Zoran Batnožić s Vijenca Ivana Meštrovića redovito se u javnosti pojavljuje u majicama na kojima ponosno ističe akronim VBK! Za one koji ne znaju, današnje naselje Vijenac Ivana Meštrovića (VIM) prije Domovinskoga rata nosilo je naziv Vijenac Borisa Kidriča (VBK) prema partizanskom narodnom heroju i “junaku socijalističkog rada”. No, kvart se u socijalističkom razdoblju snažno homogenizirao pod akronimom VBK tako da je on i onda kao i sada imao neki svoj paralelni život, neovisan o značaju narodnog heroja po kojemu je dobio ime.

Inače, ime Borisa Kidriča istovremeno su nosile mnoge ulice i trgovi u bivšoj Jugoslaviji. Po njemu je nazvana i tada savezna nagrada za osobite zasluge u širenju tehničke kulture, zatim Institut za nuklearna istraživanja u Vinči, pa čak i jedna od glavnih beogradskih ulica. Do danas Boris Kidrič ima spomenike u Ljubljani i Mariboru, a u Sloveniji postoji i Općina Kidričevo.

No, neovisno o svemu tome, u Osijeku je opstao akronim VBK. Jednako kao što su u predaji među građanima do danas ostali stari nazivi naselja npr. Moša (Moše Pijade) i Feđika (Feđa Milić).

Ta naselja i dalje postoje, ali se drukčije zovu. Neko vrijeme je čak bilo i proskribirano koristiti njihova stara imena u svakodnevnom govoru jer je to kao iz razdoblja “tamnice naroda i mrskog socijalizma”. Zato Batnožić, dugogodišnji borac za životne standarde u svom naselju, jednostavno i bez ideoloških opterećenja objašnjava zašto je ponosan na kvart u kojemu stanuje praktički oduvijek i što ljudima poput njega zapravo znači VBK.

* Što vama danas znači VBK? Je li riječ o Vijencu Borisa Kidriča ili je u pitanju nešto potpuno drugo? Dakle, što je VBK?

– Prvenstveno, VBK je – VBK. Povezivanje s nečim od prije je logično, jer znamo koje je ime naselje nosilo još ’60-ih godina prošloga stoljeća, a od Domovinskog rata je promijenjeno u Vijenac Ivana Meštrovića. No, svi starosjedioci ovdje i dalje govore da su s VBK! I to je osnovno i ključno. Ja sam tu od ’60-ih godina, tu sam išao u školu, kao i moja djeca i moja unučad. Za sve nas to je uvijek bio i ostao VBK.

* S obzirom da imate majicu sa stiliziranim VBK, znači li to da imate neku organiziranu inicijativu oko toga ili je to samo pitanje nostalgije?

– Bio sam predsjednik Vijeća Gradske četvrti Tvrđa osam godina i meni je to bila čast. Puno toga smo tada napravili na VBK, cijela ekipa s VBK je bila tu uključena. Napravili smo naše fišijade, druženja i ljudi su to s veseljem prihvatili. Skupi se cijelo naselje, bude prava fešta. Imamo situacija da se ljudi koji žive u istoj zgradi upoznaju tek na tako nekom događaju. U Dolinama smo napravili roštilj, da ljudi izađu van iz zgrada i druže se, da to naselje, koje je jedno od najboljih u gradu živi punim plućima. U centru je, ima sve od vrtića, škole, dječjeg igrališta, oduvijek ima taj nekakav urbani standard. Zapravo, htjeli smo da i dalje živi ta neka tradicija koju smo održavali mi koji na VBK živimo oduvijek, a to su ta zajednička druženja. Na njih još uvijek dolaze ljudi koji više i ne žive u naselju. Taj duh VBK želimo ostaviti u nasljeđe mlađim generacijama. To je VBK. Dobro smo organizirani i nostalgični, naravno.

* Po čemu je naselje bilo superiorno kad je izgrađeno, odnosno zašto je i kao mjesto stanovanja toliko značajno da čuvate sve njegove kompleksne vrijednosti, pa na kraju i to izvorno ime skraćeno u VBK?

– Ako pitate mlade dečke iz naselja gdje žive, reći će vam da su s VBK. To je izvrsno i to je ono što želimo sačuvati. Ovo je naselje, kada je izgrađeno, bilo najpoželjnije za život. Stanove su uglavnom dobivali majori JNA. To je praktički bilo prvo naselje u gradu, kada sam ja doselio bašča nam je bila na Sjenjaku. Pojedine zgrade su i prije ’60-ih godina napravljene, ali od ’60 do ’75. godine nicale su zgrade jedna za drugom. To vrijeme je zapravo za pamćenje.

* Što mislite, ima li šanse da akronim VIM ikada nadmaši značaj VBK?

– Nikada! VBK je jedan, da ga tako nazovem pokret. Mi našu djecu i unučad odgajamo tako da znaju što je VBK. Ima tu nekih koji bi tražili dlaku u jajetu, ali to nema nikakve veze s prošlošću. VBK je pokret i ništa drugo. Želimo se družiti i širiti dobru priču.

* Kad se spominje VBK, Moša, Feđika… onda su to ljudi devedesetih i početkom dvijetisućitih godina uglavnom izgovarali tiho i s nekom vrstom nelagode, gotovo da su se stidjeli zbog toga. Vi, naprotiv, to izgovarate glasno i jasno – zašto se toga ne treba stidjeti?

– Prošlosti se ne treba stidjeti. Ova naša priča nije ni politička ni komunistička. Mi smo naprosto ovdje odrasli i ovdje živimo, isto kao i ljudi na Moši ili u bilo kojem drugom naselju u gradu. I to smo naprosto mi. Mi smo VBK.

Foto: Građani Komarilosi

Osijek je, prema nedavno provedenom istraživanju Sony Computer Science Labaratoriesa među 10.000 promatranih gradova proglašen najboljim 15-minutnim gradom u regiji. To zapravo znači da su sve osnovne usluge i potrebe stanovnika (trgovine, škole, domovi zdravlja, radna mjesta i mjesta za rekreaciju) dostupne u 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od njihovih domova.

Za veliki broj sugrađana je to možda i tako, izuzev radnih mjesta, jer se u gotovo svim gradskim planski građenim naseljima sve gore navedeno doista i nalazi. No, što je s onima koji žive na jednom kraju grada, a rade na drugom? Možda u mjesecima koji to dozvoljavaju na posao i idu biciklom. Zdravije je i jeftinije, no kada vremenske prilike to ne dozvoljavaju „osuđeni“ su na javni gradski prijevoz. Koji većina, zbog silnih radova na tramvajskoj infrastrukturi i čestih promjena voznih redova autobusa (kako se radovi premještaju na nove dionice) uglavnom izbjegava.

Automobil je tada jedina preostala opcija, a ovo je priča o jednoj vožnji na posao s Juga 2 u centar grada. Koja je jedne obične srijede trajala punih 31 minuta. Od 7,41 kada je automobil Divaltovom ulicom (s Bikare) krenuo u centar grada, točnije u parkiralište u Rupi uz Dravu, gdje je stigao u 8,12 sati.

Sve je bez većih poteškoća trajalo do Bosanske ulice, odnosno do Novogradskog groblja gdje je automobil u koloni s drugim automobilima stajao gotovo 20 minuta. Što zbog kolone koja se tradicionalno javlja u to vrijeme u Svačićevoj ulici (pa je otežano skretanje iz sporedne Bosanske na glavnu Svačićevu u smjeru sjevera) a najviše zbog dva puta zatvorenog pružnog prijelaza u samo 20 minuta. Oba je puta riječ bila o teretnim vlakovima.

Ovu je rutu vozač odabrao zbog dan ranije isprobane rute Divaltova – Gacka – Vinkovačka, gdje je na prvu kolonu i višeminutno čekanje u istom vremenu (logično, jer tada većina ljudi ide na posao) naišao na Vinkovačkoj. Kolona je u smjeru centra grada počinjala prije križanja s Dunavskom ulicom, a u jednom je trenutku stigla i policija koja je na kružnom toku Đakovština regulirala promet. Treba spomenuti kako je trenutno na Vinkovačkoj „točkasta regulacija prometa“ na potezu prije podvožnjaka zbog radova na tramvajskoj pruzi, pa je dvotračna Vinkovačka na maloj dionici pretvorena u jednotračnu, što dodatno stvara gužve i prometne čepove u vremenu odlaska i dolaska s posla.

No, da se vratimo na dobro poznatu gužvu na potezu Divaltova – Svačićeva – Bosanska – Vukovarska. Ovdje se trenutno ne odvijaju nikakvi radovi i nema nikakvih privremenih regulacija. Ovo je stvarnost koju svakodnevno proživljavaju vozači kojima su ove ceste put do radnoga mjesta. Ovaj primjer je također iznimka, jer ne prođu prugom koja siječe Svačićevu ulicu svakoga dana u 20 minuta dva teretna vlaka. No činjenica je da se na pojedinim „kritičnim točkama“ po pitanju jutarnjih gužvi treba oboružati strpljenjem i krenuti na put znatno ranije. Naravno, ako ste osuđeni na automobil, na što, sudeći po gužvama u gradu, većina očito i jeste.

