Poznati Osječani
Darko Zibar, prvi osječki veslač na Olimpijskim igrama danas veslanje prati kao fotograf
Imamo veliku skupinu veteranki i veterana od 35 do 80 godina koji se druže i natječu u veslanju
Pariz će nastupajućeg ljeta biti mjesto održavanja Olimpijskih igara, pa se osječki ljubitelji sporta s veseljem prisjećaju svojih prijašnjih olimpijaca. Posebice rukometašice Kaje Ileš i veslača Darka Zibara, koji su bili prvi Osječani olimpijci, još na Igrama 1980. u Moskvi.
Proslavljena rukometašica Osijeka vratila se tada kući sa srebrnom medaljom, dok je tada posve mladi iktusovac osvjetlao obraz u posadi četverca na pariće plasmanom u toliko željeno „A“ finale i konačnim šestim mjestom na svijetu.

Nakon Zibara, od osječkih veslača, podsjećamo, olimpijci su još bili i Ivan Jukić (2000. u Sydneyu) i David Šain (2012. u Londonu). Sve to bio je povod za razgovor s Darkom Zibarom, čija sveukupna karijera, neporecivo, ide u red najboljih osječkih sportaša uopće.
Popularni Zipče rođen je 1958. u Zagrebu, s roditeljima-agronomima koji su se zaposlili u Kombinatu Belje, doselio se 1966. u Osijek, završio OŠ „Boris Kidrič“ (Vijenac) i Gimnaziju „Braća Ribar“ (Treća), a kao učenik 7. razreda na nagovor prijatelja iz razreda Gorana Nuskerna (danas kuma) i gotovo iz znatiželje jer o veslanju, kaže, „nije imao pojma“, upisao se u – VK Iktus.

– Potkraj 1974. preuzima me trener Branimir Steiner i stavlja u posadu dvojca bez kormilara s tada već istaknutim juniorskim državnim prvakom Ivicom Modrićem – prisjeća se danas sjedokosi Zibar. – Odmah smo počeli nizati uspjehe i na međunarodnim regatama, što nam je omogućilo nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Montrealu, gdje smo 1975. zauzeli četvrto mjesto. Dobro se sjećam: od domaćih kanadskih juniora izgubili smo vjerojatno zbog neiskustva „broncu“ u posljednjim metrima! No, bio je to tek početak jer smo Hans i ja potom bili prvaci države u „dvojcu bez“ i kao važan dio juniorskog osmerca Iktusa. Posljedično smo i 1976. nastupili na SP juniora, te u austrijskom Villachu (Beljak), nakon još jedne državne titule, Modrić i ja zauzeli smo treće mjesto…

Sudbina je htjela da se Zibar, zbog studija na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, tada već kao senior preseli u Zagreb zajedno s već spomenutim šulkolegom Nuskernom i tamo se nastavi baviti veslanjem.
– Naišli smo od prve na sjajno gostoprimstvo u HAVK Mladost ali iako nismo imali prave uvjete za veslački trening na vodi, nastavili smo u „amaterski“ izrađenim čamcima, prešao sam u „skul“ disciplinu da bi Goran i ja 1978. na seniorskom državnom prvenstvu na Bledu zauzeli treće mjesto u utrci dvojaca na pariće. Usklađivali smo svoje fakultetske s veslačkim Iktusovim obvezama, sve to u drugom gradu, pa nije bilo jednostavno.
Već 1979. postajem član reprezentacije bivše države i sudjelujem na SP na Bledu, u dublu s Mariborčaninom Juršeo, ali bez zapaženijeg rezultata.
* Potom, međutim, dolazi za tebe povijesna 1980.?
