Lege
PRESUDNIK Novu hrvatsku riječ za VAR smislila je žena, pedagoginja Josipa Curić iz Osijeka
Nogomet je najvažnija sporedna stvar u njezinoj obitelji, pa ne čudi što je smislila novu „sportsku“ riječ
Kao i svaka žena koja je u kući okružena muškarcima – suprugom i sinovima, Osječanka Josipa Curić „osuđena“ je na redovno praćenje svih nogometnih utakmica. I upravo zimus, gledajući jednu sa suprugom, komentirala je kako joj nije jasno zbog čega još nemamo hrvatsku riječ za VAR (Video Assistant Referee /video pomoćni sudac), odnosno sustav videotehnologije koji pomaže glavnom sucu u donošenju odluka kod ključnih situacija na utakmici. Suprug joj je kroz šalu rekao neka ona smisli riječ, a Josipi je odmah na pamet pala – presudnik.
– Bio je prosinac, taman je i časopis Jezik raspisao natječaj za novu hrvatsku riječ i odlučila sam prijaviti presudnik. Poslala sam prijavu na mail i iskreno, nisam ni mislila da ću ući u uži izbor, a kamoli pobijediti – govori Josipa, koja je inače zaposlena kao pedagoginja u vinkovačkoj OŠ Ivana Mažuranića. Potpuno neopterećena natječajem, u siječnju je primila poziv i doznala da je dobila prvu nagradu za novu hrvatsku riječ, odnosno da je pobijedio njezin presudnik.
Proglašenje pobjednika održano je proteklog vikenda u Lipiku, a Josipa je primila nagradu dr. Ivan Šreter, kip akademskog kipara Tonka Fabrisa, te novčanu nagradu od 600 eura.
Nagrade časopisa Jezik Josipa je do sada pratila, budući da smatra da je u jeziku jako puno tuđica koje bi mogle pronaći adekvatnu zamjenu. Na upit smišlja li možda neku novu, pobjedničku riječ, kaže da, ako joj u budućnosti nešto zanimljivo padne na pamet, svakako će prijaviti.
– Kako radim u školi i puno razgovaram s djecom, vidim da koriste jako puno stranih riječi. A hrvatski je jezik lijep, treba ga njegovati, pa barem na ovaj način – ističe i dodaje kako je njezina nagrađena riječ presudnik izazvala veliko zanimanje jer se tiče sporta, odnosno nogometa koji je najvažnija sporedna stvar na svijetu. A mi dodajemo – tim više, jer je novu hrvatsku „sportsku“ riječ smislila – žena.
Uz presudnik, najbolje nove hrvatske riječi s ovogodišnjeg natječaja su dohvatnica (umjesto engleske riječi widget) i narubno (umjesto germanizma na kant). Riječi koje su ranijih godina pobijedile na natječaju, a koje danas svakodnevno koristimo su, primjerice uspornik (ležeći policajac) i zaslon (ekran/screen).
Foto: Privatna arhiva
Lege
VLAKOM NA MORE Osječani se već i vraćaju s Jadrana, vlak do Splita vozi svaki dan
Iz Osijeka polazi u 18.44, a u Splitu je u 8.49 – vozite se do obale 14 sati
Prošle je subote prvi sezonski noćni vlak za Split krenuo iz Osijeka, pa svi oni koji tračnicama žele stići do obale, ali i nazad, mogu to učiniti svaki dan sve do 27. kolovoza. Da je interes za vožnju vlakom velika, iako traje 14 sati, svjedoče i prvi „povratnici“ koji se već vraćaju s ljetovanja.
Interes je najveći za spavaćim kolima, odnosno vagonom za spavanje, za koji je osim rezervacije potrebno platiti i korištenje posteljine. No ako danas odete rezervirati svoju kartu za spavaća kola mogli bi se razočarati. Jer, karte za „spavanje“ planu jako brzo, pa svakako računajte da svoje mjesto u spavaćim kolima rezervirate minimalno tri tjedna prije planiranog putovanja.
Velikom interesu u prilog ide i činjenica što djeca, učenici, redovni studenti, umirovljenici, osobe starije od 65 godina te osobe s invaliditetom ostvaruju pravo na besplatan prijevoz uz važeću pametnu karticu. Jedino moraju platiti rezervaciju mjesta od 1,06 eura, odnosno 9 eura u trokrevetnom odjeljku vagona za spavanje, 13 eura u dvokrevetnom, te 25 eura u jednokrevetnom.


