Lege
BRAVO Osječki fotograf osvojio žiri National Geographica fotkom reljefa u dravskom pijesku
Davor Javorović iz zraka je snimio pobjednički kadar dok je umjetnik Nikola Faller grabljao sprud u presušenom koritu
Već više od 20 godina Davor Javorović profesionalno se bavi novinskom, odnosno agencijskom fotografijom. S fotoaparatom u ruci svakodnevno obilazi grad i okolicu, jer to mu je u „opisu posla“ kao fotografu foto i video agencije Pixsell. U svijetu fotografije je i duže, oko 30 godina, pa onda ni ne čudi što fotoaparat rijetko ispušta iz ruke.
Za dugogodišnji rad, trud i naročito za „oko“ u četvrtak mu je stigla i nagrada National Geographica. Osvojio je prvu nagradu u kategoriji “fotografije iz zraka” za fotografiju snimljenu prije dvije godine kod Željezničkog mosta u Osijeku, kada je Drava opala, a poznati osječki umjetnik Nikola Faller na dravskom pijesku iscrtao reljef.
– Dobio sam informaciju da Nikola crta, odnosno grablja po pijesku. Nazvao sam ga i rekao da bih napravio fotografije. Naravno, pristao je i još mi napomenuo da ne dođem prerano, jer je reljef bio tek u nastanku – priča Davor, dodajući kako je odlučio upravo tu fotografiju poslati na natječaj National Geographica koji nagrađuje fotografe u četiri kategorije – iz zraka, krajolik, ljudi i životinje.
Ovo mu je prva nagrada na njihovom natječaju.
– Naravno, drago mi je. Tim više jer je u sve četiri kategorije pristiglo preko 3000 fotografija. Ujedno, ovo je i priznanje da dobro radim ovaj posao, da se razvijam bez obzira na godine koje sam proveo u profesionalnom ritmu i jer sam još uvijek spreman učiti i razvijati se. Zapravo, svaka nagrada još više motivira čovjeka da radi posao koji voli – kaže Davor.
Kolege fotografi, kaže, reagirali su odlično. Zovu ga, čestitaju, pišu mu, šalju poruke…
Prekaljeni profesionalac objašnjava kako ima specifičan odnos spram foto aparata, s obzirom da mu je fotografija istovremeno i ljubav i kruh. Bez obzira na napredak tehnologije i činjenicu da danas gotovo svaki mobitel ima stvarno dobar objektiv i kvalitetnu aplikaciju za fotografiranje, Davor zapravo i dalje gotovo nikuda ne ide bez profesionalnog digitalnog foto aparata. Odnosno, mobitelom će, kaže, snimiti eventualno neku privatnu usputnu uspomenu.
– Čim ima naznake da bih mogao napraviti neku kvalitetnu fotografiju, uzimam fotoaparat. Tako najbolje držim cijelu situaciju pod kontrolom – pojašnjava.
Dok mantra o nagradi National Geographica ističe kako kao profesionalac ne preferira posebno ni jednu vrstu fotografije.
– Fotografiranje dronom je specifična priča, otvori ti neku drugu perspektivu i donese ono što nismo u mogućnosti vidjeti. Prošle sam godine počeo roniti, pa sam se okušao i u podvodnoj fotografiji. Sve to ima određenu lijepu draž, a u posebnim se trenucima moraš prilagoditi, bilo da radiš pod vodom, fotografiraš pejzaž ili ljude. Svaka od tih fotografija u sebi nosi određenu ljepotu – kaže majstor.
Bravo.
Foto: Josip Regovic/PIXSELL (glavna fotografija)
Lege
ZORAN TADIĆ – LEPTIRIĆ Često je u život vraćao sportaše nakon teških ozljeda i operacija
Zaposlenik Policijske uprave u Osijeku pamti 1995. kad je na Vojnim igrama u Pekingu sve nadmašio u bacanju kugle
Postoje ljudi koji su odavno zaslužili svjetla medijskih reflektora, pa ipak, možda i zauvijek ostanu nekako što se kaže „ispod radara“. Jedan od njih nedvojbeno je Zoran Tadić, čiji je životni opus zaslužio i opisivanje i kandidaturu za neku od nagrada u rodnom Osijeku. Ovaj put, nećemo spominjati sve Zoranove zasluge za besprijekorno obavljanje zadaća na radnom mjestu inspektora zaštite od požara i tehnoloških eksploziva u MUP-u, gdje radi od 1994. odmah nakon skidanja vojničke odore koju je ponosno nosio od 1991. u aktivnom sastavu ZNG RH. Jer, čovjek kojemu se sport uvukao pod kožu još tijekom školovanja (donjogradska OŠ „Sara Bertić“, sada „Ljudevita Gaja“, pa po dva razreda u EMŠC-u i grafičkom smjeru „Ruđer Bošković“) zvanje profesora politehnike stekao je diplomiravši na Pedagoškom fakultetu u Osijeku u vrijeme kad je već bio itekako poznat u osječkom sportu.
U vrijeme odrastanja Zoran je prvo učio vještine karatea u Kanditu, kod čuvenog Bele Laknera, da bi ga kasnije rukometni entuzijast Zdravko Marčetić zaintrigirao za rukomet namijenivši mu ulogu „srednjeg vanjskog“. Ali, kad je 1982. u drugom razredu „Emše“ na školskom prvenstvu skočio u dalj 6,68 m (srušivši pritom školski rekord kasnijeg državnog reprezentativca Lahora Marinovića!) i 190 cm u vis – njegov je život krenuo u sudbinski određenom smjeru!
– Na nagovor prof. Đorđa Mrđenovića, počeo sam trenirati u AK Slavonija, kod legendarnog Miljenka Raka koji je u meni prepoznao talentiranog atletičara. S obzirom na osobne predispozicije i vrijeme provedeno u rukometu, dobro sam bacao i koplje što me predodredilo za klupskog desetobojca s trenerom Duškom Jeremićem – priča Zoran.
I tako je sredinom osamdesetih zapažen prvo na državnom prvenstvu, da bi 1987. postao viceprvak Hrvatske u višeboju kad su mu mediji i nadjenuli nadimak Leptirić, budući da je, sa 192 cm visine i tek 84 kg težine, bio tjelesno neusporedivo skromniji od svih konkurenata. No, djelomice mu je to bila i prednost jer je skakao u vis 2,08, najviše od svih. Atletski svestrani Tadić triput je bio prvak Hrvatske (1986. – 1989.) zauzimajući jedno od prva tri mjesta na državnim prvenstvima u bivšoj Jugoslaviji. Povratka više nije bilo, atletski svijet i želja za stjecanjem što više spoznaja o sportu počeli su ga sasvim obuzimati, trebalo je učiti, prikupljati stručnu literaturu koju su u to vrijeme mnogi zanemarivali, a Zoranu su posta(ja)li blago, koje je kasnije itekako (is)koristio.
– Od prve stipendije počelo je moje prvo sportsko obrazovanje kad sam kupio literaturu „Sportska medicina“ čuvenog dr. Radovana Medveda i suradnika. Potom sam pisao i britanskoj ambasadi u Zagrebu tražeći pomoć za daljnje stručno obrazovanje, pa sam i tako obogatio stručnu literaturu u mojoj knjižnici. No, još sam bio aktivan višebojac, karijeru zaključio 1990. u slovenskom Kranju, gdje sam zauzeo treće mjesto. Tada je u našem klubu bio još jedan talentirani višebojac Siniša Rašić, a kojeg je trenirao visaš-rekorder Novica Čanović.
No, radeći u Policijskoj upravi posao usko povezan s vatrogastvom i sigurnošću, u slobodnom vremenu vraća se, kaže, „sasvim slučajno“ atletici nastupivši ljeta 1994. na Vojnim igrama vojne policije u Osijeku.
– Za nastup me je a da to nisam ni znao, kad je čuo da sam zaposlen u Policiji, prijavio kolega Ivan Konjik, također nekad vrstan trkač-atletičar iz atletike. Štoviše, „priznao“ je da su me među sudionike „rukom nadopisali“. Osvojio sam prvo mjesto u petoboju i predložen za reprezentaciju MUP-a RH za Međunarodne igre u Pekingu i to u disciplini „pentatlon“: 300 m plivanje, pištolj 25 m, kugla, dalj i 3 km.
1995. Tadić je, u sastavu reprezentacije Hrvatske, na Igrama u Pekingu nastupio u disciplini „pentatlon“ i sve nadmašio u bacanju kugle. Na to je posebno ponosan.
Sve, sve, rekao bi netko, ali – atletika! Tadić je 1994. postao trener u matičnom AK Slavonija, gdje mu je najveće priznanje pripalo 2019., kad je proglašen najboljim trenerom kadeta u RH na temelju ostvarenih rezultata u reprezentaciji s pet atletičarki.
– Moje atletsko obrazovanje nikad nije stalo, jer su se u našem klubu izmjenjivali mnogi treneri, a najveći utjecaj na mene imali su Bugari Dimitar Dimitrov i Georgi Draganov, dok su Ukrajinci Vavrikievič i Čerednjičenko bili kraće i nisu na mene ostavili dublji trag, ali sam zato dobio literaturu sa sportskog sveučilišta u Moskvi. Prijatelj Rašić javio mi se iz Australije, gdje mu je sin postao reprezentativac na 100 m i kao 16-godišnjak istrčao odličnih 10,80. Put ih je doveo do Charlija Francisa, osobnog trenera Bena Johnsona, pa je svježa literatura stigla i iz Kanade.
Tako se Zoran Tadić usavršavao iz dana u dan, iz godine u godinu što se pročulo među osječkim klubovima i sportašima, koji su poželjeli njegovu suradnju, ustvari pomoć.
– Trenirajući atletičare paralelno sam pomagao i drugim klubovima kao i pojedincima, a najviše nogometašima budući da su godinama bili najbliži atletskoj stazi u Gradskom vrtu, te sam službeno 1997. angažiran u NK Osijek kao kondicijski trener u vrijeme Milana Đuričića, te surađivao i s pokojnim dr. Krunoslavom Krstićem koji je kontrolirao zdravlje nogometaša i pozitivno ocijenio moj osobni rad prepoznavši vidljiv napredak i dobar rezultat kroz obavljena testiranja. Uska suradnja s nogometašima nastavljena je i kad su treneri u NK Osijek bili Zdenko Kurtović, Davor Rupnik, Dino Skender, Ivica Kulešević, Tihomir Rudež i Vlado Bilić. Bio sam suradnik i sa sportašima koji su danas u sportu kao treneri: Hrvoje Kurtović, Dražen Vidović, Goran Ljubojević, Stjepan Vranješ, Mario Mijatović, Igor Budiša, Petar Krpan, Marko Babić, Ronald Grnja, Karlo Primorac…
O Tadićevoj svestranosti i nevjerojatnoj volonterskoj aktivnosti pohvale će izreći i treneri raznih klubova i sportova, kao što su Damir Voloder (KK Vrijednosnice Darda), Vanja Jakšetić (ŽOK Osijek), Vedran Ćurak (ŽRK Osijek), Marin Smoje (MNK Osijek Kelme), Zvonimir Kolak (ŽNK Osijek), Matej Matković (BK Osijek), te treneri u Plivačkom klubu Osijek-Žito i Osijek Cannons.
Zanimljivo je, međutim, najnovija Zoranova epizoda u NK Osijek:
– Na poziv Marina Skendera ušao sam u Školu nogometa NK Osijek i u Gradskom vrtu pomagao u radu s najmlađima, ali ta naša suradnja nije dugo trajala. Nakon šest mjeseci, djelomice iz obveza prema obitelji, a još više zbog spoznaje da se moja vizija razvoja mlađih kategorija bitno razlikuje od uhodane vizije kluba! Ostalo je, potom, vremena za pomoć Kreši Tomasu i Andreju Becku u MRK Osijek gdje sam pomagao u pripremama za novu sezonu 2021., a onda sam se odazvao pozivu Ivana Kosa da 2022. sudjelujem kao trener-savjetnik u razvoju rezultata paraatletičara Marina Županovića u disciplini bacanja koplja (600 grama). U radu je značajno pomogao i trener Krešimir Dumančić koji ga prati gotovo na svako natjecanje.
Oni koji pozorno prate osječku sportsku scenu, nedvojbeno, zamijetili su da najbolji osječki paraatletičar sustavno napreduje u bacanju koplja, u čemu, razvidno, značajnu ulogu imaju spomenuti trener Dumančić i Tadić.
– Kao osoba Marin je vrlo marljiv, inteligentan, duhovit , nasmijan i susretljiv i zadovoljstvo je raditi s njim – u dahu će Zoran. – Čak šest puta je 2023. rušio državni rekord a ove godine, uz činjenicu da je potvrdio prvo mjesto u državi, zauzeo je šesto mjesto na paraatletskom SP-u u japanskom Kobeu. Njegovi dobri rezultati plod su njegova discipliniranog i iznimno motivirana rada, s tim što najveće zasluge za to što je Marin tako dobar bacač idu supruzi Snježani Županović, koja je uvijek uz njega i brine se o njegovom zdravlju. Za one koji to ne znaju, Marin ima kategoriju klasifikacije sportaša u paraatletici F54, odnosno kategoriju 51-57 što pokrivaju sportaši u kolicima s različitim stupnjevima oštećenja kralježnice i amputacije. Za 2025. planiramo rezultat oko 25 metara što bi za njega i sve nas oko njega bila kruna dosadašnje uspješne suradnje i njegova vrhunskog sportskog ponašanja.
Zoranu su se često obraćali sportaši u vrijeme rehabilitacije, poslije teških ozljeda i kirurških zahvata, pa ih je Leptirić znanjem i angažiranjem vraćao u život. Niže, u tom kontekstu, imena Pavličića, Šorše, Ljubojevića, Krpana… I još samo ovo:
– Dolazili su mi često i studenti kineziologije, kako bih im pomogao uoči ispita u tehničkim atletskim disciplinama.
Zoran Tadić je, dakle, iznad svega osoba spremna i sposobna pomoći svima koji su u potrebi!
PIŠTOLJ MI NIJE TREBAO! Na testiranju za odlazak u Peking, Zoran je u Zagrebu apsolvirao sve osim pištolja u ATJ Lučko, gdje je boravio i pripremao se s djelatnicima specijalne policije. Iznenadili su se da kao vojnik ne zna pucati iz pištolja. Tadić im je tom prilikom odgovorio:
– Ma, pucao sam iz nečeg drugog, RPG7, osa, zolja, PM 34, PM55, PM84, AP M70, pa mi pištolj nije ni trebao!
Dakako Zoran je aludirao na aktivnost u Domovinskom ratu, poslije čega su mu uz odobrenje ministra Ivana Jarnjaka nabavili i pištolj i streljivo za treninge u Osijeku gdje je na Pampasu upoznao i danas dobrog prijatelja Vjekoslava Vučemilovića.
Za pripreme u plivanju tada je morao odlaziti u Bizovačke toplice koje onda nisu imale kupalište Aquapolis nego samo lječilišne bazene.
– Padao je snijeg, napolju -18 Celzijevih, a od sumpora u bizovačkom bazenu me boljela glava pa sam prešao na Dravu. Dobio sam i odijelo.
Foto: Privatna arhiva
Analit
REIHL-KIR Ubijeni šef osječke policije dobiva spomen-kamen u Parku pravednika u Milanu
Status Pravednika među narodima za Josipa Reihl-Kira izborili su Splićani jer ga smatraju prešućenim herojem
Ime Josipa Reihl-Kira, ratnog načelnika osječke policije koji je ubijen 1. srpnja 1991. stajat će u Vrtu pravednika svijeta u Milanu i to zahvaljujući naporima Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA). Ova splitska udruga ostvarila je kontakte sa Zakladom Gariwo, koja je zajedno s Unijom talijanskih židovskih zajednica i Gradom Milanom osnovala Udrugu za vrt pravednika.
– Ostvarili smo suradnju, jer smo željeli na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno konkretno negdje u Hrvatskoj, otvoriti jedan park pravednika. U sklopu suradnje iz Zaklade su nam rekli da predložimo nekoga iz Hrvatske tko bi se nalazio u milanskom parku pravednika. Razmišljali smo i jednostavno Josip Reihl-Kir nam se pokazao kao najpodesnija osoba. Jer on je činio sve da u tom kaosu nacionalizma, raspirivanja međuetničke mržnje, rata na etničkoj osnovi i agresije s druge strane, u tim međuetničkim sukobima, problem rješava mirnim putem. I u tom smislu je izgubio život od strane hrvatskih nacionalista – naglašava tajnik udruge VeDRA Zoran Radman.
– Za nas je to veliko postignuće, da se ime Reihl-Kira nađe u vrtu pravednika svijeta – dodao je, naglasivši kako će se svečanost proglašenja Reihl-Kira Pravednikom i postavljanje ploče s njegovim imenom u Vrtu pravednika svijeta u Milanu održati 11. ožujka 2025., najaviviši i nadu da će kroz suradnju sa Zakladom Gariwo i u Hrvatskoj biti utemeljen Park pravednika.
Radman smatra da je Reih-Kir zapravo prešućeni heroj mira čije ime treba afirmirati:
– Njegovo nastojanje da se izbjegne rat je najhumanije političko djelovanje. Jer, mir je najveća vrijednost, kada nema mira onda su sve vrijednosti ugrožene.
Vrt pravednika svijeta u Milanu je spomenik onima koji su se suprotstavili genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Inspiriran je vrtom i muzejom Yad Vashem u Jeruzalemu. Milanski vrt otvoren je 2003. U njemu se svakoj osobi koja dobije status pravednika među narodima posvećuje granitni kamen i sadi stablo trešnje. U parku je do sada posađeno 80-ak stabala u čast ljudima koji su se borili za mir.
O Josipu Reihlu-Kiru se ne uči u školama. Osim jedne ulice u Osijeku, njegovo ime ne nose spomenici, trgovi ili institucije u Hrvatskoj. Ali će zato njegovo ime ponosno stajati u Milanu, uz imena ostalih pravednika diljem svijeta.
(Na fotografiji je detalj nadgrobne ploče groba Josipa Reihl-Kira na groblju u Đakovu)
Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Analit
OPET PROMJENA NA ČELU GPP-a Direktor Pajnić se naglo povukao, novi direktor je Darijan Rudan
Treći direktor u tri godine, atmosfera u tvrtki kuha, promet je paraliziran zbog radova, prvi novi tramvaj samo što nije stigao
Iz kratkog priopćenja koje je Gradski prijevoz putnika danas nešto prije 11,00 sati poslao u medijski eter vidljivo je tek da je dosadašnji član uprave – direktor Goran Pajnić odstupio još jučer temeljem osobnog zahtjeva te da je Nadzorni odbor već danas u 9,00 sati održao sjednicu na kojoj ga je i službeno razriješio i odmah imenovao novog direktora Darijana Rudana.
Ovo je već treći direktor trenutno najvažnijeg gradskog poduzeća u zadnje tri godine, odnosno u mandatu administracije gradonačelnika Ivana Radića. Naime, GPP provodi trenutno najvažniji gradski projekt, bolje rečeno megaprojekt Modernizacije javnog gradskog prijevoza, a kako stvari stoje očigledno dosadašnja rukovodstva nisu uspijevala stvari držati pod kontrolom.
Nakon izbora i promjene gradonačelnika 2021. (otišao je Ivan Vrkić i došao Ivan Radić) tada nova gradska vlast dopustila je da do kraja istekne mandat tadašnjem direktoru Mariju Šapini, koji je do tada u potpunosti tehnički pripremio megaprojekt i već dočekao isporuku prvih 12 autobusa.
Nadzorni odbor na čelo tvrtke je u listopadu 2021. postavio Dejana Rusmirovića koji je u narednih godinu i pol dana značajno kadrovski promijenio odnose u poduzeću, zakuhao se snažan poremećaj u međuljudskim odnosima, a s nekima od otpuštenih radnika tvrtka je i do danas u sudskim sporovima. U tom je razdoblju, negdje krajem 2022., uslijedio problem s izvođačima radova na modernizaciji tramvajske infrastrukture pa su radovi na neko vrijeme čak i zaustavljeni jer su izvođači povukli mehanizaciju i radnike s gradilišta. I onda je konačno osvanuo novi Cjenik GPP-ovih usluga sa značajno povećanim cijenama prijevoznih karata koji je trebao u primjenu od početka 2023. To je naročito potreslo kategoriju umirovljenika, a nakon velikog negodovanja u javnosti Cjenik je konačno suspendiran i jednom dijelu kupaca karata čak su vraćani i novci. Zbog toga je u drugoj polovici travnja konačno promijenjen direktor i Rusmirovića je zamijenio Goran Pajnić.
On je u narednih opet godinu i pol dana uspio pohvatati konce, postići dogovore s izvođačima radova i ponovo pokrenuti radove na megaprojektu modernizacije. Pajnić je jedan dio prethodne karijere odradio na menadžerskim pozicijama u velikim privatnim gospodarskim sustavima i u GPP-u je pokušavao uvesti specifičnu poslovnu politiku. No, bio je uspješan u segmentu financijskog vođenja megaprojekta i poslovnosti ureda uprave, ali se za poslove organizacije glavne djelatnosti tvrtke (gradskog prijevoza) znatno oslanjao na okoštale strukture neke vrste sindikalnog podzemlja tvrtke s kojima se nije uspijevao izboriti ni njegov prethodnik. To ga je u konačnici dovelo u situaciju da je prije nešto više od mjesec dana prilog o iznimno narušenim međuljudskim odnosima u tvrtki izašao u emisiji Provjereno na Novoj TV. Direktor je prepustio unutrašnjim sustavima da kroz sheme različitih zapisnika i manipulacije internim propisima kažnjavaju odabrane djelatnike od kojih su neki dobivali i otkaze, a on je za te poteze javno preuzeo odgovornost jer, kazao je, vjeruje svojim službama.
Kad se tomu pridoda kontinuirano kašnjenje u izvođenju radova koje je započelo zbog zastoja još krajem 2022. i stalni problem s kolabiranim gradskim prometom zbog raskopanih ulica – istovremeno je protiv sebe imao i javnost i značajan dio zaposlenika. Onda je krajem rujna objavljeno da je nakon upravo završenih radova na postavljanju nove tramvajske pruge u Županijskoj te dijelovima Radićeve i Strossmayerove ulice primijećeno kako nije kvalitetno uređen sustav odvodnje, pa su izvođači upućeni ponovo obaviti radove o vlastitom trošku. Oni su to i prihvatili, ali je, primjerice, Županijska ponovo raskopana samo par tjedana nakon što je puštena u promet i to je dodatno iritiralo javnost.
Nadalje, praktički dan ili dva prije ostavke, Prometna policija i inspektori Ministarstva prometa su u nadzoru linijskog prijevoza školske djece utvrdili kako jedan dio autobusa kojima je GPP prevozio djecu nisu tehnički ispravni te su isključeni iz prometa, a protiv vozača i tvrtke slijede odgovarajuće prijave.
I konačno, u srijedu, 16. listopada, policija je tijekom poslijepodneva kod Našičkog Markovca zaustavila vozača koji je nešto ranije kod Bizovca skrivio prometnu nesreću i udaljio se s mjesta događaja. Izmjerili su mu 2,45 promila alkohola u krvi i smjestili ga u policijsku prostoriju za triježnjenje gdje je proveo narednih gotovo 12 sati. Jutros je Jutarnji list objavio kako je taj vozač sada već bivši direktor GPP-a koji je nesreću skrivio službenim automobilom tvrtke, pa je na taj način otpetljana priča o njegovom odstupanju s mjesta direktora temeljem osobnog zahjeva.
Darijan Rudan koji je jutros imenovan na mjesto člana uprave, odnosno direktora GPP tako je treći HDZ-ov čovjek na toj funkciji u zadnje tri godine. Rudan je godinama radio u Zavodu za stanovanje, bio je tamo direktor, a onda više od deset godina i zamjenik direktora. Zadnjih nekoliko mjeseci uspješno je vodio tvrtku Vodovod Montaža. U GPP dolazi kao “treća sreća” gradonačelnika Ivana Radića u najneugodnijoj mogućoj situaciji za tvrtku, za njezine zaposlenike, za megaprojekt modernizacije, za organizaciju linijskog prijevoza školske djece (tu su osim Grada Osijeka u pitanju i ugovori s okolnim općinama) i u konačnici za sve građane Osijeka koji više nemaju strpljenja za velike radove koji kasne i paraliziraju promet u gradu.
Bivši kolege iz Zavoda za stanovanje pričaju kako je riječ o osobi koja slojevito poznaje problematiku održavanja zgrada i općenito zajedničkog stanovanja te da je verziran brzo i efektno razgovarati i pregovarati s različitim strukama izvođača radova i donositi brze odluke, bez stvaranja loše krvi među zaposlenicima. Izvori iz Vodovod Montaže uglavnom unisono iznose kako je u kratkom vremenu iznova dobro organizirao procese u poduzeću, značajno utjecao na bolju naplatu potraživanja i u smirenoj atmosferi odlijepio poslovanje od trendova strmoglavljivanja koji su prethodili.
No, Rudan sad dolazi u veliki uskuhali kotao u kojemu su već prokuhana dva njegova ambiciozna prethodnika. Međuljudski odnosi u tvrtki su na razvalinama i ako je suditi po kuloarima, zapravo nikada nisu bili gori. Veliki europski projekt modernizacije javnog gradskog prijevoza je u fazi izvedbe upao u zamku redovite poluprofesionalnosti svih izvođača radova na tržištu, pa očekivano kasni. Prvi novi tramvaj bit će isporučen već u prvom kvartalu iduće godine. Iza ugla čekaju ga problemi s trajnim nedostatkom vozačke radne snage koji su već snažno smlavili javna gradska prijevozna poduzeća u Rijeci i Puli, a još smo praktički i na pragu lokalnih izbora… Rudan, naravno, nema čarobni štapić. Ali je, kao i u svakom drugom slučaju, u biti potrebno posao započeti rješavanjem jednog temeljnog problema koji može omogućiti da sve krene u dobrom smjeru. Ako su taj problem bili njegovi prethodnici, onda je to sad riješeno. Ali ako nisu, a vjerojatno nisu, onda će trebati dublje kopati.
Foto: Komarilos
Lege
NIJE PRERANO Prošli vikend krenule su rezervacije za posjete kućici Djeda Mraza u Čepinu
Djevojčica koja ovdje već 8 godina redovito posjećuje djedicu kaže: “Dolazit ću dok se ne udam”!
Ako u ostatku godine živi u Finskoj, Djed Mraz već krajem studenog stiže u Čepin. I tako već devet godina jedna čepinska ulica i kuća, odnosno dvorište postaju dom Djedu Mrazu. Jedinstvena priča zakotrljala se u glavama Zdenke i Željka Matagića, koji u svojoj Vrtnoj bajci čarobiraju tijekom cijele godine.
Vrtna bajka godinama je već simpatično mjesto, prostor gdje se razigrava mašta i odmara duša. A spletom okolnosti ovi su supružnici došli na ideju obogatiti ponudu Vrtne bajke u najčarobnijem dijelu godine – onom kada iščekujemo Božić, a oni najmlađi Djeda Mraza. Tako su stvorili jednu oazu u kojoj se i veliki i mali osjećaju baš kao da su kročili u dom pravoga djedice.
– Svake godine nastojimo pružiti nešto novo, iako je naša priča, odnosno Kućica Djeda Mraza zapravo unikatna i po čemu smo posebni. Prošle smo godine uveli i božićni vrtni sajam, koji ćemo ove godine proširiti na pet dana, u prvom tjednu prosinca. To će biti nešto drugačije od personaliziranih susreta s Djedom Mrazom, no on će svakako biti na sajmu i dijeliti poklone. Tu će biti i ona klasična ponuda sa kuhanim vinom, kobasicama, kolačićima – priča Zdenka Matagić, odnosno Baka Mraz.
Ovo će biti deveta godina kako u Čepinu postoji Kućica Djeda Mraza. Kroz nju je do sada prošlo 6.500 djece, odnosno oko 800 godišnje. Velika je to brojka, posebno kada se uzme u obzir da su susreti s Djedom potpuno personalizirani – prilikom prijave roditelji ispunjavaju upitnik, moraju napisati nešto o djetetu – što voli, što želi, čemu se raduje. I tako se Djed posveti svakom djetetu, koje se s druge strane iznenadi kako Djedica to sve zna. Koliko je ova priča posebna govore i sve češće posjete obitelji iz inozemstva, najviše iz susjednih zemalja, a koje su oduševljene ovim jedinstvenim konceptom.
– Možda se nekome čini da je to jednostavan posao, no nije. Mi ovog vikenda otvaramo rezervacije, a Kućica počinje s radom 22. studenog, pa do kraja prosinca. Radno vrijeme je od 17,00 do 20,00 sati – to je vrijeme u kojem moramo biti koncentrirani maksimalno na svaku obitelj, svako dijete, pričati, znati ono važno o njima. Zato smo i ograničili vrijeme, a samu organizaciju vrhunski uhodali – priča Zdenka, dodajući kako pripreme u Kućici već lagano počinju.
– Djeca od nas odlaze oduševljena, ostaju u uvjerenju kako Djedica doista postoji. Neke nam se obitelji vraćaju iz godine u godinu. Imamo jednu djevojčicu koja nas posjećuje od prve godine i svaki puta kaže: „Dolazit ću dok se ne udam“. Tko zna, možda joj baš Djed Mraz bude kum na vjenčanju – kroz smijeh priča Zdenka.
