Iz današnje perspektive stvarno je, u najmanju ruku, tužno što u Osijeku nitko nije prigovorio kad se 1965. u gradskom Urbanističkom planu (u izvedbenoj varijanti) prvi puta spomenula gradnja novog naselja na livadi na kojoj je kasnije niknuo Sjenjak. Bila je to, dakle, livada. Bile su tu neke konjušnice. Bilo je predivno, sve lijepo zeleno, pregršt prostora za odmor i razonodu, i bila je to velika potencijalna zelena oaza u kojoj je umjesto naselja bilo moguće urediti veliki park, postaviti klupe za odmor, eventualno investirati u kakvo boćalište na prirodnoj podlozi i možda posaditi još stabala. Ali ne, od 1971., pa na dalje ovdje su Osječani počeli useljavati u prostrane stanove u novim velikim zgradama i praktički je kvart nadograđivan gotovo do kraja osamdesetih godina. Poslije su tu napravili i osnovnu školu i dječji vrtić i robnu kuću i asfaltirali su nekakvo šetalište i napravili (za to vrijeme velika i komotna) parkirališta i igrališta, sportske terene i nizove malih parkova. Užas. Grozno. Sve to samo zato što se nitko nije usprotivio. Livada je propala, prostor je urbaniziran i zauvijek izgubljen.

PROMENADA OD 1967. Zatim, vidite što se svojedobno dogodilo s dravskom obalom. Nažalost u gradu nije bilo nikakve organizirane snage koja je mogla prigovoriti ili organizirati građanski otpor kad je 1967. krenulo uređenje šetnice uz Dravu na području Gornjeg grada. Tadašnji su urbanisti uspjeli prevariti javnost i kroz upravljačke strukture provući plan temeljem kojega su na gornjogradskoj dionici uz rijeku zbog izgradnje nove obaloutvrde i šetnice posječene stoljetne platane u nizu, a onda su tu beskrupulozno posadili lipe i postavili žardinijere koje su napunili cvijećem i ukrasnim biljem. Tragično. Osijek je tada dobio jednu od najljepših riječnih šetnica u ovom dijelu Europe i osnovni motiv svih gradskih razglednica. Promendu smo ponosno pokazivali svima, pa čak i mnogo prije nego što je prošle godine na isti način obaloutvrdom spojen Donji i Gornji grad. Naravno, sve je to bezveze jer smo tu mogli imati prirodnu riječnu obalu i prilikom poplava mogli smo na području cijelog današnjeg Perivoja kralja Tomislava, pa sve do Gornjodravske obale (možda i do Trga Ante Starčevića) uživati u izlijevanju rijeke te gacati u vodi do koljena ili do struka. Bilo bi to prekrasno, prirodno, urbano, a i vjerojatno bismo razvili i nekakvu dodatnu otpornost spram uboda komaraca. Nažalost, već sedamdesetih godina imali smo tu neku promenadu i do danas se bezveze tu šetamo, guramo djecu u kolicima, rolamo i vozimo biciklima. Gore ne može.

LUKOBRAN IZ 1897. Ili pazite ovo, još ranije, negdje 1897. i 1898. netko je sramotno odlučio i što je još gore uspio je provesti plan da se u središtu grada na Dravi izgradi lukobran buduće Zimske luke. Strašno je što se tom planu i tim radovima tada nitko nije usprotivio. Užas. U središtu grada dobili smo tada prekrasnu lučicu za mala plovila zaštićenu od riječne struje. Bio je to arhitektnonski osmijeh na licu središta grada. Ovdje se počeo razvijati i moto-nautički segment društvene ponude, odigravale su se vaterpolo utakmice, a nakon postavljanja javne rasvjete građani su češće ljeti uvečer provodili vrijeme uz Dravu. Strahota. Svih godina od tada do danas ovdje je povremeno i svakodnevno uživao toliki broj građana da je to naprosto za pobljuvati se.

