Kad je 2007. dobio otkaz na radnom mjestu, Osječanin Vladimir Šplajt krenuo je svake godine na daleka putovanja koja organizira sam. Putovao je automobilom, skuterom i motocikom, a u grad se uvijek vraćao pun najrazličitijih dojmova i doživljaja iz najegzotičnijih svjetskih destinacija.

Već godinama planira i put oko svijeta, ali se u međuvemenu zadovoljava, kako kaže, utješnim putovanjima među kojima je i ovo najnovije koje je nazvao Rally Osijek – Dakar. Otišao je jučer. Naprosto je zajahao motocikl i nestao. Namjerava se vratiti za oko mjesec dana. Kratko smo razgovarali prije nego što je krenuo.

* Gdje ste sve do sada putovali?

– Putujem uglavnom sam. 2007. sam automobilom išao u Iran gdje sam tjedan dana proveo s nomadima koji se nazivaju Qashqai, a po kojima je moj tadašnji automobil dobio ime… Tamo mi se jako svidjelo pa sam 2008. sam automobilom otišao malo dalje, do Indije… 22.500 km u 66 dana od kojih su oni u Pakistanu bili nezaboravni zbog cesta u Balučistanu gdje sam znao voziti čitav dan a prijeći ni 200 km. U povratku sam u hotelu u Quetti doživio pravi pravcati potres od 8 stupnjeva nečega. 2009. sam uspio nagovoriti i suprugu pa smo s mlađom kćeri automobilom bili do predivnog Damaska dok još nije bilo rata. 2010. sam dva puta bio u Africi po mjesec dana. U prvom naletu sam iznajmio malu Nissan Micru s kojom sam obišao sve nacionalne parkove koje gledamo na TV. Drugi put je bilo mjesec dana autobusom, gdje sam malo “zapeo” u Burundiju.

Po povratku iz Afrike sam odmah novim Piaggio Carnaby skuterom od 300 kubika s pok. Radanom Kovačem (na tada najboljem BMW 1200 GS Adventure) bio do Nordkappa u Norveškoj što je europska bikerska velika matura. Malu maturu sam položio godinu dana kasnije 2011. u Rumunjskoj na Transfagarašanu. A 2012. sam istim skuterom bio do nekadašnjeg Staljingrada (današnji Volgograd).

Nakon toga su uslijedile ture do Turske, Andore, Portugala… Zatim, 2017. sam 60. rođendan skuterom preko prijevoja Stelvio otišao proslaviti u Stonehenge gdje se baš na moj rođendan dočekuje izlazak sunca. Onda 2018. opet skuterom malo do Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. 2019. sam kupio prvi pravi motor, BMW 650 GS, jednocilindraš koji je ipak bio pomak u odnosu na skuter. Krstio sam ga odlaskom sa Osječaninom kojeg generacija ’62 pamti po nadimku Smiljak do savezničkih plaža u Normandiji, pa smo se preko Bretanje spustili do Biaritza, Pamplone, Marseillea, Monte Carla…

2022. supruga na leasing kupuje ozbiljniji novi BMW F 750 GS jer je moj račun tada bio blokiran, pa sam se šlepao sa njenim punomoćima. Nakon toga novom makinom opet sam do Gruzije i Armenije, a Azerbajdžan je otpao zbog puškaranja koje je počelo u međuvremenu. 2023. sam imao ozbiljnu namjeru otići u Irak, ali me kurdska administracija na turskoj granici pustila samo u Kurdistan. 2024. sam obišao čitav Maroko i zapeo u pijesku Sahare jer je ovaj motor pretežak za pijesak. 2025. sam planirao do Saudijske Arabije ali nisam nikako uspio naći brod koji bi mene i motor prevezao do Egipta. Tako da sam prošle godine sa Smiljkom otišao na utješno kraće putovanje samo do Škotske i Walesa ne bi li vidjeli najpoznatije čudovište.

* Što vas motivira za takva putovanja? Zašto si ne platite aranžman u turističkoj agenciji kao i mnogi drugi?

– Svijet je zapravo prekrasno mjesto sa uglavnom isto tako divnim ljudima pa ga treba što više upoznati. Ja se samo trudim da ga i što više upoznam. Putovanje preko turističkih agencija mi je preskupo i ne daje mi slobodu koju imam kada sam sve organiziram. Tako da i putovanja avionom na Daleki Istok (sa ili bez supruge) organiziram sam jer smještaj i hrana bez vodiča tamo mogu biti vrlo povoljni. Iza svakog putovanja ostaje najmanje jedno novo prijateljstvo.

