Današnji život ne možemo zamisliti bez mobitela i ostalih gadgeta, a njih koriste i djeca. I to već od najmlađe dobi, iako je već svima jasno da prekomjerna upotreba mobitela od rane dobi izaziva ovisnost, te ostavlja brojne druge negativne posljedice na rast i razvoj djeteta. Koliko bi djeca uopće trebala vremena provoditi pred ekranima, u kojoj bi dobi trebala dobiti mobitel, te jesu li roditelji ili današnji “stil” života krivi što djeca praktički hodaju s mobitelima u ruci, pitali smo dr. Katarinu Dodig Ćurković, psihijatricu sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek.

* Mobitele/tablete ne možemo izbjeći, oni su dio nas – našeg posla, ali i slobodnog vremena. No, mi smo odrasli, pa je i nama ponekad teško “odlijepiti” se od ekrana. Kakva je situacija sa djecom? Sve je više djece u jasličkoj/vrtićkoj dobi koje na klupama dječjih igrališta sjede s mobitelom u ruci? Gdje smo pogriješili?

– Kao i mi, i djeca su na žalost sve više vremena udubljena u „mobitele“ i ostale gadgete s ciljem da slobodno, ali i školsko vrijeme provode upravo u svijetu nestvarnog ili „virtualnog“ života. Posebno me zabrinjava spoznaja što i djeca vrtićke dobi shvaćaju koliko toga njima zanimljivog ima u tom “virtualnom svijetu”. Zapravo je postalo sasvim uobičajno vidjeti djecu na igralištima da sjede na klupama i svatko je doslovno na svom mobitelu, nesvjestan da je do njega njegov prijatelj ili lega iz škole ili vrtića.
Na pitanje gdje smo pogriješili, možda je najjednostavniji odgovor – prestali smo se baviti djecom. Na žalost, pod utjecajem loših stvari koje općenito internet sa sobom donosi, dio svoje odgovornosti kao roditelji, učitelji, profesori i općenito kao društvo, odgojno smo prebacili na svijet interneta i virtualnih mreža. Isto tako, nismo jasno djeci objasnili što uopće znači “medijska pismenost” odnosno na koji način internet iskoristiti za dobro, a koje zamke su u tom dijelu, odnosno potpuno smo zakazali i preventivno.

* Jesu li djeci mobiteli potrebni? Koliko bi vremena oni dnevno trebali provoditi na uređajima/pred ekranima?

– Hm. Na žalost, u današnjem stilu života ispadne da djeca ne mogu bez mobitela. Često se u školi i drugim mjestima gdje su klinci angažirani, ali i sa samim roditeljima dio komunikacije odvija upravo kroz te mobitele. Koliko su im potrebni ili nisu je pitanje o kojemu bi mogli naširoko i nadugačko. Međutim, dati mobitel djetetu u dobi od tri godine i općenito ispod 12. godine je zapravo način kako dijete usporiti i kognitivno i motorički i komunikacijski i na sve druge načine. Rezultati su upravo takvi da danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred. A to je najbolji odgovor na vaše pitanje.
Gledajući vrijeme koje bi djeca trebala provoditi dnevno na mobitelima jest do 12 godine oko 45 minuta do maksimalno 60 minuta, međutim iskreno ne poznajem dijete s mobitelom koje se prema tome i ravna. Dakle, opet ističem da nam je zakazala prevencija i postepeno uvođenje djeteta u svijet internetskih sadržaja.

* Ekranizacija je postala suvremena bolest današnjice. Kakve posljedice ona ostavlja na djecu?

– Na žalost, to su prije svega slabije socijalne vještine, izostanak spontanosti u komunikaciji s vršnjacima, otuđivanje, povlačenje u virtualni svijet, agresivna ponašanja, samoozlijeđivanje, porast poremećaja prehrane pod pritiskom savršenog izgleda, nepredvidljivost u reakcijama, slaba tolerancija na frustracije, impulzivnost, izbjegavanje škole, odustajanje od škole, idealizacija krivih autoriteta pod prizmom kvazi influencera ili “gurua”, porast i to značajan porast samoozlijeđivanja i različitih oblika modernih ovisnosti poput ovisnosti o energetskim pićima, sintetskim drogama, ovisnosti o cyber klađenju, ovisnost o sextingu (distribicuja svojih golih slika), stupanje u odnose s interenetskim vrebačima, pedofilima, i slično, sukobi u obitelji, agresija prema roditeljima. Naravno, tu su motoričke nespretnosti, komunikacijske smetnje, pasivizacija, iskrivljen stav o životu općenito, porast anksiozne, depresivne, suicidalne, agresivne djece i prije svega usamljene djece.

* Koja je, po Vašem mišljenju, prikladna dob u kojoj bi dijete trebalo dobiti mobitel?

– Nema istog odgovora za svako dijete, jer svako je dijete drugačije i razvojno i psihički i emocionalno, pa je odluka u konačnici sigurno na roditelju, međutim iskreno prije desete godine najbolje bi bilo “ne”. Isto tako sam potpuno svjesna da je to nemoguće i zbog ranije navedenih potreba u smislu škole i kontakata s prijateljima i roditeljima, pa je zapravo prije svega nužan nadzor roditelja nad onim što dijete uopće radi na mobitelu i dobra prevencija odnosno edukacija djeteta prije nego dobije “moćni mobitel” u svoje ruke. I naravno jasno odrediti vrijeme za “biti na mobitelu”.

