Osijek je oduvijek bio grad obiteljskih kuća. Građani Osijeka, u prošlosti uglavnom okrenuti obrtništvu i trgovini, gradili su svoje kuće najčešće kao prizemnice ili najviše jednokatnice. Kako je prostora bilo dovoljno uz Dravu prvo su se širili po prašnjavim puteljcima, a kasnije i po pravim asfaltiranim ulicama sa strujom, kanalizacijom, i pitkom vodom.

Rađao se grad i poprimao je svoje sadašnje obrise. Kasnije, dolaskom sve većeg broja radnika koji su se zapošljavali u brzorastućem gospodarstvu istočne Slavonije, broj obiteljskih kuća se sve više povećavao. Tadašnji su ljudi/radnici mahom dolazili iz seoskih sredina i sa sobom donosili svoje životne, ali i stambene navike. Naime, živjeli su u kućama. Nisu ni znali da može biti drukčije. S vremenom, neki od njih su postajali i imućniji trgovci, liječnici, odvjetnici…

Više novca, više ideja. Počeli su osmišljavati velebnije prostore za sebe i svoje obitelji. Gradski oci i uglednici brzo su shvatili da stvar treba kontrolirati te su osnovali “Društvo za poljepšavanje grada Osijeka”. Uz njihovu pomoć izrađen je gradski dokument pod nazivom Građevinski red koji je točno određivao način uređenja javnog prostora. I to je definiralo grad kojeg danas otprilike poznajemo.

Negdje od 1965. i usvajanja tada novog Generalnog urbanističkog plana Osijek se odlučio za prvu višestambenu i višekatnu urbanu cjelinu. Počela je gradnja Sjenjaka. Bio je to pomno osmišljen urbani koncept stanovanja s višestambenim jedninicama, robnom kućom, poštom, tržnicom i svom pripadajućom infrastrukturom. Sjenjak se razvijao sve do početka 80-tih godina prošlog stoljeća kada više-manje poprima sadašnji oblik, a u njemu živi 14.000 stanovnika. I to gotovo da je bio početak i kraj gradnje planskih naselja u gradu.

Onda su došle 90-te godine prošlog stoljeća. Mlada država je počela stvarati svoja pravila i regule. Sve što smo nasljedili je bilo komunjarsko i usmjereno protiv hrvatskog naroda. Sad smo bili svoji na svome. Pa da vidimo kako smo mi to uredili.

A uredili smo tako da je već početkom 2000-tih godina skovan termin “krezuba gradnja”, kojom je arhitekt Miroslav Pavlinić svojedobno okarakterizirao osječku urbanizaciju.

Investitori su proturali svakakve projekte. Najbitnije je bilo da se svaki mogući slobodni kvadrat pretvori u stambene, odnosno u tadašnje njemačke marke. Među svim onim obiteljskim kućama koje su generacije obrtnika i radnika podizale za svoje obitelji počele su nicati višekatnice. Bez nekog reda i smisla. Tri kata… četiri… pet. Tko je kakvu građevinsku dozvolu uspio ishoditi ili bolje rečeno ispregovarati (shvatite to kako želite).

Graditeljstvom su se odjednom počeli baviti svi. Birtijaši, nakupci i prekupci, svakakvi mutni tipovi. Bio je to El Dorado. Kupovane su i zatim rušene uboge potleušice koje su neki neimari još tamo netom poslije Drugog svjetskog rata zajedno sa svom svojom silom braće, ujaka i stričeva dizali deku po deku. Tako se nekada gradilo. Svaki kat… prase i koja gajba piva. Sve te obiteljske kuće nestajale su pod naletom “urbanizacije s početka 21. stoljeća”.

Dok su ljudi shvatili što se u susjedstvu događa već su po gradu nicala nova rugla. Stambena rugla. Desetine njih. Prozvani su tada i arhitekti koji su nekritički projektirali hrpetinu kvadrata samo da bi udovoljili investitorima.

2008. se uvidjelo da je vrag odnio šalu te se pokušalo dobitnom metodom iz prošlosti. Osnovano je Povjerenstvo za ocjenu arhitektonske uspješnosti popularno prozvano Povjerenstvo za lijepo! Borbom protiv urbanističkog divljanja, nedefiniranih kriterija, investitorskih nebuloza, a koje su pojedine osječke ulice pa čak i cijele dijelove grada doslovno vizualno unakazile – pokušavano je uspostaviti kakav-takav red. Prve godine rada povjerenstva nekih 40-tak projekata je odbijeno i ocjenjeno kao vizualno neprihvatljivo. Ali kao i u svemu u proteklih 30-tak godina (svoji smo na svome, jel), promjenama političkih vlasti s vremenom se ugasilo i to Povjerenstvo.

I opet se vraćamo na staro. Novo staro. Tri… četiri… pet katova. Kako koji investitor ima para. I želja. Nema tu nekog plana. Pa Strossmayerova, recimo, izgleda otpilike…. kuća… kuća…. tri kata…. pet katova…. kuća… četiri kata… I tako do kraja ulice.

A izrasle zgrade? Uglavnom nemaštovite kocke bez ideje i vizije. Čisto popunjavanje prostora za sada već preskupe kvadrate koje si današnji radnici s početka priče više ne mogu ni priuštiti.

A današnji arhitekti i oni koji odlučuju o izgledu grada? Po njima se ništa neće zvati….

(Na glavnoj fotografiji Strossmayerove ulice ima nekih kuća koje danas više nisu tamo)

“…a sad nosim kako mi ga skroje

Po meni se ništa neće zvati”

(Bijelo dugme/Duško Trifunović, pjesma Po meni se ništa neće zvati)

Foto: Komarilos