Lege
ALJOŠA VOJNOVIĆ Bilo je teško odlaziti iz NK Osijek, bio sam klinac i nisam išao u Real Madrid
Nekada vrstan nogometaš, danas stručni TV komentator, a znamo ga i kao kuma Wineosa
Među najomiljenije nogometaše NK Osijeka stalni posjetitelji utakmica u Gradskom vrtu svakako će ubrojiti Aljošu Vojnovića, fantazista poniklog u osječkoj nogometnoj školi, čiji je doprinos uspjesima matičnoga kluba trajno upamćen u navijačkom miljeu.
Međutim, taj danas 38-godišnji intelektualac koji živi i radi u Zagrebu, prometnuo se u istinsku gradsku ikonu. Poslije uspješne nogometne karijere postao je prvostupnik sportskog marketinga i menadžmenta, uvaženi je stručni komentator nogometnih događanja na jednoj od TV kuća s nacionalnom koncesijom, pažljivi suprug i nježni otac dvoje malodobne djece…
Kroz razgovor je, naročito u finišu, moguće razabrati zbog čega su u Osijeku domaći nogometni kapaciteti prečesto napuštali rodni grad.
No, započeli smo veselije, prethodni vikend Aljoša je odradio vrhunski posao kao jedan od kumova vinskog festivala Wineos!

– Bio sam na prethodna tri Wineosa, dakle taman otkad sam postao i ljubitelj vina, i to mi je jedan od tri najdraža događaja tijekom svake godine u mom Osijeku. Zašao sam u godine u kojima sve rjeđe srećem prijatelje i poznanike, dakle generaciju, pa su događanja (p)ostala mjesta na kojima dobijem more ljudi koje poznajem, s kojima popričam i proveselim se. U kontekstu mog kumstva, poznajem i organizatore i promotore Wineosa, Borisa Ocića (radio je samnom intervjue još dok sam bio klinac u NK Osijek), Srđana Lukačevića & Dinu Radmilovića, Vinka Ručevića iz Vinite…, a lanjski kum Miroslav Čabraja odigrao je svojevrsnu ulogu i u mojem ovogodišnjem kumstvu jer smo i obiteljski prijatelji. Ukratko, poziv za kuma uputili su Lukačević i Radmilović, a to je amenovao Ocić.

* Kad si otišao iz Osijeka i kakve uspomene te vežu za rodni grad, posebice kad je nogomet u pitanju?
– Otišao sam s 22 godine i zapravo se od tada nisam vratio kući za stalno, praktično sam sveukupno proveo u Osijeku onih šest mjeseci u proljeće 2015., pa nakon toga period od godine i pol dana (od siječnja 2016. do ljeta 2017.) a od tada se nastavio „život u koferu“. No, bez obzira na to, Osijek je baza, tu su mi roditelji i ne vidim mogućnost trajnog preseljenja bilo gdje dalje. Osijek je moj grad, u njemu sam odrastao i njegov identitet neosporno je utkan u mene. Kad bih morao u tri riječi opisati samoga sebe, jedna od te tri riječi bila bi sigurno – Osječanin.
Spominjući uspomene iz dječačko-mladalačkog razdoblja života, Aljo nabraja nadasve nogometno odrastanje u nogometnoj Školi NK Osijek, pažljive tete Milu i Šiziku, trenere Crnojevca, Glumca, Priegla i Z. Kurtovića…, pa klupske funkcionere…

– Osjećaji vezani za mene kao profesionalca u NK Osijek su mješoviti. Naime, znam da sam nedovoljno dugo igrao na početku karijere (kasno sam ušao u prvu ekipu i brzo otišao), a rekao bih i da se iz mene dala iscijediti još pokoja godinica i na kraju karijere. Kao Osječaninu, bilo bi mi drago da sam u klubu proveo više vremena i da sam klubu uspio dati više. Pa opet, u klubu sam nesumnjivo proveo najdraže trenutke nogometne karijere, što je teško objasniti nekome tko nije igrao nogomet, a posebno nekome tko nije igrao nogomet u svojem gradu. Dodat ću svakako i to da sam i najteže trenutke karijere proživljavao također kod kuće. Nije bilo lako odlaziti. Prvo ne kad sam bio klinac, jer ja nisam odlazio u Real Madrid.
Odlazio sam tada kako bih spasio karijeru s obzirom da sam proglašen netalentiranim i neperspektivnim.
