Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.

A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.

Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu.  Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.

– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.

Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.

Foto: Komarilos

Slučajan prijepodnevni susret, na Trgu slobode prekoputa Supermarketa, probudio je višeznačajne uspomene na neko drugo, davno vrijeme, poglavito vezane uz nogomet šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naš najbolji slavonsko-baranjski klub promijenio – čak tri imena. Do 1962. bio je Proleter, od svog osnutka (1947.) i da bi tada postao dio novoosnovanog Sportskog društva Slavonija jer su gradski oci pokušali unaprijediti osječki sportski vrh sjedinjavanjem najboljih klubova u istu cjelinu. Glavni razlog se, frapantno sličan na sadašnjost, svodio na pokušaj što objektivnijeg i bogatijeg raspodjeljivanja gradskog financijskog budžeta namijenjenog vrhunskom sportu. No, vratimo se susretu kod Supera.

Malo pogrbljen gospodin s kravatom i sportskom kapicom na glavi upravo je razmjenjivao sjećanja na razdoblje svog života i osječkog nogometa koji su, zasigurno, trebali okončati sasvim drukčije od epiloga o kojem prilično nenametljivo priča Boris Čulin. Osječanin rođen 1940. ostavio je dubok trag u upravo spomenutom razdoblju djelovanja kluba koji je nastupao i „Kraj Drave“ i u Gradskom vrtu.

Čulin je, naime, u crveno-plavom (duže) i bijelo-plavom dresu (kraće)  proveo nešto više od jednog desetljeća u momčadi čije nastupe stari(ji) ljubitelji nogometa pamte kao utakmice isprepletene nogometnom romantikom i šarmom. Ima onih koji, na pohvalno spominjanje kadra u kojem su najznačajniji igrači, s dužim ili kraćim stažom, bili braća Gutzmirtl, Lončarić, Čulin, Kasač, Karapandža, Rukavina, Crnković, Piljaš, Đorđić, Piljaš, Ham, Iličin, Marjanović, Katić, Zejnilagić, Rudić, Klepić…, pokušavaju osporiti njihov igrački potencijal postavljajući kritičko pitanje zbog čega ta generacija nogometaša poniklih odreda u gradu na Dravi (uz poneke pojačanje), nikad nije dosegnula prvoligaški status. A konkretan će odgovor dobiti od onih koji su nekad slušali nepobitne priče o utjecaju politike u sportska zbivanja (i tada!) na prostorima bivše države.

Osim toga, u tom su vremenu najdarovitiji nogometaši najčešće završavali u nekom od klubova tzv. „velike četvorke“ – Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i(li) Partizana, oslabljavajući manje sredine, a taj običaj nije zaobišao ni Osječane. Josip Gutzmirtl je ’64 otišao u Maksimir i dao velik doprinos najvećem Dinamovom međunarodnom pothvatu (Kupu kupova Europe, 1967.), u istom je dresu godinu kasnije zaigrao također iznimno daroviti juniorski reprezentativac Petar Lončarić, a na meti menadžera tog doba našao se i – Čulin.

Naš junak s početka priče plijenio je vrhunskom tehnikom, pa čak je, igrajući u pravilu braniča (beka), znao hrabro „fintama“ zaustavljati suparničke napadače. No, mladić zaljubljen u svoj grad, ostao je u Osijeku u kojem je, nakon desetljeća standardnog nastupanja kao nezamjenjivi prvotimac (za Proleter, Slavoniju i NK Osijek!) doživio i svečanost oproštaja kad ga je darivao Milan Stilin, tadašnji predsjednik kluba u kojem je Boris počeo i završio karijeru. Odolijevajući pozivima „velikih“, sjećamo se tog vremena kad se bio našao pred ulazom na „stari Plac“ u Splitu.

– Istina je, bio sam sasvim blizu Hajduku – kaže nam Čulin čiji je i sin Vjekoslav u međuvremenu već završio mnogo manje uspješnu igračku (amatersku) karijeru. – Manje se zna da me zvao i Dinamo, što mi je također laskalo. Zašto sam ostao? Pa, u našem klubu zauzeli su čvrst stav da me nikamo ne puštaju!

