Dio čuvenog terceta sjajnih osječkih nogometaša iz jednog sasvim drugog vremena, zapamćen kao britki nogometni branič, prvotimac osječkog i zagrebačkog Građanskog, reprezentativac prije i u vrijeme najvećeg rata 20. stoljeća, nekadašnji član osječkih Hajduka, Građanskog i Slavije, kraće igrač i trener tek osnovanog osječkog Proletera, svojedobno je bio i uvaženi stomatolog koji se amaterski bavio i motociklizmom na nekad popularnim utrkama ulica Osijeka.

Svi uvaženi kroničari sportske povijesti Osijeka, kad opisuju vrhunski nogomet Grada na Dravi iz davnog razdoblja u prošlom stoljeću, neizostavno će kao neponovljivi tercet igrača u razdoblju uoči, u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, isticati vratara Franju Glasera, braniča Ernesta Dupca i pomagača (halfa) Gustava Lechnera. Njihova kvaliteta ostala je trajno zabilježena i u povijesti izvan osječkih terena, dosezala je do reprezentativne razine, a ponašanje izvan igrališta oni koji su ih poznavali (za)uvijek su opisivali kao – legende.

Dubac je rođen u Osijeku 15. veljače 1914. godine, a preminuo je 27. veljače 1985. Osim što je ostavio trag u osječkom nogometu kao jedan od nedvojbeno najboljih, Dubac je među stari(ji)m Esekerima bio poznat kao vrstan stomatolog, čija je privatna ordinacija godinama bila na usluzi sugrađanima nedaleko sadašnjeg kina Urania (nekad Papuk), a ono, što ga izdvaja od svih osječkih nogometaša, Ernest se kao amater bavio i motociklizmom, jureći gradom na nekad cestovnim priredbama!

Ernest Dubac rođeni je Eseker, a nogometnu karijeru počeo je, i okončao, u rodnom gradu izgradivši pritom impresivnu karijeru u svom dobu.

Popularni Puba prvi dodir s magičnom loptom imao je u dresu osječkog Hajduka, nastavio u tada najboljem gradskom klubu Slaviji (1932. – 1936.) i konkurentu Građanskom, pa u BSK-u iz Beograda (’36/’37 – ’39/’41) s kojim je ’37/’38 postao prvak Kraljevine Jugoslavije, da bi od 1941. do 1945. bio stožerni član obrane zagrebačkog Građanskog, u čijem je sastavu, kao standardni reprezentativni branič, ’39/’43 bio i prvak NDH. Najjači sastav zagrebačkih«građana» u tom nemirnom vremenu bio je: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Dakle, s uvodno spomenutom trojicom Esekera – Glaser-Dubac-Lechner.

Kroničari s ovih prostora, sada već davnih godina, uz Dupčevu stasitu i istodobno igrački elegantnu pojavu na nogometnim terenima, u pravilu su vezivali vrhunske atribute koji se mogu svesti pod nazivnik neprelaznog braniča, jednog od najboljih u nogometnoj povijesti. Statističarima je zanimljivo napisati da je za Kraljevinu Jugoslaviju odigrao je utakmica, a za NDH je nastupio u svih 15 susreta u razdoblju ’41/’44. Suvremenici su ga opisali kao«oštrog igrača, brzog, eksplozivnog u startu, sa sjajnim skokom i perfektnom igrom glavom, sa savršenim pregledom igre»… u najkraćem neprelazni branič, načinom igre ispred svog vremena, nedvojbeno jedan od najboljih u nogometnoj povijesti na našim prostorima.

Dakako, jenjavanjem ratnih strahota, Dubac se (nakon kraćeg zadržavanja u novom Dinamu) vratio u rodni Osijek i 1947. godine završio karijeru u dresu tek osnovanog Proletera, kluba u kojem je prvi put sjeo i na trenersku klupu (do listopada 1950). Dupčevo ime nalazi se i u zapisniku prve utakmice novoosnovanog Proletera, odigrane 16. ožujka 1947. „Kraj Drave“ protiv osječke Mladosti (5:0), kad su nastupili: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Lechner, Tikas, Kiš, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić. Trenerski ga je put odveo i na klupu Čelika (Zenica) i Trešnjevke (Zagreb).

Dubac je, inače, rođen u tipičnoj essekerskoj obitelji, gdje je od malih nogu odgajan u multikulturalnom ozračju. Osim materinjeg hrvatskog, govorio je  njemački i mađarski jezik.