– Da, izborio sam mjesto u četvercu na pariće s Milanom Arežinom, Draganom Obradovićem i Nikolom Stefanovićem, koji je na OI u Moskvi zauzeo 6. mjesto. Nažalost, zbog Arežinine bolesti nije nam u „A“ finalu uspjelo dosegnuti koju bolju stepenicu. Dakako, OI je nešto posebno, za svakog sportaša to je ono „naj,naj“, još pamtim to neopisivo uzbuđenje i ponos; velika je stvar biti dio te velike planetarne zajednice, taj osjećaj ostaje za cijeli život! A ta 1980. zapamćena je i u klupskoj povijesti, jer smo u Splitu, na državnom prvenstvu, donijeli mom Iktusu prvo „zlato“ na nacionalnoj razini. U posadi, kojoj je trener bio naš Steiner, još su bili Željko Betlehem, Goran Nuskern i Karlo Suk, ali ni to, za mene, iste godine nije bilo sve! Na prvenstvu Balkana u Grčkoj (Ioannina) veslao sam u reprezentativnoj posadi četverca na pariće s Juršeom, Nuskernom i Arežinom, kad smo dohvatili – zlatnu medalju. Pritom smo odveslali i rekordno vrijeme i nadmašili Bugare, inače trećeplasirane iz Moskve.


* Nažalost, kako se to u životu zna dogoditi – sve planove nakon neponovljive 1980. poremetila je bolest?
– Da, želio sam veslati i u Los Angelesu (OI, 1984.) pa sam nastavio intenzivno trenirati s „Njusom“, ostvarili smo 1981. niz izvrsnih rezultata, na državnom u Beogradu naš je „dubl“ bio prvi ispred olimpijaca Pančića i Obradovića, dali smo i svoj doprinos klupskoj šampionskoj posadi četverca na pariće (s Draženom Sudićem i Betlehemom), a onda mi je, uoči odlaska na pripreme u Jajce, uoči SP-a u Muenchenu, otkrivena nasljedna bolest tzv. „Gilbertov sindrom“ što me sasvim zaustavilo u ostvarenju planova u reprezentaciji. No, još nekoliko sam godina nastupao za iktus, 1982. smo opet u četvercu skul bili državni prvaci (Betlehem, Zibar, Nuskern, Suk), kao i 1983. na državnom u Šibeniku (Krunoslav Tembel umjesto Betlehema), sve pod nadzorom našeg trenera „Štajce“ Steinera. Bilo je to vrijeme kad sam uživao veslajući s mlađim uzrastima, veselilo me i to što su mlađi usvajali moje savjete, što se nastavlja i danas, u veteranskom veslanju.
* Je li odlazak u Zagreb došao isključivo zbog nastavka školovanja?
– Srednjoškolski period i razdoblje nakon faksa provedeno u Osijeku i Iktusu izgradili su nas veslače na poseban način. Ostala su u nama vječna, prava prijateljstva, jer nam je Iktus bio doista drugi dom, trener Steiner bio je pravi otac, pa i danas osjećam duboku povezanost s Iktusom, Dravom i Osijekom. Da, u Zagreb sam otišao zbog školovanja i kao mnogi drugi tu ostao.
* Imaš li u obitelji nasljednike?
– Ostao sam u veslanju zauvijek, sve do sada. Bio sam u dva mandata član Predsjedništva HVS-a, jako kratko vrijeme i trener, a posebno zadovoljstvo pričinja mi bavljenje fotografijom, a u posljednje vrijeme i videom, pa na taj način intenzivno pratim hrvatsko veslanje. Ostavljam neki trag kroz arhivu fotografija i video prilozima na YouTubeu, pa me već nazivaju i „kroničarom hrvatskog veslanja“! Tu u Zagrebu imamo veliku skupinu veteranki i veterana od 35 do 80 godina koji se druže, natječu i uživaju u veslanju.
Nisam bacio „veslo u trnje“, uživam i dalje u rekreativnom veslanju.
* Ima li među njima i Osječana?
– Naravno, mi smo među najbrojnijima, štoviše predvodimo tu malu veslačku zajednicu. Mi Esekeri jako smo na to ponosni…
Zibar je idealna osoba i za pitanja o nadolazećim Olimpijskim igrama. Naime, iako su osječka braća Lončarić, od kraja 1922. članovi Mladosti, izborili status olimpijaca, njihov odlazak u Pariz iskompromitirala je odluka proslavljene braće Sinković da se, opet, iz dvojca na pariće, poslije nekoliko sezona, vrate u konkurenciju dvojaca bez kormilara. U disciplinu u kojoj su baš Lončarići izborili pravo nastupa u Parizu.