Tako je to nekad bilo, prije svega se cijenila igračka kvaliteta, kupoprodajni su običaji u posljednjim desetljećima nekako udaljili i najvjernije kibice od odlazaka na utakmice. A kako Boris Čulin uspoređuje sadašnji i nogomet, koji je on igrao sa svojim vršnjacima, upitajte ga na Opus Areni. Naći ćete ga redovno u sve manjoj skupini veterana osječkog nogometa. U društvu onih kojima (ne)objašnjivi i izvannogometni utjecaji nisu dali da zaigraju u natjecanju kojem su, zapravo pripadali – kao što ni njemu nisu dali da potraži potpunu igračku afirmaciju u nekom velikom klubu.

Foto: Komarilos i privatna arhiva

Nekad su motociklističke utrke bile iznimno popularne među Osječanima. Dugo su primat držale one cestovne jurnjave gradskim ulicama i trgovima. No, cestovna su natjecanja pala u zaborav kad se pojavio speedway, u kojem su neustrašivi vozači na mašinama bez kočnica privlačili sugrađane na 1953. otvorenu elipsastu crnom šljakom prekrivenu stazu u Gradskom vrtu.

Dakako, nekolicina zaljubljenika utrka gradskim ulicama preselila se u društvo spidvejaša koje je, inače, predvodio dobro zapamćeni Damjan Klasnetić. Od prvih utrka, broj posjetitelja brojao se u tisućama, pa je speedway postao jedan od najpopularnijih osječkih sportova. Tomu su umnogome pridonijeli i uspjesi osječkih motociklista, poslije Klasnetića neki „novi junaci“ među inima i braća Darko i Zdravko Tominac.

S potonjim smo razgovarali ovih dana. Priču je započeo s kraja:

– Taj omiljeni sport među Osječanima ugasio se neposredno prije Domovinskog rata, a ostale su brojne prelijepe uspomene, ne samo među nama vozačima nego i osječkim ljubiteljima tog atraktivnog spota koji su desetljećima hrlili pratiti utrke na jednoj od najkvalitetnijih europskih staza, onoj u Gradskom vrtu koju je s vremenom prekrila trava – kazao je Tominac s prepoznatljivim žalom.

Sjeća se i kako je klub i utrke pokušao obnoviti 2019., osnivajući SK Osijek, ali nije uspio.

– Svjestan sam da decibeli koje stvaraju spidvejaši i šljaka koja ostavlja traga u gledalištu nisu primjereni suvremenom dobu. Danas bi se naše utrke mogle održavati negdje izvan Osijeka, ali nekoliko kilometara udaljeno od dosadašnje, nezaboravne staze… Uporan sam i mislim da bi mi se velika želja o obnovi speedwaya mogla kad-tad ispuniti!

O povijesti speedwaya u Osijeku priča s mnogo emocija, prisjećajući se da je staza u Gradskom vrtu izgrađena 1953., da je prva utrka održana dvije godine kasnije i da je Damjan Klasnetić bio prvi vrsni spidvejaš Osijeka vozeći vrlo uspješno sve do 1968. A onda se šest godina kasnije reaktivirao i okupio oko sebe mlade Osječane sklone motociklima i brzinama, a prvo su to bili Damjanov sin Aco, te Zdravko i brat Darko Tominac. Zdravko se priključio 1975., potom i Vojo Korovljević, a 1977. priključio se i Zdravko Šmit.

