U vremenu blago rečeno skromnih izdanja amaterskih nogometnih klubova u Osijeku, tijekom kompletne minule sezone i potom u kvalifikacijama, uspješnim nastupima i konačnom realizacijom svojih planova izdvojio se jedan od najstarijih u gradu na Dravi. Naime, NK Elektra osnovan je davne 1930. godine, tijekom gotovo jednog stoljeća razni su naraštaji skretali pozornost na svoje potencijale uvrštavajući se i u najviši regionalni rang, prema čemu je prvi iskorak ostvario ove godine sastav koji se po mnogo čemu razlikovao od ostalih, a što je okrunio i uvrštenjem u viši stupanj natjecanja.

Različitost „crveno-crnih“ u odnosu na konkurente i njima sličnih klubova odnosi se i na koncept stremljenja prema višem stupnju, a potom i na nesvakidašnji igrački kadar koji je klasična kombinacija iskustva i mladosti. Naime, Elektra je ne tako davno sklopila dogovor o suradnji s Akademijom Krpan&Babić iz čijih redova je crpila školovane mladiće koji već igraju u kadetskom i juniorskom sastavu u Drugoj ligi Hrvatske, koji su u seniorskom sastavu značajno osnaženi s nekolicinom iskusnih i dokazanih igrača spremnih nadmetanja u amaterskoj sredini.

Budući da su se, osim nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Marka Babića, u kompletan projekt priključili još trojica nekadašnjih „bijelo-plavih“ Alen Šundalić kao predsjednik, Valentin Babić – Tinta kao trener s nekoliko i odigranih utakmica, te Mario Vratović o čijim je, također, igračkim vrijednostima suvišno pričati i(li) pisati. Sjajno su se uklopila još nekolicina iskusni(ji)h nogometaša kao što su Zvonimir Lendić, Filip Radovanović, Fran Čolić…, i tako ukomponirana sredina koju je najjednostavnije dočarao Vratović:

– Milina je biti u toj sredini, u koju sam stigao nakon što sam već gotovo odlučio objesiti kopačke o klin. Imamo atmosferu kakva se samo može poželjeti, a naša je superiornost, kojom smo došli do uvjerljiva osvajanja naslova prvaka i uvjerljiva prolaza kroz kvalifikacije, plod su sustavnog i stručnog rada što se za većinu suparnika nije moglo reći – kaže Vratović hvaleći pritom dugogodišnjeg suigrača Tintu kao „čovjeka koji je u svakom trenutku spreman pomoći prijatelju“.

Predsjednik Šundalić, pak, izdvaja značenje uloge Marka Babića, ne samo zbog dogovora o suradnji s njegovom akademijom, nego i zbog konkretna doprinosa u koncipiranju projekta temeljenog na punom povjerenju perspektivnih nogometaša i potom zalaganja u njegovoj realizaciji. Jer, i juniorsko-kadetski dio Elektre već ima zapaženu ulogu u drugoligaškom natjecanju na nacionalnoj razini, a sve je kulminiralo ulaskom u Prvu županijsku osječko-baranjsku ligu.

– Ovo je prvi korak, vjerujemo da ćemo nastaviti s uspinjanjem, jer je sve što smo ostvarili u sezoni 2025./2026. najbolji dokaz da smo na pravom putu, optimist je predsjednik Šundalić.

Za neupućene još ćemo jednom ponoviti najvažnije podatke o Elektri, kao prvaku Druge županijske lige Osijek. Naime, „elektraši“ su u prvenstvu odigrali 20 utakmica, pobijedili u 16, a uz tri remija samo su jednom izgubili na Mačkamami od gradskog rivala Murse (1:2), što im je donijelo 61 bod (s gol-razlikom 68:20), odnosno točno deset više od viceprvaka, upravo spomenute momčadi iz Industrijske četvrti. Uslijedile su dvije kvalifikacijske utakmice s NK Zelčin, prvakom Županijske lige Valpovo, kroz koje su se Osječani doslovce prošetali s 3:0 na gostovanju i rekordnih 12:0 na travnjaku “Kraj Drave“.