* Kako o svemu razmišlja „kroničar hrvatskog veslanja“?
– Istina je da je promjena discipline braće Sinković iznenadila cijeli veslački svijet, pa tako i mene. No, sada smo to prihvatili kao „nešto normalno“. Po mom mišljenju, u tome ima jedna pozitivna stvar za cjelokupno hrvatsko veslanje jer će novonastala situacija motivirati dio naših vrhunskih seniora da nastave najintenzivnije trenirati i pokušaju izboriti vizu za Pariz. Štoviše, to će utjecati na i Antona i Patrika da se ne „uspavaju“, jer sam siguran da u Hrvatskoj ne postoji posada koja bi mogla osporiti odlazak u Pariz, ni Sinkovićima, ali ni Lončarićima!
Slavonija, Osijek, Drava i Iktus stalno su mi u srcu. Najljepše godine života proveo sam baš u mom Osijeku.
TROJE DJECE I SEDMERO UNUČADI Darko Zibar ima brojnu obitelj, na što je, također, s razlogom ponosan. Supruga Biljana je liječnica obiteljske medicine (što je bila, sjećam se, i u Osijeku), s kojom je odgojio troje djece – Sonju (1984.), Bojana (1986.) i Mašu (1988.) od kojih je u veslanju najuspješnija bila juniorska reprezentativka Hrvatske. Darko i Biljana ponosni su i na čak sedmero unučadi: Luka, Lovro, Vito, Bruno, Lana, Ena i Mia, s tim što su Ena i Mia došle na svijet tek nedavno; Ena prije sedam mjeseci a Mia prije mjesec dana! Inače, Luka ima 18 godina, Lovro 16, Vito 11, Bruno 8, a Lana 2 godine. „Pater familias“ poslovnu je karijeru započeo u MIO Standard u Osijeku, gdje je završio kao generalni direktor, nakon rata je obitelj Zibar definitivno preselila u Zagreb, Darko se zaposlio u tvrtki Ravna u Ravnoj Gori (Gorski Kotar) gdje je 20 godina uspješno obnašao zahtjevnu funkciju direktora. Sada uživa u zasluženoj mirovini ali „pola radnog vremena“ i dalje poklanja Ravnoj, dok je supruga odnedavno također umirovljenica.
Foto: Privatna arhiva
Poznati Osječani
IN MEMORIAM Otišao je Zlatko Zorić, čovjek koji se nikad nije umorio pomažući sugrađanima
Nekadašnji voditelj traumatologije KBC-a, klupski liječnik NK Osijeka i vrsni gimnastičar i skijaš
Osijek je ostao bez još jedne osobe čije ga je raznovrsno životno djelovanje i posvećenost sugrađanima odavno uvrstila među ikone grada na Dravi . Preminuo je dr. Zlatko Zorić, vrsni traumatolog i ortoped, koji je sav radni vijek (’65 – ’01) proveo u osječkoj bolnici gdje je još i danas zapamćen kao neumorni voditelj Traumatološkog odjela.
Mladolikog izgleda, naglašenog apolonskog torza, dr. Zorić je ostavio neuobičajeno dubok trag i u osječkom sportu. Prvo, u mladosti kao vrsni gimnastičar i skijaš, a onda desetljećima kao uvijek dostupni i susretljivi, a par excellence stručni, klupski liječnik NK Osijek, zauvijek će ostati svestrani zaslužnik osječke sportske obitelji koji je doslovce vraćao teško ozlijeđene sportaš(ic)e u život…
U nekadašnjem „Partizanu“, danas Sokolu, mladi dr. Zorić početkom pedesetih godina prošlog stoljeća vježbao je u sjajnoj gimnastičkoj vrsti pod nadzorom legendarnih prednjaka Rusića, Prutkog i S. Srđaka (koji su preminuli prije Zlatka) zapamćenoj kao prvake bivše države 1953. u Skopju nakon čega je bio među 12 kandidata za OI u Rimu ’60. Prema vlastitim riječima, najjači je bio na karikama i vratilu, a ljubav prema sportu kasnije je ispoljavao i kao vrstan skijaš.
