Nema Osječanina koji se ne sjeća Duška Rudeža, dobrog duha grada na Dravi, upornog borca protiv ambrozije i čovjeka koji je godinama na Silvestrovo skokovima u hladnu rijeku na svoj način ohrabrivao sugrađane uoči rađanja novog kalendarskog razdoblja. Prije nekoliko mjeseci, međutim, njegov je primjer slijedila unuka Viktorija Sekereš jer nas je čovjek-tuljan zauvijek  napustio kolovoza 2021. No, ne nastavlja posebnost i svestranost te obitelji samo ona, jer je uz Rudeža vezano i ime godinama omiljenog Djeda Božićnjaka koji je, dakako dok su naše zime imale dovoljno snijega, jurcao na saonicama po cijelom gradu uz ono neizostavno „ho, ho, ho, ho“.

Riječ je o Josipu Kramariću rođenom Orahovčaninu koji je neposredno nakon rođenja (1963.) postao stanovnik Osijeka. Prije 38 godina ovdje se i oženio Rudežovom kćeri Gordanom, koja mu je u međuvremenu podarila sina i kćer. Ranije spomenuta Viktorija potomak je Josipove šogorice Mire Sekereš.

Sreća Josipa ga nije mazila ni u vrijeme odrastanja, sudbina je htjela da postane štićenik Doma djece i mladeži „Josip Kraš“ u Zagrebačkoj, koji danas nosi ime „Hrvatski radiša“, pa nije potrebno posebno isticati da je kroz život prolazio s brojnim i različitim poteškoćama što će slikovito prikazati rečenicom da je „najviše vremena provodio na ulici“. Ipak, stekao je zvanje KV tesara, zaposlio se u MIO Standardu gdje je dočekao i Domovinski rat.

– Želio sam se odmah pridružiti dragovoljcima, ali su mi na poslu rekli da ću biti korisniji u firmi, pa sam postao pripadnik HV-a potkraj agresije na novu Hrvatsku –  prisjeća se Joza godina kad se osamostalio. No, u vrijeme koje je proveo kao domsko dijete,  zavolio stolni tenis, a selidbom u Donji grad priključio se članovima STK Olimpija. Usput, baš mu je „pingić“ pomogao u nemilosrdnoj borbi protiv suicidalnih primisli, kao posljedica ratnog razdoblja.

– Od Duška sam naslijedio ulogu Djeda Božićnjaka, trajalo je to dugo, dok je bilo snijega, naravno, a nakon korone izgubio sam volju, a ni snijega nije bilo – kaže Kramarić, inače i strastveni igrač Lota do kojeg drži kao do posebnog rituala.

Međutim, ljubav prema stolnom tenisu čvrsto ga je vezala uz „olimpijaše“, u klubu u kojem se redovno održavaju turniri rekreativaca pod nadzorom također neumornog Rajka Lukičeka. Budući da je Josip jedan od onih, kojima nikad nije bilo teško odraditi bilo kakav organizacijski zadatak i s obzirom na dugogodišnji klupski staž – prije nekoliko mjeseci prihvatio je njemu značajno povjerenje. Josip Kramarić, naime, izabran je za predsjednika donjogradskog stolnoteniskog kluba.

Nažalost, Fortuna mu je prije oko godinu dana sasvim okrenula leđa, kad je supruga teško oboljela, što mu je nametnulo niz novih obiteljskih obveza kako bi Gordani pojednostavio prevladavanje opakog razdoblja njena života. Međutim, pri svakodnevnim susretima dok biciklom obilazi ulice Donjega grada, taj skromni čovjek nikad se neće žaliti, umirovljeničke dane ispunjavaju mu opisane aktivnosti, a u pomaganju oboljeloj supruzi kao da stječe dodatnu snagu, volju za životom i volju da se bavi i vlastitim zdravstvenim problemima.

Cijenjen je u svom svakodnevnom okruženju. Ne više kao Djed Božićnjak i tesar, nego kao uzoran lider višestruko svestrane obitelji, suprug, otac, djed, svekar i punac.

