Dok se danas već 67-godišnji Siniša Potkoč kao dječačić bezbrižno igrao donjogradskim ulicama i travnjacima osposobljenim za brojne nogometne utakmice nije mogao ni slutiti kakva ga sudbina očekuje. Školske obveze, u obje osnovne škole u Donjem gradu, rješavao je na najbolji način i činilo se da će za koju godinu maštanja o stjecanju zvanja profesora tjelesnoga odgoja pretočiti bez poteškoća u stvarnost. Ali onda se sve preko noći stubokom promijenilo, razvedeni roditelji su ga udomili kod majčine tetke, uz čiju je maksimalnu skrb Siniša odrastao i, već tih godina, prvi put osjećao nedostatak one roditeljske ljubavi za kojom vape sva djeca ovoga svijeta. No, bio je to samo početak prepreka s kojima je bio suočen, od kojih neke nije „preskočio“ zbog vlastite tvrdoglavosti a one druge, puno teže, nitko ni ne bi mogao svladati…

Obožavao je nogomet, posvetio mu velik dio života, ali je i u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu shvatio koliko život može biti okrutan. Kad su mu u Gradskom vrtu, među 14-godišnjacima skupljenim iz svih gradskih četvrti, rekli da „nije za NK Osijek“ zakoraknuo je rujna 1973. na Olimpijino igralište na Zelenom polju. Kao sina ga je prigrlio neponovljivi Anzelmo Petrina-Zelmo, debitirao je s Valpovkom (3:3), a u Đakovu protiv tamošnjih juniora, kad su se „olimpijaši“ borili za naslov prvaka, kaže da se „sjeća kao danas“ da je postigao dva pogotka matiravši pritom gorostasnog Čedu Marasa!

Kasnije je, 1975. postao i prvotimac u klapi s Jozom Kaluđerom za kojeg i danas tvrdi da je „bio svjetski igrač“, S. Bubalom, Rallom, Husićem, Gilićem… s tim što je zapamtio i debi u tom sastavu, protiv iločkog Fruškogorca. To razdoblje Potkoč povezuje uz ime trenera Antuna Barišića, koji ga je, doslovce, i cijenio i volio. Bitno je, kaže, baš to za isticanje, jer se, kao po nekom nepisanom pravilu u unaprijed ispisanoj sudbini dječaka bez roditelja, pojavio novi trener – Ivica Rukavina. „Nije me baš šmekao“, prisjeća se Siniša isto kao i suigrača čije je nastupe u kvalifikacijama Olimpije za viši razred, Republičku ligu Hrvatske samo pratio kao vojnik, pa nije ni bio u društvu s Batinićem, Škarom, Rallom, Z. Kurtovićem, jedinstvenim Glavom Nikšićem, Sulemanovskim, Šklebekom, Gajićem, Šklebekom…

I poslije povratka najčešće je bio u pričuvi kod trenera Đure Bešija, dobivajući priliku „na kapaljku“ i  prolazio je ono što je već jednom osjetio, godinama prije u Gradskom vrtu. Nestrpljenje ga je prisililo da prihvati poziv iz gradskog rivala Elektre, koja je nudila i dres prvotimca ali i – radno mjesto u Elektroslavoniji. Hvali trenera „crveno-crnih“ Đuru Pađena „Pupu“, lijepo razdoblje provedeno „Kraj Drave“, da bi se još jednom našao na njemu najdražem igralištu, ovom donjogradskom, a tamo je već (1981.) stigao ugledni trener Vlatko Konjevod. „Postao sam u društvu faca, jer mi je taj vrsni stručnjak i čovjek pružio povjerenje kao nitko prije ni poslije i odredio mi je svakog prijepodneva treninge!”.

Međutim, opet sam sve sam pokvario, ustvari bio sam preglup da bih shvatio s kakvom me pažnjom Konjevod obasipao!

Bilo kako bilo, nekako s okončanjem igračke karijere 1983., djelomice prekinute i zbog ozbiljnije ozljede skočnog zgloba na utakmici s Valpovkom, kad je koban bio jedan duel s britkim Miroslavom Tikasom, te završetkom gimnazijskih dana, pokušao je početi studij na Pedagoškoj akademiji. I tek tada shvatio da ni prilikom rađanja s njim nije bilo „sve OK“! Kad su mu već na početku rekli da je „bolje da pronađe drugi studij, jer će mu neprirodni kukovi predstavljati nepremostive poteškoće na praktičnim ispitima“. To je Siniša, doduše, i ranije osjetio jer kao osnovac nije mogao izvesti raznošku preko gimnastičkih sprava. Priznat će da mu je to bio nov sudbonosni udarac, sličan onom kad su ga roditelji odbacili, ali i kad mu je 1971. poginuo bratić. Sve to, uz već opisanu neispunjenju želja u svijetu nogometa, stvorilo je u Potkoču košmar.

Nakon što su mi rekli dijagnozu za kukove dugo sam besmisleno gluvario po Donjem gradu i bez pravoga smisla u svakodnevnom životu, a onda sam se  posvetio – malom nogometu.

Budući da mu je i vjera u Boga (nakon dugog agnostičkog razdoblja) iz dana u dan postajala sve važnija, priklonio se Baptističkoj crkvi, spojio je Siniša mali nogomet i pripadnost Svevišnjem oformivši malonogometnu momčad „Šalom“ koja se plasirala u Prvu hrvatsku ligu. Kako je Potkoč jednom u novinama bez ustručavanja priznao, vodila ga je tada želja da „na taj način tumači što većem broju ljudi evanđelje“.

Zbog čega smo, uopće, izdvojili životnu priču Siniše Potkoča, jer su nešto slično vjerojatno prošli i neki drugi Osječani?! Ukratko zato što ga već dugo, od 2011.,  možete sresti u Donjem gradu kako se ili teško kreće uz pomoć štaka ili se vozi u invalidskim kolicima. Ranije spomenute tjelesne poteškoće s kukovima, naime, trebalo je pokušati otkloniti nakon više pregleda s kulminacijom u 1988. godini, ali on na njih nije ni pomišljao niti mu je za to pružena prilika. Da, Siniša Potkoč je invalid pa nije teško zaključiti da mu nije lako, pogotovo jer su mu, kao i  njemu sličnima, primanja vrlo skromna. Trebalo ga je, samo, prije nekoliko dana slušati kao s neskrivenim veseljem priča da mu je konačno uvaženo traženje veće kategoriziranje invalidnine od dosadašnje, pa će ubuduće primati 232 eura, a, kaže, možda „bude i više“! S ushitom, pritom, povjerit će da mu pripadaju i neki zaostatci…

Ipak, imao je Siniša Potkoč u svom životu i ljudi koji su ga pomagali, ili još pomažu da olakša svakodnevicu. Đuro Rabi, Pero Bilić, Boris Đelajlija, Valter Lipovac, Mato Razumović, Vedran Krampelj, Dario Leuštek, Ivan Škaro, Dražen Jurašek, Saša Radojčić…, posebno izdvaja i baptiste i Crveni križ Osijeka. No, kao vrhunac izdvaja svoju vjeru pa razgovor zaključuje osobno uvjerenje koje nastoji podijeliti sa svim sugovornicima:

– Da ne vjerujem u Boga, sigurno bih umro od straha, jer život bez njega nema smisla…

Foto: Osobna arhiva