Ovogodišnji 4. Panonski festival knjige održat će se u dvorani Gradski vrt od 20. do 24. svibnja. Tom je prigodom koncept i program festivala predstavljen u osječkoj Gradskoj upravi, a predsjednik Gradskog vijeća, Tihomir Florijančić izdavače je dočekao izjavom kako se živo sjeća i prvog izdanja festivala te kako bi za iduću godinu mogli planirati i mali jubilej.

– Cilj je promovirati knjigu, pisanu riječ i književnost te građane poticati na čitanje knjiga. U današnje vrijeme kad dominiraju brze i kratke SMS poruke mi se pisanom riječju pozicioniramo u kulturnom i nacionalnom identitetu. Ovo nije samo sajam s ponudom knjiga po diskontnim cijenama nego je to festival pun programa, 38 događanja za odrasle i 28 programa za djecu – rekao je Florijančić.

O biznisu, kulturi, obrazovanju i pitanju identiteta, odnosno o konceptu festivala u kojemu se te sastavnice isprepliću govorio je potom Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara HGK-a.

– Ove godine imamo 57 izlagača. Krenuli smo s 30, pa 40, a danas više nemamo mjesta u dvorani Gradski vrt. Svaki kvadrat koji je bio na raspolaganju je iskorišten, čak smo morali smanjivati broj kvadrata onima koji su imali veće ambicije kako bi svi stali. Dakle, nikoga nismo odbili – rekao je Kozina.

Nakladnici proizvode knjige, a bez čitatelja te knjižnica i knjižara taj sustav ne može funkcionirati.

– Festival je tek mala karika u lancu i čini cjelinu koja je itekako prihvaćena u ovoj zajednici. Svaki izdavač želi podijeliti svoju priču. Kod Strategije poticanja čitanja koje Ministarstvo kulture s nama u cehu razvija, važna je diverzifikacija. Imamo sajam Interliber u Zagrebu, pulski Sajam knjige u Istri i Vrisak u Rijeci. Napravili smo u Splitu Mediteranski sajam, a u Osijeku sestrinski Panonski festival – pričao je Kozina.

Što se tiče poslovne interakcije, rekao je, dogodilo se da su mali izdavači, knjižari i antikvarijati postali sve veći.

– Primjer, Mediteranski festival u Splitu koji ove godine slavi osmo izdanje napravio je poticaj tom biznisu. Splitski izdavači su ovdje u Osijeku okupljeni u skupini pod kapom Splitski kantun. Prije desetak godina nisu ni postojali. Dakle, festival daje poticaj i inspiraciju, ali i financijske benefite svima koji žele biti nakladnici. To vam se događa i u Osijeku. Ima nekoliko malih izdavača kojima je ovaj sajam direktno pomogao, pa će moći pričati svoju priču i na nacionalnom nivou – kaže Kozina.

Objasnio je da je festival u programskom smislu jako inkluzivan, i žanrovski i po pitanju kvalitete domaćih izdanja i po pitanju gostiju iz regije.

– Pokušavamo dati malo više osvrta jer je prostor Panonije uvijek bio turbulentan i važno je vidjeti kako vas drugi vide da biste bolje upoznali sebe. Stoga ćete moći vidjeti naslove koji do sada nisu promovirani u Osijeku. Ove godine dolazi nam Zdenka Kovačićek, prošle godine je bio Gibonni, a prije toga Zoran Predin. Osijek se ovdje pozicionira kao lider u srcu Panonije. A jako je sajam važan i iz perspektive obrazovanja jer jako radimo na tome da sajam posjećuju djeca. Knjiga je preživjela sve ove e-izazove. Mi imamo svijetlu budućnost. Ovakav festival spaja autentičnost autora kojeg možete vidjeti u živo. On nije digitalan i virtualan nego je stvaran i on je inspiracija u živo – objasnio je Kozina.

Također, prisjetio se kako je u Osijek prvi puta došao prije deset godina i da tada nije znao tko su Esekeri.

– Sad grad ima identitet koji se gradi na više nivoa. Ovdje 25.000 ljudi dolazi vidjeti one koji pričaju svoju priču preko knjiga – rekao je Kozina.

Glavna urednica Panonskog festivala knjige, Ivana Šojat, potom je najavila da u Osijek, uz Zdenku Kovačićek, dolaze Ivica Prtenjača, Srđan Dragojević, Edo Popović, Enes Kišević, Marko Gregur, Pričigin, Roman Pavić, Dorta Jagić, Edi Kiseljak i Gabrijela Rukelj Krašković.

A urednica festivalskog dječjeg programa, Ana Marić Laušin objasnila je da je njihov fokus na radionicama utemeljenima na aktualnim slikovnicima, lektirnim naslovima i knjigama za djecu koje su najposuđivanije u knjižnicama i kod djece pobuđuju najviše interesa.

– Djeca će raditi kartonske cipelice poput Šegrta Hlapića, praviti Drvo dobrote u Šumi Striborovoj, razgovarati o vrijednostima i je li zlato sve što sija temeljeno na knjizi Zlatarevo zlato Augusta Šenoe, izrađivat će hotele za kukce i hotele za osjećaje te vlastite zastave i pričati o simbolici i vrijednostima svjetskih zastava – objasnila je Marić Laušin.

Dvije radionice bit će posvećene Anti Gardašu, najvećem osječkom književniku za djecu.

– Među prvima ćemo predstaviti slikovnicu Mačka Lada i Lado nacionalnog folklornog ansambla LADO koji na taj način promovira vrijednosti hrvatske kulturne baštine. A u goste nam dolazi Domagoj Jakopović Ribafish koji će kroz svoju mini radionicu djeci i roditeljima na inspirativan način pričati o tome kako kvalitetno provoditi slobodno vrijeme i čuvati prirodu – rekla je urednica dječejg programa.

Stižu još Maja Šimleša, Ana Salopek (Gospođica Ura), Martina Makrov, Nina Slišković Goleš, Marijana Radmilović i Mia Jozić.

Foto: Komarilos i Grad Osijek

Danas u podne otvorene su ponude pristigle na javni natječaj Javne nabave za rekonstrukciju Strossmayerove ulice od turborotora na ulazu u Višnjevac do putničkog riječnog pristaništa na Gornjodravskoj obali. Prema prvim pristiglim informacijama, najpovoljniji ponuditelj je zajednica ponuditelja okupljena oko osječke tvrtke Osijek-Koteks.

U zajednici ponuditelja su: OSIJEK-KOTEKS d.d. – nositelj, TEHNO-ELEKTRO d.o.o. – član, SITOLOR d. o. o. – član.

Prema Zapisniku o otvaranju ponuda, ova zajednica ponuditelja jedina se javila na natječaj. Procijenjena vrijednost nabave bila je 39 milijuna eura, a oni su ponudili da će posao obaviti za 42.882.431,76 eura, odnosno za 53.603.039,70 eura s PDV-om.

Dakle, jedina i najpovoljnija ponuda zapravo je iznad procijenjene vrijednosti. A na projektu poznatom pod nazivom “Strossmayerova – Zelena avenija” radit će Osijek-Koteks i partneri Tehno-Elektro i Sitolor.

Kako je to uobičajeno, o eventualnim žalbama ovisi kad će posao krenuti, odnosno kad će odabrani izvođači biti uvedeni u posao.

Ključno je kod projekta rekonstrukcije prebacivanje tramvajske pruge u krajnje prometne trake četvertračne ceste (kao što je to već učinjeno od raskrižja s Kanižlićevom do raskrižja s Rokovom), obnoviti vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, te izgraditi novu pješačku i biciklističku stazu, zeleni pojas i parkirališna mjesta gdje to bude moguće.

Foto: Vizual Hrvatskih cesta

Ako smo po inflaciji „najbolji“ u eurozoni (zadnje procjene govore o 4,8 posto), po prometnoj (ne)kulturi smo zasigurno svjetski prvaci. Na stranu sad to što u Osijeku nema dovoljno parkirališnih mjesta  pa se parkiramo po zelenim površinama, zauzimamo mjesta za invalide,“zagradimo“ neki automobil ili stanemo gdje nam padne na pamet, čime pravimo kaos u gradu – ima nešto i u vozačkom umijeću.