U svojim redovima, Elektra ima i nadmoćnog golgetera kompletnog prvenstva Zvonimira Lendića, s 22 pogotka, a „zabijali“ su i Antonio Tomas (7), Filip Radovanović (6), Fran Nekić (5), Ivan Korman (3), Borna Krauz – Drašković (3), Leon Žugec (3), Ivan Haber (2), Luka Subašić (2), Marin Ezgeta (2), Lovro Anić (2), Aleksandar Vida (2) i Leon Omerović (2), te po pogodak Mile Jurjević, Andrej Kovačić, Fabijan Babić, Mario Vratović, Robert Bratić i Andrej Šormaz. K tomu, u Zelčinu, u kvalifikacijskom susretu, pogotke su postigli Radovanović, Lendić i Korman, a tuce na igralištu „Kraj Drave“ kreirali su Lendić 4, Radovanović 3, Luka Šimek 2, Ivano Parlov, Arsen Čočaj i Fabijan Babić.

Tijekom prvenstva, Valentin Babić (u prvim kolima trener je bio Banić) imao je na raspolaganju i ove igrače: Žitnjak, Šekerović, Buković, Vladetić (sve vratari), Adriano Jozić, Mihovil Kekez, Andrija Kerovec, David Mak, Matej Marošević, Srđan Uglješić, Zvonimir Mršo, Adam Tomoković, Rafael Lajtman, Fran Periškić, Jakov Petrović i Rajmond Kolegjeraj.

LENDIĆ 27 U 19 Golgeter sezone Zvonimir Lendić je 22 pogotka postigao igrajući na 17 utakmica, a kad se pridoda još pet kvalifikacijskih pogodaka, eto doista impresivnog učinka – 27 (19). Na 19 utakmica igrao je Fran Čolić, na 18 Borna Krauz-Drašković, na 17 Mario Vratović.

Foto: Lucija Trampus/za NK Elektra

Na Mišinom brdu, između Aljmaša i Erduta, nekoliko sati prije utakmice u Dallasu, našlo se u srijedu, nesvakidašnje društvo. U pažljivo uređenoj vikendici Srećka Škondre, naime, poslije mnogo godina okupilo se desetak nekadašnjih košarkaša donjogradske Olimpije, kluba čije je djelovanje trajalo nešto više od desetljeća potkraj postojanja bivše države. Za to su, ustvari, postojala samo dva razloga od kojih je jedan opisan u monografiji „Olimpija simbol Donjeg grada“ posvećenoj tom sportskom društvu iz najistočnijeg dijela Osijeka, a drugi je pokojna osoba čije je ime, i na tom okupljanju nekadašnjih „olimpijaša“, u svim razgovorima izazivalo neprijeporno divljenje.

S međunaslovom „Povijesni 5.6.1981.“, dakle, prije koji dan više od točno 45 prohujalih godina, u monografiji je opisano oduševljenje koje je u Donjem gradu izazvala pobjeda njihovih košarkaša protiv velikog favorita i gradskog rivala SKK Osijek u finalu kupa Slavonije i Baranje (85:83). Sliku, koja na najbolji način ilustrira euforiju onih koji su priredili tu senzaciju, dodajemo i uz ovaj tekst, jer njome s visoko uzdignutim rukama dominira kreator tog događaja – Slobodan Novaković.

Prerano preminuli osječki košarkaški fanatik, naime, bio je trener čije su zasluge za prosperitet dinamične igre pod obručima ostale neizbrisive i u drugim klubovima, koji su ga itekako željeli vidjeti u svojim sredinama. Trebali ste, naime, slušati razgovore sudionika tog okupljanja u Škondrinoj vikendici i na livadi oko nje, u kojima skoro nijedan nije mogao zaobići uspomene na Dedija i brojne anegdote vezane uz tog čovjeka koji je imao na skupu svog „zastupnika“, najstarijeg sina Marina. Danas uspješni odvjetnik (nekima poznat i kao sudionik brojnih kvizova, pa i onih na HTV-u) čak i stasom je slikoviti podsjetnik na svog oca, čiji se život nažalost prerano ugasio veljače 2009., nakon što je već sproveo u djelo osnutak kluba Olimp u Tenji, mjestu gdje je proveo posljednje godine svog života.

