Connect with us

Lege

100 GODINA Veliki jubilej sportskog društva Grafičar, do danas su opstali samo nogometaši

Sredinom siječnja 1926. osnovan je Športski klub Grafičar

Objavljeno

.Dana

Zakoraknuli smo u novu kalendarsku godinu, koja sportskom Osijeku nudi drugi stogodišnji jubilej, poslije onoga koji je 2023. vrlo svečano obilježila donjogradska Olimpija. Naime, prije točno stotinu godina, sredinom siječnja 1926. osnovan je Športski klub Grafičar čija je okosnica bio nogometni klub, jedini koji je izdržao nalete raznih izazova u proživljenom stoljeću.

Grafički djelatnici razdoblja između dva velika svjetska rata 20. stoljeća pokazivali su najviše zanimanja za nogomet, ali su se postupno, neki i tek povremeno, u djelovanje sportskog društva s pet temeljnih grafičkih boja (crvena, žuta, plava, bijela, crna) priključivali odbojkaši, šahisti, stolnotenisači i ribolovci, da bi najduže opsta(ja)li rukometaši(ce) i kuglači bilježivši i zapažene natjecateljske dosege.

Grb iz 1926.

Danas će, pak, spominjanje diletantske sekcije u razdoblju do Drugog svjetskog rata izazvati podsmijeh sve dok ne objasnimo da je bila riječ o zatomljavanju kulturno-prosvjetnih potreba osječkih grafičara.

No, kako će o stogodišnjici drugog po opstojnosti u osječkoj sportskoj obitelji zacijelo biti više govora u mjesecima koji su pred nama, mjesto je i vrijeme isticanja činjenice da je svih stotinu godina bez prekida djelovao samo nogometni klub, koji već desetljećima nosi puno ime Grafičar-Vodovod, kao i da su najveći natjecateljski doseg ostvarile rukometašice, koje su, djelujući na igralištu u Retfali (ili Podgrađu, kako tko tumačio lokalitet lijepog objekta u zapadnom dijelu grada) pravna preteča današnjeg ŽRK Osijek.

Ženska rukometna ekipa iz 1954.

Muška nogometna ekipa iz 1976.

Nogometaši koji su od prvih dana u svom grbu imali simbol grafičkih djelatnika grifon, neposredno nakon osnutka uvršteni su u Ligu Osječkog nogometnog podsaveza, a u vremenu prije drugog velikog svjetskog sukoba najveći uspjeh ostvarili su 1935. kad su, čak, kao najbolji u Osijeku stekli pravo nastupa u tzv. predligaškim utakmicama 22 najbolja jugoslavenska kluba, odnosno u kvalifikacijama za državno prvenstvo.

Kasnijih desetljeća, pak, i ambicije su spuštene u realne okvire, regionalni stupanj (p)ostao je najviši stupanj natjecanja, što se promijenilo nakon Domovinskog rata, jer su (dakako, u užim i manje kvalitetnim natjecanjima) neki novi „grafičari“ dosegnuli u status hrvatskog drugoligaša.

Dugo su, pak, društvo nogometašima, i doslovce, na igralištu izgrađenom 1951., pravile rukometašice, koje su se 1956. plasirale u Prvu saveznu ligu, a desetljeće kasnije nova generacija pod vodstvom čuvenog Stanislava Šuperine osvojile su Kup Jugoslavije. U tom trenutku Seka, Nada, Blaža, Hermina, Kaja, Janja, sestre Kuzma… bile su prva ekipa koja je gradu na Dravi priuštila da slavi naziv najboljeg kluba u državi.

Derbi utakmica rukometaša šezdesetih godina u Parku kulture: “Metalca” Čulika nastoje zaustaviti (zdesna) “grafičari” Cindrić, Kirhbaumer, Pranjić i Kasapović, u bijelom iza je “metalac” Tubić 

Na istom su mjestu, inače, dugo trenirali i nastupali i rukometaši, čiji je trener Viktor Ahić-Brule u prvom planu imao stvaranje homogene klape prijatelja, a nastupi u regionalnom prvenstvu (na razini Slavonije i Baranje) bili su vrhunac ambicija Mede, Stanka, Sanče, Kribike, Đuke, Cindre, Toze, Cika, Pranjule… Zas kroničare zapisan je podatak, da su rukometašice 1968. preimenovane u današnji ŽRK Osijek, a rukometaši su se „ugasili“ četiri godine kasnije, dakako i jedni i drugi zbog financijskih poteškoća.