– Godinama smo bili u vrhu speedwaya biše države. Darko i ja bili smo reprezentativci. U Italiji sam Darku i sebi 1975. naručio kombinezone koji su u jednom dijelu te opreme imali istaknutu šahovnicu na što sam uvijek ponosan. Nas smo dvojica u bivšoj Jugi tako vozili utrke, prvi u sportu bivše države, tek se kasnije sa šahovnicom na traci oko glave pojavio Goran Ivanišević! Imam pravo to naglašavati, jer sam na to ponosan. Često smo nas dvojica bili na pobjedničkom postolju na brojnim utrkama, a za sebe moram izdvojiti 4. mjesto na omladinskom prvenstvu Europe u bugarskom Targovištu i drugo na utrci u Šumenu, također u Bugarskoj. Na popisu uspješnih nastupa imam upisane dvije pobjede na utrkama prvenstva Jugoslavije, kao i nekoliko drugih i trećih mjesta…

Braća Tominac i danas žive u Osijeku, Darko se uopće ne pojavljuje u javnosti, a Zdravko se bavi turističkom djelatnošću.

– Tijekom sezone sam u Crikvenici, izdajem apartmane, a planiram uskoro pokrenuti seoski turizam u Lici, gdje sam i rođen – nastavlja Zdravko. – Opsesija mi je unuk koji je naslijedio moje sportske motive, a primarni sport mu je košarka, trenira u mlađim kategorijama VROS-a (2013.) na ponos mene i supruge, te dvije kćeri i dvojice zetova.

Zdravko Tominac, nekadašnji spidvejaški as nije mogao, a da ne istakne i ono što često možemo čuti u razgovorima s nekad istaknutim i popularnim osobama:

– Živio sam u vremenu kad su moji brojni sugrađani bili sretni kad bi se našli sa mnom u društvu, kad su se hvalili da me poznaju. Danas, kad sam umirovljenik, što nije samo moja sudbina, okreću glavu od mene. Valjda to tako mora biti?

Foto: Kristijan KRO

Budući da nismo nazočili ni jednom osječkom kvizu kojem je tematika bila povijest nogometa u Gradu na Dravi, ne možemo ni sa sigurnošću tvrditi je li (ili nije) jedno od pitanja kvizašima bilo ono kojem bi kolokvijalni naziv bio – pitanje za tisuću eura!? Odnosilo bi se to na nogometaše koji su igrali za Proleter, Slavoniju i NK Osijek. Riječ je o istom klubu, najboljem slavonsko-baranjskom nogometnom klubu osnovanom 1947. kao Proleter, koji je od 1962. bio dio osnovanog Sportskog društva Slavonija, a kao NK Osijek djeluje od 1967. Sumnjamo da u Osijeku ima mnogo znalaca, koji će se pohvaliti da će lako uzeti nagradu za točan odgovor – Matej Kasač i Boris Čulin.

I dok je Čulin, za čije je usluge u naponu njegove igračke snage pokazivao i Hajduk, u dresu NK Osijek (nakon afirmiranja kao prvotimac Proletera i Slavonije) proveo ipak samo dio karijere, nekadašnji kapetan Kasač jedini je osječki nogometaš koji je svo nogometno doba igrao odijevajući i crveno-plavi dres Proletera i Slavonije, kao i bijelo-plavi NK Osijek. Nevjericu izaziva većim dijelom i činjenica, da je riječ o podužem vremenskom razdoblju u kojem je jedan klub djelovao pod tri imena, ali je i nepobitno to da je Kasač ostavio nesvakidašnje dubok i dug trag koji zaslužuje izdvajanje upravo u trenutcima kad na Opus Areni već predugo ozračje baš i nije bilo ružičasto.

Matej je stigao u Osijek stigao iz Bošnjaka kao 11-godišnjak i u početku živio kao podstanar u stančiću u Tvrđi. Kako mu se igralište „Kraj Drave“ nalazilo sasvim blizu, svakog bi dana sate provodio na šljaci tog nekadašnjeg okupljališta brojnih osječkih klubova i(li) rekreativaca. Učlanio se u Proleterovu pionirsku momčad gdje mu je trener bio nekad čuveni prvoligaški i sudac međunarodnih utakmica Fahrudin Taslidžić, nakon njega veliki entuzijast Aleksandar Rupnik, da bi ga u juniorima, s vršnjacima, preuzeo Franjo Majer-Fronc kojeg je naslijedio tada već bivša Proleterova polutka Antun Kasa.

