U dvorani Franjo Krežma osječkog Kulturnog centra održan je svečani koncert kojim je obilježena 150-ta obljetnica rada Hrvatskog pjevačkog društva Lipa.

– Oni su među najvećim ambasadorima Osijeka. Teško je nabrojiti sve nagrade, priznanja i odličja koje su osvojili diljem svijeta za zborsko pjevanje, a posebno je fascinanta činjecia da djeluju u kontinuitetu čak 150 godina. Kad pogledate, od 193 države članice Ujedinjenih naroda svega njih 50 je starije od 150 godina. Dakle, tih 150 godina rada Lipe je stvarno vrijedno isticanja. Oni čuvaju nešto što je važno i za Osijek i za Hrvatsku – rekao je prije koncerta osječki dogradonačelnik Dragan Vulin.

Također, istaknuo je da je upravo iz okrilja HPD Lipa 1904. nastao Hrvatski Sokol, a nekoliko godina kasnije i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (1907.).

Dirigentica Valerija Fischbach, koja je u Lipi aktivna 37 godina, kazala je kako zbor izvodi šaroliki program hrvatskih autora i starijih suvremenih autora te Mozartova djela. Najavila je i kako je za potrebe obljetničkog koncerta pripremljen nastup moćnog zbora od 90 članova jer su za tu prigodu, uz 50 stalnih članova, okupili i pjevače iz prethodnih generacija.

– Mi vam pjevamo sve živo, i pop i rock, i za široke mase. I danas smo napravili presjek svega što je bilo uspješno unazad nekih petnaestak godina. Imamo četiri bloka. U prvom će se predstaviti dječji zbor, u drugom imamo klasični program, u trećem program domaćih autora i na kraju živahni pop/rock – rekla je Fischbach. – Ovo je veliki jubilej, velika je čast i ponos biti dio generacije koja slavi ovu obljetnicu.

Foto: Grad Osijek

Iako se powerliftingom službeno bavi od veljače ove godine, iza 22-godišnje Osječanke Dore Toša, inače studentice psihologije, već su značajni rezultati.

Na nedavno održanom Bjelovar Record Breakres natjecanju oborila je državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma!

Iako je odnedavno u ovom sportu, zadnje tri i pol godine rekreativno ide u teretanu. I to je bilo presudno za njezinu odluku i ulazak u powerlifting.

– Prije godinu i pol sam shvatila da mi je fora dizati malo teže kilaže. Počela sam eksperimentirati i to baš nije išlo, pa sam stupila u kontakt s trenerom Markom Kuzmićem iz varaždinskog kluba Galacticos i u veljači sam zapravo počela ozbiljnije trenirati – započinje Dora priču o svom uspjehu.

Već u ožujku nastupila je u Zadru na državnom juniorskom prvenstvu, a početkom lipnja na Bjelovar Record Breakres natjecanju  koje uključuje natjecatelje svih dobnih skupina.

– Osvojila sam treće mjesto u kategoriji do 57 kilograma. Natjecanje se sastoji od tri discipline – čučanj, bench i mrtvo dizanje. Svaki natjecatelj ima tri pokušaja, a nakon makar jednog uspješnog pokušaja plasira se na tablicu. Na čučnju sam podigla 135 kg, na benchu 67,5 kg, a na mrtvom dizanju 155 kg iz trećeg pokušaja i oborila državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma! – ponosno ističe Dora, koja se kao mlađa okušavala u raznim sportovima. Kratko je trenirala plivanje, a najviše se zadržala u streljaštvu. No kada je krenula u teretanu, stvorila se jedna potpuno neočekivana ljubav.

– Prvobitni  cilj mi je bio da izgledam lijepo i da se oblikujem. Onda se to pretvorilo u želju da napredujem, da živim zdravije i da se posvetim sebi. Kako sam sve više napredovala u teretani morala sam podizati veće kilaže. Onda sam primijetila da mi više nije toliko važno izgledati si lijepo, nego mi je važnije biti snažna, imati snage. Tada sam se odlučila za powerlifting – priča i kaže kako je u ovom sportu više muškaraca, ali mu se u zadnje vrijeme priključuje i sve više žena.

Okolina ju podržava, obitelj je uz nju u potpunosti, a njezini su ciljevi vrlo optimistični. U ovom bi trenutku, kaže, htjela sve.

