Osječki gradski vijećnici političke platforme Možemo – Katarina Kruhonja i Boris Kiš pismeno su se obratili redakciji Komarilosa „Zahtjevom za ispravkom objavljene informacije“, odnosno prethodno objavljenoga članka „ŠUMA U GLAVAMA Gdje bismo bili danas da smo se bunili protiv mosta, obilaznice i Sjenjaka“ o kojemu građani već danima raspravljaju na društvenim mrežama. Njihov „Ispravak“ donosimo u cijelosti:

„U članku pod naslovom “ŠUMA U GLAVAMA; Gdje bismo bili danas da smo se bunili protiv mosta, obilaznice ili Sjenjaka”, objavljenom dana 12. lipnja 2025. godine na internetskom portalu Komarilos iznesene su netočne, nepotpune i neprovjerene informacije vezane za inicijativu građana i vijećnika političke platforme Možemo! pod nazivom STOP BETONIZACIJI – ZA ZELENI PAMPAS – ZA DRAVU KOJA ŽIVI.

Navedena inicijativa traži novelaciju (djelomičnu izmjenu) zahvata “Uređenje obaloutvrde na d.o. rijeke Drave od rkm 22+300 do rkm 23+300 i nasipa Višnjevac Osijek, Osječko-baranjska županija” na kratkim dionicama Neptun i Stadion koje uključuju dio obale poznat kao Pampas. Ne odnosi se na dionicu nasipa Višnjevac Osijek.

Inicijativa nije protiv uređenja tog dijela desne obale Drave i njenog povezivanja s postojećom šetnicom. Naprotiv! Zalažemo se za uređenje obale i uskog priobalnog pojasa ali bez nepotrebne i štetne betonizacije.

Dakle, podržavamo da se osigura stabilnost obale i zaštiti od erozije, da se otvori pješački prilaz obali, napravi pješačka staza i spoji s postojećom šetnicom, uredi vidikovac/prostor za odmor i rekreaciju i osigura pristup za porinuće brodica. Svi navedeni zahvati trebaju biti izvedeni sa što manje intervencija i to prikladnim krajobrazno hidrotehničkim zahvatima.

Umjesto betona se uvodi kombinirani sustav prirodnih i poluprirodnih materijala u svrhu čuvanja prirodnog krajobraza, smanjenja stupnja betonizacije i povećanja funkcionalne, estetske i ekološke vrijednosti prostora uz rijeku Dravu. Time bi građani i gosti Osijeka umjesto vruće betonske zone koje se iz zdravstvenih razloga mora kloniti (od 854 europska grada Osijek ima najveću stopu smrtnosti od klimatskih promjena, The Lancet 2023.) dobili bismo ugodno, osvježavajuće mjesto za odmor, rekreaciju i povezivanje s prirodom. Za Osječane Pampas ima baš takvu tradiciju koju valja sačuvati i njegovati.

Peticija STOP BETONIZACIJI – ZA ZELENI PAMPAS ima više od 1000 potpisa, koja pokazuje kakav Pampas građani žele.

Zahvat koji tražimo novelacijom projekta je doprinos RAZVOJU koji je održiv, ekološki osjetljiv i pridonosi otpornosti na klimatske promjene što su sadašnji standardi ugrađeni u strateške dokumente, smjernice i direktive EU i HR i Grada Osijeka, a Hrvatske vode su uključene u veliki međunarodni projekt Drava LIVE.

Usporavanje projekta radi takvog temeljnog preokreta prema održivom razvoju koji pridonosi otpornosti na klimatske promjeni je najmanje što bismo svi trebali prihvatiti, No, valja znati da se to moglo izbjeći da su Hrvatske vode i Grad Osijek reagirali kada su brojni građani, neke građanske inicijative, stručnjaci i vijećnici MOŽEMO! na javnoj raspravi projekta 2022. predlagali isto.

