili u pravu. VAR je i ovaj put pustio svoje opake pipke a nepriznavanje prekrasnog pogotka Čulina je (dakako, uz sugestiju „od gore“) tom prilikom protumačio zaleđem Meksikanca Leonea tijekom akcije prije nego je Bukvić šutirao.

Mišljenje? Opet će ostati trajno nejasno koliko su te dvije lijepe egzekucije opravdano zanijekane?! Slobodna je, nepristrana, procjena, da ako je Izak i dotaknuo loptu rukom, a čini se da je to učinio ramenom, Leonovo navodno zaleđe nikad se neće moći precizno dokazati. Jedno s drugim navodi na objektivan zaključak da je NK Osijek oštećen, ali još više nogomet, jer su Ježić i Bukvić u Varaždinu „zabili“ dva uistinu lijepa pogotka.

A što se utakmice u cjelini tiče, prema prikazanoj igri obje momčadi, rezultat nje najpravičniji. Jer, u prvom poluvremenu, osim opisane sporne akcije, obje su momčadi imale svojih izglednih prilika. U početnom razdoblju, dok su Varaždinci češće kretali u napad, oba sastava imala su po izglednu priliku. U 7. minuti gosti su organizirali preciznu „kontru“ koju je udarcem, iskosa zdesna, zaokružio Leon, ali je vratar Silić to obranio.

Jurić je na drugoj strani također iskušao svoj udarac, ali je lopta, u 14. minuti završila preko grede. Kad je jedan Tunjićev šut Silić ukrotio, a Čulina „povjerovao“ VAR sobi, na odmor se otišlo s 0:0. S obzirom da su u nastavku i Bessone i Šafarić, razvidno, savjetovali svojim igračima malo više opreza i koncentriraniju igru na sredini terena i obrambenoj liniji, ni kasnije se rezultat nije mijenjao. Dakako uz bezbroj upitnika glede nepriznavanja Bukvićeve majstorije, jer se možebitno Meksikančevo zaleđe u spornoj situaciji i njegove asistentice mjerilo centimetrima.

NK Osijek igrao je u sastavu: Malenica, Kruiver, I. Ježić, Jelenić (od 46. Hasić), Heister, Bukvić, Vrbančić, Tunjić (od 63. Farkaš), J. Ježić (od 68. Bakti), Ljatifi (od 63. Cantera) i Leon.

Poslije nepotpunog 8. kola (u nedjelju igraju HNK Rijeka – Hajduk i Dinamo – Lokomotiva) vodi Hajduk sa 16 bodova (-1), slijede NK Osijek 16, HNK Varaždin 15, Dinamo 13 (-1) i ostali. Slijedi prvenstvena stanka zbog obveza reprezentacije Hrvatske, a u 9. kolu osječki prvoligaš ugostit će sastav Istre 1961.

Utakmicu je pratilo 2.304 gledatelja.

Foto: Slavko Midžor/Pixsell

Sjajnom završnicom u Trogiru, gdje su iznenadili istoimenog domaćina (28:30), rukometaši Osijeka na najbolji su način startali u novom prvenstvu Paket24 Premijer hrvatske lige stvorivši na taj način iznimno povoljno ozračje uoči nedjeljne prve domaće utakmice prvenstva 2026./2027.  U Zrinjevac, naime, stiže MRK Čakovec nakon što je prošlog vikenda, kao domaćin, također uknjižio prve bodove (29:27), što unaprijed obećava zanimljivu nedjeljnu rukometnu priredbu.

U Kandijinom domu posljednji pogodak, kao „točku na i“, postigao je mladić s krila Noa Kovačević koji se nada i u nedjelju punom pogotku:

– Trogirane smo uhvatili u naš „mlin“ čvrstom obranom, nije nas za vrijeme igre obeshrabrilo njihovo stalno vodstvo, držali smo glavu gore, ni trenutka nismo odustajali, te na kraju i uspjeli doći do cilja čemu smo se nadali uoči putovanja u Dalmaciju – kaže jedan od najmlađih osječkih prvotimaca, inače ljevak Kovačević. -No, trener Veraja nam je odmah rekao da se ne smijemo opustiti, treba i u nedjelju igrati agresivno u obrani i koncentrirano u napadu što će nam, siguran sam, donijeti nova dva boda.

Nešto umjereniji u prognozi bio je Borna Manci-Mičević, povratnik iz Nexea u matični klub, koji je u Trogiru četiri puta bio strijelac odradivši prethodno sjajno obrambene zadaće:

– Lijep je bio osjećaj, poslije dugo vremena, odigrati u dresu matičnog kluba. Naravno, sve je uljepšalo osvajanje bodova za momčad u kojoj sam odlično primljen, ozračje je optimistično, ali ja nikad nisam volio davati pretjerane prognoze iako se nadam da ćemo, ponavljajući opet poglavito agresivnu obranu, još jednom razveseliti navijače.