I odrasle osobe vlakom putuju jeftinije, a od Osijeka do Splita ćete kartu u jednom pravcu platiti 22,54 eura. Karte su 40% jeftinije, a ako ih kupujete online dobijete i dodatnih 10% popusta
Vlak iz Osijeka polazi u 18.44, a u Split stiže u 8.49 sati sljedećeg jutra. Vozi preko Virovitice, Bjelovara, Zagreba, Knina, te iz Perkovića stiže za Split. Povratni vlak iz Splita polazi u 21.37 sati, a u Osijek u 12.15 sati.
Vožnja je duga, ali veći dio je noću, pa ako „ugrabite“ svoj odjeljak u vagonu za spavanje veći dio puta biste mogli – prespavati.

Foto: Komarilos
Lege
150 GODINA LIPE Moćni zbor od 90 članova pjevao je repertoar od klasike do popa i rocka
Iz okrilja poznatog zbora je 1904. nastao Hrvatski Sokol, a onda 1907. i HNK u Osijeku
U dvorani Franjo Krežma osječkog Kulturnog centra održan je svečani koncert kojim je obilježena 150-ta obljetnica rada Hrvatskog pjevačkog društva Lipa.
– Oni su među najvećim ambasadorima Osijeka. Teško je nabrojiti sve nagrade, priznanja i odličja koje su osvojili diljem svijeta za zborsko pjevanje, a posebno je fascinanta činjecia da djeluju u kontinuitetu čak 150 godina. Kad pogledate, od 193 države članice Ujedinjenih naroda svega njih 50 je starije od 150 godina. Dakle, tih 150 godina rada Lipe je stvarno vrijedno isticanja. Oni čuvaju nešto što je važno i za Osijek i za Hrvatsku – rekao je prije koncerta osječki dogradonačelnik Dragan Vulin.

Također, istaknuo je da je upravo iz okrilja HPD Lipa 1904. nastao Hrvatski Sokol, a nekoliko godina kasnije i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (1907.).
Dirigentica Valerija Fischbach, koja je u Lipi aktivna 37 godina, kazala je kako zbor izvodi šaroliki program hrvatskih autora i starijih suvremenih autora te Mozartova djela. Najavila je i kako je za potrebe obljetničkog koncerta pripremljen nastup moćnog zbora od 90 članova jer su za tu prigodu, uz 50 stalnih članova, okupili i pjevače iz prethodnih generacija.
– Mi vam pjevamo sve živo, i pop i rock, i za široke mase. I danas smo napravili presjek svega što je bilo uspješno unazad nekih petnaestak godina. Imamo četiri bloka. U prvom će se predstaviti dječji zbor, u drugom imamo klasični program, u trećem program domaćih autora i na kraju živahni pop/rock – rekla je Fischbach. – Ovo je veliki jubilej, velika je čast i ponos biti dio generacije koja slavi ovu obljetnicu.

Foto: Grad Osijek
Lege
MAGANIĆ Jedan od najboljih osječkih rukometaša iz Zrinjevca, preko Zagreba ide u Dugo Selo
Marko je dres raznih selekcija RK Osijek nosio čak 12 godina
Ono što se već duže vrijeme naslućivalo, pa i nije previše iznenadilo osječke ljujbitelje rukometa, konačno se i dogodilo. Naime, RK Osijek ostaje bez jednog od svojih najboljih igrača Marka Maganića, lijevog vanjskog koji već duže vrijeme nastupima u Paket24 Premijer ligi Hrvatske skreće pozornost na svoj neporeciv potencijal – postao je članom najboljeg hrvatskog kluba RK Zagreb.
Štoviše, taj 20-godišnji lijevi vanjski još je prošlog ljeta potpisao za „zagrebaše“, pa je kao posuđen igrač prvenstvo ’25/’26 sjajno odradio u osječkom prvoligašu. Ovih dana, pak, već je ostvarena i kombinacija po kojoj će Maganić u narednoj sezoni braniti boje RK Dugo Selo te će osim u nacionalnom prvenstvu nastupati i u Europskoj ligi.
