Connect with us

Lege

LOVRO FRAJHAUT Naš rukometni golman je i liječnik, namjerava raditi u obiteljskoj medicini

I dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek, zasad nemam drugih planova

Objavljeno

.Dana

Prošle subote, u Zrinjevcu smo pratili doista sjajnu rukometnu utakmicu, u kojoj su učenici Frane Veraje nadmašili i pobijedili snažnu momčad RK Dugo Selo i tako uzvratili za poraz, od tog sastava, na svibanjskom Festivalu rukometa u Poreču, u polufinalu Kupa Hrvatske. U tom istinskom fightu svi su osječki rukometaši dali svoj važan doprinos zapaženom uspjehu, među kojima i vratar Lovro Frajhaut s deset obrana, čemu je dodao i jedan postignuti pogodak u trenutku kad su suparnička vrata bila prazna. Frajhaut se isticao na vratima osječkog premijerligaša i cijele prošle sezone, a završio je studij na Medicinskom fakultetu u Osijeku.

* Kako ti je sve to uspjelo?

– Studij medicine u Hrvatskoj traje šest godina i ako ću biti do kraja iskren, mislim da tijekom trajanja pretkliničkih godina studija (prva, druga i treća) ne bih uspijevao usklađivati akademske i ipak dosta profesionalne sportske obaveze koje RK Osijek, kao ozbiljan premijerligaš zahtjeva. Bez obzira na sve, pa i tijekom tih pretkliničkih godina, u rukometu, koji neizmjerno volim i smatram ga načinom života, pronašao sam bijeg od studentskih obaveza, prostor, mjesto i vrijeme u kojima mogu uživati unatoč svim „mušicama“ u okolini. Također, sport me naučio suživotu s drugima, timskom radu, komunikacijskim vještinama, ali i borbi sa stresom. Mislim da ništa od toga jednog dana neće biti naodmet u mojoj budućoj struci.

Detalj s promocije

* Pravo prezime tvoje obitelji zapravo je Freihaut?

– Istina je da je prvotno prezime moje obitelji glasilo Freihaut, ali to je promjenom vremenskih okolnosti preinačeno u Frajhaut. Do dan-danas tako je i ostalo. Ukratko, djed i otac imaju njemačke krvi koju su naslijedili od mog pradjeda, a za vrijeme Domovinskog rata, upravo djed i otac su iz Vojvodine došli u Slatinu, otkud ja vučem svoje korijene.

* Svečana promocija diplomiranih studenata održana je 17. srpnja, i što sada?

– Zajedno s gotovo svim studentima, s kojima sam od prvog dana na fakultetu dijelio sretne i tužne dane, diplomu sam stekao i ja. Ta promocija bila je svečana, dostojanstvena i sve nas podsjetila kakav bezbrižan život zapravo prestaje. Primitkom diplome stekao sam zvanje doktora medicine, a za početak planiram konkurirati na natječaju HZZO-a, za rad pod nadzorom u sklopu obiteljske medicine. Mislim da uz to mogu i dalje zadržati ovaj trenažni ritam i posvećenost rukometu, koji i dalje planiram igrati, ipak mi je on puno toga dao u životu. Planiram specijalizirati urologiju u osječkom KBC-u, naravno da se čovjek sto puta stigne predomisliti i možda ne uspije uvijek dobiti ono što želi, tako da ostavljam sve opcije otvorene, ali to su neki sadašnji generalni planovi.

* Roditelji su ti bili dio slatinskog rukometa, jesi li zato i ti „upao“ u rukomet?

– Roditelji su prvo kao rukometaši ostavili trag u slatinskom rukometu, majka kao igračica ŽRK Marul, a otac kao vratar RK Slatina. Mislim da je jasno da poslije svega toga nisam ni mogao (ni smio!) postati ništa drugo nego rukometaš, još k tomu i vratar. Nakon završetka njihovih igračkih karijera, te nakon mog rođenja i vremena početka mog sportskog opredjeljenja, započeli su trenersku karijeru u istom klubu i 2007. godine okupili desetak djece uzrasta od šest do osam i „ušli u rudnik“, dakle krenuli marljivo raditi, a vremenom je masovnost došla do izražaja u Slatini koja je rukometni grad, a i rezultati su počeli dolaziti, a nisu došli sami po sebi. Kaže jedan književnik: „Je li svuda, pa i u Dolini gladi, lakše naći kruh nego zahvalnost za kruh?“ Zahvalnost je vrlina koja kotira visoko na ljestvici ljudskih vrlina, spada među one građanske.