Bilo je to vrijeme, kad je bilo uobičajeno da se, uoči seniorskih, igraju juniorske utakmice. Uoči jednog nastupa Franje Rupnika & comp. mlađahnom Kasaču je trener seniora Mijo Kiss poručio da ostane nakon juniorske da bi – odigrao cijelu seniorsku utakmicu! Standardno lijevo krilo Tihomir TićoDvornić, naime, bio je spriječen da nastupi, pa je njegovo mjesto povjereno – Kasaču! Taj debi Mata nikad nije zaboravio, jer je tog dana započela njegova doista bogata i uspješna karijera kad se našao u istom sastavu s Tretinjakom, Malčićem, Majerom, Feldom, Medićem, Pintarićem, Bestvinom, Kasom, Jovanovićem, R. Popovićem, i Rupnikom…, odreda igračima koji su u ljeto ’57. pod prilično sumnjivim okolnostima napustili prvoligaško društvo.

Narednih sezona Kasača su trenirali Ernest Puba Dubac, Mladen Kašanin, Franjo Pazmanj…, s tim što mu je u najljepšoj uspomeni ostao potonji. Priča junak naše priče da je Pazmanj davao najviše slobode u igri, posebice onima u srednjem redu, što je Mata znao itekako (is)koristiti razvijajući se u vrsnog kreatora u generaciji za koju su još igrali Čulin, Karapandža, Zejnilagić, Katić, Đorđić, Josip i Ivo Gutzmirtl. Talent „desetke s Drave“, pa iz Gradskog vrta gdje se osječki klub preselio rujna 1958. godine, brzo je zapažen i Kasač je pozivan u juniorsku (U-19) i mladu (U-21) reprezentaciju bivše države. Iz današnjeg kuta gledanja, samo po sebi se nameće pitanje „kako to da osječki klub primjerice šezdesetih nije postao prvoligaš“, kad će vam i Kasač, kao i mnogi njegovi suigrači i objektivni promatrači, bez ustezanja ustvrditi:

– Bar četiri puta bili smo glavni kandidati, ali smo ostali pred vratima jer nam politički „nisu dali“ da se vratimo među prvoligaše“…

Ipak, kad se povede razgovor o Prvoj saveznoj ligi – u prvi plan ipak dolazi Matej Kasač! Jer, uz završetak tada petogodišnje Učiteljske škole, diplomirao je i Kineziologiju, već 1963. stekao je status trenera prvog razreda, kasnije je diplomirao u klasi prof. Miloja Gabrijelića na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu (jedinoj koju je UEFA priznavala na ovim prostorima), da bi čak 13 godina proveo kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Upravnoj školi u današnjoj Županijskoj ulici.

Zakoraknuo je u trenerskevode preuzevši momčadi osječkog Metalca, u tada Jedinstvenoj republičkoj ligi Hrvatske, potom je angažiran u svom NK Osijek i to je trenutak kad se Kasačevo ime opet vraća među legende nogometa u gradu na Dravi. Jer, 1977. je ostvaren san dug 21 godinu o povratku Osijeka na prvoligašku jugoslavensku mapu kad je Kasač kao glavni trener za pomoćnike angažirao Andriju Vekića pa i Šabana Jasenicu. Pritom se Mato sjeća i dolaska Zagrepčanina Domagoja Kapetanovića na mjesto sportskog direktora „bijelo-plavih“. Jednom je, spreman za provjetravanje svlačionice, taj nekad uglađeni purger rekao mladom kolegi:

– Mato, sve ostavi ili sve potjeraj, novac nije problem!

Kasač ga je poslušao, ostavio, vjerovao i radio s domaćim snagama i dečkima od kojih su mnogi već bili otpisani, ali s kojima je – ostvario ulazak u Prvu ligu.

