U Galeriji Kazamat do 22. siječnja možete pogledati međunarodnu grupnu izložbu INTERRACOTTA 2024. na kojoj su predstavljeni radovi studenata i profesora Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, te Akademije umjetnosti Novi Sad i Fakulteta za umjetnost i dizajn u Temišvaru.

Izložene skulpture nastale su tijekom svibnja 2024. u okviru radionice Studentskog kiparsko-edukativnog kampa Centra za likovnu i primijenjenu umjetnost Terra u Kikindi koja posjeduje najveću svjetsku kolekciju suvremenih skulptura od terakote.

Prvo predstavljanje skulptura bilo je na izložbi u Galeriji Akademije umjetnosti u Novom Sadu u studenom 2024., sada su radovi izloženi u osječkom Kazamatu, a  tijekom ožujka 2025. biti će izloženi i u galeriji Mansarda u Temišvaru. Time se dodatno razvija regionalna suradnja koja već postoji među ovim institucijama i promovira se terakota kao materijal koji zaslužuje važno mjesto u suvremenoj umjetničkoj praksi.

Autori skulptura su Haiduc Maria, Bongiu Alexandra, Ulici Rebeca, Gloria Grati, Moldovan Nicolae, Ana Beronja, Anđela Milutinović, Marina Ilić, Marija Kiš, Dragutin Rajković, Milica Čongradac, Nevena Stefanović, Laura Iličić, Slavko Živanović, Mirjana Blagojev, Igor Smiljanić, Jovan Blat, Petra Marjanović, Tin Krupilnicki, Margareta Lekić i Josipa Stojanović.

Foto: AUKOS

U Dječjem kazalištu Banka Mihaljevića od četvrtka kreće Tjedan bajki! Riječ je o dvije predstave iz domaće produkcije i dvije gostujuće predstave, a ulaznice stoje popularnih 3 eura.

• 9. siječnja, 18,00 sati, hit mjuzikl za djecu “Postolar i vrag”, osječko Dječje kazalište
• 10. siječnja, 18,00 sati, predstava “Snjeguljica i patuljan”, Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca
• 11. siječnja, 18,00 sati, predstava “Bajka sva od šećera”, Kazališta Virovitica u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić Vinkovci
• 12. siječnja, 10,30 sati, predstava ”Palčica”, obljetnička monodrama Arete Ćurković u povodu 30 godina umjetničkog rada

Ulaznice se mogu kupiti na blagajni kazališta svakim danom od 8,00 do 15,00 sati ili rezervirati na blagajna@djecje-kazaliste.hr i na telefon 031 501 486.

Foto: Freepik

Poznati hrvatski istraživački novinar, Osječanin Drago Hedl podijelio je s čitateljima najtragičniji i najtužniji period svoga života. U izdanju Telegrama krajem prošle godine objavljena je knjiga “Matija” u kojoj Hedl precizno i potpuno otvoreno ispisuje najmučnije stranice iskustvom roditelja koji je ostao bez djeteta. Kako na koricama knjige piše Miljenko Jergović, riječ je o “olovno teškom rukopisu” koji je Hedl napisao s nadom: “… da bi njegovo tragično iskustvo moglo pridonijeti detabuiziranju suicida i pomoći obiteljima koje su kroz to prošle”. Autor knjige kroz ovaj razgovor krhko rekonstruira različite slojeve emocija i namjera koje su upravljale njegovom voljom da to kolosalno djelo o iskustvu tuge dovrši i podijeli s drugima.

* Najgora noćna mora svakog roditelja je da njegovo dijete “ode” prije njega. Vama se to dogodilo. Kako ste preživjeli?

– Nema veće tragedije od gubitka djeteta. Sve ono što se dogodilo prije toga i izgledalo strašno, bolno, sve nedaće i tragedije, malo je, nebitno, nevažno, prema onome kad izgubite dijete. Tek tada osjetite pravu težinu riječi tragedija. Nema te vode, nema tog vremena koje može isprati, otupjeti, ublažiti bol. Ostaje samo milijun neodgovorenih pitanja. Nikada neću saznati odgovore, ali siguran sam u jedno: meni seu životu, ma koliko god trajao i kakve god me nevolje zadesile, više ne može dogoditi ništa strašnije.

* Je li knjiga “Matija” završetak Vašeg procesa tugovanja?

– Knjiga ”Matija”, uz to što je dnevnik 37 dana roditeljske patnje, od trenutka njegova odlaska, do onog posljednjeg oproštaja kad dodirnete urnu, govori i o ukradenom vremenu žalovanja, toliko potrebnog mira, samoće i tišine, preispitivanja i razmišljanja koje mi – na žalost – nismo imali. Matijina mati i ja, umjesto da žalujemo, sabrani u svojim mislima, sjećanjima na sina kojeg više nema, borili smo se s američkom birokracijom, kojekakvim protokolima, pravilima u kojima je propisano sve, ali lišeno trunka empatije. Borili smo se 37 dana kako da njegove posmrtne ostatke iz SAD-a vratimo u Hrvatsku.

Knjiga ”Matija” nije kraj tugovanja, tuga ne prestaje ako ste je iznijeli javno, podijelili s drugima. Ona ostaje.

* Kako ste se odlučili za pisanje knjige o osobnoj tragediji, odnosno kako ste to pisanje uopće preživjeli?

– Pišući ”Matiju” bio sam potpuno iskren, ništa nisam skrivao. Posve sam se razgolitio, propitkivao, istraživao i pretresao vlastitu dušu, njene najdublje kutke; naš odnos, odnos oca i sina i uspoređivao ga s odnosom kakav sam imao s mojim ocem. Gubitak djeteta na način kako je otišao Matija, obično se pretvara u obiteljsku tajnu, nešto o čemu se ne govori, nešto što se ne dijeli s drugima. Mučio sam se pišući tu knjigu. I odustajao nekoliko puta. Osobito je bilo teško kad sam je završio. Ali to je samo djelić mog duga prema Matiji. A ostao sam mu toliko toga dužan. Dužan, bez mogućnosti da ikada vratim dug.

* Može li Vaša knjiga pomoći onima koji su prošli kroz slične tragedije?

– Teško da knjiga ”Matija” može umanjiti ili ublažiti nečiju tugu, tugu onih koje je zadesila takva opaka sudbina. Knjiga jedino može pomoći da lakše, bar malo lakše, shvate kako se takve stvari događaju, da postoje i drugi koji kroz to prolaze i koje muče ista pitanja na koje i oni traže odgovore. Moja knjiga ”Matija” te odgovore ne nudi, jer kada bi ih znao, podijelio bih taj melem s drugima. U nas je samo, koliko znam, Igor Mandić, taj književni gigant, djelomično s javnošću podijelio osjećaje o gubitku svoje kćeri.

* Matija je dugo živio u SAD-u, bio je umjetnik i znanstvenik. Bili ste, kako u knjizi navodite, u izvrsnim odnosima. Jeste li do sada uspjeli dokučiti što ga je nagnalo na takav čin?

– Matija je više od polovine svoga života, proveo u SAD-u, a otišao je zakoračivši u 44. Ondje ja završio zadnji razred srednje škole, studij biokemija na Iowa Stateu, doktorat na Sveučilištu Purdue u West Lafayettu, postdoktorat na University of Chicago i potom otišao na jedno od najprestžnijih sveučilišta, Yale, gdje je radio 11 godina. Bio je uspješan znanstvenik, Google će vam reći koliki je njegov doprinos znanosti, osobito u istraživanju Chronove bolesti. Matija i ja imali smo odličan odnos, dopisivali se, razgovarali telefonski i prije Whats Appa, Vibera, Face Timea…, družili se i provodili vrijeme zajedno kad bi se, jednom godišnje nakratko vraćao u Hrvatsku. Breme koje je nosio na svojim leđima očito je bilo preteško za njega, onako visokog, snažnog, a u duši nježnog, lomljivog i krhkog. Ne znam razloge zašto nije mogao dalje. Mogu naslućivati, nagađati, ali razumijem njegovu potrebu za mirom i samoćom.

Volio bih da je miran i spokojan, ondje kamo je otišao.

* Kontaktiraju li Vas, nakon što je knjiga izdana, roditelji koji su prošli gubitak djeteta? Pronalaze li nakon čitanja možda nekakvu utjehu?

– Tek je nekoliko tjedana otkako je knjiga ”Matija” izašla, a nešto kraće je u knjižarama. Ipak, javilo se podosta ljudi; kažu trebalo je imati snage i hrabrosti napisati je. Knjigu ”Matija” nije lako čitati, ali ima i vedrih stranica iz Matijinog života, toplih, nježnih sjećanja na njegovo djetinjstvo, školovanje, koje je na žalost prekinuo rat pa je ostao uskraćen za možda najljepše doba života, prvu mladost, prve ljubavi, prva čvrsta prijateljstva. Sve je to razdrobio rat. U Ameriku je otišao rano, bilo mu je tek 17 godina. Sve to ispreplićem u knjizi: jedan sjajan život s tragičnim krajem.

* Je li Vam nakon izdavanja knjige lakše nositi se sa svojom boli?

– Knjiga će ostati, ja ću otići. Želio sam zabilježiti jedan izniman, ali prekratak život. Više ljudi mi je reklo da je ”Matija” spomenik jednom životu, najveći kojeg roditelj može podići svom djetetu. Volio bih da taj spomenik, ako knjiga ”Matija” to jest, nisam morao podići. Da sada, dok razgovaramo, provjerim je li stigao njegov sms ili mail, da ćaskamo kako smo on i ja to znali, ogovaramo hrvatsku i američku vlast; volio bih otići po njega na aerodrom u Zagreb, Budimpeštu, Beograd, kamo je slijetao, zagrliti ga, onako visokog, za glavu višeg od mene, ili mahnuti na rastanku kad bi odlazio, pa na Flight radaru pratio kako plovi njegov avion iznad Atlantika, sve dok ne sleti u New York.

* U jednom ste intervjuu rekli kako je Matija jako cijenio Vaš rad. Što bi rekao na knjigu “Matija”?

– Matija je bio prvi čitatelj mojih romana, prvi kritičar još dok su rukopisi nastajali. Ne znam što bi rekao za ovu knjigu. Kad sam pisao ”Donjodravsku obalu”, rekao je da mu se knjiga jako sviđa, ali da bi on kraj nekako drugačije napisao. Da priča završi sretno ili da bude bar malo manje tužna. A ja bih volio da je knjiga ”Matija” takva. Da tako završi, onako kako je Matija zamišljao ”Donjodravsku”.

Volio bih da knjiga ”Matija” uopće nema kraj, kad već nije mogao biti sretan, da kraja uopće ne bude.

* Možemo li uskoro očekivati osječku promociju knjige?

– Negdje potkraj siječnja knjiga ”Matija” bit će promovirana u Zagrebu. Izdavač Telegram svoja izdanja predstavlja u Laubi pa će tako biti i s ”Matijom”. Poslije toga planiramo i osječko predstavljanje, u Matijinom i mom rodnom gradu.

Foto: Osobna arhiva

Udruga Volim gramofonske ploče organizira 100. Večer Vinyla koja će se ove subote (28. prosinca) održati od 19,00 sati u Barcelona Pubu. Riječ je o programu koji je pokrenut na inicijativu Danijela Brkića poznatijeg kao DJ Brka.

Ideja je bila kreirati program kroz koji će prvenstveno vinyl kolekcionari u javnom prostoru puštati izbor svoje glazbe sa gramofonskih ploča. Prva večer vinyla održana je 2021., a kroz program je do sada prošlo desetak DJ-a, te je stvorena cijela scena osječkih Vinyl DJ-a.

Za svečanu stotu Večer Vinyla u Barceloni s gramofonskih će ploča glazbu puštati 7 DJ-a (Brka, Domba, Lanzenau, Učo, Marushka, Azimuth i Renđer Vinylski) koji su  pripremili program nekoliko glazbenih žanrova. Slušat će se disco, funk, dance, rock, hip-hop, punk, country…

Obljetnica je i prigoda da se inicijator Danijel Brkić prisjeti prvih ideja, svirki i ljudi koji su se oko programa motali tih nekoliko godina.

* Gdje ste sve odsvirali prethodnih 99 večeri vinila i u kojem razdoblju? Koliko je publike bilo, odnosno koliko je to sati glazbe s gramofonskih ploča koju ste puštali pred publikom?