– Trenutno je u planu državno natjecanje u open kategoriji u studenom, a onda ćemo vidjeti što dalje. Treniram četiri puta tjedno, treninzi su dosta specifični. Prehrana čak i nije nešto posebno, moram paziti na unos određenih makronutrijenata radi oporavka i snage, ali što se tiče izbora hrane bitno je birati kvalitetnu hranu što zbog treninga, što zbog zdravlja općenito. Ali da nešto moram izbjegavati, to ne. Od ožujka, odnosno prvog natjecanja kada sam imala premalo kilograma do ovog sam trebala dobiti na kilaži. Tako da je cilj bio jesti više – nastavlja Dora, dodajući kako su joj obroci umjereni. Za doručak to zna biti gris s voćem ili tortilja s jajima. Ručak je uvijek domaća mamina kuhinja, a za večeru su nekada sendviči, nekada wok ili pečena piletina s krumpirom i povrćem.

– Volim eksperimentirati s receptima koje pronađem na internetu. Ugljikohidrati su na prvom mjestu kako bih imala snage, energije i kako bi se oporavljala. Proteini su isto jako važni i onda masti.

Uglavnom sve svoje obaveze – fakultet i treninge „natrpa“ u prijepodne, jer voli kada su joj kasno poslijepodne i večer slobodni.

– Meni je i dalje rekreacija nešto u čemu uživam. Treniram u Fitness centru Central, s trenerom komunikaciju imam online. Powerlifting to omogućuje, jer sve ono što trener treba vidjeti ja na treninzima snimim i pošaljem mu i onda on daje sugestije – ističe Dora.

Foto: Privatna arhiva

Organizatori brojnih polumaratonskih utrka, od kojih mnoge imaju humanitarno značenje, već su navikli da se među prijavljenima redovito nađe ime neumornog Ive Bilandžije bez obzira što na cilju neće biti među pobjednicima i(li) osvajačima prigodnih nagrada. No, trčanje je odavno preraslo u njegov način življenja, u svakodnevnu aktivnost kojom osnažuje organizam, a nastupi na utrkama provjera su onoga što je tijekom svakodnevnih treninga akumulirao.

Njegova sveukupna životna priča pokazatelj je daje Ivo jedan od primjera onih za koje se kolokvijalno kaže da za trčanje živi, a ne od njega… 

Bilandžije su pristigle iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju, točnije u Dalj, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća a s njima i Ivo, rođen u srednjobosanskom Majdanu potkraj siječnja ’61. Priznat će, što ćete rijetko čuti od ljudi, da je u osnovnoj školi bio loš učenik, ali kad je shvatio da se mora drastično promijeniti – prigrlio je knjigu i u srednjoj se školi sve stubokom promijenilo – nabolje. Štoviše, njegov će kasniji put pokazati da su ga dječački daljski dani sasvim promijenili, a neporeciva prirodna inteligencija došla do punog izražaja.

– Shvatio sam da je bijeg iz siromaštine obitelji u kojoj sam ponikao moguć isključivo učenjem i školovanjem – bez ustručavanja priča Ivo, čija preobrazba se itekako odrazila na sveukupni životni put. 

Jer, iako je do Domovinskog rata živio u Dalju, našao je svoj put i već kao osrednji učenik osnovne, s lakoćom je završio prva dva razreda Ekonomske škole. Štoviše, kao najbolji učenik u razredu, prebacio se u Elektrometalski školski centar gdje nije imao nikakvih poteškoća tijekom preostala dva razreda srednje škole, pa je Ivo potom apsolvirao i Ekonomski fakultet na kojem je svladao i poslijediplomski studij, da bi, kao mr.sc. diplomirani ekonomist, najduži dio radnog vijeka proveo u Saponiji gdje je početkom ove godine i umirovljen. Posljednjih tridesetak godina živi u Donjem gradu, oženjen je i otac troje djece (dvije kćeri i sin). 

Naravno, konkretnog dokaza, o znatnom utjecaju posvećivanja sportu i trčanju, nema ni on kao ni njemu slične osobe, ali – uvjereni smo da je onom siromašnom dječaku iz Majdana i Dalja baš takav način življenja usmjerio cijelu sudbinu. No, pogriješit će oni, koji će pomisliti da se Ivo našao u sve brojnijoj obitelji (polu)maratonaca nastavljajući atletsku karijeru.