A sada i predsjednik STK Olimpija.

Foto: Privatna arhiva

Skupina atletičarki i atletičara osječke Slavonije-Žito vratili su se sa zimskog bacačkog prvenstva Hrvatske, održanom u Splitu, s četiri medalje u različitim dobnim kategorijama. Kao državna prvakinja, među juniorkama, kući se vratila Paula Šljivac, čiji je hitac kladivom od 43,55 metara bio nedostižan za sve suparnice. Da se u osječkom klubu značajna pozornost poklanja radu s mladićima i djevojkama posvećenima bacačkim disciplinama, pokazao je i mlađi junior Marko Adamović, koji je bacio kladivo na daljinu 41,84 m, što mu je donijelo drugo mjesto i srebrnu medalju.

Na pobjedničko postolje, od „slavonijaša“, također viceprvak ali u konkurenciji seniora, penjao se i najiskusniji osječki bacač Benjamin Lovrić (47,52), jedno vrijeme u klubu iz Gradskog vrta zadužen za treniranje svih bacač(ic)a. Brončanu medalju, na natjecanju koje je organizirao splitski Dioklecijan, osvojio mlađi junior Ivano Čepo bacivši koplje na 51,48 m.

Od ostalih Osječana, u Splitu su najbliži postolju, zauzimanjem četvrtog mjesta, bile Marija Sajter u bacanju kladiva za mlađe juniorke (43,13) i seniorka Iva Perić u bacanju diska (34,37).

Inače, medalje su u Splitu bile (po)dijeljene članovima 18 hrvatskih klubova, a najviše ih je pripalo zagrebačkim klubovima Dinamu (19), Agramu (16) i AK Zagreb (11), te AK Medulin (10).

(Na glavnoj fotografiji: Paula Šljivac na pobjedničkom postolju, ispod je trener Lovrić)

Foto: Arhiva kluba

U Poreču se na Caputo Pizza Cupu natjecalo 37 natjecatelja, majstora pizze iz Slovenije, Italije, Mađarske, Srbije i Hrvatske u dvije discipline – Pizza Classica i Pizza Napolitana STG (Specialità Tradizionale Garantita). U ovoj drugoj disciplini, gdje su sudili iznimno stručni i kompetentni autoriteti za ovaj tradicionalni napolitanski specijalitet, pobijedio je mladi osječki pizza majstor Matej Topić iz Bocconcino Pizza Bara.

– Moram biti iskren, ja sam na put u Poreč krenuo zbog natjecanja u disciplini Pizza Classica jer je to okruženje u kojemu treba dokazati naročitu kreativnost u spravljanju pizza. Mjesecima sam vježbao s tijestom i eksperimentirao s različitim vrhunskim sastojcima. Na natjecanje sam ponio carpaccio od baranjske divljači, čvarke od crne svinje i još neke tipično lokalne sastojke… No, onda sam se na licu mjesta na nagovor kolega iz tima, iako nevoljko, odlučio prijaviti i na natjecanje u disciplini STG u kojoj je konkurencija toliko jaka da odlučuju doista samo nijanse u ukupnom dojmu koji boduje skupina jako strogih članova žirija, svjetski priznatih autoriteta za napolitanske pizze – priča Matej.

Iz Osijeka je, kaže, stigao sa samo tri ranije pripremljene bule tijesta i jednu je iskoristio za natjecanje u Pizza Classica. Tijekom kreativnog rada pratile su ga televizijske kamere. Bio je, priča, samouvjeren i pedantan, ali na kraju je ta njegova pizza završila na 7. mjestu.

