Osječki gradski vijećnik Tomislav Mišetić od 2003. aktivno vodi Udrugu Ne-ovisnost koja se uspješno okomila na pošast ovisnosti o drogama, opojnim sredstvima, alkoholu, kockanju, klađenju, a u zadnje im vrijeme sve češće stižu i upiti roditelja čija su djeca evidentno postala ovisna o – ekranima.

Do danas je u misiji borbe protiv ovisnosti razvio cijeli niz učinkovitih aktivnosti te zahvaljujući udruzi u Osijeku funkcionira Savjetovalište, Stambena zajednica za rehabilitirane ovisnike i Socijalna zadruga NEOS koja zapošljava rehabilitirane ovisnike. Osim toga, vode i uspješnu Terapijsku zajednicu u Vrbici kod Starih Mikanovaca.

Mišetić je praktički svojim rukama, i uz pomoć grupe entuzijasta, zapravo organizirao kružni sustav efikasnih alata i metoda kroz koje prolaze ovisnici (ponekad i njihove obitelji) od prvih kontakata, uključivanja u rehabilitaciju, sudjelovanja u programima, kasnijem zajedničkom stanovanju, pronalaženju posla i konačno povratka u obitelji.

O problematici ovisnosti, tržištu dostupnih droga i ovisnostima svih vrsta govori bez dlake na jeziku. Poznaje sve aktere na sceni i, unatoč otvorenosti, dojam je da zna i više nego što govori. No, i ovo je dovoljno da saznate koliko zapravo na ulici koštaju paketići droge, kako se razvijaju ovisnosti, kako se raspadaju obitelji i kako na kraju ipak nije sve crno jer ima dobrih ljudi kojima se mogu obratiti oni koji su zaglibili toliko duboko da više nitko ne vjeruje da za njih uopće postoji nada. A postoji.

• 2024. – u Hrvatskoj je 5.904 osobe liječeno od ovisnosti
• 2023. – u Hrvatskoj je 5.875 osoba liječeno od ovisnosti

• 2024. – imamo 689 liječenih osoba koje prvi puta ulaze u sustav
• 2023. – imamo 567 liječenih osoba koje prvi puta ulaze u sustav

* Koliko je zapravo danas velik problem s ovisnostima na našem području?

– Broj osoba liječenih od opijata (u prvom redu heroin) u blagom je padu, ali i metadon te neki lijekovi koji se zloupotrebljavaju, dok je u porastu broj osoba koje traže pomoć zbog neopijatskih ovisnosti. U prvom redu to je kokain, ali tu ulaze i ponašajne ovisnosti, u prvom redu ovisnost o kockanju.

U zadnje vrijeme imamo i dosta upita zbog sve većeg broja ovisnosti o ekranima među mladima. Ne možemo to više nazvati ovisnošću o društvenim mrežama ni modernim tehnologijama, već o ekranizaciji, odnosno doslovno ovisnosti o ekranima.

Kad su u pitanju druge ovisnosti, tek od 2025. vodimo registar ovisnika o alkoholu i kockanju, tako da ćemo tek iduće godine imati prve podatke o broju liječenih osoba o alkoholu i kocki.

Specijalizirani smo za droge, alkohol i kocku i ovisnici nam dolaze na tretman u terapijsku i stambenu zajednicu. Imamo i dva kluba – Klub liječenih ovisnika o kockanju i Klub liječenih alkoholičara koji nosi ime dr. Robert Torre, po našem istaknutom psihijatru.

U Osječko-baranjskoj Županiji imamo 203,4 liječene osobe na 100.000 stanovnika. Prosječna stopa u Hrvatskoj je 242,3. U Zadarskoj županiji ta je stopa 524.

Zabrinjava nas povećana količina droge na ulici. Mislim da će negativni odjeci te veće količine droge tek doći kod nas. Očekujemo da bismo mogli imati i nekakvu epidemiju ovisnosti o kokainu, jer su ulice preplavljene ovom drogom. I marihuanom također.

* Jesu li kokain i marihuana koje danas ovisnici konzumiraju jači ili slabiji nego ranije?

– Marihuana i kokain danas su puno dostupniji nego ranije, a kako se povećava ponuda cijena ide dolje. Kvaliteta kokaina puno je bolja nego prije 15-ak godina, njegova je čistoća povećana.

Danas imamo vrlo potentnu marihuanu s preko 30% THC-a, dok su recimo djeca cvijeća na Woodstocku pušila travu sa 4-5% THC-a.