Dugo se s neskrivenim simpatijama prepričavala i neuspunjena Dedijeva želja, da mu Bog daruje petorku mladića pa da osnuje svoj – obiteljski klub! No, nakon Marina, Tvrtka, Ivana i Luke, supruga i majka Ljerka Novaković (nažalost, također nedavno preminula), donijela je na svijet – Ivanicu.

Pod Novakovićevim trenerskim vodstvom („tehniko“ mu je bio Stjepan Marković), inače, Olimpijin su dres nosili na Mišinom brdu prisutni Ivan Barišić, Mario Barjaktarić, Robert Moguš, Željko Šapina, Goran Čorić, Zlatko Benc, Gordan Šestić, susretljivi domaćin Srećko Škondro i Dedijev sin Marin, da bi im se naknadno priključili Željko Bastalić i Miroslav Jocić.

Bela i boćanje, nakon sjajnog roštilja i konzumacije raznovrsnih pića, upotpunili su sate obogaćene prisjećanjima na nezaboravne mladalačke uspomene, pa je brzo stiglo i vrijeme za razilaženje uoči TV prijenosa sa Svjetskog prvenstva.

I kad je stigao kraj jednom od susreta, koji po nepisanom pravilu dokazuju da je sport, uz ostalo, i aktivnost u kojoj se stječu neraskidiva, trajna prijateljstva. Što je na Mišinom brdu lako prepozna(va)o i jedan od gostiju kojeg su Škondrini nekadašnji suigrači s radošću dočekali, jer je na novinskim stupcima prije četiri desetljeća (po)pratio i momčad Olimpije i Slobodana Novakovića.

(Na glavnoj fotografiji: Gordan Šestić, Robert Moguš, Bero Blažević, Željko Šapina, Srećko Škondro, Goran Čorić, Zlatko Benc, Mario Barjaktarić, Drago Kerže i Marin Novaković)

Foto: Privatna arhiva

Iako se powerliftingom službeno bavi od veljače ove godine, iza 22-godišnje Osječanke Dore Toša, inače studentice psihologije, već su značajni rezultati.

Na nedavno održanom Bjelovar Record Breakres natjecanju oborila je državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma!

Iako je odnedavno u ovom sportu, zadnje tri i pol godine rekreativno ide u teretanu. I to je bilo presudno za njezinu odluku i ulazak u powerlifting.

– Prije godinu i pol sam shvatila da mi je fora dizati malo teže kilaže. Počela sam eksperimentirati i to baš nije išlo, pa sam stupila u kontakt s trenerom Markom Kuzmićem iz varaždinskog kluba Galacticos i u veljači sam zapravo počela ozbiljnije trenirati – započinje Dora priču o svom uspjehu.

Već u ožujku nastupila je u Zadru na državnom juniorskom prvenstvu, a početkom lipnja na Bjelovar Record Breakres natjecanju  koje uključuje natjecatelje svih dobnih skupina.

– Osvojila sam treće mjesto u kategoriji do 57 kilograma. Natjecanje se sastoji od tri discipline – čučanj, bench i mrtvo dizanje. Svaki natjecatelj ima tri pokušaja, a nakon makar jednog uspješnog pokušaja plasira se na tablicu. Na čučnju sam podigla 135 kg, na benchu 67,5 kg, a na mrtvom dizanju 155 kg iz trećeg pokušaja i oborila državni juniorski rekord u kategoriji do 57 kilograma! – ponosno ističe Dora, koja se kao mlađa okušavala u raznim sportovima. Kratko je trenirala plivanje, a najviše se zadržala u streljaštvu. No kada je krenula u teretanu, stvorila se jedna potpuno neočekivana ljubav.

