Bilo jednom...
SPORTSKA POVIJEST Rukometašice bivšeg Grafičara izgradile su temelje današnjeg ŽRK Osijek
Klub je s popisa osječkih kolektiva izbrisan nakon preimenovanja 1968., a polako iščezavaju i igračice

Sredinom je studenoga, što je prošlo gotovo sasvim nezapaženo, preminula Lucija Močnik, čije ime i prezime njenim brojnim sugrađanima nisu privukli veću pozornost. Pogotovo jer je u mladosti ta vižljasta Osječanka bila aktivna sportašica s djevojačkim prezimenom Mikačić, a igrala je rukomet, i to u Grafičaru, rukometnom klubu koji je odavno iščeznuoo s popisa osječkih sportskih kolektiva. Štoviše, budući da joj, nakon što je davne 1956., kao jedna od najmlađih učenica Stanislava Šuperine, dala svoj doprinos plasmanu „grafičarki“ u nekadašnju Prvu saveznu ligu, karijera joj nije još dugo potrajala.
Stoga su je kao rukometašicu, ponajprije, zapamtile suigračice i ono malo još živih navijača nekad okupljanih oko retfalačke šljake, a prezime pod kojim je preminula, zapamćenije je po njenom pok. suprugu Antunu – Braci, od kojeg su desetljećima Osječani (do 2021. kad nas je zauvijek napustio) dugo trebali usluge kao vrsnog majstora brusača noževa i škara.
Lucin odlazak u vječnost potaknuo nas je da se prisjetimo rukometašica nekadašnjeg Grafičara, u čijim je juniorskim redovima, pod nadzorom čuvenog Stanislava Šuperine, omalena Luca učila abecedu sporta koji je prvi u povijesti donio osječkom ženskom sportu prvoligaški status. Štoviše, nakon desetljeća postojanja u svoje je vitrine smjestio i pokal Kupa Jugoslavije, tada već u znatno promijenjenom sastavu i s trenerom Ljubomirom Savinom za kormilom. Povratak u to doba, dakako, ne bi bio potpun da se, prilažući i neke sačuvane fotografije, ne bismo prisjetili Lucinih suigračica, te prve generacije onih djevojaka koje su nešto kasnije svoj trag ostavile duboko urezan u niz uspjeha izgrađujući pritom temelje današnjeg ŽRK Osijek tako preimenovanog davne 1968.
Svjesni smo, pritom, da za mnoge od njih naši suvremenici nisu ni čuli, ili oni stariji s ponosom pričaju samo o igračicama koje su, u sada već 70-godišnjoj tradiciji osječkog ženskog rukometa, dosegnule i europske vrhunce.

Najlošije je kvalitete fotka iz 1955., kad je popularni Šupe (do teške ozljede vrsni nogometaš) vodio juniorski sastav Grafičara, a Lucija Mikačić stoji prva zdesna, s vrpcom u kosi. Samo godinu kasnije, u prvoligaškom debiju s Branikom iz Maribora, kad su „grafičarkama“ nabavljene lijepe majice s bijelim i plavim prugama (sličnim današnjim s Pampasa), pozirale su i nove igračice, stojeći slijeva, Ranogajac, Lončarić, Bartovski, Ivezić, Horvat i Šuperina, te Malošević i Cvjetičanin u čučečem položaju.
Standardne prvoligašice, pak, u prvoj polovici šezdesetih godina već su i rukometašice zauvijek zapamćene i po imenima i(li) nadimcima: Kaja (Ileš), Hermina (dj. Rončević, pa Stojanović i Milošević), Blaža (Lončarić), Nada (Šprem), Mira (Grbić), Janja (Milković), Zdena i Bisa (sestre Kuzma), Višnja (Bartovski), Lela (Dvoržak), Milka (Zec), Mara (Domokoš), Nada (Braz), Seka (Balen), Slava (Magdić), Marija (Gado), Jelena (Virag), Pajče (Pajčić) od kojih neke i nisu na trećoj fotki, a pripadaju naraštaju koji je svibnja 1966. donio golemi Kup pokal dotad neviđen u osječkom klupskom sportu.