Današnja marihuana nije više ni približno bezopasna. Rađena su brojna istraživanja koja su pokazala da utječe na razvoj raznih psihičkih bolesti, pogotovo kod mladih ljudi čiji je mozak u razvoju. Nove biljke tretirane su kojekakvim kemijskim sredstvima, to su hibridne biljke koje nemaju veze s onom starom, prirodnom marihuanom.

Mi nemamo još dovoljno istraživanja na koji način ta količina THC-a djeluje, ali ovo što imamo pokazuje da se povećava razvoj nekih psihičkih bolesti za čak 13%. To je obeshrabrujući podatak, treba puno raditi na edukaciji djece jer prevladava mišljenje da je marihuana potpuno bezopasna, čak da je ljekovita. Treba mijenjati percepciju mladih ljudi.

* Koja je dob u kojoj se ovisnici susreću s drogama i alkoholom?

– Osobe koje dolaze kod nas najčešće imaju put od prve cigarete, alkohola, marihuane i onda završe na nekim teškim drogama. To je najčešći put heroinskih ovisnika, no kako nam se mijenja struktura ovisnika mijenja se i to, pa zapravo više nije neko pravilo jer imamo osoba kojima je ulazna droga u svijet ovisnosti kokain.

U našoj terapijskoj zajednici možemo primati samo punoljetne osobe, s tim da smo imali nekoliko posebnih zahtjeva Ministarstva da primimo maloljetne osobe. No, to je bila riječ o osobama od 17,5 godina, na pragu punoljetnosti, ali je situacija zahtijevala da se smjeste u terapijsku zajednicu.

Najstariji korisnici su nam osobe koje imaju problem s alkoholom, budući da oni dugo mogu piti a da budu socijalno neupadljivi i da ta ovisnost ne preraste u problem koji oni ne mogu rješavati na neke druge načine. Terapijska je zajednica zapravo zadnja stanica, kada ništa drugo ne uspije, onda dolaze k nama.

Ima puno onih koji su ovisnost razvili u osnovnoškolskoj dobi.

Imali smo jednog korisnika koji je k nama došao punoljetan, ali je problematično pio već u 6. razredu osnovne škole! To je bilo svakodnevno pijenje, dakle kao dijete je razvio ovisnost jer nije mogao funkcionirati bez alkohola. Jako je puno djece koja u toj dobi krenu s alkoholom, duhanom i duhanskim proizvodima.

* Kako se i u kojem trenutku unutar obitelji ili među prijateljima mogu prepoznati ovisnici?

– Jako je puno simptoma po kojima se može primijetiti da mlada osoba ima problem s ovisnošću. Na žalost, mi danas funkcioniramo u društvu koje nije usmjereno na obitelj i komunikacija unutar obitelji se svela na minimum.

Prema nekim istraživanjima, roditelji tek nakon četiri godine saznaju za djetetovu ovisnost.

Standardni simptomi su promjena u ponašanju, gubitak apetita, zapostavljanje svih obaveza, česte promjene društva, povučenost, nesanica, fizički simptomi poput crvenih očiju, sužene/proširene zjenice. Onda počinju nestajati novci iz kuće, pojavljuju se predmeti ili tragovi koji upućuju na konzumaciju…

Obitelj bi trebala odmah reagirati, čim primijeti prve simptome. Najbolje je potražiti pomoć stručnjaka, jer se roditelj s tim prvi put susreće. Emotivno je upleten i onda je teško donositi racionalne odluke, pa je moguće napraviti više štete nego koristi. Dakle, pomoć stručnjaka, posavjetovati se, dovesti dijete na razgovor i početi rješavati problem u korijenu. Jer, što duže ovisnost traje sve je teže.

* Na koji način vam se javljaju korisnici? Rade li to pod pritiskom, rade li to osobno ili se netko drugi angažira umjesto njih?

– Uglavnom dolaze zbog nekakvog pritiska. Bilo da je to obitelj, policija, vjerovnici, prijetnja kamatara…, odnosno taj nekakav vanjski pritisak. Nekada nas kontaktira obitelj za samog ovisnika, pa ga pokušavaju nagovoriti da dođe na prvi razgovor. Imamo one koji nam dolaze preko Zavoda za socijalnu skrb, a i one koji nam dolaze s bolničkog liječenja, budući da je ono kratkotrajno i često nije dovoljno da se čovjek u potpunosti riješi tog problema.

Za svakog korisnika individualno procjenjujemo trajanje terapije, jer ako je ona prekratka ili preduga – neučinkovita je. Pokušavamo naći nekakav optimum, radimo terapijske planove skupa sa svakim korisnikom i na osnovu svih inputa koje dobijemo kroz rad s njima određujemo i trajanje programa.

Nekakav okvir je godinu dana intenzivno tretmana u terapijskoj zajednici i onda još šest mjeseci postupne resocijalizacije kroz stambenu zajednicu, odnosno organizirano stanovanje za rehabilitiranu osobu. Ne možemo generalizirati osobe koje su rehabilitirane, ali po završetku terapije nastojimo im napraviti što bolje uvjete za povratak u svoju sredinu.

Zajedno s njima kontaktiramo organizacije koje se bave prihvatom i resocijalizacijom, ambulante Zavoda za javno zdravstvo i ovisnost koje informiramo da osoba dolazi, da se javi i ponekad ode na razgovor. Ako se nudi bilo kakva psihosocijalna podrška u gradu iz kojeg dolazi također uspostavljamo kontakte i širimo tu zdravu socijalnu mrežu na koju se on može osloniti nakon povratka u svoju sredinu. Dok je osoba u procesu resocijalizacije, mi ju obučimo za aktivno traženje posla, pisanje životopisa, naučimo kako se predstaviti poslodavcu.

* Kakva su iskustva s osobama koje su uspješno prošle rehabilitaciju, odnosno s njihovim obiteljima?

– Ima puno primjera, no meni je posebno drag jedan iz vremena prije otvaranja naše zajednice u Vrbici. Tada sam kao terapeut radio u Đurmancu pokraj Krapine i jedan je korisnik taman završavao program. Imao je buran, višegodišnji ovisnički život, zbog ovisnosti izgubio dva člana obitelji. Vodio sam ga od samog početka, a kada sam odlazio u našu terapijsku zajednicu, on me pitao može li ići sa mnom u Slavoniju. Inače je iz Dalmacije. Rekao sam mu da može, došao je, i pomogao nam da otvorimo zajednicu. Tada je (2007.) upoznao i svoju sadašnju suprugu, osnovao novu obitelj, dobio dvije kćeri, ostao raditi u našoj udruzi i čist je preko 20 godina, te i dalje jedan od mojih suradnika.

* Koji je bio najstariji ovisnik kojega ste uzeli na rehabilitaciju?

– Imali smo jednog korisnika s istoka Hrvatske, alkoholičara koji je postao beskućnik. Kontaktirao nas je socijalni radnik, zamolio da ga primimo. U tom je trenutku imao 65 godina. Uspio se u potpunosti rehabilitirati, bio je krasan čovjek bez obzira na tako nesretnu sudbinu. Iza te njegove ovisnosti i tragedije, jer ostao je bez obitelji i bez kuće, krio se jedan doista krasan čovjek. Nakon terapijske, bio je u našoj stambenoj zajednici, no na žalost umro je od infarkta.

* Koliko novca otprilike dnevno troše ovisnici o drogama, kockari i alkoholičari?

– Posebno kada je riječ o heroinu i kokainu koji zahtijevaju stalnu konzumaciju, a simptomi ustezanja su vrlo negativni, ovisnika tjeraju da napravi bilo što da dođe do novca i uzme svoju novu dozu. Oni će potrošiti sve novce do kojih mogu doći tijekom dana. Bilo da je riječ o 50 eura da se, u njihovom žargonu, „namjeste kosti“, odnosno da bi mogli ustati iz kreveta, pa do recimo kokainskih ovisnika koji u jednom danu mogu pošmrkati i po 500 eura! Jer, kokain je droga koja ima kratko djelovanje i tijekom dana ovisnik može pošmrkati po nekoliko grama.

Cijena kokaina varira, ali prosječno je od 70 do 100 eura za gram.

Kokainski ovisnici su uglavnom osobe boljeg imovinskog stanja, ali se i kod njih često dogodi da troškovi prerastu primanja, pa je malo ljudi koji to mogu kontinuirano financirati, te neki od njih često zapadnu u gospodarski kriminal. Kako nam je ponuda porasla, pravila više nema, pa je i puno ljudi iz srednjeg sloja počelo konzumirati kokain. Ovisnici o heroinu do novca obično dolaze dilanjem ili kaznenim djelima – krađama, razbojstvima.

* Kako funkcioniraju ovisnici o kockanju?

– Oni su uglavnom specijalizirani za jednu vrstu kockarske igre. Onaj tko je kladioničar ne znači da će ići u kockarnicu. Njihov „napredak“ u kockarskom stažu mjeri se povećanjem uloga. Krenu sa jednim ili pet eura i onda završe sa dnevnim ulozima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Kod njih je ta progresija u tome što povećavaju uloge. Naravno, oni također imaju sve one simptome – zapostavljaju sve svoje obveze zbog kockanja, obitelj, posuđuju novce, zadužuju se…

Imali smo jednog ovisnika koji je opljačkao kockarnicu u kojoj je izgubio novce.

Kockanje je ovisnost kod koje imate simptome ustezanja, manifestiraju se fizički, a posebno psihički. Ovisnici o kocki ne postaju ovisni zbog uloga ili novca, gubitka ili dobitka, već zbog činjenice da dok su u igri zadovoljene su sve njihove psihološke potrebe, a kada izađu iz igre automatski im se gubi smisao. A onda se moraju suočiti sa svojom realnosti, a ona je takva da su uništili obitelj, zadužili su ogromne novce…

Na rehabilitaciji smo imali dosta poznatih osoba, jet-seta, profesora, managera… ljudi svakakvih zvanja. Imali smo jednog busnissmena , poznatog ugostitelja koji je imao lokal u centru Zagreba, koji je imao problem s kockom – prokockao je svojih 350.000 eura i dodatno se zadužio još toliko u relativno kratkom vremenu. Obitelj mu se raspala, supruga ga je napustila, odvela malo dijete, roditelji su ga se odrekli, ali su vratili dio njegovog duga jer se zadužio kod kamatara. On se uspio rehabilitirati, vratio se u Zagreb, uspostavio je kontakt sa suprugom i djetetom. Danas normalno funkcionira, uspio je riješiti svoj problem.

* Možete li ispričati primjer najtežeg ovisništva s kojim ste se suočili, a da je korisnik uspješno rehabilitiran?

– Najteži slučaj je jedan korisnik iz Slavonije koji je k nama došao u tako lošem psihičkom stanju da smo sumnjali na psihozu i shizofreniju. Tada u stručni tim uključujemo psihijatra. Kod nas je došao u pratnji supruge i sina. Supruga je tvrdila da je bio potpuno normalan i da je u jednom trenutku izašao iz svake realnosti.

Brak je već bio načet, jer je njegova ovisnost trajala desetak godina, konzumirao je sve što mu je došlo pod ruku – tablete, sve vrste droga zbog kojih je i zapao u tu psihozu, a okidač je bio LSD. Na prvu smo mislili da mu nema spasa i da će biti psihijatrijski bolesnik za sva vremena. No, nismo digli ruke od njega, uključili smo psihijatra koji mu je uspio pogoditi terapiju, pa se nakon tri mjeseca uspio vratiti u realnost.

Da bi se biokemija mozga dovela u nekakvu nivelaciju potrebno je oko šest mjeseci apstinencije.

Nakon šest mjeseci smo ga uspjeli uključiti u sve naše aktivnosti. Tada smo vidjeli da je to kvalitetan čovjek koji bez ikakvih problema ispunjava sve obaveze koje se pred njega stavljaju. Bio je izuzetno zahvalan što nismo digli ruke od njega i poslali ga na psihijatriju. Doslovno je rekao da nam se predaje u ruke jer želi izaći iz tog problema.

Odradio je program do kraja, neko je vrijeme radio s nama, s obitelji uspostavio odličnu komunikaciju i skupa su odselili u Zagreb. Sretni su i vole se. I ova nam je priča upozorenje da od čovjeka nikada ne treba dići ruke. Imali smo one koji su dolazili po šest puta, svaki bi put posrnuli, no sedmi su put odradili to kako treba i uspostavili trajnu apstinenciju.

* U poslu kojim se bavite ima i lijepih priča, koja je najljepša?

– Ponosni smo na svakog tko uspije, jer na žalost, ima puno onih koji ne uspiju. Ovisnost je toliko složen i kompleksan problem da i epizoda našeg liječenja u okviru terapijske zajednice nije dovoljna da bi čovjek uspostavio apstinenciju. Ima puno onih kojima je potrebno pet, šest, deset epizoda, različitih pristupa liječenja, da bi na koncu bio ok.

Jedan svijetli primjer je čovjek koji je pio od 6. razreda osnovne škole, on je danas jedan od voditelja Kluba liječenih alkoholičara, uspješno se u potpunosti rehabilitirao i resocijalizirao. Došao je kod nas kao mlada i nezrela osoba, a uspio je kroz program iz trećeg puta izliječiti se. Oženio se, ima stalni posao i normalan život. Za njega mi je izuzetno drago jer se radilo o jako mladoj osobi koja je vrlo rano zapala u problem.

Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL (Ivanišević, Ljubičić i Mavrović), Komarilos i Osobna arhiva

Nekad su motociklističke utrke bile iznimno popularne među Osječanima. Dugo su primat držale one cestovne jurnjave gradskim ulicama i trgovima. No, cestovna su natjecanja pala u zaborav kad se pojavio speedway, u kojem su neustrašivi vozači na mašinama bez kočnica privlačili sugrađane na 1953. otvorenu elipsastu crnom šljakom prekrivenu stazu u Gradskom vrtu.

Dakako, nekolicina zaljubljenika utrka gradskim ulicama preselila se u društvo spidvejaša koje je, inače, predvodio dobro zapamćeni Damjan Klasnetić. Od prvih utrka, broj posjetitelja brojao se u tisućama, pa je speedway postao jedan od najpopularnijih osječkih sportova. Tomu su umnogome pridonijeli i uspjesi osječkih motociklista, poslije Klasnetića neki „novi junaci“ među inima i braća Darko i Zdravko Tominac.

S potonjim smo razgovarali ovih dana. Priču je započeo s kraja:

– Taj omiljeni sport među Osječanima ugasio se neposredno prije Domovinskog rata, a ostale su brojne prelijepe uspomene, ne samo među nama vozačima nego i osječkim ljubiteljima tog atraktivnog spota koji su desetljećima hrlili pratiti utrke na jednoj od najkvalitetnijih europskih staza, onoj u Gradskom vrtu koju je s vremenom prekrila trava – kazao je Tominac s prepoznatljivim žalom.

Sjeća se i kako je klub i utrke pokušao obnoviti 2019., osnivajući SK Osijek, ali nije uspio.

– Svjestan sam da decibeli koje stvaraju spidvejaši i šljaka koja ostavlja traga u gledalištu nisu primjereni suvremenom dobu. Danas bi se naše utrke mogle održavati negdje izvan Osijeka, ali nekoliko kilometara udaljeno od dosadašnje, nezaboravne staze… Uporan sam i mislim da bi mi se velika želja o obnovi speedwaya mogla kad-tad ispuniti!

O povijesti speedwaya u Osijeku priča s mnogo emocija, prisjećajući se da je staza u Gradskom vrtu izgrađena 1953., da je prva utrka održana dvije godine kasnije i da je Damjan Klasnetić bio prvi vrsni spidvejaš Osijeka vozeći vrlo uspješno sve do 1968. A onda se šest godina kasnije reaktivirao i okupio oko sebe mlade Osječane sklone motociklima i brzinama, a prvo su to bili Damjanov sin Aco, te Zdravko i brat Darko Tominac. Zdravko se priključio 1975., potom i Vojo Korovljević, a 1977. priključio se i Zdravko Šmit.

– Godinama smo bili u vrhu speedwaya biše države. Darko i ja bili smo reprezentativci. U Italiji sam Darku i sebi 1975. naručio kombinezone koji su u jednom dijelu te opreme imali istaknutu šahovnicu na što sam uvijek ponosan. Nas smo dvojica u bivšoj Jugi tako vozili utrke, prvi u sportu bivše države, tek se kasnije sa šahovnicom na traci oko glave pojavio Goran Ivanišević! Imam pravo to naglašavati, jer sam na to ponosan. Često smo nas dvojica bili na pobjedničkom postolju na brojnim utrkama, a za sebe moram izdvojiti 4. mjesto na omladinskom prvenstvu Europe u bugarskom Targovištu i drugo na utrci u Šumenu, također u Bugarskoj. Na popisu uspješnih nastupa imam upisane dvije pobjede na utrkama prvenstva Jugoslavije, kao i nekoliko drugih i trećih mjesta…

Braća Tominac i danas žive u Osijeku, Darko se uopće ne pojavljuje u javnosti, a Zdravko se bavi turističkom djelatnošću.

– Tijekom sezone sam u Crikvenici, izdajem apartmane, a planiram uskoro pokrenuti seoski turizam u Lici, gdje sam i rođen – nastavlja Zdravko. – Opsesija mi je unuk koji je naslijedio moje sportske motive, a primarni sport mu je košarka, trenira u mlađim kategorijama VROS-a (2013.) na ponos mene i supruge, te dvije kćeri i dvojice zetova.

Zdravko Tominac, nekadašnji spidvejaški as nije mogao, a da ne istakne i ono što često možemo čuti u razgovorima s nekad istaknutim i popularnim osobama:

– Živio sam u vremenu kad su moji brojni sugrađani bili sretni kad bi se našli sa mnom u društvu, kad su se hvalili da me poznaju. Danas, kad sam umirovljenik, što nije samo moja sudbina, okreću glavu od mene. Valjda to tako mora biti?