S kolegom trenerom Krivošejom iz hrasničkog FAMOS-a vodio je reprezentaciju tada Druge savezne lige “zapad”, potom je bio i u stručnom stožeru olimpijske reprezentacije čiji je izbornik tada bio čuveni Aleksandar Tirnanić. U trenerskoj karijeri Mate Kasača zapisano je i da je, kao pomoćnik u Gradskom vrtu radio  sedamdesetih godina s Vladimirom Bearom, Miljenkom Mihićem i Božidarom Kostićem. No, kad ga danas dirnete u nezaboravne uspomene iz vremena igranja i treniranja u Gradskom vrtu, ne može a da ne istakne Gabrijela Vinceka–Gabru (djeda donedavnog oružara Gorana na Opus Areni ) za kojeg je govorio da je “samo donosio i stvarao za klub”, a najboljim klupskim operativcem tijekom svog trenerskog staža smatra tajnika i tehničkog direktora Miloša Jovanovića, koji je onima koji su ga poznavali ostao u pamćenju kao – istinski gospodin u nekim drugim vremenima. 

Matej Kasač, sa suprugom Adelom, u dugom i skladnom stvorio je golemo obiteljsko stablo u kojem još uvijek dominira – nogomet. Sinovi Zoran (liječnik) i Dalibor (novinar) bili su nogometaši. Zoran ima dva sina, Stjepka i Filipa, koji su obojica igrali nogomet, a sad su obojica treneri mlađih nogometnih kategorija. Filip, uz to, još i paralelno igra za Tomislav iz Livane; Dalibor ima sina Matka koji je trenutno brani boje ŠNK Baranja Belje iz Belog Manastira. Svi, dakle, sinovi, unučad, kao i praunuk Luka, prošli su školu nogometa u NK Osijek. 

Ukratko, Matej i Adela, ponosni su na potomstvo svojih sinova, jer imaju sveukupno šestoro unučadi i već troje praunučadi. Naravno, jedan od njih, Luka je također već u nogometnom svijetu. A kako i ne bi?

Foto: Privatna arhiva

Dio čuvenog terceta sjajnih osječkih nogometaša iz jednog sasvim drugog vremena, zapamćen kao britki nogometni branič, prvotimac osječkog i zagrebačkog Građanskog, reprezentativac prije i u vrijeme najvećeg rata 20. stoljeća, nekadašnji član osječkih Hajduka, Građanskog i Slavije, kraće igrač i trener tek osnovanog osječkog Proletera, svojedobno je bio i uvaženi stomatolog koji se amaterski bavio i motociklizmom na nekad popularnim utrkama ulica Osijeka.

Svi uvaženi kroničari sportske povijesti Osijeka, kad opisuju vrhunski nogomet Grada na Dravi iz davnog razdoblja u prošlom stoljeću, neizostavno će kao neponovljivi tercet igrača u razdoblju uoči, u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, isticati vratara Franju Glasera, braniča Ernesta Dupca i pomagača (halfa) Gustava Lechnera. Njihova kvaliteta ostala je trajno zabilježena i u povijesti izvan osječkih terena, dosezala je do reprezentativne razine, a ponašanje izvan igrališta oni koji su ih poznavali (za)uvijek su opisivali kao – legende.

Dubac je rođen u Osijeku 15. veljače 1914. godine, a preminuo je 27. veljače 1985. Osim što je ostavio trag u osječkom nogometu kao jedan od nedvojbeno najboljih, Dubac je među stari(ji)m Esekerima bio poznat kao vrstan stomatolog, čija je privatna ordinacija godinama bila na usluzi sugrađanima nedaleko sadašnjeg kina Urania (nekad Papuk), a ono, što ga izdvaja od svih osječkih nogometaša, Ernest se kao amater bavio i motociklizmom, jureći gradom na nekad cestovnim priredbama!

Ernest Dubac rođeni je Eseker, a nogometnu karijeru počeo je, i okončao, u rodnom gradu izgradivši pritom impresivnu karijeru u svom dobu.