Uspomene su, eto, prohujale, no neke su ipak zapamćene, pa ih treba pokoji put ponoviti, pa makar i uz neki tužan trenutak kao što je jedan vječni rastanak. Pogotovo kad pregledavanjem fotografija iz prošlih vremena shvatimo da je mnogo onih koji su negdje gore ovih dana dočekali Luciju Mikačić-Močnik. Uz ostale i njihovi učitelji Šupe i Ljubo.
Foto: Privatna arhiva

Bilo jednom...
NEKAD I SAD Kako je Korzo preselilo na Promenadu, a plivus se iz luke prebacio na Kopiku
U romantičnoj povijesti Osijeka šetališta su uvijek bila mediji za susrete mladih i za stvaranje simpatija

Nedavna prva ovogodišnja „Osječka ljetna noć“ pokazala je nešto starijim sugrađanima koliko je, zapravo, Grad na Dravi promijenio vizuru, a njegovi stanovnici svoju svakodnevicu. Naime, desetljećima emotivno doživljavane, ili tek prepričavane, večernje šetnje užarenim asfaltom u središnjoj (gornjo)gradskoj ulici, jednostavno su preselile na promenadu s kojom se, osobito nakon njena povezivanja dva glavna dijela grada, s razlogom ponosimo. Traženje svježeg zraka, prirodno, sada odvodi Osječane na samu obalu rijeke koja je tako i bukvalno prerasla u gradsku žilu-kucavicu, gdje šetnja svake večeri pruža priliku za istinski predah nakon svih dnevnih aktivnosti.
LEPTIRIĆI No, nestalo je, na taj način, i onih dražesnih dogodovština u kojima je korzo, osim stalnog sklanjanja od opasnosti tramvajskog prolaska, bilo mjesto i vrijeme nepisanih dogovorenih sastanaka mladih, gdje su se mnogima prvi put pojavili oni čuveni leptirići simpatija mladića i(li) djevojaka koji se prethodno uopće nisu poznavali. A to i nije bilo teško doživljavati, jer se, po nepisanim pravilima, koje mjesto „pripada“ kojem sloju, mladića i(li) djevojaka pa bi se lako pronalazile i prve simpatije, od kojih su mnoge postupno prerastale u mladenačke ljubavi, a neke završavale i trajnim, životnim vezama.
Korzo, sada, više nije mjesto okupljanja te vrste, tramvaji istina i dalje ometaju prolaznike, namjernici ulaze u brojne trgovine, pa se i tako povremeno stvaraju međusobni susreti, ali – draž tog lokaliteta (kakav su imali i Donjograđani na svom središnjem trgu, sadašnjem Trgu bana Jelačića) jednostavno je – nestala. A za stvaranje novih navika morat će proteći još dosta vode rijekom Dravom.