– Nikad se nisam bavio atletikom, moj sport bio je nogomet, posljednji klub za koji sam igrao bio je LIO (od ’92 do ’94) u vremenu dok je još bio trećeligaša, a kad sam prestao posvetio sam se trčanju – s neskrivenim žarom opisuje Ivo trkačke početke. – U početku je to bilo onako radi sebe, jer sam i kao nogometaš mnogo trčao, pa da ne dođe do naglo opuštanja počeo sam sam učestalim trčanjem do ZOO vrta i natrag u Donji grad, dakle po desetak kilometara. No, posljednjih 15-20 godina postao sam sve ozbiljniji trkač na duge pruge, tijekom “hladnog razdoblja” trčao bih po dva-tri puta tjedno po desetak kilometara, s tim što bih uoči svakog natjecanja povećavao kilometražu tako da sada istrčim 50-60 kilometara tjedno.

Ivina je trkačka karijera usko povezana s rađanjem Osječkog polumaratona (21,5 km), 2005. godine i priznaje da mu je to bila i dosad najteža utrka:

– Bio sam potpuno nepripremljen, mislio sam da ću moći, ali shvatio sam da sam nespreman iako sam prošao kroz cilj – prisjeća se. – U međuvremenu, iza mene je ostalo tridesetak polumaratona, s tim što sam najbolji rezultat postigao 2017. na osječkoj tradicionalnoj utrci, sat i 32:02 minute. Naš mi je polumaraton i najdraži iako trčim i Baranjski polumaraton te, u posljednje vrijeme, idem i u Vinkovce i Vukovar, a od humanitarnih utrka sudjelujem u trčanju “za mentalno zdravlje”, kad trčim zaista sasvim opušteno i bez rezultatskog imperativa. Bitno je istaknuti da nisam nikad bio sveukupni pobjednik što se nije ni moglo očekivati od mene koji sam prekasno krenuo u društvo trkača na duge staze. No, kako se na svakom polumaratonu nagrađuju i najbolji u starosnim kategorijama, od tridesetak istrčanih na njih sedamdesetak posto završavao bih na pobjedničkom postolju.

Hvala Bogu što mi danas trčanje, isto kao nekad i nogomet, pričinjava neopisivo zadovoljstvo, a vjerojatno i pridonosi zdravlju, jer nikad nisam osjećao nikakve poteškoće. 

I što drugo reći, nego da i za skromnog Ivu Bilandžiju vrijedi deviza da „snaga duha čini osobu nepobjedivom“. Za nadati se zato i da će vjerojatno istu sudbinu proći i nasljednik, njegov sin Domagoj koji je prošao nogometnu školu i igrao za Olimpiju, a sada je član Tomislava iz Livane. Trčanje? Možda, tko zna, i on, nakon nogometne, krene trkačkom karijerom. Vrijeme će pokazati.

Foto: Privatna arhiva

Pred osnovnom školom Retfala zaustavio se kamion s četiri palete bilježnica namijenjenih učenicima od prvog do četvrtog razreda. Kamion je dopratio i istovar nadzirao gradski vijećnik Tomislav Mišetić koji je uz pomoć suradnika osigurao donaciju retfalačkim učenicima.

– Uskoro ćemo objaviti plan podjele kompleta bilježnica. Ovo je nastavak brige za naše sugrađane, a ovoga puta svoje smo djelovanje usmjerili prema našim najmlađim Retfalčanima. Slijedi sortiranje i slaganje bilježnica u pakete. Svaki paket će sadržavati dovoljno bilježnica za cijelu školsku godinu i to za sva četiri razreda razredne nastave. Taj posao odradit ćemo uz pomoć volontera u slijedeća dva tjedna te ćemo putem medija i društvenih mreža pozvati roditelje i učenike da preuzmu svoje besplatne pakete – rekao je Mišetić, naglašavajući zahvalnost tvrtki Lotis uz čiju je potporu osigurao donaciju.

Također, na kamionu su se nalazile i palete s ogrjevnim drvima koje ovih dana Mišetić i ekipa besplatno distribuiraju obiteljima u potrebi.

– U ovom trenutku imamo 34 obitelji o kojima skrbimo na različite načine. Smatram da je to jedan od važnih segmenata bavljenja politikom. Na žalost, relativno veliki broj ljudi živi na granici siromaštva, a osim sustavnih rješenja važno je i individualno djelovanje nas koji smo sudionici javnog i političkog života. Mi polazimo od sebe, osluškujemo potrebe zajednice i trudimo se biti uvijek dostupni onima koji nas trebaju – rekao je Mišetić dok su nešto kasnije radnici istovarali drva jednoj od korisnica.

Ovo će olakšati život u zimskim mjesecima ljudima koji se griju na drva, a takvih je mnogo.

Foto: Privatna arhiva

Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.

A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.

Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu.  Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.

– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.

Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.

Foto: Komarilos