– Kad vidite kako se neki od natjecatelja ophode s tijestom, kakve egzibicije izvode ti profesionalci i kakva je zapravo konkurencija, onda se u vama vrlo brzo ohladi onaj početni zanos. Ipak, nakon što sam već spremio svoje stvari u automobil, ipak sam odlučio okušati se i u STG disciplini. Ne znam kako, ali kad sam krenuo opet mi se vratilo samopouzdanje. Tijekom rada nadziru vas četiri suca, troje od njih kasnije će kušati vašu pizzu i ocjenjivati ju toliko temeljito da vas u nekom trenutku može i zbuniti dok ih promatrate u radu, a četvrti sudac je neprestano s vama. Najprije prati kako razvijate tijesto, kako ga nadijevate, koliko puta ga dodirnete prilikom postavljanja na „lopatu“ i onda brižno slijedi postupak prilikom ubacivanja pizze u peć. Poslije, kad ju izvadite iz peći taj sudac specijalnom hvataljkom mjeri debljinu rubova jer pizza Margarita, prema strogim napolitanskim kriterijima, ni na jednom mjestu ne smije dosegnuti debljinu više od dva centimetra – precizirao je Matej.

Pizza Margarita dolazi sa samo četiri sastojka – pelat, mozzarela, bosiljak i maslinovo ulje. U našim pizzerijama to je obično cjenovno najpovoljnija pizza, entry level. Ali napolitanski majstori upravo unutar te ograničene grupe sastojaka proizvode čarolije.

– Neposredno prije nego što su proglasili pobjednika, šef žirija je istaknuo kako je pobjednik u STG disciplini ujedno i ukupni pobjednik Caputo Pizza Cupa. A onda je pročitao moje ime. Ne znam što bih vam rekao. Djelovalo mi je nadrealno, bio sam u pozitvnom šoku i to me drži već danima. Eto, vratili smo se u Osijek i radim svoj posao u Bocconcinu i to me još uvijek drži. Sad jedva čekam lipanj, jer mi je ova pobjeda omogućila izravan plasman na Caputo Trofeo, svjetsko prvestvo koje će se od 3. do 5 lipnja održati u Napulju – iskreno će Matej.

Natjecanje u Poreču održano je prošloga četvrtka, 6. ožujka, a uz Mateja su ondje u timu Bocconcino Pizza Bara bili Alen Radanović (dva puta zlatna medalja u Napulju),  Danijel Stanković i Danijel Bartok.

Foto: Privatna arhiva i Bocconcino

Kada su prije više od godinu dana Rijeku odlučili zamijeniti Osijekom, Vladimir i Erika Lončarić sanjali su svoju kućicu u cvijeću. Prodali su stan u Rijeci, tražili gdje će pronaći svoj novi dom i odlučili se za kućicu iz snova u našem gradu. A u Osijeku do tada nikada ranije nisu bili!

Što je presudilo da more zamijene ravnom Slavonijom?!

– Čitav sam život proveo na moru, u Rijeci. I supruga i ja smo u mirovini, cijeli smo život pješaci, a Osijek nam je dušu dao za naše šetnje i vožnje biciklom. Spustimo se do Drave, odemo do tržnice. Grad nam je prekrasan i ni na trenutak nismo požalili što smo ovdje doselili – priča Vladimir, dodajući kako je za preseljenje presudna bila topografija Rijeke.

– Rijeka ima dvije ceste do mora, a sve ostalo je u brdu. I to je bilo presudno, s obzirom da volimo hodati. A ovdje, milina, sve je ravno i najviša stepenica od naše kuće na Zelenom polju do centra grada je nogostup na cesti – kroz šalu će Vladimir, dodajući kako je supruga Erika inače Čehinja koja je naučila na zelenilo i vodu, na tramvaj, pa je Osijek onda bio logičan izbor.

Kaže kako je cijeli život sanjao komadić zemlje i vrta. U Rijeci je nešto malo uspio zasaditi na balkonu, no to mu nije bilo dovoljno.

– Sada imam svoj komadić vrta i uživam u njemu bezgranično – dodaje.

Dodaje da ljubaznost Osječana nema premca. To u Rijeci nisu nikada doživjeli. Iako nisu u ovih 11 mjeseci koliko žive u Osijeku stekli veliki krug prijatelja, razvili su dobrosusjedske odnose.