NOVA TRADICIJA Ono što se, također, sasvim promijenilo, je nekad uobičajen silazak s korza do dravske obale, gdje su se, ili nastavljali, ili već utvrđivali pogledi simpatija začeti negdje između tramvajskih tračnica. Dakako, budući da su te beskonačne kolone sada smještene sasvim uz obalu (gdje su se nekad davno nastavljale te na korzu stvaranje prve simpatije) sve je isto kao nekada, ali sadašnja osječka mladež tek je na putu rađanja neke nove tradicije, slične onoj otprije koje desetljeće, gore na korzu. No, sigurno će se promijeniti način rađanja tih leptirića, jer sada pogledi najčešće stižu iz nekog od mnogih kafića, koji su i na spomenutoj „Osječkoj ljetnoj noći“ bili krcati našim domaćim galebovima. Onima koji će, možda, nadolazećim naraštajima opisivati novu naviku emotivno kao roditelji.
TRENINZI KOD FLOSA No, ta nova priča imat će i jedan sasvim drukčiji dio svog sadržaja, jer su u Zimskoj luci danas parkirani brojni čamci, u kojima Osječani tijekom praznika odlaze na obiteljske izlete, bilo na Karašicu, bilo do Aljmaša, svejedno. Na prostor koji su neke prijašnje generacije mladih Osječana koristili s bezgraničnim entuzijazmom za plivanje i vaterpolo, iako je sadržaj njihova improviziranog plivališta, sličnog tada jedinom službenom gradskom kupalištu podno Tvrđe (Garnizon), djelovao sasvim skromno, sasvim je zaboravljen. A baš su članovi PVK Omladinac bili posebna atrakcija sugrađanima, koji su se ljeti s korza spuštali do obale rijeke. U vodi omeđenoj „flosom“ (daskama pričvršćenim za brojne prazne bačve) odvijali su se večernji treninzi plivača i vaterpolista privlačeći pritom pozornost slučajnih i(li) namjernih prolaznika.
JUNACI PLIVALIŠTA Činilo nam se, međutim, da bi uvečer taj skroman ambijent prerastao u ljupki bazen dostojan vrhunskih plivačkih i(li) vaterpolskih natjecanja. Divili smo se našim junacima, njihovim sjajnim plivačkim dostignućima (Murovi, Podlavicki, Kopilovićeva, Brumec, Pavleković, Rafajac, Čepčik…), a atraktivne vaterpolske utakmice igrane pod svjetlošću škiljave svjetlosti žarulja obješenih na običnu žicu iznad plivališta, sigurno i danas pamte preostali rijetki Osječani koji su se bar jednom, često nakon večernje šetnje omiljenim korzom, znatiželjno spuštali k betonskim, još vrućim stepenicama gledališta nama omiljenog «plivusa».
A tamo su nas oduševljavali tarzanovski povici, gotovo krici, članova vrsne i omiljene vaterpolske momčadi Omladinca. Kirbike, Krnje, Bruleta, Mjeseca, Legre, Toze, Dorića, Vogre, Njuce… kasnije Gloca.
GLUMICE PLIVAČICE Podsjetit će nas uvaženi kolega, nenadmašni kazališni kroničar Lj. St., da su aktivno i vrsno plivale i kasnije poznate glumice Inge Appelt i Ljerka Draženović, a među najdarovitijima plivačkim asovima tog vremena svakako je bio Tomislav Copkov. Najtalentiraniji dio obitelji iz Strossmayerove 7 blizu središnjega gradskog trg, tijekom jednog od posjeta rodnom gradu, s nostalgijom se prisjećao brojnih divnih dana i večeri provedenih u Zimskoj luci. Slažući trajno u memoriju i događaje iz svoje burne sudbine proživljene širom Europe i Kanade. Jednom se pohvalio i fotografijom kako bi otklonio nevjericu u dio pustolovnog života, na kojoj se lako prepoznavalo čuvenog francuskog glumca Jean Paula Belmonda, kojem je jedno vrijeme bio tjelesni čuvar!
ROMANTIČNA ROPOTARNICA I sve to ostalo je samo dio one osječke prošlosti, koja je zauvijek završila u ropotarnici jedne romantične povijesti. Jer, sve se promijenilo, pa je, tako, korzo preselilo na promenadu, a plivus na nadaleko čuvenu Kopiku. Gdje danas izrastaju neki novi talentirani plivači(ce) i vaterpolisti(ce) koji možda nikad nisu ni čuli o plivusu u Zimskoj luci, ali se, zato, nadaju i oni novoj „selidbi“ – u natkriveni olimpijski bazen koji je Osijek odavno zaslužio.
(Na naslovnoj fotografiji: Zimska luka iz vremena kad su se u njoj odvijali plivački treninzi)
Foto: Preslike iz albuma Josipa Klobučara
Bilo jednom...
27. LIPNJA 1991. Dan kad je tenk pregazio fiću probudio je Osijek, znali smo što slijedi
Kratka rekonstrukcija događaja koji je započeo u 19,30 sati i zauvijek promijenio povijest grada