Živimo u vremenu brzih klimatskih promjena koje već utječu na naš život. Prilagodba i otpornost jako ovise o društvenoj povezanosti, povjerenju i solidarnosti. Zato ne želimo da uređenje obale Pampasa postane mjesto razdora i polarizacije u našoj zajednici, nego mjesto dijaloga koji vodi zajedničkom tlu i okupljajućoj viziji. Pozivamo Hrvatske vode, Grad Osijek i gradonačelnika, predstavnike OBŽ, građanskih inicijativa, struke, građane i novinare na skori dijaloški forum koji pripremamo.“

Foto: Komarilos

Iz današnje perspektive stvarno je, u najmanju ruku, tužno što u Osijeku nitko nije prigovorio kad se 1965. u gradskom Urbanističkom planu (u izvedbenoj varijanti) prvi puta spomenula gradnja novog naselja na livadi na kojoj je kasnije niknuo Sjenjak. Bila je to, dakle, livada. Bile su tu neke konjušnice. Bilo je predivno, sve lijepo zeleno, pregršt prostora za odmor i razonodu, i bila je to velika potencijalna zelena oaza u kojoj je umjesto naselja bilo moguće urediti veliki park, postaviti klupe za odmor, eventualno investirati u kakvo boćalište na prirodnoj podlozi i možda posaditi još stabala. Ali ne, od 1971., pa na dalje ovdje su Osječani počeli useljavati u prostrane stanove u novim velikim zgradama i praktički je kvart nadograđivan gotovo do kraja osamdesetih godina. Poslije su tu napravili i osnovnu školu i dječji vrtić i robnu kuću i asfaltirali su nekakvo šetalište i napravili (za to vrijeme velika i komotna) parkirališta i igrališta, sportske terene i nizove malih parkova. Užas. Grozno. Sve to samo zato što se nitko nije usprotivio. Livada je propala, prostor je urbaniziran i zauvijek izgubljen.

PROMENADA OD 1967. Zatim, vidite što se svojedobno dogodilo s dravskom obalom. Nažalost u gradu nije bilo nikakve organizirane snage koja je mogla prigovoriti ili organizirati građanski otpor kad je 1967. krenulo uređenje šetnice uz Dravu na području Gornjeg grada. Tadašnji su urbanisti uspjeli prevariti javnost i kroz upravljačke strukture provući plan temeljem kojega su na gornjogradskoj dionici uz rijeku zbog izgradnje nove obaloutvrde i šetnice posječene stoljetne platane u nizu, a onda su tu beskrupulozno posadili lipe i postavili žardinijere koje su napunili cvijećem i ukrasnim biljem. Tragično. Osijek je tada dobio jednu od najljepših riječnih šetnica u ovom dijelu Europe i osnovni motiv svih gradskih razglednica. Promendu smo ponosno pokazivali svima, pa čak i mnogo prije nego što je prošle godine na isti način obaloutvrdom spojen Donji i Gornji grad. Naravno, sve je to bezveze jer smo tu mogli imati prirodnu riječnu obalu i prilikom poplava mogli smo na području cijelog današnjeg Perivoja kralja Tomislava, pa sve do Gornjodravske obale (možda i do Trga Ante Starčevića) uživati u izlijevanju rijeke te gacati u vodi do koljena ili do struka. Bilo bi to prekrasno, prirodno, urbano, a i vjerojatno bismo razvili i nekakvu dodatnu otpornost spram uboda komaraca. Nažalost, već sedamdesetih godina imali smo tu neku promenadu i do danas se bezveze tu šetamo, guramo djecu u kolicima, rolamo i vozimo biciklima. Gore ne može.

LUKOBRAN IZ 1897. Ili pazite ovo, još ranije, negdje 1897. i 1898. netko je sramotno odlučio i što je još gore uspio je provesti plan da se u središtu grada na Dravi izgradi lukobran buduće Zimske luke. Strašno je što se tom planu i tim radovima tada nitko nije usprotivio. Užas. U središtu grada dobili smo tada prekrasnu lučicu za mala plovila zaštićenu od riječne struje. Bio je to arhitektnonski osmijeh na licu središta grada. Ovdje se počeo razvijati i moto-nautički segment društvene ponude, odigravale su se vaterpolo utakmice, a nakon postavljanja javne rasvjete građani su češće ljeti uvečer provodili vrijeme uz Dravu. Strahota. Svih godina od tada do danas ovdje je povremeno i svakodnevno uživao toliki broj građana da je to naprosto za pobljuvati se.