Maganić se bavi rukometom još „od malih nogu“, kad je kao osmogodišnjak počeo svladavati rukometnu abecedu pod nadzorom osječke rukometne legende Hrvoja Privšeka, što znači da je dres raznih selekcija RK Osijek nosio čak 12 godina. Prije tri godine, pak, Frano Veraja prepoznao je Markovu darovitost, prerastao je u prvotimca i dostigao status reprezentativca i prije nekoliko dana vratio se s priprema naše najbolje juniorske selekcije pošto je ranije bio i u mlađejuniorskoj. Taj prirodni put razvoja, eto, odveo je Maganića u redove najboljeg hrvatskog kluba, što ujedno znači i da će RK Osijek iduće sezone biti znatno oslabljen.
Jednom prigodom povjerio se suigračima, prijateljima i novinarima:
– Moram se zahvaliti svima u RK Osijek što su mi pružili mogućnost što sam 12 godina, ustvari, živio rukomet, pa iza mene ostaje toliko prelijepih godina mog odrastanja. Svi zajedno smo i slavili pobjede i prolazili kroz teške trenutke, a sveukupno smo stvarali nezaboravne uspomene. No, sada je došao trenutak rastanka, putevi nam se razilaze, ali će mi ovaj klub zauvijek ostati u srcu, a na sportskom polju želim mu mnogo uspjeha.
Marko Maganić potpisao je s RK Zagreb četverogodišnji ugovor tijekom kojeg će, uvjereni smo, još jedan rođeni Osječanin postati najnoviji izdanak osječke škole rukometa u kojoj su ranije, uz spomenutog Privšeka, u raznim razdobljima stasali i Bambir, i Ivandija, i Ćurak, i Bičanić, i Boban, i Kuduz, a o Katici Ileš da i ne govorimo, i mnogi drugi. Maganić je, inače, student prve godine Kineziološkog fakulteta u Osijeku, ali će, kako je rekao, jednostavno uskladiti sportske i studentske obveze kao i mnogi vrhunski sportaši prije njega.
Foto: Arhiva kluba
Lege
DORA TOŠA Djevojka teška 57 kg podigla 155 kg i oborila državni juniorski rekord
Osječanka se powerliftingom počela baviti tek prije četiri mjeseca i već je briljirala
Iako se powerliftingom službeno bavi od veljače ove godine, iza 22-godišnje Osječanke Dore Toša, inače studentice psihologije, već su značajni rezultati.
Na nedavno održanom Bjelovar Record Breakres natjecanju oborila je državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma!
Iako je odnedavno u ovom sportu, zadnje tri i pol godine rekreativno ide u teretanu. I to je bilo presudno za njezinu odluku i ulazak u powerlifting.
– Prije godinu i pol sam shvatila da mi je fora dizati malo teže kilaže. Počela sam eksperimentirati i to baš nije išlo, pa sam stupila u kontakt s trenerom Markom Kuzmićem iz varaždinskog kluba Galacticos i u veljači sam zapravo počela ozbiljnije trenirati – započinje Dora priču o svom uspjehu.
Već u ožujku nastupila je u Zadru na državnom juniorskom prvenstvu, a početkom lipnja na Bjelovar Record Breakres natjecanju koje uključuje natjecatelje svih dobnih skupina.
– Osvojila sam treće mjesto u kategoriji do 57 kilograma. Natjecanje se sastoji od tri discipline – čučanj, bench i mrtvo dizanje. Svaki natjecatelj ima tri pokušaja, a nakon makar jednog uspješnog pokušaja plasira se na tablicu. Na čučnju sam podigla 135 kg, na benchu 67,5 kg, a na mrtvom dizanju 155 kg iz trećeg pokušaja i oborila državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma! – ponosno ističe Dora, koja se kao mlađa okušavala u raznim sportovima. Kratko je trenirala plivanje, a najviše se zadržala u streljaštvu. No kada je krenula u teretanu, stvorila se jedna potpuno neočekivana ljubav.

– Prvobitni cilj mi je bio da izgledam lijepo i da se oblikujem. Onda se to pretvorilo u želju da napredujem, da živim zdravije i da se posvetim sebi. Kako sam sve više napredovala u teretani morala sam podizati veće kilaže. Onda sam primijetila da mi više nije toliko važno izgledati si lijepo, nego mi je važnije biti snažna, imati snage. Tada sam se odlučila za powerlifting – priča i kaže kako je u ovom sportu više muškaraca, ali mu se u zadnje vrijeme priključuje i sve više žena.
Okolina ju podržava, obitelj je uz nju u potpunosti, a njezini su ciljevi vrlo optimistični. U ovom bi trenutku, kaže, htjela sve.