A drugo, nije bilo lako odlaziti niti nakon što sam se na neki način vratio kući da bih sredio život i pustio korijenje, jer čekao sam taj trenutak praktički od 22. godine i prvog odlaska. Posve je jasno da u sportu (biznisu?) nema milosti i da se životni planovi ne mogu raditi usporedno s karijerom profesionalnog nogometaša, no eto ja sam bio uvjeren da ću u tome uspjeti i, ovako s odmakom, zamjeram si na naivnosti, no to mi je bila zaista velika škola. Put me odnio dalje i na neki način utjecao na to da i dan danas živim i radim na dvije različite adrese…
Raspričao se tada Aljoša o srednjoškolskim danima, o šulkolegama Tomislavu Barišiću i Ivanu Čelebiću u Prvoj gimnaziji, o njihovom zajedničkom romantiziranju stvarnosti, kao i o prvom opijanju na putovanju Španjolsku.

– Ne ponosim se mnogim svojim potezima u životu kao odlukom da još kao profesionalni igrač upišem fakultet. Naime, 2017. upisao sam UCN, sveučilište sjeverne Danske koje je imalo on-line program za profesionalne sportaše, a za čiji je upis tada „Hrvatska udruga nogometni sindikat“ osiguravala subvenciju – kakvih 25.000 dolara na razini godine. Isti je fakultet upisao i Mislav Leko, također jedan od bivših nogometaša NK Osijek (danas u stožeru Zorana Zekića, nap.a.) i nakon odguljene tri godine dobio sam formalno obrazovanje i danas sam, ako se ne varam, prvostupnik Sportskog marketinga i menadžmenta (eng. Bachelor’s Degree). Nije bilo sve lako uskladiti, profesionalni nogomet, obitelj i učenje, ali formalno mi je obrazovanje pomoglo da dobijem priliku u jednom malom kolektivu koji se bavi organiziranjem sportskih događaja. Nakon četiri godine, više nije tako mali, pa u 2024. organiziramo devet velikih događaja od kojih mi je najdraži Highlander koji je postao globalni brend s događajima u preko 20 zemalja svijeta. Moja je uloga u tom kolektivu brinuti o marketingu i sponzorstvima i moram reći da je veliko zadovoljstvo baviti se biznisom koji ima predznak „globalni“!
Putovanja je jako puno, ali to je nešto na što sam navikao još kao nogometaš, iako mi najteže pada česta odvojenost od obitelji.
Kako to da si prihvatio ulogu stručnog komentatora nogometnih događanja na TV?
– Oduvijek sam, na neki način, bio sklon medijima i potkraj nogometne karijere promišljao sam da bi neka takva uloga u svijetu medija bila dobar izbor za ono što slijedi nakon nogometa. Pojavila se prilika s Novom TV koja mi je uistinu draga, ponajprije zbog predivne ekipe u sportskoj redakciji koje je lijepo biti dio, pa makar i kao vanjski suradnik. Saša Lugonjić me osobno zvao, prošao sam na pilot emisiji što je od 2021. dovoljno za suradnju i namjera mi je ostati dio te priče dok god su ljudi na Novoj TV zadovoljni ili dok god javnost većinski ne okrene palac dolje, što mi se čini da se (još) nije dogodilo. Dakako, to dodatno pospješuje tj. pojačava prepoznatljivost određene osobe u društvu, a to sam vidio kao benefit zbog raznih stvari, pa tako i zbog posla kojim se danas bavim.

* A hrvatski nogomet?
– Mislim da je dobar, praćen je, što mislim da i brojke dokazuju. Konačno imamo i super zanimljivo prvenstvo i to nekoliko godina u nizu, jako je puno mladih igrača, što govori da je HNL razvojna liga te da klubovi jednostavno moraju plasirati i afirmirati mlade igrače da bi ih prodali i preživjeli. Ne vidim neku zamjerku tome, tako jednostavno stvari stoje i ne vidim da će se u skorije vrijeme nešto promijeniti. Što se tiče kvalitete, to je iznimno nezahvalno komentirati s obzirom da ne stojim više s tim dečkima na terenu. Je li se nogomet ubrzao – vjerojatno je. Je li nešto mekši – vjerojatno isto tako jest.
Ono što meni nedostaje je možda nešto više „ikonizma“, ono što recimo ima Hajduk s Livajom.