* Otkud ideja za ovo najnovije putovanje? Kakva su očekivanja?

– I ovo putovanje je zapravo utješno putovanje u odnosu na planirani put oko svijeta. Kako već desetak godina nema više klasičnog relija Pariz – Dakar, odlučio sam se ovo putovanje nazvati Rally Osijek – Dakar. Nadam se da me vlasnici licence pravog relija neće tužiti za krađu ideje.

Namjeravam brodom od Genove do Tangera u Maroku, pa do Zagore na rubu Sahare posjetiti prijatelja Belaida Laalilija i malo pratiti Rally du Moroc. Vrlo zanimljiv lik, nekadašnji marokanski specijalac i padobranac, vlasnik hostela “Prends ton temps” kojeg sam 2024. fotografirao na mom motoru i ta uramljena fotografija sa bijelim šalom oko glave od 8 m se može vidjeti u Slavonskom Brodu u AC Vuko koji mi je pripremio motor za put.

Onda obalom kroz Zapadnu Saharu i Mauritaniju do Dakra u Senegalu. Vjerojatno i dan-dva do Gambije, a ovisno o cijeni avio karte i do Zelenortskih otoka da možda upoznam onog golmana koji je ljetos u Americi onako fenomenalno branio. U povratku planiram uhvatiti brod koji kreće za Genovu 20. listopada pa bi put mogao potrajati mjesec dana.

* Od svih priča koje ste do sada s putovanja donijeli u Osijek, koja je najčudnija?

– Najčešće prepričavam anegdotu kako sam 2010. zbog fotografiranja katedrale u Bujumburi, glavnom gradu Burundija završio tjedan dana u zatvoru. Mislili su da sam terorist koji u toj siromašnoj katoličkoj državi snima potencijalne mete za teroriste iz Somalije. O tome su tada pisali mnogi naši i afrički mediji što se može pronaći na internetu, a i ovim putem izražavam veliku zahvalnost gospođi Ružici Ivanković iz našeg Veleposlanstva u Pretoriji koja je pomogla u mom puštanju i protjerivanju iz Burundija preko Ruande u Ugandu.

* Što biste savjetovali drugima koji eventualno razmišljaju ili bi se upuštali u slične pothvate?

– Koliko će me ovo putovanje koštati znat ću kad se vratim. Generalno, puno je jeftinije nego putovanje po Europi. Čitam da je benzin u Zapadnoj Sahari ispod jednog eura, a u Mauritaniji oko jednog eura. Cestarina nema, hrana je jeftina, spavam po hostelima koji također nisu skupi. U Dakru se npr. hotel na plaži sa doručkom (a ne hostel) može naći i između 150 i 200 eura. Ako netko ima dilema a želi ići u te dijelove svijeta neka mi se slobodno obrati pa ću pokušati pomoći ako sam bio u toj zemlji.

Foto: Privatna arhiva

U Osijeku je otvoren Muzej pčela, potpuno novi edukacijsko-prezentacijski centar posvećen pčelama, oprašivačima i njihovoj ulozi u prirodi. Prvi je muzej čiji je fokus na samoj pčeli — raznolikosti vrsta i biologiji pčela.

Uz medonosnu pčelu, muzej ističe manje poznate solitarne pčele — vrste koje ne žive u košnici i ne proizvode med, nego žive kao samostalne jedinke i iznimno su važne za oprašivanje. Umjesto živih pčela, posjetitelje dočekuje interaktivan postav: izložbeni paneli, košnice, pčelarski pribor, mikroskopi, tableti i VR sadržaji.

Postav je podijeljen u dvije tematske cjeline – pčela — čudo prirode, obuhvaća povijest pčela, njihov način života i građu, medonosno bilje, pčelarstvo, pčelinje proizvode te odnos pčele i tehnologije i oprašivači — temelj ekosustava, prikazuje ulogu oprašivača u prirodi i poljoprivredi, njihovu bioraznolikost, uzroke i posljedice njihova nestanka te načine na koje svatko od nas može pomoći njihovoj zaštiti.

Prostor Muzeja pčela prilagođen je školama, vrtićima i udrugama, kroz vođene edukacije i interaktivne sadržaje. Više informacija možete dobiti putem maila: info@muzejpcela.com.