– Prvobitni  cilj mi je bio da izgledam lijepo i da se oblikujem. Onda se to pretvorilo u želju da napredujem, da živim zdravije i da se posvetim sebi. Kako sam sve više napredovala u teretani morala sam podizati veće kilaže. Onda sam primijetila da mi više nije toliko važno izgledati si lijepo, nego mi je važnije biti snažna, imati snage. Tada sam se odlučila za powerlifting – priča i kaže kako je u ovom sportu više muškaraca, ali mu se u zadnje vrijeme priključuje i sve više žena.

Okolina ju podržava, obitelj je uz nju u potpunosti, a njezini su ciljevi vrlo optimistični. U ovom bi trenutku, kaže, htjela sve.

– Trenutno je u planu državno natjecanje u open kategoriji u studenom, a onda ćemo vidjeti što dalje. Treniram četiri puta tjedno, treninzi su dosta specifični. Prehrana čak i nije nešto posebno, moram paziti na unos određenih makronutrijenata radi oporavka i snage, ali što se tiče izbora hrane bitno je birati kvalitetnu hranu što zbog treninga, što zbog zdravlja općenito. Ali da nešto moram izbjegavati, to ne. Od ožujka, odnosno prvog natjecanja kada sam imala premalo kilograma do ovog sam trebala dobiti na kilaži. Tako da je cilj bio jesti više – nastavlja Dora, dodajući kako su joj obroci umjereni. Za doručak to zna biti gris s voćem ili tortilja s jajima. Ručak je uvijek domaća mamina kuhinja, a za večeru su nekada sendviči, nekada wok ili pečena piletina s krumpirom i povrćem.

– Volim eksperimentirati s receptima koje pronađem na internetu. Ugljikohidrati su na prvom mjestu kako bih imala snage, energije i kako bi se oporavljala. Proteini su isto jako važni i onda masti.

Uglavnom sve svoje obaveze – fakultet i treninge „natrpa“ u prijepodne, jer voli kada su joj kasno poslijepodne i večer slobodni.

– Meni je i dalje rekreacija nešto u čemu uživam. Treniram u Fitness centru Central, s trenerom komunikaciju imam online. Powerlifting to omogućuje, jer sve ono što trener treba vidjeti ja na treninzima snimim i pošaljem mu i onda on daje sugestije – ističe Dora.

Foto: Privatna arhiva

Svim nedaćama koje su bitno poremetile, pa djelomice i sasvim paralizirale rad članstva Aerokluba Osijek – a čije se rješenje ne nazire ni u vrijeme rijetkog jubileja od stotinu godina postojanja kluba (1926. – 2026.) s često mnogo važnijim značenjem od isključivo sportskog – ovih će dana na svoj način prkositi Helena Janson i Jadranka Zaradić.

Padobranke koje već dugo spadaju u sam vrh tog sporta u Hrvatskoj, jer su od početka karijere 1987. do danas izvele na tisuće skokova i kao državne reprezentativke sudjelovale na najvećim domaćim, europskim i svjetskim natjecanjima, nisu se mogle pomiriti s činjenicom da su vrata sportskog aerodroma u ulici Sv. Leopolda Bogdana Mandića zatvorena čime je gotovo kompletnom članstvu paralizirano redovno djelovanje.

Skrativši vlastite budžete te vrhunske sportašice otputovale su u petak u Sinj, gdje se tijekom vikenda održava padobransko prvenstvo Hrvatske u klasičnim disciplinama skoka u cilj. Bez obzira na objektivnu (ne)pripremljenost, Helena i Buba suprotstavit će se konkurenciji, čije pripremno razdoblje nije bilo upitno, ali optimistično raspoložene i željne realizacije vlastita cilja za 2026.

– Sinj će biti početak, jer smo planirale nakon državnog natjecanja testirati svoje mogućnosti od 26. do 28. ovoga mjeseca na uglednom tradicionalnom SWCS-AL međunarodnom natjecanju u Lesce-Bledu, a kulminacija bi trebalo biti sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu, od 8. do 16. kolovoza u Slovačkoj – poručile su uglas osječke padobranske junakinje koje ne žele prekinuti karijere ni u pedesetim godinama života.

Nadamo se, da će osječke padobranke po tko zna koji put dokazati svoju klasu.

Foto: AK Osijek

Veslanje u Osijeku ima iznimno bogatu tradiciju, što i nije teško objasniti, jer je Drava oduvijek magičnom snagom privlačila Esekere koji su često odlazili na plivanje, pecanje ili, pak, veslanje. Prvim čamcima, osim ljudi, prevozile su se razne potrepštine s jedne na drugu obalu, da bi 16. lipnja 1892. naši davni sugrađani, prepoznavši užitak koji im pružaju čamci i vesla, osnovali i veslački klub pod imenom Ruderclub Drau (Veslački klub Drava), da bi 1907. u Gornjem gradu osnovan Neptun, a 1932. na drugom kraju grada i Drava.

Mnogo je potom vode proteklo rijekom kad su Osječani shvatili da će im spajanje u jedan klub, umjesto beskorisnog rivaliteta, donijeti napredak, posebice onaj sve zanimljiviji – natjecateljski. Dogodilo se to 1967., kad je „rođen“ Veslački klub Osijek, kojem je pet godina kasnije nadjenuto današnje ime – Iktus.

Pokazalo se to kao mudra odluka sportskih djelatnika tog doba, jer se u Iktusu od prvog dana radilo vrhunski, sustavno i stručno, pa su se selekcijom i stručnim i sustavnim radom od niza posve mladih dječaka i(li) djevojčica iznjedrili brojni vrhunski veslači(ce) koji su počeli nizati sve zapaženije rezultate.

Danas, poslije gotovo pola stoljeća, prisjećamo se Svjetskog juniorskog prvenstva u austrijskom Villachu (Beljak), gdje su sredinom kolovoza Ivica Modrić i Darko Zibar u dvojcu bez kormilara zauzeli treće mjesto (5:10,92) i osvojili brončanu medalju, prvu za osječko veslanje sa SP-a uopće. U samcu je veslao još jedan Osječanin, Goran Nuskern koji je pobijedio u „B“ finalu (5:29,00) i tako zauzeo sedmo mjesto među najperspektivnijim svjetskim skifistima.

Svojevrsni „uvod“ (is)ta generacija trenera Branimira Steinera iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća imala je godinu dana ranije, u Montrealu. Debitanti na SP juniora bili su srpnja ’75 gdje su četvorica iktusovaca opravdali prvi izbor u reprezentaciju bivše države i najavili iznimnu talentiranost. Pod nadzorom svog trenera Branimira Steinera, na jezeru Notre Dame koje je već bilo spremno za Olimpijske igre ’76, posada dvojca bez kormilara Ivica Modrić i Darko Zibar zauzela je četvrto, a dvojac na pariće Dražen Sudić i Goran Nuskern peto mjesto u društvu najperspektivnijih veslača planeta.

Uspomene na te događaje i danas njeguju Zipče, Hans, Njus i Sudija koji su već dugo stanovnici Zagreba, gdje se često okupljaju na veteranskim sastancima i na čuvenom Jarunu povremeno opet sjednu u čamce, Kao nekad davno, u nekom drugom vremenu, kad se Iktus mogao s mnogo prava ponositi na one koji već jesu ili će kasnije postati dio nezaboravnog naraštaja uspješnih veslačica i veslača.

Montreal i Villach na svojevrstan je način bivao dodatno oplođen novim imenima, čije bi nas nabrajanje odvelo u opasnost nepotrebnog izostavljanja dostojnih sljedbenika montrealskog kvarteta. Ipak, dopuštamo si slobodu izdvajanja ovih imena:  Mirna Rajle Brođanac, najbolja hrvatska veslačica 20. stoljeća, te olimpijci Darko Zibar (Moskva, ’80), Ninoslav Saraga (Barcelona,’92) i Ivan Jukić (Sydney, ’00), kao i još jedini aktivni David Šain koji je, kao prvi (i dosad jedini!) osječki veslač, donio olimpijsko „srebro“ iz Londona 2012.

Naime, svi su oni blistali na najvećim svjetskim priredbama, kao svojevrsni sljedbenici mladića iz Montreala iz Villacha, kojih se, eto, prisjećamo poslije pola prohujalog stoljeća.

Foto: Arhiva kluba