U ovom blic podsjećanju na stogodišnju tradiciju osječkih „grafičara“ središnje mjesto zauzela je generacija u pedesetim godinama prošlog stoljeća. To im je omogućila izgradnja kuglane 1951. u Strossmayerovoj 92, čiji su uvjeti znatno poboljšani 1962. otvaranjem u to doba suvremene dvostaznog objekta.

Nekadašnje i dugotrajno omiljeno okupljalište grafičara-kuglača (automatizirano ’78), nažalost, još je samo uspomena na nekadašnji klub pa ga koriste tek rekreativci, ne samo iz grafičkog miljea. Na kraju, osim spomenutog igrališta i kuglane u „Štrosiki“, grafički djelatnici Osijeka desetljećima su dane i tjedne odmora koristili u svom skromnom odmaralištu na ušću Drave u Dunav.

Organizator eventualne proslave stogodišnjice mogao bi (i trebao) biti Nogometni klub Grafičar-Vodovod koji je jedini sljednik onih grafičkih neimara koji su, prije stotinu godina, odlučili osnovati svoje sportsko društvo. S tim što se sve dosadašnje generacije „grafičara“ s razlogom ponose na dvije fotomonografije, otiskane 1982. i 2017. godine, u kojima su trajno zapisani gotovo svi najvažniji uspjesi njihova kluba koji slavi – stoti rođendan!

(Na naslovnoj fotografiji: Ekipa nogometaša Grafičara iz 1926.)

Foto: Privatna arhiva

Lege

OPROŠTAJ Škoriću uramljen dres rekordera, za bijelo-plave odigrao 337 službenih utakmica

U subotu se na Opus Areni Mile i službeno oprostio od profesionalnog nogometa

Objavljeno

.Dana

Objavio

Uoči subotnje utakmice NK Osijek – Lokomotiva, na travnjaku podno zapadne tribine Opus Arene, održana je nesvakidašnja svečanost na kojoj se, i službeno, od profesionalnog nogometa oprostio Mile Škorić.

Nekad dugogodišnji prvotimac i navijačima omiljeni kapetan bijelo-plavih, još iz vremena dok je osječki prvoligaš ugošćavao suparnike u Gradskom vrtu, odlučio je u 35. godini zaokružiti dugogodišnju karijeru povratkom u matičnu Slogu iz Novih Mikanovaca za koju će predstavljati veliko pojačanje u prvenstvu Druge županijske lige Vinkovci.

Kao što smo već pisali, Škorićevu je gotovo 30-godišnju karijeru naprasno prekinula ozljeda koljena, a kako je ranije obećao Mikanovčanima da će karijeru „sigurno okončati gdje je i počeo, u dresu Sloge“, napustio je HNK Rijeka u kojoj je donedavno igrao, registriran je za klub u kojem je još kao 6-godišnjak načinio prve nogometne korake.

– Da, obećao nam je to i, eto, ostvarilo se, nije skrivao zadovoljstvo, i ponos, Slogin predsjednik Sušac kojem je Mile, kao i prijatelju Mravu Mavuncu, dao značajno obećanje kakva Mile, kako sam kaže, nikad ne iznevjeri.

U subotu je rekorder po broju utakmica u bijelo-plavom dresu primio uramljeni dres s brojem 337 što dočarava broj službenih Škorićevih utakmica za osječkog prvoligaša. Uramljeni mu je dres predala predsjednica Aleksandra Vegh, a dok je otpozdravljao povicima s tribina „Mile, Mile“, nazočni su sve pratili iznenađeni novom, kovrčavom kosom bivšeg reprezentativca Hrvatske koji će uskoro debitirati za svoju Slogu.

– Trebao je igrati i danas, lagano je već i trenirao, ali smo odlučili odgoditi njegov povratak na koji smo, i zbog održanog obećanja, itekako sretni i ponosni, kazao nam je u telefonskom razgovoru Slogin predsjednik Sušac dok je na travnjaku u Novim Mikanovcima igrana Kup utakmici s NK Rusin.