PJEŠAČKI MOST 1981. Ili most. Da, most. Zamislite tu grozotu kad je 1981. izgrađen pješački most preko Drave (tada Most mladosti). Užasne količine betona i čelika ugrađene su u taj vitki simbol koji je praktički preko noći spojio središte grada s Tvrđavicom. Nevjerojatno da je to netko odobrio i još nevjerojatnije da građani nisu ustali i porušili ograde oko gradilišta mosta i bagere pobacali u Dravu. Sramota. A mogli smo do danas lijepo sjediti na desnoj obali i čeznutljivo gledati na drugu stranu. Eventualno, ako tko ima čamac mogao je, tu i tamo, nekoga provozati po rijeci i tako omogućiti uživanje s vjetrom u kosi. A ako nam je i trebao neki prijelaz onda su mogli možda na tom dijelu izgraditi još jednu kompu. S tim barem imamo iskustva. Osim toga, kompe su jeftinije, plove i prebacuju ljude s jedne na drugu stranu rijeke koristeći isključivo pogon riječnih struja. Čisto, prirodno i efikasno. A ne ovako. Most tu stoji i može se koristiti i danju i noću, kao da ga netko uopće i koristi noću, a ako ga i koriste koliko ih je zapravo koji to rade? Svi su oni mogli dočekati jutro i kompu. Zar ne? Uglavnom, most tu bezveze stoji i priječi pogled na prirodu. Djeca su nam prisiljena gledati u betonsku konstrukciju. Sramotno.

KOPIKA 1976. Onda kupalište Copacabana! Pa tko je došao na tu užasno glupu ideju da se na dravskoj obali nasuprot Tvrđi izbuše rupe i naprave bazeni koje je ljeti svakodnevno posjećivalo i 20.000 građana?! Potpuna bedastoća. Umjesto dječjeg, mješovitog, dubokog plivačkog i poluolimpijskog bazena sa svlačionicama, uređenim sunčalištima, sportskim terenima i dječjim igralištima, razglasom, dravskim kupalištem, spasilačkim ekipama, restoranom, organiziranim i čuvanim parkiralištima za bicikle pokraj istočnog i zapadnog ulaza – ovdje bi bilo bolje kupati se u prirodnim blatnim rupama s vodom, zapravo u barama sa žabama zaostalim poslije poplava, kao u Kopačkom ritu. To bi svakako bilo zdravije i prirodnije nego kupanje u urednim bazenima okruženima nogoperima. Kopika je konture po kojima se proslavila u osamdesetima dobila još 1976., a nakon što je izgrađen i pješački most posjeta je eksplodirala i to samo zato što nitko nije imao hrabrosti usprotiviti se ideji da građani tijekom ljetnog razdoblja preko dva mosta dolaze na lijevu obalu u veliki rekreacijski kompleks. A moglo nam je biti lijepo u blatu, mogli smo se lijepo kaljužati, i sanjati neki bolji Osijek. Mogli smo gubiti vrijeme, ali nas je netko prevario i stvorio preduvjete za vrhunsku urbanu rekreaciju. Nažalost, nije bilo budnih koji su to mogli spriječiti. Zamislite, u bazene su lijepili keramičke pločice, kupalište je imalo i tuševe. Sve gore od gorega.

OBILAZNICA 1973. – 1989. Ili, recimo, Južna obilaznica (do danas proširena za još dvije prometne trake i nazvana Obilaznicom 106. brigade ZNG RH) – pa tko je, molim vas lijepo, te 1973. dopustio da krene gradnja tada dvotračne ceste kako bi se na vrijeme stvorili preduvjeti za rasterećivanje gradskih prometnica od sve većeg broja automobila?! Pa kome su tada uopće trebali automobili? Zar nije bilo u gradu pametnijih investicija od trošenja novca u tolike količine asfalta kojima su prekrivali prekrasne zelene površine u južnoj okolici Osijeka, te divne livade u kojima su milijarde komaraca vrijedno uređivale svoja staništa? Šteta što onda među nama nije bilo građana koji će ustati, pokazati prstom, hrabro progovoriti, pokrenuti peticiju, motivirati i druge da gledaju u budućnost i da zaštite način života koji živimo, da nas praktično konzerviraju i omoguće nam lijepu starost u kojoj uživamo umorni od spoznaje da smo sami sebi dovoljni i da nas boli ona stvar za sve što dolazi poslije nas.