Foto: Kristijan KRO

Budući da nismo nazočili ni jednom osječkom kvizu kojem je tematika bila povijest nogometa u Gradu na Dravi, ne možemo ni sa sigurnošću tvrditi je li (ili nije) jedno od pitanja kvizašima bilo ono kojem bi kolokvijalni naziv bio – pitanje za tisuću eura!? Odnosilo bi se to na nogometaše koji su igrali za Proleter, Slavoniju i NK Osijek. Riječ je o istom klubu, najboljem slavonsko-baranjskom nogometnom klubu osnovanom 1947. kao Proleter, koji je od 1962. bio dio osnovanog Sportskog društva Slavonija, a kao NK Osijek djeluje od 1967. Sumnjamo da u Osijeku ima mnogo znalaca, koji će se pohvaliti da će lako uzeti nagradu za točan odgovor – Matej Kasač i Boris Čulin.

I dok je Čulin, za čije je usluge u naponu njegove igračke snage pokazivao i Hajduk, u dresu NK Osijek (nakon afirmiranja kao prvotimac Proletera i Slavonije) proveo ipak samo dio karijere, nekadašnji kapetan Kasač jedini je osječki nogometaš koji je svo nogometno doba igrao odijevajući i crveno-plavi dres Proletera i Slavonije, kao i bijelo-plavi NK Osijek. Nevjericu izaziva većim dijelom i činjenica, da je riječ o podužem vremenskom razdoblju u kojem je jedan klub djelovao pod tri imena, ali je i nepobitno to da je Kasač ostavio nesvakidašnje dubok i dug trag koji zaslužuje izdvajanje upravo u trenutcima kad na Opus Areni već predugo ozračje baš i nije bilo ružičasto.

Matej je stigao u Osijek stigao iz Bošnjaka kao 11-godišnjak i u početku živio kao podstanar u stančiću u Tvrđi. Kako mu se igralište „Kraj Drave“ nalazilo sasvim blizu, svakog bi dana sate provodio na šljaci tog nekadašnjeg okupljališta brojnih osječkih klubova i(li) rekreativaca. Učlanio se u Proleterovu pionirsku momčad gdje mu je trener bio nekad čuveni prvoligaški i sudac međunarodnih utakmica Fahrudin Taslidžić, nakon njega veliki entuzijast Aleksandar Rupnik, da bi ga u juniorima, s vršnjacima, preuzeo Franjo Majer-Fronc kojeg je naslijedio tada već bivša Proleterova polutka Antun Kasa.

Bilo je to vrijeme, kad je bilo uobičajeno da se, uoči seniorskih, igraju juniorske utakmice. Uoči jednog nastupa Franje Rupnika & comp. mlađahnom Kasaču je trener seniora Mijo Kiss poručio da ostane nakon juniorske da bi – odigrao cijelu seniorsku utakmicu! Standardno lijevo krilo Tihomir TićoDvornić, naime, bio je spriječen da nastupi, pa je njegovo mjesto povjereno – Kasaču! Taj debi Mata nikad nije zaboravio, jer je tog dana započela njegova doista bogata i uspješna karijera kad se našao u istom sastavu s Tretinjakom, Malčićem, Majerom, Feldom, Medićem, Pintarićem, Bestvinom, Kasom, Jovanovićem, R. Popovićem, i Rupnikom…, odreda igračima koji su u ljeto ’57. pod prilično sumnjivim okolnostima napustili prvoligaško društvo.

Narednih sezona Kasača su trenirali Ernest Puba Dubac, Mladen Kašanin, Franjo Pazmanj…, s tim što mu je u najljepšoj uspomeni ostao potonji. Priča junak naše priče da je Pazmanj davao najviše slobode u igri, posebice onima u srednjem redu, što je Mata znao itekako (is)koristiti razvijajući se u vrsnog kreatora u generaciji za koju su još igrali Čulin, Karapandža, Zejnilagić, Katić, Đorđić, Josip i Ivo Gutzmirtl. Talent „desetke s Drave“, pa iz Gradskog vrta gdje se osječki klub preselio rujna 1958. godine, brzo je zapažen i Kasač je pozivan u juniorsku (U-19) i mladu (U-21) reprezentaciju bivše države. Iz današnjeg kuta gledanja, samo po sebi se nameće pitanje „kako to da osječki klub primjerice šezdesetih nije postao prvoligaš“, kad će vam i Kasač, kao i mnogi njegovi suigrači i objektivni promatrači, bez ustezanja ustvrditi:

– Bar četiri puta bili smo glavni kandidati, ali smo ostali pred vratima jer nam politički „nisu dali“ da se vratimo među prvoligaše“…

Ipak, kad se povede razgovor o Prvoj saveznoj ligi – u prvi plan ipak dolazi Matej Kasač! Jer, uz završetak tada petogodišnje Učiteljske škole, diplomirao je i Kineziologiju, već 1963. stekao je status trenera prvog razreda, kasnije je diplomirao u klasi prof. Miloja Gabrijelića na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu (jedinoj koju je UEFA priznavala na ovim prostorima), da bi čak 13 godina proveo kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Upravnoj školi u današnjoj Županijskoj ulici.

Zakoraknuo je u trenerskevode preuzevši momčadi osječkog Metalca, u tada Jedinstvenoj republičkoj ligi Hrvatske, potom je angažiran u svom NK Osijek i to je trenutak kad se Kasačevo ime opet vraća među legende nogometa u gradu na Dravi. Jer, 1977. je ostvaren san dug 21 godinu o povratku Osijeka na prvoligašku jugoslavensku mapu kad je Kasač kao glavni trener za pomoćnike angažirao Andriju Vekića pa i Šabana Jasenicu. Pritom se Mato sjeća i dolaska Zagrepčanina Domagoja Kapetanovića na mjesto sportskog direktora „bijelo-plavih“. Jednom je, spreman za provjetravanje svlačionice, taj nekad uglađeni purger rekao mladom kolegi:

– Mato, sve ostavi ili sve potjeraj, novac nije problem!

Kasač ga je poslušao, ostavio, vjerovao i radio s domaćim snagama i dečkima od kojih su mnogi već bili otpisani, ali s kojima je – ostvario ulazak u Prvu ligu.

S kolegom trenerom Krivošejom iz hrasničkog FAMOS-a vodio je reprezentaciju tada Druge savezne lige “zapad”, potom je bio i u stručnom stožeru olimpijske reprezentacije čiji je izbornik tada bio čuveni Aleksandar Tirnanić. U trenerskoj karijeri Mate Kasača zapisano je i da je, kao pomoćnik u Gradskom vrtu radio  sedamdesetih godina s Vladimirom Bearom, Miljenkom Mihićem i Božidarom Kostićem. No, kad ga danas dirnete u nezaboravne uspomene iz vremena igranja i treniranja u Gradskom vrtu, ne može a da ne istakne Gabrijela Vinceka–Gabru (djeda donedavnog oružara Gorana na Opus Areni ) za kojeg je govorio da je “samo donosio i stvarao za klub”, a najboljim klupskim operativcem tijekom svog trenerskog staža smatra tajnika i tehničkog direktora Miloša Jovanovića, koji je onima koji su ga poznavali ostao u pamćenju kao – istinski gospodin u nekim drugim vremenima. 

Matej Kasač, sa suprugom Adelom, u dugom i skladnom stvorio je golemo obiteljsko stablo u kojem još uvijek dominira – nogomet. Sinovi Zoran (liječnik) i Dalibor (novinar) bili su nogometaši. Zoran ima dva sina, Stjepka i Filipa, koji su obojica igrali nogomet, a sad su obojica treneri mlađih nogometnih kategorija. Filip, uz to, još i paralelno igra za Tomislav iz Livane; Dalibor ima sina Matka koji je trenutno brani boje ŠNK Baranja Belje iz Belog Manastira. Svi, dakle, sinovi, unučad, kao i praunuk Luka, prošli su školu nogometa u NK Osijek. 

Ukratko, Matej i Adela, ponosni su na potomstvo svojih sinova, jer imaju sveukupno šestoro unučadi i već troje praunučadi. Naravno, jedan od njih, Luka je također već u nogometnom svijetu. A kako i ne bi?

Foto: Privatna arhiva

Kao i svaka žena koja je u kući okružena muškarcima – suprugom i sinovima, Osječanka Josipa Curić „osuđena“ je na redovno praćenje svih nogometnih utakmica. I upravo zimus, gledajući jednu sa suprugom, komentirala je kako joj nije jasno zbog čega još nemamo hrvatsku riječ za VAR (Video Assistant Referee /video pomoćni sudac), odnosno  sustav videotehnologije koji pomaže glavnom sucu u donošenju odluka kod ključnih situacija na utakmici. Suprug joj je kroz šalu rekao neka ona smisli riječ, a Josipi je odmah na pamet pala – presudnik.