Foto: Muzej pčela

Unutrašnje uređenje wine shopa vinarije Royal Hill na osječkoj Glavnoj tržnici na prvu može podosta zbuniti ljubitelje vina jer je prostor osmišljen ukusno i decentno, što značajno podiže letvicu interijera u tržničkom okruženju. Mjesto u koje građani dolaze razgledati i kupovati vina nije napadno luksuzno, ali je puno svjetla, elegantno i odlično promišljeno.

U ponudi su svi hitovi poznate vinarije koja vina odgaja na južnim padinama Kraljeva brda, na najboljem položaju glasovitog erdutskog meandra u energičnom stisku širokog Dunava. Kad su iz tog dvorišta prvi puta poslali svoje vino na neko od vinskih natjecanja bio je to Chardonnay koji je 2023. na Decanteru osvojio 92 boda i odmah je eksplodirala priča o fantastičnim vinima.

U wine shopa na Trgu Ljudevita Gaja 5 izloženi su svi njihovi pjenušci – u bocama od 0,75 L, 1,5 L, 3L i 6L i stoje od 12,59 do 250 eura, sve redom izvrsni poslovni darovi i rođendanska iznenađenja koja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.

Butelja Chardonnaya, primjerice, stoji 17,79 eura, izvrsnog Sauvignon Blanca 15,69 eura, Graševina je 10,69 a Rose 8,99 eura i Cabernet Sauvignon 7,49 eura.

U litrenim bocama nudi se Veranda Graševina za 6,49 i Veranda Cabernet Franc za 5,49 eura. A u ponudi su i vina u rinfuzi, Veranda bijelo iz 2025. i Cabernet Sauvignon iz 2021. stoje 3,49 eura po litri. Kupci mogu donositi svoju ambalažu ili kupiti PET boce od 3 ili 5 litara za 1 euro.

Ponudu shopa podupiru i organski proizvodi Biobrda – hladno prešana ulja, maslaci od orašastih plodova, bezglutenska brašna i odlični keksi lako pamtljivog naziva Freeksi.

Foto: Komarilos

U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu danas je održana komemoracija u spomen na istaknutog umjetnika, glumca, ravnatelja Drame, dugogodišnjeg djelatnika i suradnika HNK, Milenka Ognjenovića, koji nas je napustio 20. srpnja 2026. u 81. godini života. Komemoraciji su, uz članove obitelji i uže rodbine, prisustvovali brojni kolege, suradnici i prijatelji.

Skup je započeo govorom intendanta Vladimira Hama, nakon čega su se od Milenka Ognjenovića oprostili Duško Modrinić, ravnatelj Drame, Mario Rade, glumac, Anita Schmidt, umirovljena glumica, te Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere.

U njihovim govorima istaknut je neizbrisiv trag koji je Ognjenović ostavio kako na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku tako i u ljudima, kao i njegova toplina, profesionalizam i predanost radu.

Tijekom komemoracije prikazani su videoisječci sa scene te fotografije koje su okupljene podsjetile na ključne trenutke iz bogatog života i karijere Milenka Ognjenovića. U ulaznom foajeu kazališta otvorena je i Knjiga žalosti, u koju su se upisali brojni štovatelji njegova lika i djela.

Foto: HNK u Osijeku

Željka Živković profesionalno stanuje u programina Hrvatske televizije, formalno živi negdje na Sjenjaku, a posve privatno svakodnevno proširuje mentalne stambene prostore izrudarene u pop i rock kulturi, odnosno poetici popularne glazbe koja joj je pumpala krvotok u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Kad ne viri iz televizijskih reportaža, kad ne opušta studijske voditelje prilikom svojih živih uključivanja u programe i kad nije profi koncentrirana na izvještaje o temama iz preozbiljne svakodnevice – onda šeta i piše.

Ovih dana je u nakladi osječke Akademije za umjetnost i kulturu izašla njezina nova knjiga, kako kaže – labavi roman “Rock romantičarka sa Sjenjaka”. Urednica joj je poznata književna kritičarka Jagna Pogačnik, a predgovore su napisali glazbenici Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja i Aleksandar Saša Lokner, klavijaturist Bajage & Instruktora.

Prije promocije, koja će se 2. rujna u 19 sati prigodno održati u amfiteatru kod robne kuće na Sjenjaku, Željka je u prepoznatljivom stilu progovorila o rezervoarima snage i kreativnosti koje je napunila u mladosti. Inspirativna je i praktički nepotopiva kad izbacuje argumente o silnoj energiji generacija Live Aida i Novog vala. A njezini stavovi o sreći i dobrom raspoloženju na trenutak su čak i zarazni.

* Što je rock’n’roll zapravo značio generacijama mladih iz osamdesetih i ranije?

– Mislim da je svatko pronašao neko svoje, vlastito značenje iako je posve jasno da su neke odrednice rocka zajedničke. Sloboda, bunt, pripadanje, identitet. Za mene osobno, rock nikad nisu bile samo pjesme već i način života. Način na koji sam tražila sebe, saznala tko sam i postala svoja. To vrijeme, znači osamdesete, meni su dale energiju da izdržim vrijeme koje je došlo poslije njih. Bio je to jako dobar temelj za postati čovjekom u onom smislu u kojemu ga ja vidim. Mogli bismo o tomu filozofirati satima doista, ali svatko od nas nosi u svom unutarnjem svijetu neke vrijednosti koje smatra važnima. Mene je rock naučio da imam svoj stav, ali da prihvaćam i tuđe argumente, da slušam i pokušam razumjeti, da budem tvrdoglava do određene granice i da se uvijek borim za pravdu. Možda najvažnije značenje za mene sadržava rečenica: misli svojom glavom, ali poštuj različitost.

* Zašto se ta energija do danas nije uspjela transformirati u promociju ambicija današnjih generacija mladih?

– I prije sam pokušavala pronaći odgovor na to pitanje, ali uglavnom bezuspješno. Nakon tih osamdesetih došao je rat, pa posve drugačije okolnosti. Usto, svako vrijeme nosi svoje. Ipak, veseli me što još uvijek ima popriličan broj mladih koji slušaju rock i prepoznaju kvalitetu. Danas, kad mnoge pjesme radi umjetna inteligencija, kad slušam riječi pojedinih novih pjesama, kad čujem loše aranžmane, katkad samo preokrećem očima. Ali da ne budem nepravedna, i danas ima zanimljivih autora. Nekad se pitam jesu li u nekom dijelu života slušali rock jer katkad prepoznajem tu energiju. Jako me zanima kakve će pjesme biti popularne za dvadesetak, tridesetak godina. Jer, kad gledamo povijest glazbe, moguće je svašta.

* Što znači danas biti rock romantičarka?

– Za mene koja to jesam, rock romantičarka znači biti svoja, furati svoj film, čuvati svoju mladost kroz pjesme koje su mi nešto značile i još uvijek znače i biti svjesna da sam baš potkraj osamdesetih postala ono što jesam – snažna, ali i sanjar. Kad imaš osamnaest ili dvadeset godina, misliš da možeš mijenjati svijet. Poslije vidiš da baš i ne možeš, ali nastojiš sitnicama i energijom barem malo svijetu dodati boje. Boriti se za pravdu, ljubav i slobodu, pa što bude. Vjerovati u ljude općenito, a za one koje pustiš u svoj unutarnji svijet, jednostavno uvijek biti tu. Nenametljivo i pristojno, ali jasno.

Za mene ljubav nikad nije bila kalkulacija; kad volim nekoga, volim svim srcem. Drugačije ne znam, a ni ne želim.

* Koji su glavni likovi tvog novog romana?

– Glavni su likovi Osijek, ja, taj Netko kojemu pišem pisma i bendovi iz osamdesetih. Ovo nije klasičan roman, pa likova ima podosta i svi su stvarni. Od mojih prijatelja do gradskih klupa i drveća. Sve je to dio mene, ali nisam se razotkrila u potpunosti. Možda sam ogoljela jednu šestinu sebe. Znatiželjna sam i imam različite interese. Ova knjiga otkriva mene kroz glazbu i neku moju rock filozofiju. Kroz ljude, stvari i pjesme koji su dio mene.

* Koja je uloga Sjenjaka u cijeloj toj priči?

Sjenjak sam zavoljela još sredinom osamdesetih jer je dosta mojih prijatelja živjelo upravo tamo. Ja sam tad živjela u samom centru grada i Korzo mi je bio doslovno ispod prozora. Uvijek sam željela biti dio ekipe koja je morala još petnaestak minuta s Korza hodati do Sjenjaka, ali meni je kuća bila udaljena ni minutu hoda. Kad su moji sinovi bili bebe, doselili smo na Sjenjak gdje sam stekla mnogo novih prijatelja i upoznala mnogo zanimljivih ljudi. Uloga Sjenjaka u knjizi je jednostavna – on je u mojim šetnjama po gradu polazište i odredište. Mjesto gdje se osjećam sigurno. Baza. Dom. To zelenilo, ta silna igrališta, taj muving, urbani štih – sve je to postalo i moja inspiracija.

Ima li veze što Sjenjak još uvijek pomalo živi u ritmu osamdesetih? Posve sigurno.

* Odnedavno vodiš i zbor PopRockEkipa koji izvodi pop i rock hitove iz osamdesetih, kako ste se okupili? Tko su članovi? Otkud ideja?

– Gotovo svake večeri odlazim hodati gradom i skupiti barem deset tisuća koraka. E, tu nastaju mnoge ideje, pa su baš u tim šetnjama nastale ideje i o knjizi, ali i o PopRockEkipi. U jednom trenu, sa slušalicama u ušima u kojima je svirao ex yu rock, pomislila sam kako sigurno nisam jedina koja voli te pjesme. Pa mi je na fejsu iskočio video o nekom zboru iz Beograda koji radi sličnu stvar. Još par šetnji i ideja je bila pred realizacijom. Sviram klavir, ekipi se priključio s gitarom i prijatelj Dario Šarlija i, hop, krenuli smo. Članice, njih dvadesetak, su žene koje vole te pjesme i koje su stvorile tako dobru energiju da je to nešto predivno. Nije nam cilj savršena izvedba nego potaknuti i druge da s nama pjevaju što se i dogodilo na naša prva dva nastupa. Taj zbor je naš doprinos da nam grad bude veseliji i sretniji. Da se ljudi malo više opuste, na tren zaborave probleme i nasmiju se.

* Što te motivira na pisanje, nije valjda samo nostalgija?

– A, ne, nikako nostalgija. Novinarske tekstove pišem svaki dan, neki su jednostavno rutina, a neki su čista radost stvaranja. Isto je i s pisanjem općenito. Volim se igrati riječima, volim pisati neke stvari za koje mislim da bi bilo lijepo da ostave neki mali trag. Kreativnost mi je strašno važna u životu, a pisanje mi to omogućuje. Kroz pisanje ujedno radim i na sebi, otkrivam kakva sam i što želim. Nekad od obične SMS poruke volim napraviti nešto što ostaje u glavi onoga komu je namijenjena. Nasmijati tu osobu, ohrabriti ju kad osjetim da treba. Ne znam, meni je pisanje način da budem unikat jer nitko ne piše na isti način.

Pokušala sam biti obična, pa nije išlo jer sam kroz pisanje shvatila da sam totalno neobična. Najjednostavniji odgovor? Pisanje me čini sretnom.

* Možeš li nam ovdje složiti tvoju osobnu top listu najdražih hitova iz osamdesetih godina – po 10 komada domaćih i stranih?

A ne, tu se neću upecati jer bi moje slaganje najdražih pjesama trajalo jedno godinu dana. Previše je najdražih hitova, a na kraju knjige se nalazi i play lista rock romantičarke, pa je tu dio odgovora na ovo pitanje.

* Pokušaj nam približiti osječku pop i rock scenu osamdesetih, tko su bili glavni bendovi i frontmeni? Koje su bile ključne poruke?

– Obožavala sam osječke glazbene osamdesete, ali kad bih ih trebala ukratko pojasniti, to bi bile dvije riječi: „Pogonsko gorivo“. Longplejka koju i danas čuvam, a koja je predstavila osječke rock bendove koji su meni i mojoj generaciji bili važni jednako kao i tadašnje mega zvijezde. Poruka je bila jednostavna, baš kao u pjesmi grupe Bangkok – „Ljubav je sve“.

* Kad bi mogla iz osamdesetih u današnje vrijeme katapultirati samo jedan glazbeni fenomen koji bi nas mogao preporoditi – tko, odnosno što, bi to bilo? I zašto?

– Definitivno, „Live Aid“, koncert koji je pokazao što sve glazba može. Ako govorimo o našim prostorima, nedvojbeno Novi val. Pjesme koje nisu govorile samo o ljubavi, nego i o odrastanju, gradovima, politici, generaciji… pjesme koje su nas učile razmišljati vlastitom glavom. Nisam sigurna bi li nas to danas moglo preporoditi, ali posve sam sigurna da se to vrijeme ne smije zaboraviti. Barem neki od nas, oni koji nisu odustali, koji pamte i osjećaju. Koji se drže rečenice: „Hajmo biti jednostavno dobri jedni prema drugima“. Bez drame i kompliciranja, bez neodlučnosti. Sa stavom kako želiš živjeti život.

Rock me naučio da budem hrabra i otvorena.

FEŠTA NA SJENJAKU Gužva na promociji knjige Željke Živković u amfiteatru kod robne kuće

Foto: Privatna arhiva