Tako će taj iznimni sportaš i osoba, nakon što je sačuvao uspomenu da je na utakmici Hrvatske s Portugalom „umirio“  velikog Ronalda, a za koji tjedan čekaju ga nastupi u Jarmini, Ivankovu, St. Mikanovcima i drugim travnjacima sedmoligaškog hrvatskog natjecanja u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Uvjereni smo, kao i uvijek do sada, dajući na svakom susretu – sve od sebe…

Foto: David Jerković/PIXSELL (naslovna) i privatna arhiva

Nastavi čitati

Poznati Osječani

IN MEMORIAM Otišao je Zlatko Zorić, čovjek koji se nikad nije umorio pomažući sugrađanima

Nekadašnji voditelj traumatologije KBC-a, klupski liječnik NK Osijeka i vrsni gimnastičar i skijaš

Objavljeno

.Dana

Objavio

Osijek je ostao bez još jedne osobe čije ga je raznovrsno životno djelovanje i posvećenost sugrađanima odavno uvrstila među ikone grada na Dravi . Preminuo je dr. Zlatko Zorić, vrsni traumatolog i ortoped, koji je sav radni vijek (’65 – ’01) proveo u osječkoj bolnici gdje je još i danas zapamćen kao neumorni voditelj Traumatološkog odjela. 

Mladolikog izgleda, naglašenog apolonskog torza, dr. Zorić je ostavio neuobičajeno dubok trag i u osječkom sportu. Prvo, u mladosti kao vrsni gimnastičar i skijaš, a onda desetljećima kao uvijek dostupni i susretljivi, a par excellence stručni, klupski liječnik NK Osijek, zauvijek će ostati svestrani zaslužnik osječke sportske obitelji koji je doslovce vraćao teško ozlijeđene sportaš(ic)e u život…

U nekadašnjem „Partizanu“, danas Sokolu, mladi dr. Zorić početkom pedesetih godina prošlog stoljeća vježbao je u sjajnoj gimnastičkoj vrsti pod nadzorom legendarnih prednjaka Rusića, Prutkog i S. Srđaka (koji su preminuli prije Zlatka) zapamćenoj kao prvake bivše države 1953. u Skopju nakon čega je bio među 12 kandidata za OI u Rimu ’60. Prema vlastitim riječima, najjači je bio na karikama i vratilu, a ljubav prema sportu kasnije je ispoljavao i kao vrstan skijaš.

U vrijeme Domovinskog rata, dr. Zorić bio je dio od dvadesetak osječkih liječnika koji su, tih burnih dana potkraj ’91., kad su agresori nemilice bombardirali grad, pružali stručnu i ljudsku pomoć ranjenim sugrađanima. Za što je, pričao nam je nakon umirovljenja, primio ’93. od Zbora liječnika Hrvatske povelju i zahvalnicu „Za zasluge u Domovinskom ratu“ . Neposredno nakon što je s neutješnom, također nedavno preminulom suprugom Milicom, Zlatko zauvijek trajno ostao tugovati zbog pogibije sina jedinca Gorana… Spominjući ga, posljednjih godina života,  sa suzama u očima i na tjednim umirovljeničkim okupljanjima s vršnjacima i iskrenim prijateljima iz čuvene klape „Super-Marjan“.

Na klupi NK Osijek: slijeva – Čordaš, Erak, dr. Zorić i dr. Špiranović

Budući da više nema mnogo onih koji su svjedočili Zlatkovim kirurškim zahvatima poznatim osječkim sportašima, mjesto je i vrijeme za kratko podsjećanje na one kojima je dr. Zorić uskakao na nogometnim travnjacima i pružao prvu pomoć. U legendu je otišla ona šestosatna operacija(!) noge Ivice Grnje, kojem je igrač ljubljanske Olimpije podno zapadne tribine Gradskog vrta doslovce smrskao skočni zglob, a spasa u Zorićevim zahvatima sigurno se sjećaju i Ivica Kulešević i Stjepan Bošnjak (kad je u pomoć s tribina priskočio i dr. Dušan Vakanjac), zatim Dragan Vukoja čija je ozljeda bubrega na terenu bila tako teška da je dr. Zorić pozvao u pomoć dr. Željka Peteka jer se osječkom napadaču moglo dogoditi ono najgore! Dr. Zorić upisan je i među one koji su bukvalno spasili život neponovljivom Matiji Ljubeku, koji je, poslije stravične prometne nesreće, helikopterom prebačen u Osijek gdje je zahvat obavio dr. Ivančić…

I nakon svega, razvidno i s tugom što ga je nedavno napustila trajna životna suputnica Milica, s kojom je desetljećima duboko u srcu nosio neizmjernu tugu zbog gubitka sina jedinca, u neka sretnija prostranstva u svojoj 91. godini, otišao je dr. Zlatko Zorić. Posljednji ćemo ga put moći pozdraviti i zahvaliti mu se na ispraćaju danas (četvrtak, 13. kolovoza) na Aninom groblju u 11 sati.

Foto: Privatna arhiva

Nastavi čitati

Lege

KRUNOSLAV GILIĆ – GILE Utakmice trećeligaša privlačile su gledatelje koji su u njima uživali

Igrao je nogomet još kao 16-godišnjak u pionirsko-juniorskom kadru Metalca, zatim na Olimpiji, NK Osijeku…

Objavljeno

.Dana

Objavio

Možete ga svakodnevno sresti u Donjem gradu, gdje se najčešće šeta Trgom bana Josipa Jelačića, čime ispunjava samotnjačko vrijeme. Zabavlja ga i sportska kladionica, u kojoj pokušava primijeniti iskustvo stečeno na nogometnim travnjacima u Slavoniji i Baranji. Jer, Krunoslav Gilić, nadaleko poznat po nadimku Gile, godinama je igrao nogomet s nadom da će ostvariti vrhunsku karijeru, ali – sudbina nije tako htjela…

– Bio sam dragovoljac u vrijeme Domovinskog rata, kombijem smo kao pripadnici 160. brigade imali zadatak iz grada preko željezničkog mosta prevoziti oružje i hranu (i piće) napoložaj naših branitelja u Podravlje i Baranju, prisjeća se Gile, kojem nije trebalo dugo vremena da se, čim je zapucalo, priključi obrani Osijeka. – Kako smo to radili svakodnevno, skužili su nas što je jednog dana bilo kobno. Nesretnim slučajem, evo vidiš (pokazuje desnu nogu) posljedično sam postao invalid, pa uz skromnu mirovinu imam zbog toga i dodatno primanje.

I nije nesretan zbog invalidskog statusa, koliko zbog tuge što nikad nije uspio ostvariti ono zbog čega je, kao rođeni Baranjac (1954., Popovac) doselio na desnu dravsku obalu, u Osijek, gdje se nadao da će, osim školovanja, postati poznati nogometaš. Jer, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja, postao je nastavnik tjelesnog odgoja i šest mjeseci prenosio ljubav prema sportu višnjevačkoj djeci u OŠ „Braća Guštin“ sve dok ga nije naslijedio proslavljeni bacač kugle i nastavnik Petar Barišić. Uz to, međutim, Gilić je s bezgraničnom ljubavlju igrao nogomet još kao 16-godišnjak u pionirsko-juniorskom kadru Metalca.

Gilić, Bošnjak i Bajtl (slijeva) iz doba pokušaja stjecanja statusa prvotimaca NK Osijek
U dresu NK Osijek u proljeće 1975. godine: Majer, Sumić, Brkić, Dumančić, Milić, Mačković (stoje, slijeva), Gilić, Bošnjak, Bajtl, Grnja i Đuričić