Na današnji dan prije 34 godine, 27. lipnja 1991. na raskrižju tadašnje Klajnove (danas Trpimirove) i Vukovarske ulice tenk JNA pregazio je crvenog fiću. Iako prethodnih gotovo dva mjeseca već snažno kuhaju sukobi u selima u okolici grada i širom Slavonije i Baranje, iako se noću blokiraju prilazi nekim srpskim selima u koje JNA organizirano doprema oružje, u koje pristižu dobrovoljci iz Srbije koji aktivno pritišću i organiziraju lokalno stanovništvo protiv novouspostavljene hrvatske države – ovakve scene u Osijeku su u tom trenutku ipak bile nezamislive.
Zapovjedni kadar JNA iz tadašnje Bijele kasarne (pravo ime bilo joj je Kasarna Milana Stanivukovića) uputio je na osječke ulice kolonu tenkova i oklopnih vozila vjerojatno kako bi proširili paniku među građanima točno dva dana nakon što je Sabor izglasao i formalno odcjepljenje Hrvatske od tadašnje Jugoslavije i proglasio nezavisnost. Bilo je oko 19,30 sati, bilo je vruće, mnogi su se vraćali s kupanja s Kopike kad je vreli ljetni zrak na raskrižju zaparala buka snažnih borbenih strojeva.
Zasigurno u početku nesvjesni opasnosti, građani su stajali u nevjerici i gledali kako tenkovi jure ulicom i teškim gusjenicama žderu asfalt. A onda su počeli reagirati i uz glasne povike oklopnjake su počeli gađati kamenjem, bocama, kantama, čak i obućom, zapravo svime što su mogli dohvatiti ili što su na brzinu ponijeli iz stanova kad su nešto ranije primijetili što se događa.
Ukupno su borbena vozila oštetila četiri osobna automobila i nekoliko gradskih autobusa koji su se u tim trenucima našli na cesti. No, svima je u pamćenju ostao trenutak kada se u cijelom tom kaosu, ispred autobusne stanice kod tadašnjeg Studentskog centra na Vukovarskoj (danas je tu Eurodom i stanica je na gotovo istoj poziciji) iznenada na sredini ceste praktički nekoliko desetaka metara ispred tenka koji je jureći prilazio s istoka – zaustavio crveni fićo. Automobil je vozač parkirao popreko na cesti, zatim je brzo i elegantno izašao iz vozila i nonšalantno se, onako u kratkim hlačama odmaknuo, a nekoliko sekundi kasnije tenk je u snažnom naletu pokupio fiću i gotovo trenutno ga samljeo kad je njime u prolazu udario u zaustavljeni gradski autobus. Bio je to trenutak potpunog kaosa, ali i potpunog otrežnjenja za sve one građane koji su eventualno očekivali kako se sukobi iz okolice nikada neće preseliti na osječke ulice. Dodatno, ovaj događaj je još jednom deklarirao kako JNA (vojska koja je u Jugoslaviji bila jamac stabilnosti i međunacionalne povezanosti) neće svoj autoritet iskoristiti da bi smirivala sukobe, eventualno ih prekidala i razdvajala strane, nego da se jasno stavila u funkciju agresije na samostalnu Hrvatsku.
Vozač crvenog fiće bio je Branko Breškić iz Višnjevca. Odmah nakon ovog događaja prijavio se u Hrvatsku vojsku i rat je proveo u 3. gardijskoj brigadi. Njegovo ime i danas je upisano na tabli kod spomenika koji na raskrižju simbolično predstavlja taj događaj na način da fićo dominira tenkom T-55.
Kasnije iste večeri iz Bijele kasarne (smještene između Vukovarske i Ulice cara Hadrijana, nasuprot bolnice) otvorena je vatra na osobna vozila koja su prometovala cestom, pa je toga dana zabilježeno ukupno dvadesetak ozlijeđenih građana civila.
Nekoliko dana kasnije iz Bijele kasarne je pobjegao vojni ročnik koji je bio prisiljen upravljati tenkom i predao se hrvatskim snagama. Radilo se o Josipu Iliću iz županjskog kraja koji je objasnio da su svi vojnici u kasarni prethodnih nekoliko mjeseci bili unutar svojevrsne informativne blokade, nisu znali što se događa i oficiri su ih neprestano plašili kako se priprema napad na kasarnu. Također, vojnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije (koji su tada ovdje služili vojni rok) su u sve većem broju bježali iz kasarne iako im je bilo jasno da bi mogli biti ubijeni u slučaju da ih uhvate u bijegu. Ilić je objasnio i kako su vojnici prethodno obučeni voziti i vatreno djelovati iz tenkova odavno bili upućeni u akcije negdje na širem području Slavonije i Baranje. Stoga su njih onda u kasarni u kratkom roku od nekoliko dana nabrzinu uputili kako pokrenuti i upravljati teškim vozilima, a potom su ih pod izravnom prijetnjom oružjem (iza njih su tijekom djelovanja na osječkim ulicama bili oficiri s otkočenim osobnim naoružanjem nabijenim bojevim streljivom) uputili u grad. Nakon toga još je veći broj vojnika krenuo bježati iz kasarne, pa je tako pobjegao i on. Odmah se prijavio u Hrvatsku vojsku.
Slučaj je htio da su i Breškić i Ilić služili u 3. gardijskoj brigadi. Obojica su preživjeli rat. Branko je poginuo u prometnoj nesreći 2001. u 41. godini, a Josip je umro 2010. u 38. godini života.
Autor video snimke koja je obišla svijet je osječki televizijski novinar Žarko Plevnik, a fotografiju koja dokumentira sekundu kada tenk melje fiću, koja je svih ovih godina dominirala novinskim izvještajima i također je objavljivana u svijetu, snimio je Jozo Petrić, tadašnji fotoreporter osječkog dopisnišva Večernjeg lista.
Foto: Komarilos
Bilo jednom...
FIĆO GAZI TENK Spomen instalacija na uglu Vukovarske i Trpimirove ima novouređeni okoliš
Povećan je i programski plato, obavljeno je nasipanje bijelim kamenom, a tu su i dvije nove klupe za odmor