U Kućici Djeda Mraza sve je autentično. Supružnici Matagić i dalje se trude biti jedinstveni, ne samo u ovoj blagdanskoj ponudi, nego i u ponudi Vrtne bajke tijekom cijele godine. Zbog velikog interesa za Kućicu Djeda Mraza, ove godine nude i pakete Family, Family friends i Mum&Kids za koje zainteresirani već mogu rezervirati svoj termin.
Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Lege
SVAKA ČAST Osječani se samoorganiziraju, prikupljaju i šalju pomoć stradalima u Jablanicu
Donjograđani su u kafićima organizirali punktove na koje su građani donosili deke, odjeću, obuću i hranu
Skupini osječkih humanitaraca, već dobro poznatoj sugrađanima, nije dugo trebalo da prepoznaju nužnost organiziranja još jedne akcije za pomoć unesrećenima. Tek što su iz Bosne i Hercegovine stigle potresne slike i snimke poplava koje su, nažalost, odnijele i ljudske živote – Luka, Tomislav, Goran, Marin… krenuli su poticati Osječane da pomognu nastradalim stanovnicima Jablanice.
Imena ovdje, kažu, zapravo uopće nije bitno isticati nego je bitno okupljati ljude oko humanitarne ideje i brzo djelovati.
U Donjem gradu brzo su napunjena dva kombija koji danas (petak, 11. listopada) rano poslijepodne kreću na odredište, koje je dogovoreno s humanitarcima u Bosni i Hercegovini. Kafići „Dallas“, „Madonna“, „Viva“…, ali i donjogradsko središte gdje smo i fotografirali crveni kombi s natpisom „Skupljanje pomoći za Jablanicu, DGO“ u koji se gotovo više ništa nije moglo ubaciti – bili su punktovi pripremljeni za ljude dobre volje iz tog kvarta.
Deke, odjeća, obuća, hrana…, za djecu i odrasle, sve je to upućeno onima kojima je poplava odnijela gotovo sve, s uvjerenjem da će se i naći u rukama potrebitih. Uostalom, Osječani se itekako sjećaju onih mračnih mjeseci 1991. i 1992. kad je i ovdje, u granatirani grad dolazila pomoć ljudi s naglašenom empatijom.
Donji grad, međutim, bio je tek dio mnogo šire humanitarne akcije Osječana, koja se osim svih osječkih kvartova proširila i izvan gradskih granica, u naseljima i selima nedaleko Osijeka, pa i nekim baranjskim lokacijama. Ljudskost je još jednom pokazala da nema granica, a humanitarcima, kao i u svim sličnim prethodnim aktivnostima, u srcima i mislima zauvijek ostaje onaj bezgranično bogat osjećaj značenja pomoći čovjeku u nevolji.
Foto: Komarilos
-
Kovinar1 dan od objave
DUŠNI DAN Dok muškarci kleče žene s ružama sjećat će se žena ubijenih zbog patrijarhata
-
Šećerana11 sati od objave
PREPORUKA Klinci prošetaju šumom i danima prepričavaju roditeljima da je bilo spektakularno
-
MOŽE SE!2 dana od objave
MOŽE SE! BRAVO! Zamijenili su trule daske na mostu kod Vodenih vrata i sve redovito čiste
-
Mobilia2 dana od objave
NATHODNIK Tipkala na dizalima dobila zaštitu da ih ne mogu udarati nogama i pljuvati
-
Analit14 sati od objave
MOŽE SE! BRAVO! Očišćena je cijela dravska obaloutvrda, pa ni brod nije zatrpan trupcima
-
Kovinar17 sati od objave
Kad je svojedobno uređen nogostup u Vukovarskoj uz asfalt je ostala šuta, do danas je tamo
-
Šećerana2 dana od objave
SVI SVETI Zbog pritiska posjetitelja gradska groblja su danas i sutra otvorena danju i noću
-
SPEEDWAY1 dan od objave
BIJELO-PLAVI Konačno nam je krenulo, puni samopouzdanja čekamo Goricu na Pampasu
-
SPEEDWAY15 sati od objave
Naše rukometašice u Zagrebu imaju neugodan ispit, ugostit će ih drugoplasirana Lokomotiva