TRAMVAJI OD 1883. Ili, recimo, tramvaji. Pa možete li uopće zamisliti koliko bi nam život u Osijeku bio jednostavniji da 1883. nije ovdje osnovano Društvo za izgradnju konjske željeznice, i da im Gradska uprava tada nije dala koncesiju za izgradnju i organizaciju javnog prijevoza? I da nisu bili brzi, pa već iduće godine dovršili posao i krenuli s tramvajskim prijevozom. I da onda nisu 1926. obavili elektrifikaciju i pokrenuli električni tramvaj. Zamislite, oni su išli spajati različite dijelove grada prugom! Strahota. A građani su mogli lijepo pješice gdje god su htjeli, ali ne, morali su ugrađivati te glupe metalne tračnice. I što je najgore, nije bilo nikoga da te njihove glupe planove osujeti nego imamo kontinuirane probleme do dana današnjeg kad se zbog tramvaja iznova proširuje i elektrificira mreža tračnica, uređuju cijele ulice, stalno izgrađuju nove tramvajske stanice, dolaze sve noviji i udobniji tramvaji i generalno se u Osijeku pravi gužva jer tijekom radova na tramvajskoj infrastrukturi vozači automobila moraju povremeno biti inkomodirani unutar privremenih prometnih regulativa. Užas jedan da više od 140 godina u Osijeku imamo čist, ekološki prihvatljiv i dobro organiziran javni prijevoz zahvaljujući kojemu su stotine tisuća osmoškolaca, srednjoškolaca, studenata, radnika i umirovljenika tijekom tog razdoblja učili, proizvodili, gradili grad i u njemu uživali. A da se nitko tome nije organizirano usprotivio. Jer da jest – sve je to moglo biti puno bolje, ljudi bi pješačili ljeti i zimi, bili bi zdraviji i imali bi snažnije noge. A da uopće ne govorimo o tome koliko kvadrata lijepih zelenih površina je do danas pretrasirano odurnom suvremenom tramvajskom prugom. Svatko normalan se može samo sramiti kad vidi kako se kod nas razvija i osuvremenjuje infrastruktura gradskog prijevoza. I još svi gledaju u nas zbog toga, i uzimaju nas za primjer. Dno.

RETFALAČKI BENT Ili još bolje, dajte molim vas, pa tko je svojedobno odlučio praviti visoki zaštitni bent uz Dravu, odnosno nasip koji je cijelu Retfalu štitio od poplava? Tko je to uopće dopustio? Tamo je zbog tih radova stradala silna flora, a bome i fauna, a zašto? Zato da rijeka ne bi nekome ulazila u dvorište ili plavila podrume, ma dajte molim vas! Pa kakvi su to bili glupi i izmišljeni problemi, na par dana godišnje da se malo natopi imovina, da se zapravo ispere i da ljudi održavaju higijenu. Umjesto toga, imali smo tu, jel, kojekakve sumnjive investicije, netko je tu radio i zaradio, jel, a kao zaštitili su opće dobro, javno dobro… Gradili su na Pampasu u Retfali moderno strelište i hipodrom… Ma kome je to trebalo, a lijepo smo tu mogli gacati u vodi. Ma dajte.

Ekipa iz Možemo želi mijenjati projekt nastavka promenade uz Dravu, kroz Retfalu do Višnjevca

ŠUMA U GLAVI I sad, končno, evo nas i kod te građanske (ili vijećničke) inicijative da se spriječi gradnja nastavka promenade, odnosno šetnice uz Dravu od MNK Neptun, pa kroz Retfalu dalje do Višnjevca i Josipovca. Velika većina građana koja živi u tim dijelovima grada vjerojatno jedva čeka moderno utvrđenu obalu, nove hortikulturne komplekse, šetnice s javnom rasvjetom, odmorišta, izletišta, biciklističke staze, restauraciju toka Stare Drave i općenito modernu infrastrukturu za urbani predah i rekreaciju te smanjenje površina koje su trenutno samo staništa komaraca. No, s druge strane ima građana koji žive u gradu, a žele živjeti u šumi. I sad bi svi ostali trebali biti njihovi taoci. A šuma je zapravo u glavama.