* Iako su roditelji često i nakon posla dostupni poslodavcu, dovršavaju na računalima i mobitelima nekakve zadatke, odgovaraju na mailove…, a djeca to promatraju i misle da je “normalno” biti vezan uz uređaje – kako ih “zabaviti” za to vrijeme? Mnogim je roditeljima to izazov, ne znaju kako umiriti dijete, osim ako mu ne daju neki uređaj. Kako doskočiti takvim situacijama, jer, djeci su roditelji primjer?

– Nije normalno biti nikome 24 sata dostupan, osim svojoj djeci ili svojim roditeljima, dakle realno nakon posla bi svi trebali biti “off” za taj radni dio, i zapravo umjesto po cijeli dan provoditi na Fejsu ili Instagramu treba imati vrijeme za svoje dijete. Međutim, tome dijete učite rano prije polaska u školu, jer kada uđe u pubertet i kada želi imati svoje prijatelje oko sebe, bitno ga je naučiti da ste vi osoba na koju može računati, razgovarati, koja će ga savjetovati i biti mu sigurna luka. Dakle, odnos s djetetom gradite nakon “djetetovog rođenja” i upravo radi toga što mu ranije date mobitel u ruke, veća je šansa da ga prije “udaljite od sebe”. Sigurno dok djetetu dajete savjet da je pušenje štetno, i pri tome držite cigaretu u ruci ili alkohol, niste nimalo uvjerljivi niti djetetu autoritet o onome što mu branite. Tako je i s mobitelom.
Dajte im da nešto rade, npr. da spremaju svoju sobu, počinju učiti osnove kuhanja, grabe vani lišće, šetaju s vama, igraju s vama neku igru, razgovarajte, pogledate film i dajte djetetu obaveze, da se uči da od malih nogu ima neku obavezu i smisao u radu, a ne da im je glavna rečenica “Dosadno mi je”. Isto tako ne bi vjerovali koliko roditelja u biti nema “živaca se baviti svojom djecom” ili im je to “dosadno” ili ih djeca “živciraju”. Roditeljstvo je zahtjevno, kada postanete roditelj sve se mijenja. Roditeljstvo znači i odricanje i manjak osobne slobode, kao i manjak vremena i stalni angažman.

* Koliko god nam je internet olakšao život toliko nas je udaljio od kontakta “face to face”. Dopisujemo se, odgovaramo emotikonima jer nam i oni olakšavaju komunikaciju. S druge strane iz godinu u godinu imamo sve više odgoda upisa u 1.razred, puno je djece koja prije propričaju engleski nego hrvatski jezik… Koliko je za djecu važno vrijeme provoditi u igri, druženju, razgovorima, čitanju priča, odnosno u igri i što više ih odmaknuti od ekrana?

– To je zapravo samo potvrda da su nam djeca “zapuštena”, dakle u eri naših “baba i djedova” nitko nije imao odgode upisa u školu, danas svako drugo dijete je ili jezično ili motorički nespretno. Zašto? Zato jer smo im sve oduzeli, pa i pravo da mogu pasti i udariti se, da je normalno spotaknuti se u igri, a da nije riječ o vršnjačkom nasilju. Dakle mi smo zapravo djeci uzeli pravo da budu djeca. Upravo zbog toga imamo epidemiju “nazovi mirne djece” koja u jednom trenutku samo “eksplodiraju” i dogodi se neka tragedija. Onog trenutka kada smo počeli “izmišljati toplu vodu i lišavati ih svake odgovornosti” zapravo smo im oduzeli pravo na zdravo i normalno odrastanje.
Danas kada se dijete popne na stablo, intervenira doslovno “socijalna služba” jer će netko roditelje prijaviti da zanemaruje svoje dijete. Prema tome, ono što me više plaši jest da će biti sve lošije i lošije.
Mi smo danas došli do toga da “roditelj doslovno moli da dijete krene ujutro u školu”, a da ne kažem da danas djeca mahom žele napustiti srednju školu jer im je “netko na interentu dao ideju kako lovu zaraditi i bez škole”.

* Kada je vrijeme potražiti pomoć? Na koji se način, ukoliko je ekranizacija već uzela maha, može pomoći djetetu?

– Pomoć je dobro uvijek potražiti kada shvatite da sami ne možete, nije sramota tražiti pomoć. Sramota je što često nemate gdje, jer dosta sela i gradova na žalost nema stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece jer je broj stručnjaka prilično limitiran, a bojim se da će ih biti i sve manje, jer ljudi posustaju pod raznim pritiscima okoline i javnosti.
Individualnost je osnova u pristupu svakom djetetu, što ranije potražite pomoć, veća je mogućnost i da se nešto promijeni. Dakle, najveća pomoć vašem djetetu je da ste aktivno prisutni u njegovom životu, a ne da taj posao umjesto vas odrađuje mobitel, internet i virtualni svijet u kojemu ima najmanje onog što vaše dijete i vi zapravo trebate.

Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL