Damir Lončar pripada onoj rijetkoj vrsti kazališnih ljudi koji jednako uvjerljivo žive kazalište kao glumci i oblikuju ga kao redatelji. Upravo zato njegov rad na opereti Grofica Marica u HNK-u u Osijeku nije samo nova režija, nego i spoj dugogodišnjeg scenskog iskustva i jednog od najzahtjevnijih i najvoljenijih operetnih naslova.

Lončar operetu ne promatra kao lak žanr, nego kao precizan kazališni mehanizam u kojem gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju biti u potpunom skladu. U radu s ansamblom posebno mu je važna disciplina, ali i osjećaj slobode koji dolazi tek kada izvođači potpuno ovladaju onim što predstava traži od njih.

Kao glumac koji dobro poznaje „drugu stranu“ procesa, probe vodi kombinacijom razgovora, konkretnih zadataka i igre na sceni. U takvom radu, kaže, postoji trenutak kada predstava odjednom počne živjeti vlastitim životom i kada skup pojedinaca postaje – cjelina. Upravo taj trenutak kazališne „magije“ pokušava dosegnuti i s osječkom Groficom Maricom, čija je premijera 15. svibnja, u 20 sati.

* Što Vam je, kao praktičaru, na sceni najvažnije: energija, tempo, povjerenje, disciplina?

– Da, ja sam čovjek prakse, tj. pozornice, bilo kao glumac ili redatelj ili oboje istodobno. U ovom slučaju mi je lakše, jer nisam na sceni, samo režiram. Zadatak mi je uspostaviti sklad svega nabrojanoga pa i više. Rekao mi je jednom, nažalost već pokojni, redatelj Ivica Kunčević da je sve režija: odabir komada, mjesta i vremena gdje će se to djelo raditi i s kim, izbor suradnika, scenografija, kostimi, koreografija, svjetlo, tehnika, rekvizita, u ovom slučaju zbor i orkestar, plesači… Uglavnom, mnogo je komponenata koje treba uskladiti da bi rezultirale predstavom, a svi žele i nadaju se da će biti najbolja na svijetu. Neki put i bude.

* Koliko inzistirate na zanatskoj preciznosti, a koliko ostavljate prostora spontanosti?

– Grofica Marica spada u sam vrh operetne literature, jedna je od najbolje napisanih opereta. Iako njezin libreto nije tako kvalitetan kao npr. Kneginje čardaša istoga autora, glazbeno je „jača“ i pjevački vrlo zahtjevna. Cijeli svoj kazališni život inzistiram na izvođačkoj preciznosti, kod sebe, kod svojih partnera na pozornici ili ljudi s kojima radim neki komad. Mislim da je „otprilikizam“ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao. Posebice danas kada smo suočeni s konstantno rastućim kriterijima svuda oko nas i u svemu. E sad, kada se sve precizno napravi i u potpunosti svlada materijal postavljen pred izvođače, postoji mogućnost luksuza koji se zove improvizacija. Opereta je žanr koji to podnosi i voli. Ako smo ju zaslužili.

* Glumci redatelji često drukčije razgovaraju s ansamblom jer znaju što znači biti “s druge strane”. Mislite li da vas izvođači zbog toga lakše slijede?

– Rekao bih da je to točno. Budući da sam glumac s dugogodišnjim scenskim iskustvom, u mogućnosti sam dati preciznu uputu i isprobati ju prije toga na sebi. Redatelj bez scenskog iskustva ponekad može od izvođača zatražiti nešto što se realno ne može ili je strašno opterećujuće po njih, iz jednostavnog razloga što nije empirijski prošao proces, na vlastitom tijelu. Želim da se moji glumci i pjevači osjećaju ugodno u svojim ulogama, da im sve „štima“.

Ionako već glumci i pjevači intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu i pri tom su slabo plaćeni.

* U opereti izvođač istodobno govori, pjeva, sluša orkestar, prati partnera i koreografiju. Može li se ta fizička inteligencija naučiti ili se tim moraš se roditi?

– Znam ponekad reći da opereta od glumaca i pjevača zahtijeva da krasno pjevaju, uvjerljivo glume i besprijekorno plešu i da se pri tom prave da je to beskrajno lagano i da ih ništa ne boli. Iako mišljeno na pola u šali, to je otprilike točno. Inteligencija, pa tako i scenska, je mogućnost snalaženja u novom i nepoznatom, instinkt sam po sebi, kod nekoga razvijen više, kod nekoga manje. Može se trenirati i poboljšavati ju, naravno.

Na sreću, postoji jedna stvar koja izvođačima beskrajno pomaže i, ako ju imaju, cijelu stvar čini zapravo mogućom. Ona ih čini različitima od drugih ljudi. Ta se stvar zove talent.

* Kada režira glumac, probe često imaju drukčiju dinamiku. Kako vi vodite ansambl: kroz razgovor, precizne zadatke ili igru na sceni?

– Zapravo, kombinacijom tih stvari. Razgovorom o ulogama, cjelini komada, konkretnim pjevačkim, glumačkim ili plesnim zadacima, pa kada se sve svlada, dolazi na red ono najljepše u našem poslu, a to je radost igre.

* Što vam prvo otkrije da ste postigli cilj i da ansambl više ne funkcionira kao skup pojedinaca nego kao scenska cjelina?

– Nekim čudom se, kad se posloži kritična masa svladanih zadataka, počne događati neka vrsta magije u dvorani za probe, cijela stvar počinje živjeti. Ti momenti postaju sve češći i komad polako poprima svoj oblik. Rijetko kada se dogodi na jednoj probi, riječ je o procesu koji traje. Uporno se i dosljedno slažu slojevi koji na kraju rezultiraju dobrom predstavom. Teško je odrediti kad se to točno dogodilo. No, kad se to dogodi prvi put, vrlo često je predivno, čarobno. Nažalost, to vide samo redatelj i kolege glumci koji su na probi u tom trenutku.

* Iz glumačke prakse dobro znate koliko je teško zadržati mjeru u žanru koji lako sklizne u “previše” – previše gesta, humora ili efekta. Kako uspijevate da opereta ostane živa i duhovita, ali ne i iskarikirana?

– Da, ja to zovem „osjećaj za mjeru i kajanje“. To je izuzetno osjetljiva stvar i tiče se discipline svakog sudjelujućeg pojedinca. Kad te publika prihvati i nagrađuje smijehom, pozornošću, aplauzom, valja ostati pribran i hladne glave, ne pretjerati i izbanalizirati dogovoreno ponekom često glupavom dosjetkom. Trudio sam se da toga u Grofici Marici ne bude.

HNK u Osijeku, kao šestu i posljednju ovosezonsku premijeru priprema jednu od najomiljenijih opereta svjetskog repertoara – Groficu Maricu Emmericha Kálmán.

Premijera je u petak, 15. svibnja, a publici će ponuditi raskošnu glazbenu priču ispunjenu strašću, humorom i nezaboravnim melodijama.

Ova bezvremenska opereta, praizvedena 1924. u Beču, i danas osvaja publiku diljem svijeta svojim spojem romantike i društvene satire, uz prepoznatljive čardaš ritmove i bogatu orkestraciju.

Osječku režiju potpisuje Damir Lončar, donoseći svježe i suvremeno čitanje ove klasične priče o ljubavi, identitetu i društvenim razlikama.

Glazbeno vodstvo povjereno je dirigentu Krešimiru Batiniću, dok scenografiju i kostimografiju oblikuje Neven Mihić. Koreograf je Dejan Jakovljević, a oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia.

Publika će imati priliku uživati u izvedbama ansambala Opere i Drame.

U naslovnoj ulozi Grofice Marice nastupit će Mia Domaćina Topalušić i Ivana Medić, dok će ulogu Tassila interpretirati Igor Krišto i Matic Zakonjšek. U predstavi će svoj obol dati i solisti/glumci Andrea Paić Ružić, Jana Pogrmilović Jelečki, Robert Adamček, Domagoj Pintarić, Gordana Kalmar, Ema Bel, Blaž Galojlić, Vjekoslav Janković, Petra B. Blašković, Dominik Karaula i Matko Duvnjak.

Najnovija inscenacija Grofice Marice obećava raskošnu kazališnu večer, spoj glamura, humora i emocija, uz bezvremenske glazbene brojeve koji su obilježili operetni žanr.

Nakon premijere u petak u 20 sati, slijede repriza dan poslije u isto vrijeme, te pretplata 3 u ponedjeljak, 18. svibnja, u 19 sati.

Foto: Kristijan Cimer za HNK u Osijeku (fotografija s jedne od proba, preuzeta s FB stranice HNK)

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku najavljuje prvu izvedbu predstave „Mali princ” u slobodnoj prodaji u subotu, 9. svibnja u 18 sati.