Ugradnjom opločnjaka dovršeno je uređenje nove staze oko spomen instalacije fiće koji gazi tenk na ugu Vukovarske i Trpimirove ulice. Osim toga, na potezu prema raskrižju uređen je i značajno veći opločani plato namijenjen programskim aktivnostima koje se uz spomen obilježje odvijaju u danima sjećanja kako su tenkovi iz nekadašnje Bijele vojarne JNA 27. lipnja 1991. izletjeli na Vukovarsku, gdje je jedan od njih samljeo crvenog fiću.
Tenk je danas prednjim dijelom ukopan u zemlju kako bi instalacija dodatno sugerirala građansku nadmoć i otpor personificiran neuništivim malim automobilom što dominira nad teškim borbenim oruđem. Neposredni okoliš dodatno je uređen nasipavanjem bijelog kamenja kako bi simbol otpora bio uočljiviji. Uz instalaciju su postavljene i dvije nove klupe za odmor.




Foto: Komarilos
Bilo jednom...
HRAST LUŽNJAK U ŠKOLSKOJ Div iz 19. stoljeća ostatak je nekadašnjeg Generalskog vrta
Iako je star i danas očarava svojim impozantnim krošnjama

Veliki hrast lužnjak u dvorištu zgrade nekadašnje privatne gimnazije u Školskoj ulici, spomenik je hortikulture našeg grada. Potječe s početka 19. stoljeća i ostatak je nekadašnjeg Generalskog vrta koji se u 18. i 19. stoljeću prostirao na 7 hektara na prostoru omeđenom današnjom Ulicom Hrvatske Republike, Jagerovom i Kapucinskom, te prelazio preko Radićeve ulice.
Malobrojni je ostatak Generalskog vrta s kojim se postupa pažljivo, pa se po potrebi organiziraju akcije njegove revitalizacije. Prije tri godine počeo se sušiti od svog vrha, pa su uklonjeni dijelovi koji su opterećivali stablo, te se hrast tretirao kako bi se spriječilo širenje truleži.



Njegove ogromne krošnje ljeti daju ugodnu hladovinu, a nadamo se da će hrast u godinama koje slijede od sunca štititi i mališane koji će, nakon obnove zgrade u dvorištu, ovdje ići u vrtić.
Foto: Komarilos
Bilo jednom...
SUPERVETERANI Ovo je ekipa koju možda pamte samo najstariji Osječani, testirajte sjećanja
Okupili su se u Gradskom vrtu 1977., a već tada su baš svi bili veterani osječkog nogometa