Nedostaje mi igrača koji su mamac za publiku, igrača s kojima se navijači identificiraju, igrača koji su posebni prije svega svojim gardom, stavom i odnosom.
Ali to je uistinu teško očekivati od 20-godišnjaka koji prije svega nisu formirane kao osobe, kao ljudi. Reprezentacija je priča za sebe, pravi fenomen. Reprezentacija ima kontinuitet velikih rezultata što ne može biti slučajno bez obzira je li netko pro ili kontra Dalića, pro ili kontra Modrića, pro ili kontra Perišića, Gvardiola, Kramarića, Livaje, Petkovića ili bilo koga desetoga. Predstoji nam smjena generacije, ali ne tvrdim nužno da nas očekuje nekakav mračni period jer Hrvatska će i nakon ove „Zlatne generacije“ plasirati neke nove klince na svjetsku nogometnu scenu.

* Želiš li prokomentirati događanja u NK Osijek posljednjih godina?
– U kontekstu struke, trenutna me situacija ne iznenađuje. Mišljenja sam da svatko od nas, ako je u prilici birati najbliže suradnike, u prvi plan stavlja dva kriterija: prvi je VJERUJEM LI TOJ OSOBI, a drugi je JE LI TA OSOBA SPOSOBNA. Nažalost, vrlo je često prvi kriterij toliko jak filtar da dok dođemo do drugog kriterija ne ostaje baš previše izbora.
Čini mi se da je očekivano da stranac vlasnik na neki način možda i „ne vidi“ domaći kadar koji bi eventualno bio dorastao zadatku!
Svakako je dobra stvar da glavni trener bude Osječanin, dakle Zoran Zekić kao netko tko je ostavio u klubu dubok trag. Mislim i da Tomislav Radotić zaslužuje dobiti ozbiljnu priliku, jer sam uvjeren da bi bila velika šteta za klub da zažmire u klubu na sve što im Radotić kao stručnjak, ali i kao osoba, može dati.
U kontekstu igračkog kadra, pak, ne znam jesam li prava osoba za dati mišljenje, ali mogu pokušati. Reći ću to ovako – da je otprilike tamo negdje ranih 2000-ih netko, bilo tko, znao pogledati malo dalekosežnije, svi bismo mi tadašnji kadeti i juniori igrali za prvu ekipu jer se igrača sa strane, s kojima se tada tavorilo na dnu dvije, tri, četiri sezone za redom nitko danas više niti ne sjeća. A Prijić, Ružak, Lončarević, Radotić, Pajić, Barišić, Čelebić, Perak, Raić-Sudar… trebali su biti projekti kluba i siguran sam da bi klubu donijeli mnogo toga dobroga, a klub bi njima dao šansu kakvu su zaslužili.
Danas klub stoji sjajno, tamo je gdje i treba biti ili barem gdje mi mislimo da treba biti.
Novca ima, samim time apetiti su veći i pitanje je koliko netko tko odgovara za rezultat ima vremena postaviti stvari na način da pruži našoj djeci potrebno vrijeme za razvoj i priliku kad je jednostavnije (brže) dovesti nekoga „sa strane“ tko je već „gotov“ igrač, makar taj netko ne bio poseban. Oduvijek je forsiranje igrača iz omladinskog pogona u sukobu s ganjanjem rezultata i samo su rijetki klubovi (predsjednici, sportski direktori, treneri) znali i uspjeli pomiriti te dvije suprotstavljene stvari. Teško je dati smislen komentar, jer ukoliko je rezultat prioritet, treba dodati gasa i dovesti igrače koji na očigled rade razliku na terenu, one koji zaista rješavaju utakmice… i opet uz njih odgajati one najbolje od najboljih iz Škole nogometa.
* Sportski je direktor stigao iz Portugala. Kad bi Vama ponudili značajno, važno mjesto u klubu, biste li ga prihvatili?
– Nisam završavao nogometnu akademiju i trenerski me posao ne zanima niti malo, štoviše pretpostavljam čak da bih bio loš u toj ulozi! Nadalje, za nekakvu funkciju u klubu koja je povezana sa sportskom politikom kluba opet se vraćamo na činjenicu da nemam potrebnu licencu, stoga i u nekom ludom scenariju opet nemam kvalifikacije za istu. Gledajući današnju situaciju, čini mi se da je sve ispalo onako kako je trebalo ispasti i da sam u svemu imao jako puno sreće jer sam naišao na ljude koji su se odlučili dati mi priliku izvan nogometa, koju sam zgrabio objeručke i trudim se opravdati ju, napredovati i učiti iz dana u dan.