Bez obzira što su mi roditelji, zahvalan sam im kao trenerima što su u meni izgradili sportaša kakav sam danas.

* Kako se razvijala tvoja karijera?

– Od prvog razreda osnovne škole (2007.) igram, učim i treniram u RK Slatina gdje sam prošao sve mlađe uzrasne kategorije i rukometno sazrio do seniora. Nakon nekoliko godina igranja u Drugoj hrvatskoj ligi „istok“ osvajamo prvo mjesto i plasiramo se u Prvu HRL „sjever“, odmah zauzimamo visoko drugo mjesto i zaslužujemo plasman u kvalifikacije za Paket24 Premijer ligu Hrvatske protiv kutinske Moslavine. Nažalost, naš uspon prema vrhu hrvatskog rukometa tada je stao, Kutina je ipak bila prejaka. Vrijedi reći da sam na vratima slatinskog kluba igrao i u četvrtfinalu Hrvatskog kupa (TOP 8 ekipa), a na tom putu izbacio nas je upravo RK Osijek. Sve u svemu, u Slatini se svih ovih godina igrao izrazito kvalitetan i kompetitivan rukomet, a momčad su u svim tim uspjesima vodili upravo moji roditelji. Nakon neuspjelih kvalifikacija, proveo sam još pola godine u Slatini, a na polusezoni 2023./24. stigao je Verajin poziv. Do tada nisam previše znao o njemu kao treneru, neke sam igrače i poznavao s lokalnih rukometnih terena, stoga mi je ipak trebao određeni period prilagodbe, kao i svakom mladom igraču.

* To vrijeme prilagodbe brzo si, i uspješno, apsolvirao?

– Vremenom je ta simbioza postala uravnotežena i lijepa svakodnevica, danas s odmakom mogu reći da sam donio dobru odluku dolaska u ovaj pravi Premijerligaški klub, momčad čije krajnje granice još uvijek pomičemo u radu s trenerom koji je hrabar, školovan, rukometno pismen, ali i kao osoba veoma pristupačan. Neću zaboraviti spomenuti i cijeli stručni stožer koji nama igračima služi kao 24-satni servis da bismo svaku noć zaspali kao bolji sportaši, ali i ljudi.

Antonio Anić, Borna Wertag i Damir Bičanić, to su osobe kojima i dalje dugujem jednu veliku zahvalu.

* Kakvu je promjenu u tvom životu donijela diploma, trebamo li te u izvješćima s utakmica titulirati s dr?

– Ma, i dalje živim, treniram, radim i ponašam se kao Lovro Frajhaut, a nastojat ću to biti do kraja života, treba imati vlastiti stav, ali i obraz, to je najskuplje. Naravno da mi ne trebate dodavati to dr., i dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek. U kojoj jaz između nešto starijih igrača i mlađeg naraštaja pretvaramo u našu korist. Mislim da je to idealan spoj, jer tenziju, ali pozitivnu, iskustvo i pravi savjet, donose upravo Nedić, Babić i kapetan Zrno koji su rukometno prošli „sito i rešeto“. S druge strane, to sve upijaju Maganić, Kovačević, Oršolići i drugi mlađi igrači. Ostali pripadamo nekoj starosnoj sredini, a svi zajedno činimo sastav koji još nije na svom maksimumu. Igramo dobro, ali ne zadovoljavamo se prosjekom, nastojimo biti najbolji. Držim da je to jedino ispravno. Osobno ne razmišljam previše o nekim budućim sportskim ambicijama.

Kao i svaki sportaš naravno da bih volio napredovati, stoga iz svakog dana želim izvući maksimum.

* Koja je tvoja osobna vizija razvoja, hoćeš li se zaposliti u KBC Osijek ili bi želio nastaviti živjeti u Slatini, Virovitici, ili Našicama gdje je RK Nexe?

– Za takve planove je, ipak, prerano. Svjestan sam da ću jednoga dana morati presjeći i opredijeliti se za jedan životni smjer, ali u svemu što budem radio u budućnosti trudit ću se biti bolji od prosjeka, pa što god mi to jednog dana donijelo.