Gileta možete često sresti kako se zabavlja u kladionici

– Nismo imali teren, tek kasnije je sagrađena Bikara, prisjeća se. – Treninge smo imali na pomoćnom (speedway) igralištu Gradskog vrta, a prvi mi je trener bio Miroslav Petrović „Beli“, kojeg pamtim kao vrhunskog nogometnog majstora koji nas je sve (na)učio, od uklizavanja do savršene igre glavom. Potom je došao Matej Kasač, ali kako sam došao u verbalni sukob s klupskim „tehnikom“ Milanom Arambašićem, pristupio sam Olimpiji gdje sam igrao zaista dobro. Da, kao stoper, bio sam uvijek oštar, neprelazan pomagač i(li) stoper. Uostalom, zato je 1974. na Zeleno polje i došao čuveni Željko Huber i zahtijevao da „preselim“ u redove NK Osijek, ali iako sam kraće vrijeme bio na probi (stigli su zime ’75 sa mnom i Ivo Pavičić iz Metalca i Đuro Brkić iz Elektre), primio sam poziv i iz NK Borovo, ali me olimpijaši nisu pustili i ostao sam tada na Zelenom polju još pet godina. Završnicu karijere odigrao sam u Lastavici (Brestovac), NK Nemetin i tek osnovanoj Zanatliji, gdje je, ustvari, bilo najljepše iako smo na treninge odlazili “preko“, u Tvrđavicu.

Najduži dio nogometne karijere Gilić je proveo u donjogradskoj Olimpiji (stoji, četvrti slijeva)

Donjogradski vuk-samotnjak, iza kojeg je opisano dugogodišnje životno razdoblje ispunjeno iskrenom ljubavlju prema nogometu, ali i dva propala braka, bez ustručavanja želio je usporediti „ono nekad“ s „ovim danas“:

– Kakve smo samo utakmice igrali mi, osječki trećeligaši, skoro će kliknuti Gile. – Privlačili smo brojne gledatelje koji su itekako uživali. Usporedba? Uvjeren sam da smo mi igrali bolje, kvalitetnije i ljepše, uostalom trećeligaški je to bio rang u neusporedivo većoj nogometnoj obitelji. Nažalost, sve to nećemo više moći dokazati… 

Foto: Privatna arhiva

Nastavi čitati

Lege

PRIZNANJE DAROVITIM ODBOJKAŠICAMA Nika Kuna i Lucija Šoš pozvane u kadetsku reprezentaciju

U sastavu su koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u rujnu u Mariboru

Objavljeno

.Dana

Objavio

Nedavni brojni uspješni nastupi darovitih osječkih odbojkašica na natjecanjima državne razine nisu ostali nezapaženi. Naime, u petak je iz Hrvatskog odbojkaškog saveza, na adresu ŽOK-a Osijek, stiglo značajno priznanje dvjema perspektivnim Osječankama kao nedvojben dokaz njihova potencijala, ali i kvalitetna rada u tom klubu. S neskrivenim ponosom, vijest je priopćio Slobodan Hegyi, dopredsjednik tog osječkog kluba.

Na širem popisu U-20 reprezentacije Hrvatske našle su se i Nika Kuna i Lucija Šoš, koje je Saša Ivanišević, izbornik te državne vrste uvrstio za sastav koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u Mariboru, od 23. do 27. rujna. Kuna igra primača, a Šoš je korektor, s tim što su obje bile istaknute u ekipi osječkog kluba koji je ove godine osvojila naslov kadetskih prvakinja Hrvatske. Štoviše, na završnom turniru državnog
prvenstva Lucija je proglašena najboljom (MVP) igračicom turnira

Nika Kuna prilikom dodjele nagrade

Bolji poznavatelji sportskih prilika u gradu na Dravi zacijelo su zapamtili da je Lucijin otac Dario bio vrstan, prvoligaški odbojkaš (danas priznati liječnik, specijalist plastične kirurgije glave i vrata), dok je Tomislav Kuna kao mladić igrao nogomet u više klubova (i NK Osijek!) pa sportske aktivnosti tih dviju obitelji dokazuju da, doista, „jabuka ne pada daleko od stabla“!   

Foto: Arhiva ŽOK Osijek

Nastavi čitati

Poznati Osječani

VINKO PEJIĆ Poznati radijski maher ima novi roman, odlučio je dobrano provjetriti Osijek

Pokazuje kako se velike društvene promjene uvijek najjače osjete na životima običnih ljudi

Objavljeno

.Dana

Objavio

Novi roman poznatog osječkog radijskog voditelja Vinka Pejiće Dani što idu unatrag dobrano protresa Osijek i njegovu gradskost te na dnevni red postavlja vječitu temu o tome je li prije bilo bolje nego danas i kako zapravo danas možemo vidjeti što će se s gradom događati u budućnosti.