Posve iskreno, ne vidim trenutno niti jedan scenarij u kojem se putevi kluba NK Osijek i mene u doglednoj budućnosti križaju.
Osjećaj kojem se ne mogu oteti niti sada s odmakom je da – nikada nisam bio omiljen u nogometnom miljeu… a istovremeno osjećam i da sam konačno uspio pronaći okolinu u kojoj se ne osjećam kao crna ovca, u kojoj sam – voljen i cijenjen. Treba li čovjeku više od toga?
Foto: Damir Varmuža Piksel photography i osobna arhiva
Lege
IVO BILANDŽIJA Bivši nogometaš i umirovljeni ekonomist uporno trči 50 – 60 km tjedno
Poznati amaterski trkač iz Donjeg grada istrčao je do sada tridesetak polumaratona
Organizatori brojnih polumaratonskih utrka, od kojih mnoge imaju humanitarno značenje, već su navikli da se među prijavljenima redovito nađe ime neumornog Ive Bilandžije bez obzira što na cilju neće biti među pobjednicima i(li) osvajačima prigodnih nagrada. No, trčanje je odavno preraslo u njegov način življenja, u svakodnevnu aktivnost kojom osnažuje organizam, a nastupi na utrkama provjera su onoga što je tijekom svakodnevnih treninga akumulirao.
Njegova sveukupna životna priča pokazatelj je daje Ivo jedan od primjera onih za koje se kolokvijalno kaže da za trčanje živi, a ne od njega…
Bilandžije su pristigle iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju, točnije u Dalj, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća a s njima i Ivo, rođen u srednjobosanskom Majdanu potkraj siječnja ’61. Priznat će, što ćete rijetko čuti od ljudi, da je u osnovnoj školi bio loš učenik, ali kad je shvatio da se mora drastično promijeniti – prigrlio je knjigu i u srednjoj se školi sve stubokom promijenilo – nabolje. Štoviše, njegov će kasniji put pokazati da su ga dječački daljski dani sasvim promijenili, a neporeciva prirodna inteligencija došla do punog izražaja.
– Shvatio sam da je bijeg iz siromaštine obitelji u kojoj sam ponikao moguć isključivo učenjem i školovanjem – bez ustručavanja priča Ivo, čija preobrazba se itekako odrazila na sveukupni životni put.
Jer, iako je do Domovinskog rata živio u Dalju, našao je svoj put i već kao osrednji učenik osnovne, s lakoćom je završio prva dva razreda Ekonomske škole. Štoviše, kao najbolji učenik u razredu, prebacio se u Elektrometalski školski centar gdje nije imao nikakvih poteškoća tijekom preostala dva razreda srednje škole, pa je Ivo potom apsolvirao i Ekonomski fakultet na kojem je svladao i poslijediplomski studij, da bi, kao mr.sc. diplomirani ekonomist, najduži dio radnog vijeka proveo u Saponiji gdje je početkom ove godine i umirovljen. Posljednjih tridesetak godina živi u Donjem gradu, oženjen je i otac troje djece (dvije kćeri i sin).
Naravno, konkretnog dokaza, o znatnom utjecaju posvećivanja sportu i trčanju, nema ni on kao ni njemu slične osobe, ali – uvjereni smo da je onom siromašnom dječaku iz Majdana i Dalja baš takav način življenja usmjerio cijelu sudbinu. No, pogriješit će oni, koji će pomisliti da se Ivo našao u sve brojnijoj obitelji (polu)maratonaca nastavljajući atletsku karijeru.
– Nikad se nisam bavio atletikom, moj sport bio je nogomet, posljednji klub za koji sam igrao bio je LIO (od ’92 do ’94) u vremenu dok je još bio trećeligaša, a kad sam prestao posvetio sam se trčanju – s neskrivenim žarom opisuje Ivo trkačke početke. – U početku je to bilo onako radi sebe, jer sam i kao nogometaš mnogo trčao, pa da ne dođe do naglo opuštanja počeo sam sam učestalim trčanjem do ZOO vrta i natrag u Donji grad, dakle po desetak kilometara. No, posljednjih 15-20 godina postao sam sve ozbiljniji trkač na duge pruge, tijekom “hladnog razdoblja” trčao bih po dva-tri puta tjedno po desetak kilometara, s tim što bih uoči svakog natjecanja povećavao kilometražu tako da sada istrčim 50-60 kilometara tjedno.