Utakmica RK Osijek – MRK Čakovec u nedjelju će u Zrinjevcu početi u 18 sati.

Foto: Arhiva kluba

Kako je znakovito živio, tako je legendarni kanadski boksač hrvatskog podrijetla George Chuvalo nedavno i preminuo. Izmoren svim mogućim životnim teškoćama (u što treba ubrojiti i posljedice čuvenih mečeva s najboljim superteškašima svih vremena) zauvijek nas je napustio točno na svoj 89. rođendan! Naime, rođen je 12. rujna 1937. u Torontu u obitelji hrvatskih iseljenika Stipana i Katice čiji su korijeni iz Proboja kod Ljubuškog, a iza sebe je ostavio neponovljivu boksačku karijeru o kojoj je odavno ispričana prava sportska bajka.

Budući da ima mnogo onih kojima je Chuvalovo ime skoro sasvim nepoznato jer nisu ni živjeli u doba kad je stasiti Kanađanin klesao svoju karijeru o kojoj je s poštovanjem, uz sve druge, nakon međusobne borbe pričao i veliki Muhammad Ali:

– Chuvalo je najtvrđi boksač s kojim sam se ikad borio, zadavao sam mu svoje najbolje udarce, a on je, i dalje, samo išao prema naprijed.

Za one koji ne znaju, ni Ali nije uspio (u dvije borbe!) poslati Chuvala na tlo, što su uzalud pokušavali i Joe Frazier, George Foreman i Floyd Pattterson, što su legendarni svjetski prvaci iz „zlatnog doba“ vrhunskog profesionalnog boksa. Naime, Chuvalo nikad, tijekom sveukupno 93 profesionalna meča s bespoštednim stilom boksanja (osim 73 pobjede, doživio je 18 poraza od najvećih superteškaša 20. stoljeća) nije završio na podu, a prije kraja izgubio je samo mečeve od najvećih nokautera Fraziera i Foremana.

Čak ni ’65. ga nije srušio Patterson u borbi proglašenoj „najboljom i najnemilosrdnijom te godine.“ Kuriozitet je, da je Chuvalo umro na isti dan kad je hrvatskom velikanu Mati Parlovu podignut spomenik u rodnom Imotskom, kao i da Chuvalo ima svoj spomenik – u Ljubuškom!

Chuvala se sjeća i rođeni Osječanin, danas 73-godišnji Zvonko Čelebija, koji više od pola stoljeća živi u Kanadi gdje je izgradio ugled vrhunskog karate majstora i stekao status suca najvećih svjetskih priredbi u tom japanskom borilačkom sportu.

– Chuvalo je živio u Torontu, gdje sam i ja, dobro sam ga poznavao iako ne mogu reći da smo bili posebno bliski – kaže Čelebija, inače jedan od svjedoka prvih osječkih prvenstava u karateu sedamdesetih. – Živio je s dosta poteškoća, ali je u ringu bio nenadmašan, čvrst doista kao kamen! Dolazio je i na utakmice naše Metros-Croatije, gdje je u klupskim prostorijama domaćin bio njegov bratić Jure i tako upoznao i osječke nogometaše Grnju, Lukačevića i Grizbahera, kad su dolazili igrati u Kanadu!

Čelebija se prisjetio i utakmice Metros-Croatije i Belih orlova, momčadi iseljenika srpskog podrijetla.

– Ne znam je li ta utakmica bila 1965. ili 1966., a došao je u Chuvalo i smjestio se među nas nekoliko stotina. Kad smo postigli gol dizali smo ga i bacali u zrak (što baš nije bilo lako!), a navijači orlova prvo su to popratili zvižducima. No, onda su zašutjeli i vrlo brzo poslije toga i zapljeskali vidjevši da je to George. Bio je to njihov respekt bez obzira na nacionalnost, uspjesi u sportu uvijek se i svugdje poštuju… A kad smo George i ja razgovarali o njegovim dolascima u Hrvatsku, tada u Jugoslaviju, hvalio je ljepote Zagreba, a prisjetio se i da je možda 1966. bio i „u Osijeku, gdje je lijepa katedrala“. Kad bismo se susretali, pri pozdravljanju je pokazivao urođenu duhovitost, jer bi obvezno, znajući da se bavim karateom kao priprijetio: “Samo ne nogom!”.

Čelebija još kaže da je Chuvalov boksački klub bio u Bloor streetu, u blizini restorana Zagreb te da je pokojni boksač uvršten u Kanadsku kuću slavnih.

Foto: Privatna arhiva