U vrijeme Domovinskog rata, dr. Zorić bio je dio od dvadesetak osječkih liječnika koji su, tih burnih dana potkraj ’91., kad su agresori nemilice bombardirali grad, pružali stručnu i ljudsku pomoć ranjenim sugrađanima. Za što je, pričao nam je nakon umirovljenja, primio ’93. od Zbora liječnika Hrvatske povelju i zahvalnicu „Za zasluge u Domovinskom ratu“ . Neposredno nakon što je s neutješnom, također nedavno preminulom suprugom Milicom, Zlatko zauvijek trajno ostao tugovati zbog pogibije sina jedinca Gorana… Spominjući ga, posljednjih godina života, sa suzama u očima i na tjednim umirovljeničkim okupljanjima s vršnjacima i iskrenim prijateljima iz čuvene klape „Super-Marjan“.

Budući da više nema mnogo onih koji su svjedočili Zlatkovim kirurškim zahvatima poznatim osječkim sportašima, mjesto je i vrijeme za kratko podsjećanje na one kojima je dr. Zorić uskakao na nogometnim travnjacima i pružao prvu pomoć. U legendu je otišla ona šestosatna operacija(!) noge Ivice Grnje, kojem je igrač ljubljanske Olimpije podno zapadne tribine Gradskog vrta doslovce smrskao skočni zglob, a spasa u Zorićevim zahvatima sigurno se sjećaju i Ivica Kulešević i Stjepan Bošnjak (kad je u pomoć s tribina priskočio i dr. Dušan Vakanjac), zatim Dragan Vukoja čija je ozljeda bubrega na terenu bila tako teška da je dr. Zorić pozvao u pomoć dr. Željka Peteka jer se osječkom napadaču moglo dogoditi ono najgore! Dr. Zorić upisan je i među one koji su bukvalno spasili život neponovljivom Matiji Ljubeku, koji je, poslije stravične prometne nesreće, helikopterom prebačen u Osijek gdje je zahvat obavio dr. Ivančić…
I nakon svega, razvidno i s tugom što ga je nedavno napustila trajna životna suputnica Milica, s kojom je desetljećima duboko u srcu nosio neizmjernu tugu zbog gubitka sina jedinca, u neka sretnija prostranstva u svojoj 91. godini, otišao je dr. Zlatko Zorić. Posljednji ćemo ga put moći pozdraviti i zahvaliti mu se na ispraćaju danas (četvrtak, 13. kolovoza) na Aninom groblju u 11 sati.
Foto: Privatna arhiva
Poznati Osječani
VINKO PEJIĆ Poznati radijski maher ima novi roman, odlučio je dobrano provjetriti Osijek
Pokazuje kako se velike društvene promjene uvijek najjače osjete na životima običnih ljudi
Novi roman poznatog osječkog radijskog voditelja Vinka Pejiće Dani što idu unatrag dobrano protresa Osijek i njegovu gradskost te na dnevni red postavlja vječitu temu o tome je li prije bilo bolje nego danas i kako zapravo danas možemo vidjeti što će se s gradom događati u budućnosti.
Vinko se godinama u radijskom eteru dokazivao kao voditelj koji dobro razumije problematiku urbaniteta. Pred radijski je mikrofon, u ovisnosti o formatu i namjenama emisija, praktički dovodio najširu moguću publiku i s njima, iz pozicije građanina, javno propitkivao stanje gradskosti. Iz naizgled neozbiljnih tema gradio je preozbiljne stavove o tome kako se građani prilagođavaju javnim regulama da bi stimulirali razvoj grada, a ujedno i kako je taj razvoj od mnogih koji su se ni krivi ni dužni ovdje rodili ili odnekud dotepli – učinio građane.