– Imali smo i neke zdravstvene pretrage za obaviti i iznenađeni smo kako smo sve brzo i bez problema obavili. Iz iskustva mogu reći kako bi nam za pojedine stvari u Rijeci bilo potrebno oko dvije godine – dodaje.

Zelenilo i ravnica ono su što Eriki i Vladimiru najviše odgovara.

– Kada sjednemo na bicikle, od Donjeg grada do Tvrđe prođemo pokraj više parkova nego što ih čitava Rijeka ima. A svaki park ima i dječje igralište, klupe. Gdje god je zelenilo ima i mjesta za djecu i klupa za odmor. U Rijeci to ne možete vidjeti – priča Vladimir, dodajući kako je Rijeka grad za nekoga tko ima automobil, pa će u prirodu otići negdje izvan grada.

– Ovdje izađemo iz kuće, sjednemo na bicikl, spustimo se do Drave i uživamo. Često prošetamo do donjogradske tržnice, sve je zeleno, sve je ravno. Gdje god da dođemo, svaki se put zahvalimo na ljubaznosti i uljudnosti jer time smo stvarno ugodno iznenađeni – naglašava Vladimir.

A kako u novom gradu koji su odabrali za život provode umirovljeničke dane?!

– Ujutro obavimo kupovinu i onda krećemo s uređenjem vrta. Posadio sam mini trešnju, marelicu, prekopavam vrt… Ako čovjek želi živjeti u ovakvoj kućici s vrtom, ima cijeli dan što za raditi. I to sa zadovoljstvom! – dodaje.

Bicikl je vozio i dok je živio u Rijeci, no kako tamo nema biciklističkih staza, to mu baš i nije bila draga aktivnost. No, sada je gotovo svakodnevno na biciklu, a supruga Erika na triciklu. 

S obzirom da je iza njih i prvo ljeto u Osijeku, pitali smo Vladimira kako su se nosili s osječkim napastima – komarcima.

– Zapravo smo se iznenadili! Ne znam hoćete li vjerovati ili ne, ali mene niti jedan komarac nije ugrizao, a suprugu tu i tamo koji. I nekako smo došli do zaključka da nas ovdje grizu manje nego u Rijeci. 

U posjeti su im nakon preseljenja bila i djeca, koja su poput njih oduševljena novim domom.

– Sve najljepše što smo sanjali imamo u Osijeku! – jednoglasno će Vladimir i Erika, dodajući kako im more uopće ne fali, iako su od njega bili udaljeni samo 1,5 kilometara. No da bi otišli na kupanje trebalo je ići gore-dolje, stepenice, uzbrdica…, pa su češće ostajali u stanu nego išli na kupanje.

Prošlog su ljeta bili na Copacabani, sviđa im se kompleks, a u Dravi se još nisu kupali. A ovog će ljeta i to isprobati, kao i vožnju tramvajem do Gradskih bazena.

Foto: Komarilos

Osječki poduzetnik i sommelier Vinko Ručević nedavno je prodao Vinoteku Vinita koja je zadnjih desetak godina bila ishodište svih lokalnih vinskih inicijatva, okupljalište vinoljubaca na druženjima s poznatim vinarima i epicentar poslovnih ideja iz kojih je konačno izrastao i respektabilni sajam WineOs. Vinoteka danas posluja u sastavu LU-MA Ekskluziv iza koje stoji snažna ORKA Grupa, u kojoj je Ručević danas jedan od lokalnih rukovoditelja. Inače poznati vinski influencer i utemeljitelj osječke vinske scene, Vinko je dokazao kako je malu poduzetničku ideju tijekom godina moguće oživotvoriti u relevantnu poslovnu poziciju, zainteresirati veće ulagače i nastaviti razvijati posao na značajno višoj instanci. Njegovo iskustvo  može biti zanimljivo svima koji razmišljaju kako od onoga što vole napraviti biznis.

* Koliko dugo su trajali pregovori s ORKA grupom? Kako to da su se oni zapravo zainteresirali za malu Vinitu iz Osijeka?