Oduzimamo prednost, ubacujemo se ispred drugih, ne pazimo na pješake, nerjetko prođemo i kroz crveno, a vjerovatno najveći problem je što ne znamo voziti po kružnim tokovima.

Prvi kružni tok u Osijeku napravljen je 1995. onaj na Đakovštini, a 2014. smo dobili prvi turbo kružni tok na ulazu u Višnjevac, ali sve te godine nisu bile dovoljne da proučimo pravila vožnje. Znalo se tijekom godina dogoditi i vožnji u smjeru kazaljke na satu, ali recimo generalno da davanje prednosti vozilima koja su već u kružnom toku i pješacima te najava izlaza iz kružnog toka desnim žmigavcem – sve to Osječanima sve teže ide.

Priča mi, kao i uvijek, jedna starija gospođa kako je vožnju učila u Slavoncu 1981. na fići i pet puta pala! Ne, doduše, zbog vožnje, nego zbog tadašnjih pet obaveznih „pirueta“ na poligonu.

Recimo, bočno parkiranje. Priznaje kako to ni danas, 45 godina kasnije, i dalje ne zna izvesti. Stavili su joj, priča, neke čunjeve, pa se morala uparkiravati a da ih ne sruši i svaki put ih je srušila!

Do vožnje u gradu nije ni stigla, a to je značilo plaćanje pet dodatnih sati vožnje. Budući da se u to vrijeme gradila osječka obilaznica, na poslu su joj kolege govorile da je sama platila barem pola obilaznice!

Na kraju je instruktor otišao razgovarati s članovima komisije i rekao im da žena vozi „k’o zmaj“, i po snijegu i po ledu, i konačno su joj dali šansu da vozi po gradu i da konačno položi vozački.

Od tog vremena puno se, kaže, u gradu promjenilo. Pojavile su se silne privatne autoškole, novi automobili, pa ih je i sama nekoliko izmijenjala. A kako danas uče nove vozače, to vidimo svaki put kad autom izađemo na cestu.

Užasnuta stanjem u prometu, gospođa nastavlja pričati svoj vremeplov potaknuta činjenicom kako su pravila vožnje ista i danas. Ali odnos prema sudionicima u prometu je danas drukčiji. Nekad su, kaže, u osnovne škole na prvi sat nastave dolazili prometni policajci i držali djeci poduku o ponašanju u prometu, bilo je i nekih reklamica na televiziji, a danas to sve izgleda nepotrebno.

U gradu postoje silne biciklističke staze. Naravno i biciklisti trebaju voziti po pravilima, a ipak malo-malo čuje kako se naročito naša populacija jako boji hodati po tim nogostupima koji su paralelni s biciklističkim stazama jer ovi na dvotočkašima često voze tako brzo da se dva puta okreneš oko svoje osi kad projure na centimetar od tebe.

I onda ti električni romobili. Svako malo odnekud sjevne nova priča o starijima koji su srušeni i u padu ozlijeđeni na pješačkim stazama.

Naravno, o broju prometnih nesreća, poginulima ili ozlijeđenima, kvrcanju tuđih automobila na parkiralištu pa „bris“, vožnji pod utjecajem alkohola ili droge, mogli bi do ujutro. Prometnih pravila sjetimo se očito samo kad izgubimo nekog bliskog i dragog. A o njima treba misliti svaki put kad sjednemo za volan. Što je čovjek stariji sve je mudriji.

Foto: Komarilos

Jeste li ikad doživjeli da vas iz restorana istjeraju jer je taj stol za kojim ste sjedili rezerviran za druge goste koji upravo trebaju doći? E, pa ima i toga u našoj turističkoj Baranji! Gospođa je rezervirala stol prije dva tjedna jer je na Veliki petak htjela počastiti svojih sedam prijatelja fiš paprikašem. Došli su u poznati restoran, lijepo su dočekani, našli svoj rezervirani stol, sjeli i naručili piće. Kotlić je uskoro bio na stolu.

Kad su pojeli fiš, gospođa je htjela naručiti još neku riblju platu, no konobar je sumnjičavo zavrtio glavom i rekao da ide vidjeti u kuhinju kako stvari stoje. Vratio se i rekao: „Nažalost, nemamo više ribe“. Na Veliki petak u ribljem restoranu u 14 sati nema više ribe!?

Dobro, ako nema – nema. Sve su to bili kulturni ljudi i nisu se imali namjeru objašnjavati, nego su naručili po još jedno piće i nastavili se družiti. Gospođu koja ih je pozvala je to malo razljutilo, ali svi su rekli da su se dosta najeli fiša i da im ne treba ništa više. No, tu nije bio kraj.

U 14,30 sati došao je konobar i zamolio ih da odu piće dovršiti na nekim bačvama pred restoranom, jer da za desetak minuta dolaze drugi gosti koji također imaju rezervaciju za taj stol! Usput rečeno, i fiš nije bio nešto naročito, ogroman kotlić a unutra trč-trč pa komadić ribe. Svi su se pokupili i izašli, ali osim nešto malo ljutine od fiša, ostao je i gorak okus u ustima.

Tako razvijamo turizam u Baranji koja je puna nekih etno i eko sela u koja pozivamo goste ne samo iz Hrvatske nego cijelog svijeta!? Tako posluje riblji restoran, pazite riblji! Tako se odnosimo prema gostima koji su masno platili ono malo juhice i tijesta?

Ljudi nisu banuli onako bez veze, sve je rezervirano i dogovoreno, došli su u točno zakazano vrijeme, ali džabe! Oni su odredili da je sat i pol sasvim dovoljno da pojedu, popiju i doviđenja!

E sad, što više nitko od prisutnih neće više nikad kročiti u taj riblji restoran u kojem nema ribe, vlasniku očito nije važno. Doći će neki drugi gosti koji će možda imati sreće da jedu ribu. Svašta bi se tu sad još moglo pisati, imamo mi i neke institucije koje bi se tim poslovima i takvim ugođajem trebale baviti. Ovo je tek jedna penzionerska zgoda. Drugi put idemo na ćevape. Naravno, ako ih u pečenjarnici bude kad vide da su došli umirovljenici!

U svijetu ništa novo, ratuje se na sve strane, tko protiv koga i zašto teško je nama penzionerima dokučiti! Ne znamo ni kojoj strani se prikloniti, ne znaju još ni oni s Pantovčaka i iz Banskih dvora pa što bi se mi mješali.

Kod nas u Hrvatskoj USKOK tu i tamo uhvati neke kokošare koji još uvijek misle da su EU fondovi njihovi privatni bankomati. Stanje redovno, što bi se reklo. Mi se više bavimo šoubiznisom, tko je s kim bio na „špici“, tko se sastao a tko rastao, jesu se i ovi naši domaći glumci i pjevači svi međusobno „iskrižali“, ima li netko da nije bio s  nekim i tako te sve važne svari.

Jedna od važnijih tema u Hrvatsko je i inkluzivni dodatak. To je novčana naknada za osobe s invaliditetom radi pokrivanja povećanih troškova života. Dobiva se pod određenim uvjetima, kasni po godinu, dvije i sad je, pogotovo kad nam je standard blizu Švicarskom izuzetno popularna tema.

Ima na Facebooku i posebna grupa pa ljudi postavljaju različita pitanja, stavljaju svoje dijagnoze, opisuju zdravstvene tegobe, kao da za to ne postoji ustanova koja se zove Centar za socijalnu skrb gdje na sva pitanja mogu dobiti odgovore. Bude tu i raznoraznih gluposti (jedan je građanin napisao da si je sam izvadio zub i ima li pravo na inkluzivni dodatak), uglavnom svi bi sad htjeli inkluzivni dodatak jer su im mjesečna primanja očito nedostatna za normalan život.

Ali ima i lijepih vijesti, ukida se penalizacija pa će građani čije su mirovine male uskoro dobiti povećane mirovne sa zaostacima a najljepša stvar u svemu je da od 1. siječnja svima raste mirovina za 2,68 posto! A sad o tome da su od 1. siječnja, bez ikakve najave znatno poskupjele komunalne usluge, vode i odvodnje za 33,6 posto, komunalna naknada za 39 posto, odvoz otpada za 37 posto nećemo ovaj put. Proljeće se budi i lista drveće!

Foto: Freepik