Foto: Osobna arhiva

Analit

POKLON Osijek daruje ukrajinskom Žitomiru dva stara tramvaja, a donirat će ih još četiri

Tramvaji su u voznom stanju i na ulicama ratom zahvaćenog grada vozit će još dugi niz godina

Objavljeno

.Dana

Objavio

U ožujku prošle godine, nakon više od 40 godina u Osijek su stigli prvi niskopodni tramvaji. Veći, sigurniji, udobniji i prilagođeni osobama s invaliditetom, 10 ih je već na ulicama, dok će od veljače iduće godine početi stizati još 10 novih. Tako će cijela tramvajska flota biti obnovljena s ukupno 20 vozila.

Paralelno s 10 novih tramvaja ulicama voze i stari tramvaji, a Grad Osijek je odlučio dva takva tramvaja ’68 i ’72 godište, koji su 2005. prošli potpuni remont i u voznom su stanju, donirati ukrajinskom gradu Žitomiru.

– Uz posredstvo hrvatskog veleposlanstva u Ukrajini odlučili smo rashodovati te tramvaje i donirati ih Žitomiru. Tramvaji u potpunosti zadovoljavaju potrebe ukrajinskog grada koji, na žalost, trpi velike ljudske i materijalne gubitke. Ovim  činom želimo pokazati da Osijek nije zaboravio humanu i svaku drugi pomoć koju smo dobivao za vrijeme Domovinskog rata. Želimo pokazati građanima Žitomira da nisu sami, želimo ih poslati poruku snage i ohrabrenja – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Tramvaji su rashodovani, ali će na ulicama Žitomira voziti još dugi niz godina. Kako su rashodovani, Grad nema nikakve financijske obaveze, ne plaća PDV, samo trošak transporta od 10.000 eura.

Kada u Grad počne stizati novih 10 niskopodnih tramvaja, Osijek će Žitomiru donirati još četiri stara tramvaja, dok će dva do tri stara vozila ostati u Gradu za uspomenu.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Analit

GADNO SMRDI Šetači kod bajera na Jugu 2 primjećuju da uz obalu ima uginule ribe

Iz ŠRK “Jug 2” kažu kako je riječ o ostacima od poribljavanja te da se ne radi o pomoru ribe

Objavljeno

.Dana

Objavio

Rijetki ribiči na obalama bajera na Jugu 2 škrto progovaraju kako su uginule ribe uz obalu bajera možda rezultat toga što je “voda loša, pa im nešto smeta”. A neki od njih misle kako su to “ove što se nisu dobro prilagodile nakon poribljavanja”.

U svakom slučaju šetači, od kojih neki guraju i kolica s malom djecom, kažu da na mjestima gdje se nakupljaju lešine uginulih riba gadno smrdi, a i da sve skupa jako ružno izgleda. Doista, ako prošetate stazama koje su bliže obali, na mjestima gdje se na površini vode mogu vidjeti uginuli primjerci težine između pola kilograma i jednog kilograma – doista teško možete proći, a da vas za nos ne štipa opaki smrad raspadajućeg ribljeg mesa.

Športsko-ribolovni klub „Jug 2“ brine o poribljavanju bajera, a godišnje se jezero poribljava s dvijhe tone ribe, uglavnom šarana i amura. Tomislav Gerovac, predsjednik kluba kaže kako su uginule ribe uz obalu ostaci ranijeg poribljavanja.

– Nije to puno ribe, to je možda 20-ak komada, a nešto smo već izvadili. Ne znam kakav je to problem?! Sve što dođe blizu obale mi povadimo, to je uobičajeno nakon poribljavanja. Voda je inače puna arsena i željeza i to jednostavno ne možemo izbjeći. Nema ni govora o pomoru ribe –rekao je Gerovac.

Foto: Građani Komarilosi i Komarilos

Nastavi čitati

Lege

BOKS Luka, Sara i Gabrijel otputovali u Brazil na natjecanje Svjetskog kupa

Ovo je najbolji hrvatski boksački tercet

Objavljeno

.Dana

Objavio

Oko 400 boksač(ic)a iz pedesetak zemalja sudjelovat će na Svjetskom kupu u Brazilu koji će se sve do kraja travnja održavati u gradu Foz do Iguacu. Taj grad, inače, poznat je po veličanstvenim slapovima, drugim po veličini u svijetu uvrštenima među sedam svjetskih čuda.

Hrvatsku će na tom velikom natjecanju, u konkurenciji najboljih na planeti, olimpijskih i svjetskih prvaka i osvajača medalja, zastupati Sara Beram (do 65 kg), Gabrijel Veočić (do 80) i Luka Pratljačić (+90 kg) i imati priliku uz odličja i bodove za mjesta na rang-listama World Boxinga, te olimpijske kvalifikacije za OI u Los Angelesu 2028.