PJEŠAČKI MOST 1981. Ili most. Da, most. Zamislite tu grozotu kad je 1981. izgrađen pješački most preko Drave (tada Most mladosti). Užasne količine betona i čelika ugrađene su u taj vitki simbol koji je praktički preko noći spojio središte grada s Tvrđavicom. Nevjerojatno da je to netko odobrio i još nevjerojatnije da građani nisu ustali i porušili ograde oko gradilišta mosta i bagere pobacali u Dravu. Sramota. A mogli smo do danas lijepo sjediti na desnoj obali i čeznutljivo gledati na drugu stranu. Eventualno, ako tko ima čamac mogao je, tu i tamo, nekoga provozati po rijeci i tako omogućiti uživanje s vjetrom u kosi. A ako nam je i trebao neki prijelaz onda su mogli možda na tom dijelu izgraditi još jednu kompu. S tim barem imamo iskustva. Osim toga, kompe su jeftinije, plove i prebacuju ljude s jedne na drugu stranu rijeke koristeći isključivo pogon riječnih struja. Čisto, prirodno i efikasno. A ne ovako. Most tu stoji i može se koristiti i danju i noću, kao da ga netko uopće i koristi noću, a ako ga i koriste koliko ih je zapravo koji to rade? Svi su oni mogli dočekati jutro i kompu. Zar ne? Uglavnom, most tu bezveze stoji i priječi pogled na prirodu. Djeca su nam prisiljena gledati u betonsku konstrukciju. Sramotno.

KOPIKA 1976. Onda kupalište Copacabana! Pa tko je došao na tu užasno glupu ideju da se na dravskoj obali nasuprot Tvrđi izbuše rupe i naprave bazeni koje je ljeti svakodnevno posjećivalo i 20.000 građana?! Potpuna bedastoća. Umjesto dječjeg, mješovitog, dubokog plivačkog i poluolimpijskog bazena sa svlačionicama, uređenim sunčalištima, sportskim terenima i dječjim igralištima, razglasom, dravskim kupalištem, spasilačkim ekipama, restoranom, organiziranim i čuvanim parkiralištima za bicikle pokraj istočnog i zapadnog ulaza – ovdje bi bilo bolje kupati se u prirodnim blatnim rupama s vodom, zapravo u barama sa žabama zaostalim poslije poplava, kao u Kopačkom ritu. To bi svakako bilo zdravije i prirodnije nego kupanje u urednim bazenima okruženima nogoperima. Kopika je konture po kojima se proslavila u osamdesetima dobila još 1976., a nakon što je izgrađen i pješački most posjeta je eksplodirala i to samo zato što nitko nije imao hrabrosti usprotiviti se ideji da građani tijekom ljetnog razdoblja preko dva mosta dolaze na lijevu obalu u veliki rekreacijski kompleks. A moglo nam je biti lijepo u blatu, mogli smo se lijepo kaljužati, i sanjati neki bolji Osijek. Mogli smo gubiti vrijeme, ali nas je netko prevario i stvorio preduvjete za vrhunsku urbanu rekreaciju. Nažalost, nije bilo budnih koji su to mogli spriječiti. Zamislite, u bazene su lijepili keramičke pločice, kupalište je imalo i tuševe. Sve gore od gorega.

OBILAZNICA 1973. – 1989. Ili, recimo, Južna obilaznica (do danas proširena za još dvije prometne trake i nazvana Obilaznicom 106. brigade ZNG RH) – pa tko je, molim vas lijepo, te 1973. dopustio da krene gradnja tada dvotračne ceste kako bi se na vrijeme stvorili preduvjeti za rasterećivanje gradskih prometnica od sve većeg broja automobila?! Pa kome su tada uopće trebali automobili? Zar nije bilo u gradu pametnijih investicija od trošenja novca u tolike količine asfalta kojima su prekrivali prekrasne zelene površine u južnoj okolici Osijeka, te divne livade u kojima su milijarde komaraca vrijedno uređivale svoja staništa? Šteta što onda među nama nije bilo građana koji će ustati, pokazati prstom, hrabro progovoriti, pokrenuti peticiju, motivirati i druge da gledaju u budućnost i da zaštite način života koji živimo, da nas praktično konzerviraju i omoguće nam lijepu starost u kojoj uživamo umorni od spoznaje da smo sami sebi dovoljni i da nas boli ona stvar za sve što dolazi poslije nas.