U osvrtu na roman, književni kritičar Goran Rem je između ostaloga napisao: “Nestvarni stvarnosni roman Dani što idu unatrag je pomalo neočekivano i iz drugog plana – žestok, usprkos najoporijoj mogućoj melankoliji”, zatim “Roman provjerava i provjetrava pitanje o tome tko ili koje skupinsko Što ide kamo kada je u pitanju stanje urbaniteta” i konačno izravno i jasno “Čitati taj roman i eufemistično odjebati sve agresivne skupine, to nam je primiti kao poruku”.
Knjiga je u izdanju osječkog ogranka Matice Hrvatske izašla ovih dana (srpanj, 2026.), a više o romanu, za koji Rem kaže da “piše i fine erotske citate najnovovalnijih slika”, Vinko objašnjava izravnim radijskim rječnikom.

* Kako si uopće došao na ideju književno proučavati grad kao proces koji ide unatrag?
– Roman Dani što idu unatrag nastao je promišljanjem o gradu, mladosti i vremenu u kojem živimo. Radnja je smještena u Osijek bliske budućnosti, grad koji se suočava s društvenim promjenama zbog kojih se čini kao da ne ide naprijed, nego se vraća unatrag. To nije roman o nekoj dalekoj i nestvarnoj distopiji. Naprotiv, pokušao sam zamisliti što bi se moglo dogoditi kada bi određeni procesi koje već danas primjećujemo postali još izraženiji.
* Kako si odabrao likove kroz koje pričaš priču?
– U središtu priče nalaze se dvojica mladića koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u takvom svijetu. Oni nisu heroji u klasičnom smislu riječi. Griješe, lutaju, zabavljaju se, zaljubljuju, bježe od problema i pokušavaju razumjeti sebe. Kada ih okolnosti uvuku u priču o krađi vrijednog muzejskog eksponata, njihova osobna potraga za slobodom postaje i borba protiv sustava koji ih želi oblikovati prema vlastitim pravilima. Jedan od najvažnijih likova romana zapravo je sam Osijek. Stara gradska jezgra, njezine ulice, prolazi i trgovi nisu samo kulisa događajima. Htio sam da grad postane aktivni sudionik priče, prostor u kojem se sudaraju prošlost i budućnost, sloboda i kontrola, nada i razočaranje.
* Kakav unutrašnji motor te pokreće dok pišeš, što ti je važno?
– Važno mi je bilo pokazati kako se velike društvene promjene uvijek najjače osjete na životima običnih ljudi. Zato ovaj roman nije samo priča o politici ili društvu. Prije svega, to je priča o prijateljstvu, odrastanju i potrebi da čovjek sačuva vlastiti glas čak i onda kada ga okolina pokušava utišati.
* Tebe, dakle, nisu utišali. Što misliš kako će tvoj uknjiženi radijski glas doživjeti publika?
– Naslov Dani što idu unatrag može se shvatiti na različite načine. On govori o vremenu koje kao da se vraća unazad, o društvu koje zaboravlja vlastitu budućnost, ali i o osobnoj čežnji za nekim jednostavnijim vremenima. Vjerujem da svatko od nas ponekad ima osjećaj da se svijet kreće u smjeru koji nije očekivao. Ne očekujem da će svi čitatelji ovu knjigu doživjeti na isti način. Neki će u njoj vidjeti priču o mladosti, neki društvenu kritiku, neki triler, a neki ljubavno pismo jednom gradu. Upravo u tome i jest ljepota književnosti – kada knjiga počne živjeti vlastiti život u rukama čitatelja.


Foto: Komarilos i promo
Poznati Osječani
KAJA I NIKA Susret legendi iz 80-ih kad je ŽRK Osijek s lakoćom osvajao Kup kupova Europe
Rukometašica s titulom najbolje svjetske kružne napadačice i trener koji je vodio tim u najveće pobjede
Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.