Ernest Dubac bio je, i ostao, jedna od najznačajnijih ikona osječkog nogometa, čiji je lik trajno zapamćen iako ga već dugo nema među nama, a vječni je spokoj našao na Aninom groblju, gdje je pokopana i njegova supruga Kamila. No, za trajne uspomene brine njegovo razgranato obiteljsko stablo, sin Danko, snaha Danijela, unuke Lorna i Ernesta sa svojim potomcima.

Itekako je zanimljiva Pubina sudbinska poveznica s obje unuke. Jer, prof. Lorna Dubac Nemet radi kao viši predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, gdje predaje medicinski engleski studentima dentalne medicine, dok je djedova imenjakinja Ernesta – već desetak godina nacionalna odbojkaška sutkinja. No, i to nije sve! Lornin sin Ingo krenuo je pradjedovim stopama igrajući nogomet za kadete i juniore donjogradske Olimpije, a Nina se bavi latinoameričkim plesom.

Dubac, k tomu, u Zagrebu ima kći iz prvog braka Helgu, među Purgerima poznatu i kao suprugu pok. Ivice Krajača, nekadašnjeg lidera kvarteta 4M, u HNK u Osijeku jednom i redatelja, te libretista nezaboravnog musicala „Gubec-beg“, praizvedenog 1975., za koji je skladbu pisao Karlo Metikoš, a to hrvatsko glazbeno remek-djelo aranžirao je Miljenko Prohaska.

Foto: Privatna arhiva

Za najbolje boksače Starog kontinenta kompletna 2026. godina imat će kulminaciju u rujnu, kad će u Bugarskoj biti održano Europsko prvenstvo. U želji da to, kao i neka prethodna natjecanja, u prvom redu niz međunarodnih turnira, naše najbolje rukavice što bolje pripreme, HBS im je prošlog tjedna omogućio doista kvalitetne prve ovogodišnje zajedničke pripreme u Loznici, u Srbiji.

– Planirani su nastupi na nekim ino-turnirima, a sezona bi trebala kulminirati na EP kamo bi naši najbolji boksači trebali otići maksimalmno pripremljeni – javlja Matej Matković, lider i trener BK Osijek, koji je prije nekoliko dana također nekoliko puta boravio na lozničkom okupljanju naših reprezentativaca. – Uvjeti su izvanredni, što je iskorišteno i za uobičajene treninge ali i sparing mečeve.

U prostorima novouređenog trening-kampa BSJ (u centru „Lagator“ namijenjenog poglavito boksačima domaćeg kluba Vukovi) u sklopu novog višefunkcionalnog nogometnog stadiona, na kojem domaćeg drugoligaša na tribinama može pratiti oko 8.000 gledatelja, kompletna reprezentacija Hrvatske vježbala je zajedno s odgovarajućim boksačima Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije.

Naš izbornik Pero Veočić i treneri Mario Preskar i Toni Filipi, realizirali su planirane pripreme koje je odradila kompletna reprezentacija među inima i Luka Pratljačić i Zvonimir Rebolj iz BK Osijek, te dvostruki seniorski europsko prvak Gabrijel Veočić, član Broda iz Slavonskog Broda.

– Kako su mi pričali Luka, Zvone, Gabrijel…, u Loznici su imali izvrsne uvjete, a naišli su i na iznimno gostoprimstvo domaćina, tako da kompletne pripreme zaslužuju vrhunsku ocjenu – pridodao je Matković.

Osim slavonskog terceta, pripreme su odradili i Fabijan Tomkić i Petar Krešimir Knežević iz Zadra (Sveti Donat), Danijel Šutalo i FranPlazina iz Zagreba (Gladijator).

Foto: M. Popović/za HBS

Prošlog tjedna, na svečanoj dodjeli nagrada UniSport Stars u Zagrebu, koju svake godine dodjeljuje Hrvatski akademski sportski savez, u akademskoj godini 2024./2025. vrhunac je bilo uručenje Nagrade za životno djelo, koju je primio prof. Dražen Nikšić što je tom prilikom u Studentskom domu izazvalo prave ovacije. Jer, taj profesor sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku cijeli je svoj  profesionalni i osobni put posvetio razvoju studentskog sporta.

Osim toga, njegovi ga sugrađani pamte i kao vrlo uspješnog trenera košarkaš(ic)a, po čemu je među ljubiteljima tog dinamičnog sporta pod obručima također zapamćen kao jedan od onih, koji su u vrhu liste sjajnih stručnjaka.