Foto: Komarilos

Danas je oko podneva iz Žito grupe objavljeno kako dijelom njihova poslovnog sustava postaje osječka Mesna industrija Ravlić. Ukratko, Žito je kupilo Ravlića. Na taj je način završena neizvjesna situacija o kojoj se tijekom zadnjih nekoliko godina moglo čuti od gotovo svakog mesara iza pulta Ravlićevih mesnica jer, unatoč lokalnoj snazi brenda, tradicionalnom povjerenju potrošača i hvaljenoj kvaliteti svježeg mesa i prerađevina u ponudi – nije bila tajna da je Mesna industrija Ravlić imala problema s likvidnošću. Upravo na tu činjenicu u objavi za javnost referiraju se i iz Uprave Žita.

– Žito grupa će Mesnoj industriji Ravlić donijeti sigurnost, obrtna sredstva za rad i daljnje širenje poslovanja. S druge strane, kroz Mesnu industriju Ravlić osigurat će se potpuna vertikalna integracija od polja do stola – rekao je Mato Božić, član Uprave Žita zadužen za poljoprivredu.

Vrijedna osječka obitelj Ravlić ovaj je posao razvijala kroz tri generacije, od ugostitelja do mesne industrije, tijekom zadnjih 65 godina. Osječani ih pamte po restoranu Plavi podrum koji je s radom krenuo šezdesetih godina prošloga stoljeća u Čvrsničkoj ulici u Retfali. Brzo su postali nadaleko poznati po ponudi pečene janjetine, a zbog kvalitete i kontrole proizvoda su se vrlo rano odlučili i na minimalni uzgoj janjaca kako bi u restoranu nudili meso iz vlastite proizvodnje. A onda su iz istog razloga, nakon nekog vremena, u obližnjim Petrijevcima otvorili i klaonicu čija je primarna svrha također bila osigurati meso za ponudu restorana.

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina pečena janjetina iz Plavog podruma je na vrhuncu slave, naročito među osječkim gospodarstvenicima i političarima. Svatko tko je držao do sebe goste je na ručkove i večere vodio kod njih u Čvrsničku. Stoga, paralelno uz restoran u drugoj generaciji obitelji počinju razvijati i vlastiti brend mesnica Ravlić te trasiraju razvoj današnje mesne industrije koja se širi izgradnjom velikih pogona u Petrijevcima i širenjem vlastite maloprodajne i veleprodajne mreže.

Prvu ozbiljnu krizu u upravljanju sustavom doživljavaju, nažalost, u drugoj polovici 2011. kada je u prometnoj nesreći poginuo član njihove šire obitelji koji je do tada menadžerski ovladao sustavom u razvoju i uz potporu vlasnika izvršno radio na pretvaranju obiteljskog poduzeća u relevantnu mesnu industriju. U narednim godinama tvrtka više ili manje uspješno brodi razvojem proizvodnje i distribucijske mreže. No, od 2020., naročito nakon završetka epidemije bolesti Covid 19, u javnost sve češće izlaze podaci iz kojih je vidljivo da uprava poduzeća traži strateškog partnera. Jedno vrijeme od mesara na pultovima se moglo čuti kako su aktualni pregovori s mesnom industrijom Pivac, ali je sad objavljeno strateško partnerstvo sa Žitom.

– Svojom financijskom snagom i poslovnim modelom, Žito grupa će, uvjereni smo, na najbrži način dovesti do nove ere razvoja i rasta našeg poslovanja – u objavi za medije je danas rekao Mario Ravlić, treća generacija obitelji i današnji predsjednik Uprave Mesne industrije Ravlić.