A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.
Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu. Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.
– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.
Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.
Foto: Komarilos
Poznati Osječani
BORIS ČULIN Nogometna legenda, zvali su ga iz Hajduka i Dinama, ali nisu ga dali iz Osijeka
Od nogometa se oprostio još 1970., ali još se dobro sjeća svega
Slučajan prijepodnevni susret, na Trgu slobode prekoputa Supermarketa, probudio je višeznačajne uspomene na neko drugo, davno vrijeme, poglavito vezane uz nogomet šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naš najbolji slavonsko-baranjski klub promijenio – čak tri imena. Do 1962. bio je Proleter, od svog osnutka (1947.) i da bi tada postao dio novoosnovanog Sportskog društva Slavonija jer su gradski oci pokušali unaprijediti osječki sportski vrh sjedinjavanjem najboljih klubova u istu cjelinu. Glavni razlog se, frapantno sličan na sadašnjost, svodio na pokušaj što objektivnijeg i bogatijeg raspodjeljivanja gradskog financijskog budžeta namijenjenog vrhunskom sportu. No, vratimo se susretu kod Supera.
Malo pogrbljen gospodin s kravatom i sportskom kapicom na glavi upravo je razmjenjivao sjećanja na razdoblje svog života i osječkog nogometa koji su, zasigurno, trebali okončati sasvim drukčije od epiloga o kojem prilično nenametljivo priča Boris Čulin. Osječanin rođen 1940. ostavio je dubok trag u upravo spomenutom razdoblju djelovanja kluba koji je nastupao i „Kraj Drave“ i u Gradskom vrtu.
Čulin je, naime, u crveno-plavom (duže) i bijelo-plavom dresu (kraće) proveo nešto više od jednog desetljeća u momčadi čije nastupe stari(ji) ljubitelji nogometa pamte kao utakmice isprepletene nogometnom romantikom i šarmom. Ima onih koji, na pohvalno spominjanje kadra u kojem su najznačajniji igrači, s dužim ili kraćim stažom, bili braća Gutzmirtl, Lončarić, Čulin, Kasač, Karapandža, Rukavina, Crnković, Piljaš, Đorđić, Piljaš, Ham, Iličin, Marjanović, Katić, Zejnilagić, Rudić, Klepić…, pokušavaju osporiti njihov igrački potencijal postavljajući kritičko pitanje zbog čega ta generacija nogometaša poniklih odreda u gradu na Dravi (uz poneke pojačanje), nikad nije dosegnula prvoligaški status. A konkretan će odgovor dobiti od onih koji su nekad slušali nepobitne priče o utjecaju politike u sportska zbivanja (i tada!) na prostorima bivše države.
Osim toga, u tom su vremenu najdarovitiji nogometaši najčešće završavali u nekom od klubova tzv. „velike četvorke“ – Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i(li) Partizana, oslabljavajući manje sredine, a taj običaj nije zaobišao ni Osječane. Josip Gutzmirtl je ’64 otišao u Maksimir i dao velik doprinos najvećem Dinamovom međunarodnom pothvatu (Kupu kupova Europe, 1967.), u istom je dresu godinu kasnije zaigrao također iznimno daroviti juniorski reprezentativac Petar Lončarić, a na meti menadžera tog doba našao se i – Čulin.
Naš junak s početka priče plijenio je vrhunskom tehnikom, pa čak je, igrajući u pravilu braniča (beka), znao hrabro „fintama“ zaustavljati suparničke napadače. No, mladić zaljubljen u svoj grad, ostao je u Osijeku u kojem je, nakon desetljeća standardnog nastupanja kao nezamjenjivi prvotimac (za Proleter, Slavoniju i NK Osijek!) doživio i svečanost oproštaja kad ga je darivao Milan Stilin, tadašnji predsjednik kluba u kojem je Boris počeo i završio karijeru. Odolijevajući pozivima „velikih“, sjećamo se tog vremena kad se bio našao pred ulazom na „stari Plac“ u Splitu.