Ivina je trkačka karijera usko povezana s rađanjem Osječkog polumaratona (21,5 km), 2005. godine i priznaje da mu je to bila i dosad najteža utrka:
– Bio sam potpuno nepripremljen, mislio sam da ću moći, ali shvatio sam da sam nespreman iako sam prošao kroz cilj – prisjeća se. – U međuvremenu, iza mene je ostalo tridesetak polumaratona, s tim što sam najbolji rezultat postigao 2017. na osječkoj tradicionalnoj utrci, sat i 32:02 minute. Naš mi je polumaraton i najdraži iako trčim i Baranjski polumaraton te, u posljednje vrijeme, idem i u Vinkovce i Vukovar, a od humanitarnih utrka sudjelujem u trčanju “za mentalno zdravlje”, kad trčim zaista sasvim opušteno i bez rezultatskog imperativa. Bitno je istaknuti da nisam nikad bio sveukupni pobjednik što se nije ni moglo očekivati od mene koji sam prekasno krenuo u društvo trkača na duge staze. No, kako se na svakom polumaratonu nagrađuju i najbolji u starosnim kategorijama, od tridesetak istrčanih na njih sedamdesetak posto završavao bih na pobjedničkom postolju.
Hvala Bogu što mi danas trčanje, isto kao nekad i nogomet, pričinjava neopisivo zadovoljstvo, a vjerojatno i pridonosi zdravlju, jer nikad nisam osjećao nikakve poteškoće.
I što drugo reći, nego da i za skromnog Ivu Bilandžiju vrijedi deviza da „snaga duha čini osobu nepobjedivom“. Za nadati se zato i da će vjerojatno istu sudbinu proći i nasljednik, njegov sin Domagoj koji je prošao nogometnu školu i igrao za Olimpiju, a sada je član Tomislava iz Livane. Trčanje? Možda, tko zna, i on, nakon nogometne, krene trkačkom karijerom. Vrijeme će pokazati.
Foto: Privatna arhiva
Lege
TO! Gradski vijećnik Mišetić donirao 4 palete bilježnica za OŠ Retfala, a dijeli i ogrijev
Svaki učenik od prvog do četvrtog razreda dobit će paket s dovoljno bilježnica za cijelu godinu
Pred osnovnom školom Retfala zaustavio se kamion s četiri palete bilježnica namijenjenih učenicima od prvog do četvrtog razreda. Kamion je dopratio i istovar nadzirao gradski vijećnik Tomislav Mišetić koji je uz pomoć suradnika osigurao donaciju retfalačkim učenicima.
– Uskoro ćemo objaviti plan podjele kompleta bilježnica. Ovo je nastavak brige za naše sugrađane, a ovoga puta svoje smo djelovanje usmjerili prema našim najmlađim Retfalčanima. Slijedi sortiranje i slaganje bilježnica u pakete. Svaki paket će sadržavati dovoljno bilježnica za cijelu školsku godinu i to za sva četiri razreda razredne nastave. Taj posao odradit ćemo uz pomoć volontera u slijedeća dva tjedna te ćemo putem medija i društvenih mreža pozvati roditelje i učenike da preuzmu svoje besplatne pakete – rekao je Mišetić, naglašavajući zahvalnost tvrtki Lotis uz čiju je potporu osigurao donaciju.
Također, na kamionu su se nalazile i palete s ogrjevnim drvima koje ovih dana Mišetić i ekipa besplatno distribuiraju obiteljima u potrebi.
– U ovom trenutku imamo 34 obitelji o kojima skrbimo na različite načine. Smatram da je to jedan od važnih segmenata bavljenja politikom. Na žalost, relativno veliki broj ljudi živi na granici siromaštva, a osim sustavnih rješenja važno je i individualno djelovanje nas koji smo sudionici javnog i političkog života. Mi polazimo od sebe, osluškujemo potrebe zajednice i trudimo se biti uvijek dostupni onima koji nas trebaju – rekao je Mišetić dok su nešto kasnije radnici istovarali drva jednoj od korisnica.
Ovo će olakšati život u zimskim mjesecima ljudima koji se griju na drva, a takvih je mnogo.