U prigodnoj objavi spominje se još kako MI Ravlić ovoga trenutka diljem Hrvatske ima 30 prodavaonica/poslovnica te da je njihovo meso kroz veleprodajne kanale plasirano u većinu trgovačkih lanaca u maloprodaji. Dodatno, iz Žita najavljuju da će zahvaljujući značajnim ulaganjima u MI Ravlić svoj godišnji uzgoj od 175.000 tovljenih svinja u novom investicijskom ciklusu povećati za dodatnih 90.000 svinja.

U svakom slučaju, današnjom poslovnom objavom službeno je završena priča o poslovnom razvoju jedne obiteljske tvrtke i promovirano je povećanje kapaciteta i nova efikasnost tvornice te zaštita radnih mjesta. Također, istaknuto je da će MI Ravlić zadržati svoje ime i brand te da je za konačni dovršetak transakcije potrebno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Foto: Press materijal Žito grupe

Nedavno su krenuli radovi na obnovi putničkog terminala osječke Zračne luke, ali nitko nije očekivao da će, dok traju građevinski zahvati, putnici biti tretirani na način koji je u najmanju ruku ponižavajući. Osim toga, nigdje nije adekvatno najavljeno i objašnjeno s kakvim će se novitetima posjetitelji koji avionima stižu u grad susretati na našemu aerodromu. Naravno, nitko očigledno nije poveo računa ni o tome da je prvi doticaj s organizacijom zračne luke zapravo i prvi kontakt s našim gradom, a u nekim slučajevima i s našom državom.

Sudeći prema pismu koje smo dobili od putnika što su u Osijek sletjeli prošle subote, prva iskustva o Osijeku i Hrvatskoj ovdje nisu mogla pasti niže. Sva sreća da su autori pisma zapravo hrvatski putnici, odnosno Osječani, pa su njihova razočaranja primarno ispisana iz razloga da ih što prije popravimo i prestanemo se sramotiti. Evo što su nam javili:

„U sobotu 07.06. smo sletjeli iz Londona na osječki aerodrom.Vrijeme radnje oko 16.45 sati. Mislim da je bilo preko 30 stupnjeva. Uglavnom, carinska kontrola je bila prespora. Živi užas. Kao da na aerodrom slijeće 10 aviona dnevno. Vidi se da je započeta najavljena rekonstrukcija i da je to razlog što je kontrola obavljena vani na 30 stupnjeva… ali… Oko nas su hodali ljudi s toki-vokijima, barem trojica… Nitko, ama baš nitko se nije sjetio reći da se aerodrom renovira. Ili da su rekli „Oprostite na čekanju“ ili „Hvala za strpljenje“. Da se razumijemo, avion je bio PUN, bilo je navijača za skorašnju utakmicu u Osijeku. Meni, a i drugim Osječanima je bilo neugodno. Naglas smo komentirali svi da selo nikako ne može iz grada. Radila su dva šaltera. Iskreno, koristim Zračnu luku Osijek dosta i super što će se obnoviti… ali me zanima kao korisnika da li će to od sada pa nadalje biti ovako… da ćemo čekati na 30 stupnjeva ili na kiši kontrolu… da se neće pojačati broj ljudi na šalterima? Ljudi moji, Osijek je GRAD. Ajmo se pobrinuti da dočekamo sve koji dolaze pristojno i s poštovanjem. U ponedjeljak igra Hrvatska reprezentacija u Osijeku… Ostavimo dojam da smo Grad, a ne neka selendra u kojoj se ne zna reći „Oprosti“ i „Hvala“.“

Foto: Građani Komarilosi

Radovi na izgradnji novog Kauflanda u Retfali napreduju, pa su ovih dana podignute betonske konstrukcije ovog trgovačkog centra, koji će osim na Jugu 2 imati svoju trgovinu i na zapadu grada.

Uz Lidl, Plodine Emmezetu, Retail park i Portanovu, Retfala će biti prava trgovačka meka u gradu. A prema najavama, u blizini bi uskoro trebala započeti i gradnja još jednog Eurospina u gradu, i to uz Plodine.

Rušenje pogona nekadašnje Tvornice trikotaže Mara započelo je u prosincu prošle godine, te se odmah krenulo u izgradnju novog centra. Iako nema službenih informacija kada će retfalački Kaufland otvoriti svoja vrata, sudeći prema radovima to će zasigurno biti do kraja godine.

Foto: Komarilos