– Moj je cilj uvijek bio mladim naraštajima pokazati da studentski sport i studentske obveze mogu ići jedno s drugim. Nema prepreke da se sport i fakultet drže ruku pod ruku te da se dođe do diplome, čak i nakon svih borbi na terenu – rekao je prof. Nikšić.

U sustavu studentskog sporta prisutan je već dvadesetak godina i svjedoči njegovu razvoju.

– Natjecanja su se podigla na visoku razinu, u Europi smo prepoznati kao institucija i imamo ravnopravan status s vrhunskim sportašima.

Profesor Nikšić svoj je profesionalni rad posvetio razvoju i promicanju sporta na Osječkom Sveučilištu, ali i na nacionalnoj razini. Njegov doprinos obuhvaća koordinaciju studentskih natjecanja, vođenje sveučilišnih reprezentacija te dugogodišnji rad s košarkaškim i rukometnim timovima, čime je ostavio dubok i trajan trag u akademskom sportu.

Osim toga, od 2008., Nikšić vodi Ured za sport pri Osječkom Sveučilištu, a tijekom minulih godina obnašao je i niz važnih funkcija, kao tajnik Studentskog sportskog saveza Sveučilišta, član Izvršnog odbora i Skupštine Hrvatskog akademskog sportskog saveza (HASS), te voditelj programa UniSport Health, u okviru kojega osmišljava projekte koji povezuju sport, zdravlje i kvalitetan studentski život.

Značajan trag Nikšić je tijekom života ostavio i kao košarkaški trener, a u karijeri najzapaženiji mu je bio rad s košarkašicama Murse (jedno vrijeme Drava Visual) u prvom desetljeću nove, samostalne Hrvatske. Nastupajući redovito u Prvoj hrvatskoj ligi, Osječanke su pod njegovim stručnim vodstvom (suradnik mu je bio Dejan Koronsovac) u sezoni 1994./1995. zauzele četvrto mjesto u državi, što im je omogućilo i europski iskorak, u tada popularnom Kupu Liliane Ronchetti. U oba susreta prvog kola pobijedile su Jedinstvo Rudhem iz Tuzle (Bosna i Hercegovina), pa u Zagrebu (jer još u Osijeku nije bilo sasvim sigurno odigravati utakmice) i slovački Sporitael, ali su u uzvratu u Bratislavi slovačke košarkašice bile uvjerljivije i zaustavile Nikšićeve djevojke na tom europskom putu.

Igrale su tada Sentić, Cvrk, Rozite, Vidaković, Cindrić, Batinac, Kadrić, Škegro, Lovrić, Domitrović, Mirela Mažar i Aščerić.  One i danaso stručnom i pedagoškom Nikšićevom radu opravdano govore isključivo s komplimentima, što nam je posvjedočila i najiskusnija, Fahra Alempić, s kojom je kraće vrijeme i uspješno surađivao na čelu stručnog stožera tog nadasve skromnog kluba, potencirajući više od svega Nikšićeve ljudske kvalitete. 

Foto: Jozo Čabraja/za UniSport Stars i osobna arhiva

U osječki Zoološki vrt uskoro bi trebali stići nilski konji! Raspisana je javna nabava kojom Unikom naručuje izgradnju modernog obitavališta nilskih konja s edukativnom zonom, a natječaj za odabir izvođača radova otvoren je do 24. veljače.

Procijenjena vrijednost ovih radova je 482.000 eura, a izgradnja nastambe za vodene konje planira se na katastarskoj čestici u Tvrđavici. Glavni arhitektonski projekt izrađen je za ishođenje građevinske dozvole. Riječ je o prizemnici s bazenima koja će imati pripadajuće unutarnje i vanjske sadržaje, infrastrukturu za manipulaciju životinja te sustav za pročišćavanje vode. Uz sjeverozapadno pročelje predviđena je nadstrešnica za veterinarske preglede i čišćenje životinja, dok bi se uz jugozapadno pročelje nalazio vanjski armiranobetonski bazen s kosim ulazom za životinje. U unutarnjem prostoru nalazio bi se unutarnji bazen, suhi dio za boravak životinja, prostor za posjetitelje, te radni prostor za timaritelje.