Riječ je o hvaljenoj koprodukciji Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i Gradskog kazališta „Joza Ivakić” Vinkovci, nastaloj prema remek-djelu Antoinea de Saint-Exupéryja. Ova scenska prilagodba, u režiji Dražena Ferenčine, donosi hrabar i dirljiv dramaturški zaokret: Mali princ ovdje nije dijete, već zreo čovjek koji se priprema na svoj konačni odlazak. Ovakav pristup otvara posve nove slojeve simbolike, čineći predstavu jednako intrigantnom i djeci i odraslima.

U glavnoj ulozi nastupa doajen osječkog glumišta Ivica Lučić, a ansambl čine glumci obaju kazališta: Gordan Marjanović, Areta Ćurković, Grgur Grgić, Matea Marušić i Andrija Krištof.

Uz režiju Dražena Ferenčine, za uspjeh ove produkcije zaslužna je istaknuta autorska ekipa: dramatizaciju i prilagodbu potpisuje Dubravko Mihanović, scenografiju Vanja Magić, kostimografiju Marita Ćopo, glazbu Mate Matišić, video projekcije Katrin Novaković, koreografiju Maja Huber i oblikovanje rasvjete Igor Elek.

Ova izvedba nudi jedinstvenu priliku našoj publici da doživi vizualno impresivnu i emotivnu priču koja nas podsjeća kako se „samo srcem dobro vidi“. Ulaznice po cijeni od 5 eura možete kupiti na blagajni Kazališta ili rezervirati na blagajna@djecje-kazaliste.hr

Foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića

Koncertni ciklus Panona Muziko Tra Edukato nastavlja se drugim koncertom koji će se održati u subotu, 9. svibnja u Koncertnoj dvorani Franjo Krežma s početkom u 20 sati, a na kojem će nastupiti Lovro Pogorelić na glasoviru.

Lovro Pogorelić (1970.) dobio je prvu poduku iz klavira od svog oca Ivana, akademskog muzičara. Od dvanaeste godine radi s ruskim pijanistom i pedagogom Konstantinom Boginom, a od sedamnaeste godine redovito koncertira širom svijeta. Predaje klavir kao redoviti profesor pri Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu i gostujući na Akademiji Perosi, Biella, Italija.

Ulaznice za glasovirski recital Lovre Pogorelića možete kupiti u Kulturnom centru Osijek, te online putem sustava Core-event.co.

• PROGRAM:
• Josip Slavenski: Sonata
• Adagio religioso
• Allegro pastorale
• Robert Schumann: Toccata, op. 7
• Robert Schumann: Simfonijske etide, op. 13
• Andante
• Unpocopiù vivo
• Andante
• Vivace
• Allegro marcato
• Scherzando
• Agitato
• Allegro molto
• Sempre marcatissimo
• Prestopossibile
• Allegro conenergia
• Andante espressivo
• Allegro brillante

Foto: Marijan Susenj/PIXSELL

Nakon dva dana polufinalnih nastupa i velike završnice s troje finalista, u nizozemskom je gradu Utrechtu završeno 9. svjetsko natjecanje harfista, a prvu je nagradu u Osijek donijela naša harfistica Veronika Lemishenko.

Lemišenkin program Riječi, zvukovi, misli istražuje teme psihološkog pritiska, ograničavanja prava, ponovnog povezivanja čovjeka s prirodom, utjecaja karantene, stvarnosti rata i dubokih promišljanja o ljubavi, smrti i vječnosti. Prva nagrada uključuje 5000 eura i kontinuiranu podršku personaliziranog programa skrbi, treniranja i razvoja karijere, uključujući sesije s karijernim trenerom i mogućnosti nastupa između natjecanja 2026. i sljedećeg izdanja natjecanja 2028.

Lemishenko je umjetnička direktorica natjecanja i festivala Glowing Harpu rodnoj Ukrajini, prva harfistica HNK-a u Osijeku i međunarodna gostujuća mentorica na Kraljevskom konzervatoriju u Birminghamu (Engleska).

Ova sjajna glazbenica i dobitnica nagrada na međunarodnim harfističkim natjecanjima u Europi i Aziji, nastupa kao solistica, komorna glazbenica i orkestralna sviračica diljem Europe, Azije i SAD-a. Promiče ukrajinsku kulturu diljem svijeta i podržava mlade ukrajinske harfiste putem svoje dobrotvorne zaklade.

Foto: HNK u Osijeku