– Istina je, bio sam sasvim blizu Hajduku – kaže nam Čulin čiji je i sin Vjekoslav u međuvremenu već završio mnogo manje uspješnu igračku (amatersku) karijeru. – Manje se zna da me zvao i Dinamo, što mi je također laskalo. Zašto sam ostao? Pa, u našem klubu zauzeli su čvrst stav da me nikamo ne puštaju!

Tako je to nekad bilo, prije svega se cijenila igračka kvaliteta, kupoprodajni su običaji u posljednjim desetljećima nekako udaljili i najvjernije kibice od odlazaka na utakmice. A kako Boris Čulin uspoređuje sadašnji i nogomet, koji je on igrao sa svojim vršnjacima, upitajte ga na Opus Areni. Naći ćete ga redovno u sve manjoj skupini veterana osječkog nogometa. U društvu onih kojima (ne)objašnjivi i izvannogometni utjecaji nisu dali da zaigraju u natjecanju kojem su, zapravo pripadali – kao što ni njemu nisu dali da potraži potpunu igračku afirmaciju u nekom velikom klubu.
Foto: Komarilos i privatna arhiva
Poznati Osječani
ZDRAVKO TOMINAC Jedan od najboljih osječkih speedway vozača još sanja o povratku na šljaku
U Gradskom vrtu imali smo jednu od najkvalitetnijih europskih staza za tu vrstu utrka
Nekad su motociklističke utrke bile iznimno popularne među Osječanima. Dugo su primat držale one cestovne jurnjave gradskim ulicama i trgovima. No, cestovna su natjecanja pala u zaborav kad se pojavio speedway, u kojem su neustrašivi vozači na mašinama bez kočnica privlačili sugrađane na 1953. otvorenu elipsastu crnom šljakom prekrivenu stazu u Gradskom vrtu.
Dakako, nekolicina zaljubljenika utrka gradskim ulicama preselila se u društvo spidvejaša koje je, inače, predvodio dobro zapamćeni Damjan Klasnetić. Od prvih utrka, broj posjetitelja brojao se u tisućama, pa je speedway postao jedan od najpopularnijih osječkih sportova. Tomu su umnogome pridonijeli i uspjesi osječkih motociklista, poslije Klasnetića neki „novi junaci“ među inima i braća Darko i Zdravko Tominac.

S potonjim smo razgovarali ovih dana. Priču je započeo s kraja:
– Taj omiljeni sport među Osječanima ugasio se neposredno prije Domovinskog rata, a ostale su brojne prelijepe uspomene, ne samo među nama vozačima nego i osječkim ljubiteljima tog atraktivnog spota koji su desetljećima hrlili pratiti utrke na jednoj od najkvalitetnijih europskih staza, onoj u Gradskom vrtu koju je s vremenom prekrila trava – kazao je Tominac s prepoznatljivim žalom.
Sjeća se i kako je klub i utrke pokušao obnoviti 2019., osnivajući SK Osijek, ali nije uspio.
– Svjestan sam da decibeli koje stvaraju spidvejaši i šljaka koja ostavlja traga u gledalištu nisu primjereni suvremenom dobu. Danas bi se naše utrke mogle održavati negdje izvan Osijeka, ali nekoliko kilometara udaljeno od dosadašnje, nezaboravne staze… Uporan sam i mislim da bi mi se velika želja o obnovi speedwaya mogla kad-tad ispuniti!

O povijesti speedwaya u Osijeku priča s mnogo emocija, prisjećajući se da je staza u Gradskom vrtu izgrađena 1953., da je prva utrka održana dvije godine kasnije i da je Damjan Klasnetić bio prvi vrsni spidvejaš Osijeka vozeći vrlo uspješno sve do 1968. A onda se šest godina kasnije reaktivirao i okupio oko sebe mlade Osječane sklone motociklima i brzinama, a prvo su to bili Damjanov sin Aco, te Zdravko i brat Darko Tominac. Zdravko se priključio 1975., potom i Vojo Korovljević, a 1977. priključio se i Zdravko Šmit.