Popularni Puba prvi dodir s magičnom loptom imao je u dresu osječkog Hajduka, nastavio u tada najboljem gradskom klubu Slaviji (1932. – 1936.) i konkurentu Građanskom, pa u BSK-u iz Beograda (’36/’37 – ’39/’41) s kojim je ’37/’38 postao prvak Kraljevine Jugoslavije, da bi od 1941. do 1945. bio stožerni član obrane zagrebačkog Građanskog, u čijem je sastavu, kao standardni reprezentativni branič, ’39/’43 bio i prvak NDH. Najjači sastav zagrebačkih«građana» u tom nemirnom vremenu bio je: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Dakle, s uvodno spomenutom trojicom Esekera – Glaser-Dubac-Lechner.

Kroničari s ovih prostora, sada već davnih godina, uz Dupčevu stasitu i istodobno igrački elegantnu pojavu na nogometnim terenima, u pravilu su vezivali vrhunske atribute koji se mogu svesti pod nazivnik neprelaznog braniča, jednog od najboljih u nogometnoj povijesti. Statističarima je zanimljivo napisati da je za Kraljevinu Jugoslaviju odigrao je utakmica, a za NDH je nastupio u svih 15 susreta u razdoblju ’41/’44. Suvremenici su ga opisali kao«oštrog igrača, brzog, eksplozivnog u startu, sa sjajnim skokom i perfektnom igrom glavom, sa savršenim pregledom igre»… u najkraćem neprelazni branič, načinom igre ispred svog vremena, nedvojbeno jedan od najboljih u nogometnoj povijesti na našim prostorima.

Dakako, jenjavanjem ratnih strahota, Dubac se (nakon kraćeg zadržavanja u novom Dinamu) vratio u rodni Osijek i 1947. godine završio karijeru u dresu tek osnovanog Proletera, kluba u kojem je prvi put sjeo i na trenersku klupu (do listopada 1950). Dupčevo ime nalazi se i u zapisniku prve utakmice novoosnovanog Proletera, odigrane 16. ožujka 1947. „Kraj Drave“ protiv osječke Mladosti (5:0), kad su nastupili: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Lechner, Tikas, Kiš, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić. Trenerski ga je put odveo i na klupu Čelika (Zenica) i Trešnjevke (Zagreb).

Dubac je, inače, rođen u tipičnoj essekerskoj obitelji, gdje je od malih nogu odgajan u multikulturalnom ozračju. Osim materinjeg hrvatskog, govorio je  njemački i mađarski jezik.

Ernest Dubac bio je, i ostao, jedna od najznačajnijih ikona osječkog nogometa, čiji je lik trajno zapamćen iako ga već dugo nema među nama, a vječni je spokoj našao na Aninom groblju, gdje je pokopana i njegova supruga Kamila. No, za trajne uspomene brine njegovo razgranato obiteljsko stablo, sin Danko, snaha Danijela, unuke Lorna i Ernesta sa svojim potomcima.

Itekako je zanimljiva Pubina sudbinska poveznica s obje unuke. Jer, prof. Lorna Dubac Nemet radi kao viši predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, gdje predaje medicinski engleski studentima dentalne medicine, dok je djedova imenjakinja Ernesta – već desetak godina nacionalna odbojkaška sutkinja. No, i to nije sve! Lornin sin Ingo krenuo je pradjedovim stopama igrajući nogomet za kadete i juniore donjogradske Olimpije, a Nina se bavi latinoameričkim plesom.

Dubac, k tomu, u Zagrebu ima kći iz prvog braka Helgu, među Purgerima poznatu i kao suprugu pok. Ivice Krajača, nekadašnjeg lidera kvarteta 4M, u HNK u Osijeku jednom i redatelja, te libretista nezaboravnog musicala „Gubec-beg“, praizvedenog 1975., za koji je skladbu pisao Karlo Metikoš, a to hrvatsko glazbeno remek-djelo aranžirao je Miljenko Prohaska.

Foto: Privatna arhiva