– Trenutno je u planu državno natjecanje u open kategoriji u studenom, a onda ćemo vidjeti što dalje. Treniram četiri puta tjedno, treninzi su dosta specifični. Prehrana čak i nije nešto posebno, moram paziti na unos određenih makronutrijenata radi oporavka i snage, ali što se tiče izbora hrane bitno je birati kvalitetnu hranu što zbog treninga, što zbog zdravlja općenito. Ali da nešto moram izbjegavati, to ne. Od ožujka, odnosno prvog natjecanja kada sam imala premalo kilograma do ovog sam trebala dobiti na kilaži. Tako da je cilj bio jesti više – nastavlja Dora, dodajući kako su joj obroci umjereni. Za doručak to zna biti gris s voćem ili tortilja s jajima. Ručak je uvijek domaća mamina kuhinja, a za večeru su nekada sendviči, nekada wok ili pečena piletina s krumpirom i povrćem.

– Volim eksperimentirati s receptima koje pronađem na internetu. Ugljikohidrati su na prvom mjestu kako bih imala snage, energije i kako bi se oporavljala. Proteini su isto jako važni i onda masti.
Uglavnom sve svoje obaveze – fakultet i treninge „natrpa“ u prijepodne, jer voli kada su joj kasno poslijepodne i večer slobodni.
– Meni je i dalje rekreacija nešto u čemu uživam. Treniram u Fitness centru Central, s trenerom komunikaciju imam online. Powerlifting to omogućuje, jer sve ono što trener treba vidjeti ja na treninzima snimim i pošaljem mu i onda on daje sugestije – ističe Dora.

Foto: Privatna arhiva
Lege
IVO BILANDŽIJA Bivši nogometaš i umirovljeni ekonomist uporno trči 50 – 60 km tjedno
Poznati amaterski trkač iz Donjeg grada istrčao je do sada tridesetak polumaratona
Organizatori brojnih polumaratonskih utrka, od kojih mnoge imaju humanitarno značenje, već su navikli da se među prijavljenima redovito nađe ime neumornog Ive Bilandžije bez obzira što na cilju neće biti među pobjednicima i(li) osvajačima prigodnih nagrada. No, trčanje je odavno preraslo u njegov način življenja, u svakodnevnu aktivnost kojom osnažuje organizam, a nastupi na utrkama provjera su onoga što je tijekom svakodnevnih treninga akumulirao.
Njegova sveukupna životna priča pokazatelj je daje Ivo jedan od primjera onih za koje se kolokvijalno kaže da za trčanje živi, a ne od njega…
Bilandžije su pristigle iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju, točnije u Dalj, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća a s njima i Ivo, rođen u srednjobosanskom Majdanu potkraj siječnja ’61. Priznat će, što ćete rijetko čuti od ljudi, da je u osnovnoj školi bio loš učenik, ali kad je shvatio da se mora drastično promijeniti – prigrlio je knjigu i u srednjoj se školi sve stubokom promijenilo – nabolje. Štoviše, njegov će kasniji put pokazati da su ga dječački daljski dani sasvim promijenili, a neporeciva prirodna inteligencija došla do punog izražaja.
– Shvatio sam da je bijeg iz siromaštine obitelji u kojoj sam ponikao moguć isključivo učenjem i školovanjem – bez ustručavanja priča Ivo, čija preobrazba se itekako odrazila na sveukupni životni put.
Jer, iako je do Domovinskog rata živio u Dalju, našao je svoj put i već kao osrednji učenik osnovne, s lakoćom je završio prva dva razreda Ekonomske škole. Štoviše, kao najbolji učenik u razredu, prebacio se u Elektrometalski školski centar gdje nije imao nikakvih poteškoća tijekom preostala dva razreda srednje škole, pa je Ivo potom apsolvirao i Ekonomski fakultet na kojem je svladao i poslijediplomski studij, da bi, kao mr.sc. diplomirani ekonomist, najduži dio radnog vijeka proveo u Saponiji gdje je početkom ove godine i umirovljen. Posljednjih tridesetak godina živi u Donjem gradu, oženjen je i otac troje djece (dvije kćeri i sin).
Naravno, konkretnog dokaza, o znatnom utjecaju posvećivanja sportu i trčanju, nema ni on kao ni njemu slične osobe, ali – uvjereni smo da je onom siromašnom dječaku iz Majdana i Dalja baš takav način življenja usmjerio cijelu sudbinu. No, pogriješit će oni, koji će pomisliti da se Ivo našao u sve brojnijoj obitelji (polu)maratonaca nastavljajući atletsku karijeru.