– Pregovori su trajali nekoliko mjeseci, ali od prvog razgovora bilo je jasno da postoji ozbiljan interes. LU-MA Ekskluziv, dio ORKA Grupe, nije tražila samo još jedan vinski brend – tražili su nešto autentično, s pričom, s ljudima koji vole vino i razumiju ga. Vinoteka je bila upravo to – mala, ali strastvena priča iz Osijeka, mjesto koje su vinoljupci zavoljeli, jer nisu samo kupovali vino, nego su kroz nju učili, družili se i razvijali kulturu uživanja u vinu. Mislim da ih je upravo ta autentičnost privukla i da su prepoznali priliku kakoto dodatno razviti kroz brend Wine&Friends.

* Kako ste doživjeli razgovore s njima, gdje ste odmah kliknuli, zašto ste se zapravo odlučili prodati Vinitu?

– Razgovori su bili otvoreni i vrlo konkretni – bez velikih obećanja, ali s jasnom vizijom kako bi se Vinita mogla dalje razvijati. Kliknuli smo odmah na ideji da vino nije samo proizvod na polici, nego priča, emocija i iskustvo koje ljudi pamte. U LU-MA Ekskluziv razumiju da se ljubav prema vinu ne gradi samo kroz dobru ponudu, već i kroz edukaciju, događanja i ljude koji to žive. Prodaja je bila teška odluka, ali u jednom trenutku shvatiš da, ako želiš da nešto što si gradio nastavi rasti, moraš mu dati priliku da izađe iz svojih trenutnih okvira.

* Što su novi kupci ustvari dobili kupnjom Vinite? Zašto im je bila važna?

– Dobili su puno više od još jednog mjesta za prodaju vina. Dobili su zajednicu čije se povjerenje gradilo godinama te koncept koji spaja ljude. Vinita nikad nije bila samo trgovina – bila je mjesto susreta i razgovora. Prepoznali su upravo tu snagu zajednice te ćekroz Wine&Friends nastaviti razvijati ovaj koncept, utječući na enogastronomsku scenu Slavonije.

* Što ovaj poslovni transfer znači za daljnji razvoj vinske kulture u Osijeku i za nastavak svih programa koji su se povremeno u podrumu odvijali i okupljali vinoljupce?

– Osijek je uvijek imao poseban odnos prema vinu, iako ga možda ne ističemo dovoljno. Ono što je Vinita pokrenula – od degustacija do vinskih radionica – sada može postati još veće i ozbiljnije. ORKA Grupa i LU-MA Ekskluziv imaju resurse i iskustvo da to podignu na višu razinu te se ovime otvara nova stranica vinske kulture u Slavoniji i Baranji – spoj tradicije i ekskluzivnosti, uz proširenu ponudu vrhunskih vina i šampanjaca iz Hrvatske i svijeta.

* Na otvorenju Winosa smo čuli kako u Hrvatskoj padaju površine pod vinogradima i da pada ukupna proizvodnja vina i izvoz, ali da se, s druge strane, povećava broj novih vinarija i da je sve više naših vina koja osvajaju ozbiljne nagrade na natjecanjima u svijetu – što se od toga može preslikati na našu regiju? Koji trendovi su ovdje prepoznatljivi?

– Točno je da se smanjuje broj velikih vinograda, ali se zato sve više ulaže u kvalitetu. Manje, boutique vinarije stvaraju vrhunska vina koja osvajaju nagrade i dokazuju da Hrvatska ima ogroman potencijal. Isto se događa i u našoj regiji – sve više vinara shvaća da se ne možemo natjecati količinom, ali možemo kvalitetom i autentičnošću. Ljudi traže posebna vina, nešto što ima priču, a mi toga imamo napretek. Ovo je prilika da se dodatno istaknemo i pokažemo da su slavonska vina, uz pravu strategiju i podršku, konkurentna i na svjetskoj razini.

Foto: Komarilos i privatna arhiva