Foto: Privatna arhiva
Poznati Osječani
KAJA I NIKA Susret legendi iz 80-ih kad je ŽRK Osijek s lakoćom osvajao Kup kupova Europe
Rukometašica s titulom najbolje svjetske kružne napadačice i trener koji je vodio tim u najveće pobjede
Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.
A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.
Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu. Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.
– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.
Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.
Foto: Komarilos
Poznati Osječani
BORIS ČULIN Nogometna legenda, zvali su ga iz Hajduka i Dinama, ali nisu ga dali iz Osijeka
Od nogometa se oprostio još 1970., ali još se dobro sjeća svega
Slučajan prijepodnevni susret, na Trgu slobode prekoputa Supermarketa, probudio je višeznačajne uspomene na neko drugo, davno vrijeme, poglavito vezane uz nogomet šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naš najbolji slavonsko-baranjski klub promijenio – čak tri imena. Do 1962. bio je Proleter, od svog osnutka (1947.) i da bi tada postao dio novoosnovanog Sportskog društva Slavonija jer su gradski oci pokušali unaprijediti osječki sportski vrh sjedinjavanjem najboljih klubova u istu cjelinu. Glavni razlog se, frapantno sličan na sadašnjost, svodio na pokušaj što objektivnijeg i bogatijeg raspodjeljivanja gradskog financijskog budžeta namijenjenog vrhunskom sportu. No, vratimo se susretu kod Supera.
Malo pogrbljen gospodin s kravatom i sportskom kapicom na glavi upravo je razmjenjivao sjećanja na razdoblje svog života i osječkog nogometa koji su, zasigurno, trebali okončati sasvim drukčije od epiloga o kojem prilično nenametljivo priča Boris Čulin. Osječanin rođen 1940. ostavio je dubok trag u upravo spomenutom razdoblju djelovanja kluba koji je nastupao i „Kraj Drave“ i u Gradskom vrtu.
Čulin je, naime, u crveno-plavom (duže) i bijelo-plavom dresu (kraće) proveo nešto više od jednog desetljeća u momčadi čije nastupe stari(ji) ljubitelji nogometa pamte kao utakmice isprepletene nogometnom romantikom i šarmom. Ima onih koji, na pohvalno spominjanje kadra u kojem su najznačajniji igrači, s dužim ili kraćim stažom, bili braća Gutzmirtl, Lončarić, Čulin, Kasač, Karapandža, Rukavina, Crnković, Piljaš, Đorđić, Piljaš, Ham, Iličin, Marjanović, Katić, Zejnilagić, Rudić, Klepić…, pokušavaju osporiti njihov igrački potencijal postavljajući kritičko pitanje zbog čega ta generacija nogometaša poniklih odreda u gradu na Dravi (uz poneke pojačanje), nikad nije dosegnula prvoligaški status. A konkretan će odgovor dobiti od onih koji su nekad slušali nepobitne priče o utjecaju politike u sportska zbivanja (i tada!) na prostorima bivše države.
Osim toga, u tom su vremenu najdarovitiji nogometaši najčešće završavali u nekom od klubova tzv. „velike četvorke“ – Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i(li) Partizana, oslabljavajući manje sredine, a taj običaj nije zaobišao ni Osječane. Josip Gutzmirtl je ’64 otišao u Maksimir i dao velik doprinos najvećem Dinamovom međunarodnom pothvatu (Kupu kupova Europe, 1967.), u istom je dresu godinu kasnije zaigrao također iznimno daroviti juniorski reprezentativac Petar Lončarić, a na meti menadžera tog doba našao se i – Čulin.
Naš junak s početka priče plijenio je vrhunskom tehnikom, pa čak je, igrajući u pravilu braniča (beka), znao hrabro „fintama“ zaustavljati suparničke napadače. No, mladić zaljubljen u svoj grad, ostao je u Osijeku u kojem je, nakon desetljeća standardnog nastupanja kao nezamjenjivi prvotimac (za Proleter, Slavoniju i NK Osijek!) doživio i svečanost oproštaja kad ga je darivao Milan Stilin, tadašnji predsjednik kluba u kojem je Boris počeo i završio karijeru. Odolijevajući pozivima „velikih“, sjećamo se tog vremena kad se bio našao pred ulazom na „stari Plac“ u Splitu.
– Istina je, bio sam sasvim blizu Hajduku – kaže nam Čulin čiji je i sin Vjekoslav u međuvremenu već završio mnogo manje uspješnu igračku (amatersku) karijeru. – Manje se zna da me zvao i Dinamo, što mi je također laskalo. Zašto sam ostao? Pa, u našem klubu zauzeli su čvrst stav da me nikamo ne puštaju!