S tim tercetom, u Brazil su odletjeli i izbornik državne reprezentacije Paro Veočić i njihovi treneri Matej Matković i Damir Stručić.

Sara (Petar Zrinski, Zagreb), Gabrijel (Brod, Slavonski Brod) i Luka (BK Osijek) najbolji su naši predstavnici „plemenite vještine“ i jedini imaju sve uvjete i zadovoljavaju najviše kriterije za nastup na Svjetskom kupu.

Kao što je poznato, Sara Beram osvajačica je brončane medalje na EP 2022. godine a na SP je konkurirala za medalju i vratit će se u Brazilu u ringu poslije dužeg izbivanja izazvanog ozljedom i oporavkom. Veočić je dvostruki prvak Europe i osvajač medalje na lanjskom SP u Liverpoolu, petoplasirani na OI u Parizu 2024., trenutno četvrtoplasirani na rang-listi World Boxinga u poluteškoj kategoriji (do 80). A korpuldentni Osječanin Luka Pratljačić, sedmi na rang-listi najboljih svjetskih superteškaša , osvajač „bronce“ na EP 2024 i petoplasirani na lanjskom SP.

Foto: HBS

Nastavi čitati

Lege

SIMPLY THE BEST Osijek je najbolja gradska turistička destinacija kontinentalne Hrvatske!

Turistička zajednica grada Osijeka iduće će godine biti domaćin nagrade koja se dodjeljuje na turističkoj burzi PUT

Objavljeno

.Dana

Objavio

Osijek je na ovogodišnjoj 26. međunarodnoj turističkoj burzi PUT, održanoj od 15. do 17. travnja u Cresu, osvojio nagradu Simply the Best za najbolju turističku destinaciju Hrvatske u kategoriji gradska destinacija kontinenta! Ovo priznanje za Osijek ima posebnu težinu jer potvrđuje da grad na Dravi postaje sve snažnije prepoznat kao poželjna kontinentalna destinacija, grad ugodne atmosfere, bogate baštine i topline koju posjetitelji vrlo lako prepoznaju.

Nagradu dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i turistička burza PUT, a Osijek je među najboljima prepoznat zahvaljujući kvaliteti i raznolikosti svoje turističke ponude, razvoju novih sadržaja, unaprjeđenju postojećih atrakcija, uređenosti javnih prostora i turističkoj infrastrukturi. Dodatnu vrijednost ovom uspjehu daje i činjenica da je priznanje uručeno u sklopu najstarijeg hrvatskog B2B turističkog susreta, koji je ove godine okupio rekordnih 220 sudionika i 136 poslovnih subjekata iz turističkog sektora.

Ovo je priznanje i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da Osijek bude grad u koji se rado dolazi i kojem se posjetitelji vraćaju – svima koji svojim radom, gostoljubivošću, idejama i ljubavlju prema gradu sudjeluju u stvaranju njegove prepoznatljivosti.

– Nagrada Simply the Best veliko je priznanje Osijeku i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da naš grad bude prepoznat kao mjesto doživljaja, susreta i istinskog gostoprimstva. Ovo je nagrada svima koji vole Osijek i koji ga svakodnevno predstavljaju s ponosom. Posebno nas veseli najava da će Turistička zajednica grada Osijeka iduće godine biti domaćin, što doživljavamo kao veliko priznanje, ali i kao priliku da još jednom pokažemo širinu osječkog gostoprimstva, organizacijsku snagu i turistički potencijal grada – poručili su iz Turističke zajednice.

Vrijednost ovogodišnje dodjele dodatno naglašava i uspjeh drugih predstavnika istoka Hrvatske. Među nagrađenima su i Udruga Šokačka grana, Čarda kod Baranjca, Restoran Darócz iz Vardarca te Winter W&W Baranja, što još jednom potvrđuje kako Slavonija i Baranja zajedno grade snažnu, autentičnu i sve vidljiviju turističku priču.

Foto: TZ grada Osijeka

Nastavi čitati

Lege

SANDRA LONČARIĆ Kazalište još uvijek može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju

Ususret premijeri predstave “Kolumne zaboravljene djece”

Objavljeno

.Dana

Objavio

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku

Nastavi čitati

Najlaćarnije