– Malo prije korone krenuo sam s večerima vinila, okupilo se nas nekoliko kolekcionara i DJ-a. Onda nas je korona zaustavila, ali smo osnovali udrugu i nastavili s večerima. Do sada smo gotovo 400 sati glazbe s vinila puštali pred publikom. Krenuli smo iz caffe bara Vaduz, potom smo ploče puštali u pivnici Runda, Kafiću Uzdravlje, Grand Caffeu i Barcelona pubu.  Ovisno o prostoru ovisila je i posjećenost, znalo je biti večeri kada je prostor bio pun puncat – ljudi uđu, ne mogu pronaći mjesto i odu. Imali smo i dva gostovanja u Đakovu.

* Što osječka publika najviše voli slušati? Odnosno, koja je vrsta glazbe najbolje prihvaćena, koje hitove najčešće puštate?

– I dalje najviše ex-yu glazba, to uvijek prolazi gdje god puštali. Od Marininih Kolačića do KUD Idijota.

* Jeste li se svi vi DJ-i koji nastupate u subotu poznavali od prije ili ste se okupili tijekom godina? Po čemu se stilski razlikujete?

– Pa zapravo sam ih ja okupio. Kako sam DJ već o-ho-ho godina, sve kolege koje sam znao da su kolekcionari ploča pitao sam bi li probali puštati glazbu. I tako, malo po malo, svatko tko se odvažio i probao sada je DJ. Neki su mi se sami javili, do nekih sam došao preko poznanstava. I tako smo se okupili i stvorili vinyl scenu. Za subotnju 100. večer vinila dogovorili smo se tko će što ponijeti, da se ne preklapamo. Bit će tu punka, disca, countryja, funka… Za svakog ponešto.

* Možete li izdvoji npr. 5 vinilnih izdanja koja su vam najdraža, i bez kojih ne idete na javne nastupe?

– Paa, ne mogu. Meni je svaka ploča draga. Ali evo, recimo Stereo MC, trenutno mi je Bille Eilish draga. Kada idem negdje puštati glazbu, uvijek gledam da nešto drugo puštam. Ako recimo puštam dance, onda moram imati Deee-Lite, Music Factory, Snap!, Pet Shop Boys…

* Preporučite novim klincima da počnu slušati glazbu s gramofonskih ploča na način da predložite osnovni tehnički set (gramofon, zvučnici, pojačalo, slušalice, eventualno mikseta) – odnosno složite nam set, a da nije previše skupo?

– Ti klinci su već davno postali kolekcionari gramofonskih ploča i imaju ih na čemu slušati. Svi oni imaju svoju opremu i zapravo svatko ju sam i treba odabrati i kupiti. Nezahvalno bi bilo nešto preporučiti. Ali, moj savjet za početnike je da nikada ne kupuju jeftino. Ako žele slušati vinile onda neka ulože u dobru opremu.

Foto: Freepik

Amerikanci se za Božić natječu tko će ljepše prigodno dekorirati dvorište. U Australiji surferi na valovima budu odjeveni u odijela Djeda Mraza. Japanci, iako je tamo jako malo kršćana, tradicionalno za Božić obiteljski odlaze u restorane brze hrane KFC, ta im je navika ostala nakon jedne od turbouspješnih marketinških kampanja.

Meksikanci se posvećuju uređenju jaslica u svojim domovima i na javnim mjestima – kao što se kod nas ukrašavaju borovi, tako se oni trude oko jaslica, s tim što figurice Isusa i trojice svetih kraljeva dodaju tek u onim danima kad se i kalendarski pojavljuju u svojim blagdanskim ulogama.

U Velikoj Britaniji ljudi na Badnjak uvečer zakače čarape na rubove kreveta ili čak na dimnjake i u njima onda ujutro pronalaze prigodne darove. U Austriji tijekom božićnih blagdana na ulicama možete vidjeti veći broj muškaraca odjevenih u kostime Krampusa. U tjednu prije Božića u Venecueli ljudi uredno u crkve dolaze na koturaljkama, a u Španjolskoj na Božić tradicionalno izvlače lutrijske nagrade pa su cijele obitelji koncentrirane na tu vrstu božićnog čuda s obzirom da se može osvojiti i više stotina milijuna eura.

Norvežani za Božić skrivaju metle jer se vjeruje da će ih vještice pokupiti i valjda odletjeti, a Ukrajinci na borovima imaju skrivenog umjetnog pauka i mrežu. Finci za Božić obiteljski idu u saunu…

Foto: Freepik