Prelistavajući ovih dana album s fotografijama osječkih sportaša iz prošlih vremena, gotovo sasvim slučajno, naišli smo na pravu galeriju nogometaša koji su već i na ovoj slici bili – veterani. Bitno je to reći u uvodu, jer će samo naši postariji ili sasvim stari sugrađani prepoznati likove za koje, bez glorificiranja, možemo reći da su u vrijeme aktivna bavljenja nogometom oduševljavali kibice s Drave. Jer, na nekadašnjem stadionu Gradski vrt, prije njegova preuređenja 1977., okupili su se u jednu momčad oni koji su svoj trag upisivali u osječku sportsku povijest igrajući za Proleter i(li) Slavoniju, dakle za preteče NK Osijek koji ime grada nosi od 1967. A držimo da bi fotografija mogla biti zanimljiva čak i onima, koji su o većini „naslikanih“ samo negdje nešto čuli ili pročitali.
Posve lijevo u donjem redu je legendarni Gustav Lechner, rođeni Osječanin (1913.) koji je karijeru započeo još između dva velika svjetska rata u 20. stoljeću, a kao višestruki reprezentativac stekao i međunarodnu reputaciju.
Za prvoligaški Proleter (1953. – 1956.), pak, najbolji strijelac bio je Andrija Vekić (čuči, četvrti slijeva) koji je u te tri sezone po broju pogodaka nadmašio i još jednu legendu Franju Rupnika (kojeg jedino nema na ovoj fotki pa da je proglasimo neponovljivom), te 1982. utemeljio Školu nogometa.
U oglede Prve savezne lige pedesetih godina kao proleterovci svoja su imena, s manje ili više nastupa, upisali i Milan Tikas, Nikola Jarić, Dragutin Bestvina, Stanislav Šestak i Tihomir Dvornić.
Dakako, nakon što su kopačke „objesili o klin“, na razne načine, skoro svi su oni različito pridonosili nadogradnji bogate, sada već 77-godišnje tradicije najboljeg nogometnog kluba Slavonije i Baranje, pri čemu želimo izdvojiti neizbrisiv učinak dugogodišnjeg predsjednika Željka Hubera (golman!), direktora Miloša Jovanovića i trenera Ivicu Rukavinu koji je u tandemu s nešto mlađim Matom Kasačem „uveo“ NK Osijek među prvoligaše poslije 21 godine čekanja, 1977. godine.
Vjerujemo da smo dovoljno zagolicali čitateljsku znatiželju, pa zato nižemo imena veterana na fotografiji: M. Tikas, Petović, Rukavina, Jovanović, Huber, Šestak, Jarić, K. Lazić, Bestvina (stoje, slijeva), Lechner, D. Petrović, T. Dvornić, Vekić, Retl, Komadinović i Horvat. Nažalost, čuvene osječke nogometaše s fotografije, zbog čega sve ovo i ima posebnu dimenziju, povezuje i neumitna činjenica da – nitko od njih više nije s nama.
Foto: Privatna arhiva
-
SPEEDWAY2 dana od objave
VELIKA 4 Odigrana četiri spektakularna tie-break meča na četiri Grand Slam podloge u gradu
-
Kovinar1 dan od objave
POPUT FLIPERA Po dvoje na električnim romobilima brzo voze u suprotnom smjeru, lagani kaos
-
Analit2 dana od objave
ENERGETSKA OBNOVA U Gradskoj knjižnici trenutno se mijenja sustav grijanja i hlađenja
-
Kožara2 dana od objave
DESKTRUKTIVNI DVOJAC Ukrali pet romobila u gradu, pa im porazbijali upravljačke ploče
-
Šećerana2 dana od objave
GLASNO O NOVCU Na nagradnom online kvizu građani mogu osvojiti tri prosječne hrvatske plaće
-
Šećerana2 dana od objave
STIŽE PROMJENA Još danas sunčano i vruće, sutra kišovito uz grmljavinu i jak vjetar
-
Mobilia24 sata od objave
IGRALIŠTE OS Na Trg slobode stigle i klupe, postavljene su između igrališta i staze
-
Svilana21 sat od objave
PLATO KULTURNOG CENTRA Francuski bend Alma Solar donosi brazilske ritmove u grad
-
Kožara22 sata od objave
DOLIJAO Uhvaćen lopov koji je provalio u nekoliko ugostiteljskih objekata u gradu
-
Mobilia1 sat od objave
GUNDULIĆEVA Na putu do parkinga po nogostupu vozači autima razmiču pješake i bicikliste
-
SPEEDWAY19 sati od objave
BALKANSKO PRVENSTVO Naš Roko Dimić prvi puta istrčao 100 metara za manje od 11 sekundi
-
SPEEDWAY10 minuta od objave
NK OSIJEK – DYNAMO KIJEV 1:0 Jakupović zabio za pobjedu, sudac prekinuo susret u 85. minuti