– Nikad se nisam bavio atletikom, moj sport bio je nogomet, posljednji klub za koji sam igrao bio je LIO (od ’92 do ’94) u vremenu dok je još bio trećeligaša, a kad sam prestao posvetio sam se trčanju – s neskrivenim žarom opisuje Ivo trkačke početke. – U početku je to bilo onako radi sebe, jer sam i kao nogometaš mnogo trčao, pa da ne dođe do naglo opuštanja počeo sam sam učestalim trčanjem do ZOO vrta i natrag u Donji grad, dakle po desetak kilometara. No, posljednjih 15-20 godina postao sam sve ozbiljniji trkač na duge pruge, tijekom “hladnog razdoblja” trčao bih po dva-tri puta tjedno po desetak kilometara, s tim što bih uoči svakog natjecanja povećavao kilometražu tako da sada istrčim 50-60 kilometara tjedno.
Ivina je trkačka karijera usko povezana s rađanjem Osječkog polumaratona (21,5 km), 2005. godine i priznaje da mu je to bila i dosad najteža utrka:
– Bio sam potpuno nepripremljen, mislio sam da ću moći, ali shvatio sam da sam nespreman iako sam prošao kroz cilj – prisjeća se. – U međuvremenu, iza mene je ostalo tridesetak polumaratona, s tim što sam najbolji rezultat postigao 2017. na osječkoj tradicionalnoj utrci, sat i 32:02 minute. Naš mi je polumaraton i najdraži iako trčim i Baranjski polumaraton te, u posljednje vrijeme, idem i u Vinkovce i Vukovar, a od humanitarnih utrka sudjelujem u trčanju “za mentalno zdravlje”, kad trčim zaista sasvim opušteno i bez rezultatskog imperativa. Bitno je istaknuti da nisam nikad bio sveukupni pobjednik što se nije ni moglo očekivati od mene koji sam prekasno krenuo u društvo trkača na duge staze. No, kako se na svakom polumaratonu nagrađuju i najbolji u starosnim kategorijama, od tridesetak istrčanih na njih sedamdesetak posto završavao bih na pobjedničkom postolju.
Hvala Bogu što mi danas trčanje, isto kao nekad i nogomet, pričinjava neopisivo zadovoljstvo, a vjerojatno i pridonosi zdravlju, jer nikad nisam osjećao nikakve poteškoće.
I što drugo reći, nego da i za skromnog Ivu Bilandžiju vrijedi deviza da „snaga duha čini osobu nepobjedivom“. Za nadati se zato i da će vjerojatno istu sudbinu proći i nasljednik, njegov sin Domagoj koji je prošao nogometnu školu i igrao za Olimpiju, a sada je član Tomislava iz Livane. Trčanje? Možda, tko zna, i on, nakon nogometne, krene trkačkom karijerom. Vrijeme će pokazati.
Foto: Privatna arhiva
-
Šećerana2 dana od objaveUSPJEŠNO Bizovačke toplice nude terapiju koja rješava dugotrajne bolove u koljenu i ramenu
-
Mobilia17 sati od objaveGradi se novi priključak na Svilajskoj ulici kako bi se rasteretio promet oko Portanove
-
Mobilia2 dana od objaveEFEKTNO Netko se zabio u znakove na raskrižju Biljske i Tvrđavice, i to sad tako stoji
-
SPEEDWAY1 dan od objaveALARMANTNO Osam seniorki ŽRK Osijek je otišlo iz kluba, sad treba napraviti novi prvi tim
-
SPEEDWAY2 dana od objaveJASNA PORUKA Navijači se u znak potpore glasnogovorniku kluba okupili pred Opus Arenom
-
Analit16 sati od objaveDIMNJAČARI Građani uspoređuju cijene i elemente usluge na starim i novim računima
-
Kožara2 dana od objaveOPET ISKLJUČENJA Tri motora, tri auta i jedan kamion završili na izvanrednom tehničkom
-
Kožara14 sati od objaveJOJ! Izgrebala joj poklopac motora i vrata na parkiranom automobilu
-
Mobilia13 sati od objaveJOŠ JEDAN Na Vijencu Murse ovaj zaboravljeni auto skuplja prašinu i zauzima parking