Radovi se planiraju provoditi u nekoliko faza, od pripreme i uređenja gradilišta, preko izvedbe temeljne konstrukcije, izgradnje nosive konstrukcije i vanjske ovojnice, te izgradnje bazena i nadstrešnice, a zatim i ugradnje instalacija i sustava za pročišćavanje vode. Predviđeni rok izgradnje je godinu dana.

Foto: Freepik (naslovna) i Komarilos

Uoči razgovora s Petrom Krpanom, umirovljenim osječkim nogometašem, na um pada pada dobra, stara narodna izreka da „nitko nije prorok u svom selu“. Jer, o vlasniku brončane medalje sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998., bivšem izborniku U-17 državne reprezentacije i aktualnom glavnom instruktoru HNS-a, rijetko ste u njegovom rodnom Osijeku mogli čuti ili pročitati hvalospjeve koje je taj skromni 52-godišnjak, ustvari, odavno zaslužio.

Osječanima nije potrebno opisivati Krpanovu igračku karijeru, koju je počeo u Metalcu, nastavio na nagovor Antuna Nađsombata u Olimpiji, a iz tog razdoblja, kad je počinjao karijeru, zapamtio je primjerenu organiziranost tih osječkih kluba. Kao brzonogog napadača zapazili su ga u Gradskom vrtu i Petar je zaigrao za NK Osijek u čijem će dresu kasnije nanizati više od stotinu utakmica. U međuvremenu, pak, nastupit će i za NK Zagreb, HNK Rijeka, Hajduk i u Portugalu za lisabonski Sporting i Leiriju, isprobao se i u dalekoj Kini (Jiangsu Shuntian), da bi igračke putešestvije zaključio u povratku među prvoligaše u Interu Zaprešić.

Manje je poznat, pak, pa ga treba isticati, podatak da je Krpan dao svoj doprinos dvjema titulama hrvatskog prvaka, sa zagrebašima i hajdukovcima, kao i u Sportingu na krajnjem zapadu Europe! Ipak…

Tog 30. lipnja 1998., u Bordeauxu, Ćiro Blažević je u završnici utakmice Hrvatska – Rumunjska ubacio na travnjak igrača za kojeg naši novinari nisu ni pomišljali da će zaigrati za Vatrene. Štoviše, u jednoj od posljednjih akcija, Stelea je odbio loptu poslije Bobanova udarca, došla je do osječkog debitanta, koji je refleksno pucao ali je stasiti rumunjski vratar opet bio na mjestu! Od tada, oni koji su promatrali, uvijek pri susretu pitaju Petra kako je zapamtio taj trenutak, možda i najvažniji u karijeri?!

– Ozračje je bilo fenomenalno, a ja sam općenito France ’98 doživljavao posebno emotivno poslije svegašto sam prije prošao, poglavito tijekom Domovinskog rata –  zacaklit će mu se oči dok priča. – Na spomen Francuske u meni se bude samo lijepe uspomene, u prvom redu bila je velika čast dijeliti svlačionicu s onakvim igračkim veličinama, biti s njima četrdesetak dana uistinu je nezaboravno iskustvo. I još poslije svega osvojiti „broncu“. Da, uvijek me pitaju za tu priliku… Bilo pa prošlo, i najvažnije je da smo pobijedili što nam je otvorilo put prema medalji.

Završavajući igračku karijeru, Krpan priznaje da je mnogo naučio od svakog trenera koji ga je vodio, kao što su Branko Karapandža, Vlado Liović, Milan Đuričić, Zlatko Cico Kranjčar, Zoran Vulić, Ante Čačić, Ivo Šušak…, a posebno mora istaknuti„trenera svih trenera“ Miroslava Ćiru Blaževića.

Krpan se po završetku igračke karijere posvetio trenerskom poslu nastojeći pritom koristiti sva stečena iskustva. Upisao je i završio Nogometnu akademiju HNS-a, pa s Markom Babićem otvorio privatnu „Akademiju Krpan&Babić“ gdje je, kaže, nekoliko godina proveo pod nadzorom legendarnog osječkog stručnjaka Milana Đuričića, da bi potom postao instruktor NS Osijek.