 Foto: Komarilos

Sredinom srpnja na južnom nogostupu Strossmayerove ulice (potez od Waldingerove do Dubrovačke) radove na instalacijama izvođači su „zakrpali“ hrpom zemlje. Preskakali su ju prolaznici, zaobilazili biciklisti i oni na romobilima, kao i mame s dječjim kolicima.

Nasred pločnika hrpica je kroz dva mjeseca počela lagano „tonuti“. Preko nje su već vozili i biciklisti, a prelazili su ju i pješaci. Konačno se netko sjetio da je zaboravio dovršiti posao do kraja, pa je hrpica zemlje – uklonjena. I sada nasred pločnika opet imamo komično-opasnu situaciju. Rupa širine oko jednog metra i duboka nekoliko centimetara prijeti pješacima. Neće ovdje biti mira dok netko ne zapne i padne.

Prema informacijama od vlasnika objekata uz nogostup riječ je o radovima na optičkom čvorištu Hrvatskog telekoma. A njihovi izvođači radova se očito ne pridržavaju pravila o označavanju gradilišta, bez obzira što na taj način rade probleme u središtu grada. Za ne povjerovati, zar ne?!

NAŠA POSLA Nakon radova samo su nabacali zemlju na pločnik, pa sada pješaci preskaču hrpicu

Naravno, prijetnja pješacima na nogostupu uopće nije označena. Kad se smrači postaje još opasnija. Ako slučajno ovdje prolazite, dobro gledajte pred sebe.

Foto: Komarilos

Nakon stručno provedene javne nabave, uz podršku Međimurske energetske agencije, posao ugradnje solarnih panela na zgradu Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije dobila je osječka tvrtka Svijet solara. Njihova je ponuda bila najkvalitetnija, pa je direktor Svijeta solara, Tomislav Trtanj, u Čakovcu potpisao ugovor o izvođenju radova s ravnateljicom Zavoda, dr. Marinom Payerl-Pal.

Svijet solara je tvrtka specijalizirana za projektiranje i postavljanje solarnih elektrana na sve vrste ravnih i kosih krovova, na industrijskim objektima, zgradama javnih institucija i obiteljskim kućama, te za solarne elektrane koje se postavljaju na ledine uz industrijske pogone ili poljoprivredne površine. Rade precizne troškovnike, izračune potrebne snage i individualizirana tehnička rješenja temeljem kojih si investitori u konačnici, nakon ugradnje, podižu vrijednost nekretnine. Najveći broj njihovih klijenata odlučuje se ugovarati uslugu po principu “ključ u ruke”.

– Imamo veliko iskustvo s ovakvom vrstom krovova. Ugradili smo već više desetaka tako zahtjevnih elektrana i mislim da su nas upravo zbog toga prepoznali i kod odabira za ovaj posao. Projekt ovdje podrazumijeva ugradnju suvremenog sustava fotonaponske elektrane jer imaju dizalice topline za koje je potreban priključak na solarne panele. Vjerujem kako ćemo posao obaviti bez poteškoća – rekao je direktor Trtanj.

Na zgradi Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije ugradit će solarne ćelije vrijedne nešto više od 51.000 eura zahvaljujući kojima će postići dodatne uštede na potrošnji energije i pridonijeti smanjenju onečišćenja okoliša.

Foto: Međimurska županija

Uz javno gradsko sportsko igralište, točnije uz ono za odbojku na pijesku kod retfalačkog Žutog naselja postavljena je masivna drvena garnitura za sjedenje, odnosno stol i dvije klupe. Već izdaleka se vidi da je konstrukcija popustila jer je netko izvukao donju gredu s jedne strane pa je jedna klupa nakrivljena, a nagnut je i stol. Dakle, garnitura nije ispravna za sjedenje, a i stol zapravo u ovakvom stanju ne služi ničemu.

Ipak, najopasnije je što iz površine za sjedenje i površine stola vire dugački i debeli čavli, odnosno vijci kojima je očigledno bila učvršćena konstrukcija. Ostali su uglavnom izvađeni, ali ovih nekoliko preostalih su očito zapeli i sad tako stoje i čekaju da se netko ozbiljnije ozlijedi ako bude pokušavao sjesti ili da slučajno ondje nalete djeca u igri.

Ako je ovo nekada i bilo mjesto za predah ili praćenje nekakvog odbojkaškog susreta, sada definitivno više ne služi ničemu. I s obzirom u kakvom je stanju – konstrukciju bi trebalo popraviti ili ju jednostavno ukloniti iz javnog prostora. Naravno, prije svega treba ukloniti čavle jer bi netko ovdje mogao ozbiljno stradati.

Foto: Komarilos