Tako je to nekad bilo, prije svega se cijenila igračka kvaliteta, kupoprodajni su običaji u posljednjim desetljećima nekako udaljili i najvjernije kibice od odlazaka na utakmice. A kako Boris Čulin uspoređuje sadašnji i nogomet, koji je on igrao sa svojim vršnjacima, upitajte ga na Opus Areni. Naći ćete ga redovno u sve manjoj skupini veterana osječkog nogometa. U društvu onih kojima (ne)objašnjivi i izvannogometni utjecaji nisu dali da zaigraju u natjecanju kojem su, zapravo pripadali – kao što ni njemu nisu dali da potraži potpunu igračku afirmaciju u nekom velikom klubu.
Foto: Komarilos i privatna arhiva
Lege
SRETNO Od školskih se klupa oprostila 1.593 maturanta, nakon quadrille idu na lijevu obalu
Grad je organizirao glazbeni program uz DJ-eve
Čak 1.593 osječkih maturanata jutros se oprostilo od školskih klupa. Nakon ispraćaja u školama uputili su se u Županijsku ulicu gdje su tradicionalno otplesali quadrillu.
– Želim vam svega dobroga, budite svoji. Svi vas ovih dana vjerojatno plaše da budete oprezni i pametno birate, ali ne zaboravite slijediti svoje snove i svoje srce. Ako u nečemu nekada i pogriješite, neka to bude dobar video za TikTok ili neku drugu platformu – poručio je maturantima zamjenik gradonačelnika Dragan Vulin.
Nakon što su quadrillom obilježili završetak svog srednjoškolskog obrazovanja, fotografirali se sa roditeljima i rodbinom koja ih je došla ispratiti, maturanti su krenuli prema lijevoj obali Drave gdje je i ovoga puta za njih Grad organizirao glazbeni program uz DJ-eve.
Iako ih čeka još puno posla do formalnog završetka srednjoškolskog obrazovanja, danas im je završilo vjerojatno najuzbudljivije i najradosnije razdoblje u životu. Nakon današnje zabave vjerojatno će uzeti koji dan odmora i potom krenuti s pripremama za maturu. A nakon nje kreću potpuno nove obveze i odgovornosti.
Što god odlučili – nastaviti obrazovanje ili ući na tržište rada, dragi maturanti, sretno vam bilo!







Foto: David Jerković/PIXSELL i Grad Osijek
-
Šećerana1 dan od objaveKONAČNO! Sutra kupanjac u bazenima, u 10 sati otvara se novoobnovljena Copacabana
-
Kožara1 dan od objaveTRAGEDIJA U TENJI Pri skretanju nije vidjela motocikl, vozač na mjestu smrtno stradao
-
Kovinar2 dana od objaveJOŠ MJESEC DANA Vide se obrisi buduće spojne ceste između Bistričke i Sv. L. B. Mandića
-
Kožara1 dan od objaveNa teniskom terenu u Perivoju još stoji uništeni reflektor i stup koji se srušio u nedjelju
-
SPEEDWAY1 dan od objavePOLA STOLJEĆA Sjećamo se podviga mladih Iktusovaca na Svjetskom juniorskom u Villachu
-
Šećerana2 dana od objavePRAZNICI Djeci na raspolaganju kampovi i radionice, neke od aktivnosti čak su i besplatne
-
Šećerana9 sati od objaveOTVORENA KOPIKA Kupalište je u potpunosti obnovljeno, a cijene su iste kao i prošle godine
-
SPEEDWAY11 sati od objavePADOBRANSKO PRVENSTVO Helena Janson i Jadranka Zaradić u Sinju se natječu u skoku u cilj
-
SPEEDWAY7 sati od objaveDORA TOŠA Djevojka teška 57 kg podigla 155 kg i oborila državni juniorski rekord
-
Kovinar13 sati od objaveNa križanju Svačićeve i Vukovarske prastari razdjelni stup uništen je i nema nikakvu svrhu
-
Mobilia10 sati od objaveBAJER NA JUGU 2 Nakon krčenja i čišćenja, krenula izgradnja parkirališta za 52 vozila
-
Pija raport11 sati od objaveVOLOVSKO SRCE Za mnoge najfinija rajčica skuplja nego lani, na tržnici kilogram 3,50 eura