– Zahvaljujući u velikoj mjeri mom nekadašnjem suigraču, sugrađaninu Davoru Šukeru, dobio sam priliku raditi u Hrvatskom nogometnom savezu, gdje sam se prvo usavršavao kao pomoćnik u stožerima mladih reprezentacija (U-17, U-16 i U-19), a onda mi je ukazana prilika za dokazivanje kad sam postao izbornik U-17 vrste. Vodio sam igrače rođene 2001. i 2002. godine, uz ostale i Luku Sučića i Joška Gvardiola, na što sam posebno ponosan. Osim toga, moja i Markova akademija napravila je velike stvari u kratkom razdoblju, bili smo pobjednici Kupa Hrvatske u mlađim kategorijama, a najvažnije je da je iz Akademije izašlo puno današnjih prvoligaških igrača, poput Fruka, Pilja, Babeca, Hanuljaka, Bukvića… Od prvog dana visoko smo podignuli letvicu po pitanju ozbiljnosti i stručnosti, drago mi je da Akademija i danas ima iste standarde.

Razgovor ugodni doveo nas je do propitivanja o stvarnim zadacima i ciljevima posla koji obnaša glavni instruktor HNS-a, odnosno – Petar Krpan.

– Funkcija nosi veliku odgovornost, jer brinem o razvoju hrvatskog nogometa u cjelini, poglavito mladim igračima na svim razinama, od predselektivnih do reprezentativnih. Pritom je, naravno, izuzetno bitna dobra suradnja s klubovima, odnosno sa svim županijskim i instruktorima središta, koji su mi uvijek na dispoziciji i sudjeluju u našem programu i sustavu. Dakako, golema mi je podrška predsjednika HNS-a, Marijana Kustića, i članova Izvršnog odbora, s tim što osobno želim naglasiti blisku suradnju s tehničkim direktorom A i U-21 reprezentacije, Stipom Pletikosom.

* Upravo ste se vas dvojica vratili iz Maroka, gdje ste sudjelovali u posebnoj FIFA-inoj radionici u Rabatu?

– Dan nakon finala Afričkog kupa nacija, sudjelovali smo na radionici zajedno s još nizom predstavnika afričkih i europskih nogometnih saveza, nazočio je i čelnik FIFE Gianni Infantino, kojem sam tom prigodom uručio i moju knjigu „Hrvatska škola nogometa“ koju sam napravio u suradnji s Ivanom Krakanom, a u čijoj su izradi aktivno sudjelovali i predstavnici GNK Dinamo, HNK Hajduk, HNK Rijeka i NK Osijeka, klubova nositelja kvalitete hrvatskog nogometa. U Maroku smo vidjeli sjajne uvjete, nogometne kampove i nov stadion na kojem je vladala sjajna atmosfera, ali je šteta što se dogodio incident kad je reprezentacija Senegala napustila travnjak… Takvi se skandali, zaista, ne smiju događati na nogometnim utakmicama, a posebice na tako velikoj priredbi.

* Neizbježno je pitanje o stanja u NK Osijek?

– Teško mi je kao Osječaninu da naš klub proživljava teške dane, ali vjerujem da će u drugom dijelu sezone pokazati svoje pravo lice i kvalitetu, te izboriti mjesto koje zaslužuje: u gornjem dijelu ljestvice!

* Na ljeto nas očekuje nastup Vatrenih na Svjetskom prvenstvu, s kakvim izgledima?

– Najvažniji je, ipak, ostvareni plasman na SP jer to je i bio naš primarni cilj, a sada moramo trezveno razmišljati, utakmicu po utakmicu. Mislim da bi veliki uspjeh bio proći skupinu, a onda… Svi jako dobro znamo kakva je Hrvatska u nokaut fazi natjecanja.

* Gdje je smještena „bronca“ iz Francuske?

– Na posebnom je mjestu, odmah uz Spomenicu Domovinskog rata. Dakle, na sigurnom su i zasluženom mjestu. To su, naime, uspomene koje se čuvaju cijeli život.

ZADUŽIO PUŠKU I NA PRVU CRTU Pri spominjanju imena Petra Krpana u hrvatskim nogometnih krugovima istodobna asocijacija bit će – hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu. On će sam ispričati:

– Kao tinejdžer sam oko pola godine bio u obrani grada.  Za razliku od mnogih vršnjaka, koji su otišli nastaviti školovanje na sigurnom, bilo u Mađarskoj, Dalmaciji, Istri…, meni nije padalo napamet da odem iz Osijeka. Želio sam ostati tu, pa makar i u podrumu kad su granatama zasipali naš Osijek, ali zapovjednik Šaban na Jugu 2 rekao mi je: „Nećeš ti biti u podrumu, ideš s nama.“, pa sam zadužio pušku i išao na prvu crtu obrane.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL (glavna) i Privatna arhiva