– Godinama smo bili u vrhu speedwaya biše države. Darko i ja bili smo reprezentativci. U Italiji sam Darku i sebi 1975. naručio kombinezone koji su u jednom dijelu te opreme imali istaknutu šahovnicu na što sam uvijek ponosan. Nas smo dvojica u bivšoj Jugi tako vozili utrke, prvi u sportu bivše države, tek se kasnije sa šahovnicom na traci oko glave pojavio Goran Ivanišević! Imam pravo to naglašavati, jer sam na to ponosan. Često smo nas dvojica bili na pobjedničkom postolju na brojnim utrkama, a za sebe moram izdvojiti 4. mjesto na omladinskom prvenstvu Europe u bugarskom Targovištu i drugo na utrci u Šumenu, također u Bugarskoj. Na popisu uspješnih nastupa imam upisane dvije pobjede na utrkama prvenstva Jugoslavije, kao i nekoliko drugih i trećih mjesta…


Braća Tominac i danas žive u Osijeku, Darko se uopće ne pojavljuje u javnosti, a Zdravko se bavi turističkom djelatnošću.
– Tijekom sezone sam u Crikvenici, izdajem apartmane, a planiram uskoro pokrenuti seoski turizam u Lici, gdje sam i rođen – nastavlja Zdravko. – Opsesija mi je unuk koji je naslijedio moje sportske motive, a primarni sport mu je košarka, trenira u mlađim kategorijama VROS-a (2013.) na ponos mene i supruge, te dvije kćeri i dvojice zetova.
Zdravko Tominac, nekadašnji spidvejaški as nije mogao, a da ne istakne i ono što često možemo čuti u razgovorima s nekad istaknutim i popularnim osobama:
– Živio sam u vremenu kad su moji brojni sugrađani bili sretni kad bi se našli sa mnom u društvu, kad su se hvalili da me poznaju. Danas, kad sam umirovljenik, što nije samo moja sudbina, okreću glavu od mene. Valjda to tako mora biti?


Foto: Kristijan KRO
-
Šećerana2 dana od objaveLASERSKA EPILACIJA Nakon Osijeka i Splita profesionalci iz DepilConcepta sad su i u Zagrebu
-
Svilana2 dana od objaveMUZEJ SLAVONIJE Budi pametna njuška – nauči sve o ponašanju pasa i odgovornim vlasnicima
-
Mobilia2 dana od objaveSIGURNO U ŠKOLU Krenula je edukacija prvašića na prometnom vježbalištu AMK Slavonac
-
Šećerana1 dan od objaveSTREET RACE SHOW Ovaj vikend 36. izdanje automobilističkog spektakla na Sportskom aerodromu
-
SPEEDWAY2 dana od objaveSTIŽE DINAMO Loša gol-razlika u zadnje četiri utakmice nije uništila samopouzdanje trenera
-
Kovinar1 dan od objaveSJENJAK Nije lijepo vidjeti dasku za glačanje u travi i madrac naslonjen na zgradu
-
Šećerana1 dan od objaveVRIJEME JE ZA PEKMEZ Plave šljive i dalje su skupe, drže cijenu od 1,50 eura po kilogramu
-
Šećerana21 sat od objaveKRUNOSLAV SUKIĆ Nominacije nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava
-
SPEEDWAY4 sata od objaveOSIJEK – DINAMO 4:2 Jedna od najdragocjenijih i najdražih pobjeda u prvenstvu
-
Klopa2 sata od objaveDOMAĆE Brašno i grčki jogurt glavne zvijezde tortilja, u hladnjaku mogu stajati tjedan dana
-
SPEEDWAY1 sat od objaveOSIJEK – ZRINSKI 32:42 Očekivano visok poraz rukometašica na otvaranju novog prvenstva
-
Mobilia26 minuta od objaveINTERNA ODVODNJA Popravljena rupa u nogostupu u Reisnerovoj, ali o trošku suvlasnika zgrade