Vinko se godinama u radijskom eteru dokazivao kao voditelj koji dobro razumije problematiku urbaniteta. Pred radijski je mikrofon, u ovisnosti o formatu i namjenama emisija, praktički dovodio najširu moguću publiku i s njima, iz pozicije građanina, javno propitkivao stanje gradskosti. Iz naizgled neozbiljnih tema gradio je preozbiljne stavove o tome kako se građani prilagođavaju javnim regulama da bi stimulirali razvoj grada, a ujedno i kako je taj razvoj od mnogih koji su se ni krivi ni dužni ovdje rodili ili odnekud dotepli – učinio građane.

U osvrtu na roman, književni kritičar Goran Rem je između ostaloga napisao: “Nestvarni stvarnosni roman Dani što idu unatrag je pomalo neočekivano i iz drugog plana – žestok, usprkos najoporijoj mogućoj melankoliji”, zatim “Roman provjerava i provjetrava pitanje o tome tko ili koje skupinsko Što ide kamo kada je u pitanju stanje urbaniteta” i konačno izravno i jasno “Čitati taj roman i eufemistično odjebati sve agresivne skupine, to nam je primiti kao poruku”.

Knjiga je u izdanju osječkog ogranka Matice Hrvatske izašla ovih dana (srpanj, 2026.), a više o romanu, za koji Rem kaže da “piše i fine erotske citate najnovovalnijih slika”, Vinko objašnjava izravnim radijskim rječnikom.

* Kako si uopće došao na ideju književno proučavati grad kao proces koji ide unatrag?

– Roman Dani što idu unatrag nastao je promišljanjem o gradu, mladosti i vremenu u kojem živimo. Radnja je smještena u Osijek bliske budućnosti, grad koji se suočava s društvenim promjenama zbog kojih se čini kao da ne ide naprijed, nego se vraća unatrag. To nije roman o nekoj dalekoj i nestvarnoj distopiji. Naprotiv, pokušao sam zamisliti što bi se moglo dogoditi kada bi određeni procesi koje već danas primjećujemo postali još izraženiji.

* Kako si odabrao likove kroz koje pričaš priču?

– U središtu priče nalaze se dvojica mladića koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u takvom svijetu. Oni nisu heroji u klasičnom smislu riječi. Griješe, lutaju, zabavljaju se, zaljubljuju, bježe od problema i pokušavaju razumjeti sebe. Kada ih okolnosti uvuku u priču o krađi vrijednog muzejskog eksponata, njihova osobna potraga za slobodom postaje i borba protiv sustava koji ih želi oblikovati prema vlastitim pravilima. Jedan od najvažnijih likova romana zapravo je sam Osijek. Stara gradska jezgra, njezine ulice, prolazi i trgovi nisu samo kulisa događajima. Htio sam da grad postane aktivni sudionik priče, prostor u kojem se sudaraju prošlost i budućnost, sloboda i kontrola, nada i razočaranje.

* Kakav unutrašnji motor te pokreće dok pišeš, što ti je važno?

– Važno mi je bilo pokazati kako se velike društvene promjene uvijek najjače osjete na životima običnih ljudi. Zato ovaj roman nije samo priča o politici ili društvu. Prije svega, to je priča o prijateljstvu, odrastanju i potrebi da čovjek sačuva vlastiti glas čak i onda kada ga okolina pokušava utišati.

* Tebe, dakle, nisu utišali. Što misliš kako će tvoj uknjiženi radijski glas doživjeti publika?

– Naslov Dani što idu unatrag može se shvatiti na različite načine. On govori o vremenu koje kao da se vraća unazad, o društvu koje zaboravlja vlastitu budućnost, ali i o osobnoj čežnji za nekim jednostavnijim vremenima. Vjerujem da svatko od nas ponekad ima osjećaj da se svijet kreće u smjeru koji nije očekivao. Ne očekujem da će svi čitatelji ovu knjigu doživjeti na isti način. Neki će u njoj vidjeti priču o mladosti, neki društvenu kritiku, neki triler, a neki ljubavno pismo jednom gradu. Upravo u tome i jest ljepota književnosti – kada knjiga počne živjeti vlastiti život u rukama čitatelja.

Foto: Komarilos i promo

Nastavi čitati

Najlaćarnije