TRAMVAJI OD 1883. Ili, recimo, tramvaji. Pa možete li uopće zamisliti koliko bi nam život u Osijeku bio jednostavniji da 1883. nije ovdje osnovano Društvo za izgradnju konjske željeznice, i da im Gradska uprava tada nije dala koncesiju za izgradnju i organizaciju javnog prijevoza? I da nisu bili brzi, pa već iduće godine dovršili posao i krenuli s tramvajskim prijevozom. I da onda nisu 1926. obavili elektrifikaciju i pokrenuli električni tramvaj. Zamislite, oni su išli spajati različite dijelove grada prugom! Strahota. A građani su mogli lijepo pješice gdje god su htjeli, ali ne, morali su ugrađivati te glupe metalne tračnice. I što je najgore, nije bilo nikoga da te njihove glupe planove osujeti nego imamo kontinuirane probleme do dana današnjeg kad se zbog tramvaja iznova proširuje i elektrificira mreža tračnica, uređuju cijele ulice, stalno izgrađuju nove tramvajske stanice, dolaze sve noviji i udobniji tramvaji i generalno se u Osijeku pravi gužva jer tijekom radova na tramvajskoj infrastrukturi vozači automobila moraju povremeno biti inkomodirani unutar privremenih prometnih regulativa. Užas jedan da više od 140 godina u Osijeku imamo čist, ekološki prihvatljiv i dobro organiziran javni prijevoz zahvaljujući kojemu su stotine tisuća osmoškolaca, srednjoškolaca, studenata, radnika i umirovljenika tijekom tog razdoblja učili, proizvodili, gradili grad i u njemu uživali. A da se nitko tome nije organizirano usprotivio. Jer da jest – sve je to moglo biti puno bolje, ljudi bi pješačili ljeti i zimi, bili bi zdraviji i imali bi snažnije noge. A da uopće ne govorimo o tome koliko kvadrata lijepih zelenih površina je do danas pretrasirano odurnom suvremenom tramvajskom prugom. Svatko normalan se može samo sramiti kad vidi kako se kod nas razvija i osuvremenjuje infrastruktura gradskog prijevoza. I još svi gledaju u nas zbog toga, i uzimaju nas za primjer. Dno.

RETFALAČKI BENT Ili još bolje, dajte molim vas, pa tko je svojedobno odlučio praviti visoki zaštitni bent uz Dravu, odnosno nasip koji je cijelu Retfalu zaštitio od poplava? Tko je to uopće dopustio? Tamo je zbog tih radova stradala silna flora, a bome i fauna, a zašto? Zato da rijeka ne bi nekome ulazila u dvorište ili plavila podrume, ma dajte molim vas! Pa kakvi su to bili glupi i izmišljeni problemi, na par dana godišnje da se malo natopi imovina, da se zapravo ispere i da ljudi održavaju higijenu. Umjesto toga, imali smo tu, jel, kojekakve sumnjive investicije, netko je tu radio i zaradio, jel, a kao zaštitili su opće dobro, javno dobro… Gradili su na Pampasu u Retfali moderno strelište i hipodrom… Ma kome je to trebalo, a lijepo smo tu mogli gacati u vodi. Ma dajte.

Ekipa iz Možemo želi mijenjati projekt nastavka promenade uz Dravu, kroz Retfalu do Višnjevca

ŠUMA U GLAVI I sad, končno, evo nas i kod te građanske (ili vijećničke) inicijative da se spriječi gradnja nastavka promenade, odnosno šetnice uz Dravu od MNK Neptun, pa kroz Retfalu dalje do Višnjevca i Josipovca. Velika većina građana koja živi u tim dijelovima grada vjerojatno jedva čeka moderno utvrđenu obalu, nove hortikulturne komplekse, šetnice s javnom rasvjetom, odmorišta, izletišta, biciklističke staze, restauraciju toka Stare Drave i općenito modernu infrastrukturu za urbani predah i rekreaciju te smanjenje površina koje su trenutno samo staništa komaraca. No, s druge strane ima građana koji žive u gradu, a žele živjeti u šumi. I sad bi svi ostali trebali biti njihovi taoci. A šuma je zapravo u glavama.

Foto: Komarilos