– Bio je prosinac, taman je i časopis Jezik raspisao natječaj za novu hrvatsku riječ i odlučila sam prijaviti presudnik. Poslala sam prijavu na mail i iskreno, nisam ni mislila da ću ući u uži izbor, a kamoli pobijediti – govori Josipa, koja je inače zaposlena kao pedagoginja u vinkovačkoj OŠ Ivana Mažuranića. Potpuno neopterećena natječajem, u siječnju je primila poziv i doznala da je dobila prvu nagradu za novu hrvatsku riječ, odnosno da je pobijedio njezin presudnik.

Proglašenje pobjednika održano je proteklog vikenda u Lipiku, a Josipa je primila nagradu dr. Ivan Šreter, kip akademskog kipara Tonka Fabrisa, te novčanu nagradu od 600 eura.

Nagrade časopisa Jezik Josipa je do sada pratila, budući da smatra da je u jeziku jako puno tuđica koje bi mogle pronaći adekvatnu zamjenu. Na upit smišlja li možda neku novu, pobjedničku riječ, kaže da, ako joj u budućnosti nešto zanimljivo padne na pamet, svakako će prijaviti.

– Kako radim u školi i puno razgovaram s djecom, vidim da koriste jako puno stranih riječi. A hrvatski je jezik lijep, treba ga njegovati, pa barem na ovaj način – ističe i dodaje kako je njezina nagrađena riječ presudnik izazvala veliko zanimanje jer se tiče sporta, odnosno nogometa koji je najvažnija sporedna stvar na svijetu. A mi dodajemo – tim više, jer je novu hrvatsku „sportsku“ riječ smislila – žena.

Uz presudnik, najbolje nove hrvatske riječi s ovogodišnjeg natječaja su dohvatnica (umjesto engleske riječi widget) i narubno (umjesto germanizma na kant). Riječi koje su ranijih godina pobijedile na natječaju, a koje danas svakodnevno koristimo su, primjerice uspornik (ležeći policajac) i zaslon (ekran/screen).

Foto: Privatna arhiva

U Galeriji Waldinger do 12. ožujka možete pogledati izložbu fotografija Emice Elveđi „Srce za Afriku“ posvećenu humanitarnom djelovanju istoimene udruge u Ruandi i Zambiji, a čija je aktivna članica i ova fotografkinja. Izložba, koja je otvorena protekle subote, predstavlja 60 fotografija, vrlo emotivnih, a koje prikazuju detalje s kojima se Emica susrela prilikom nekoliko posjeta Africi.

Izložbu je otvorio zamjenik gradonačelnika Dragan Vulin, koji je naglasio kako nije do sada doživio da jedna izložba fotografija može prenijeti toliko emocija kao ova.

– U svakoj fotografiji imate određenu priču, određene emocije i mislim da je autorica na taj način uspjela prenijeti sve ono što se događa u Ruandi i Zambiji – rekao je Vulin.

Emica Elveđi dugogodišnja je članica udruge „Srce za Afriku“ čija je pokretačica također Osječanka Maja Sajler Garmaz. Kaže kako je na otvorenju izložbe puno emotivnije doživjela upućene joj riječi, nego trenutke u Africi dok su nastajale fotografije. Jer na terenu to gleda kao svakodnevni život, u Africi je i ona sama druga osoba.

– Nisam pod stresom i užurbanim životom. Tamo kada dođem jednostavno sam Afrikanka, već sam s godinama naučila prihvatiti njihov način života. U Africi ja ne tražim kadar, on vrlo često nađe mene i tamo gdje me zaustavi emocija ili pogled, to je moj kadar – istaknula je Emica koja već 13 godina redovito odlazi u Afriku.

Otvorenju izložbe prisustvovao je i misionar fra Ivica Perić koji već 36 godina boravi u Africi. Naglasio je kao je u Kivuumu u Ruandi zahvaljujući upravo  djelovanju udruge Srce za Afriku nastao Školski centar Otac Vjeko, gdje je otvoren dječji vrtić, osnovna škola, dvije srednje škole, sportska dvorana, kuhinja s blagovaonicom, kuće za učitelje, dvije knjižnice i sportski tereni. Do sada je kroz Centar prošlo više od 3.500 djece koja su završila srednjoškolsko obrazovanje, a velik dio njih se i zaposlio. Misija se prije četiri godine proširila i na Zambiju gdje je sagrađen samostan, vrtić, škola opismenjavanja za odrasle te škole krojenja i šivanja.

Foto: David Jerković/PIXSELL (naslovna) i Grad Osijek