Pred osnovnom školom Retfala zaustavio se kamion s četiri palete bilježnica namijenjenih učenicima od prvog do četvrtog razreda. Kamion je dopratio i istovar nadzirao gradski vijećnik Tomislav Mišetić koji je uz pomoć suradnika osigurao donaciju retfalačkim učenicima.

– Uskoro ćemo objaviti plan podjele kompleta bilježnica. Ovo je nastavak brige za naše sugrađane, a ovoga puta svoje smo djelovanje usmjerili prema našim najmlađim Retfalčanima. Slijedi sortiranje i slaganje bilježnica u pakete. Svaki paket će sadržavati dovoljno bilježnica za cijelu školsku godinu i to za sva četiri razreda razredne nastave. Taj posao odradit ćemo uz pomoć volontera u slijedeća dva tjedna te ćemo putem medija i društvenih mreža pozvati roditelje i učenike da preuzmu svoje besplatne pakete – rekao je Mišetić, naglašavajući zahvalnost tvrtki Lotis uz čiju je potporu osigurao donaciju.

Također, na kamionu su se nalazile i palete s ogrjevnim drvima koje ovih dana Mišetić i ekipa besplatno distribuiraju obiteljima u potrebi.

– U ovom trenutku imamo 34 obitelji o kojima skrbimo na različite načine. Smatram da je to jedan od važnih segmenata bavljenja politikom. Na žalost, relativno veliki broj ljudi živi na granici siromaštva, a osim sustavnih rješenja važno je i individualno djelovanje nas koji smo sudionici javnog i političkog života. Mi polazimo od sebe, osluškujemo potrebe zajednice i trudimo se biti uvijek dostupni onima koji nas trebaju – rekao je Mišetić dok su nešto kasnije radnici istovarali drva jednoj od korisnica.

Ovo će olakšati život u zimskim mjesecima ljudima koji se griju na drva, a takvih je mnogo.

Foto: Privatna arhiva

Sigurni smo da će ova fotografija, kao i nekoliko redaka posvećenih osobama na njoj, probuditi ponos Osječana zaljubljenih u sport, a rukomet ponajviše. Jer, onima koji su pratili nastupe osječkih rukometašica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatitrat će srce od uspomena koje nisu i nikad neće iščeznuti, a mladi će, pak, s mnogo empatija po tko zna koji put shvatiti da priče o podvizima rukometašica u Zrinjevcu ’82 i ’83 nisu bile izmišljotina. Dapače, podsjećanja na dvostruko uzastopno osvajanje Kupa kupova Europe, ustvari, kako vrijeme prolazi sve više – prerasta u istinsku legendu.

A još kad se, na toplim proljetnim suncem okupanom Trgu slobode, u nedjelju prijepodne susretnu Kaja iNika – sve spomenuto iznenada će biti podignuto na nemjerljivu potenciju. Naime, Katica Ileš, čuvena Esekerka Kaja u čijem životopisu je, uz ostalo, upisan i 201 nastup za reprezentaciju i titula najboljeg kružnog napadača, pivota Svjetskog prvenstva (’73), predvodila je ŽRK Osijek do niza podviga potkraj sedamdesetih i prvih godina osamdesetih u 20. stoljeću, a jučer joj se pružila rijetka prilika da, nakon dužeg vremena, razmijeni koju riječ s Ivicom Nikolićem, nekadašnjim osječkim rukometašem i potom trenerom neponovljive ekipe osječkih rukometašica.

Naime, nadograđujući i maestralno vodeći sastav koji je prethodno, radeći četiri godine u Osijeku, selektirao i koncipirao kao jaku ekipu slavni Ante Kostelić, kojem je jedno vrijeme bio i prvi pomoćnik, Ivica Nikolić-Nika zapamćen je kao trener ŽRK Osijek koji je 1982. i 1983. dvaput osvojio Kup kupova Europe. Koncipirajući, tako, natjecateljski doseg kakav, ni prije ni poslije, nije dohvatio nijedan „loptački“ sportski kolektiv grada na Dravi. Štoviše, druge godine te epohalne priče u osječkom sastavu (’83) više nije bilo Kaje, koja je je kao igrač-trener proživljavala internacionalnu karijeru u dalekom Japanu.  Nikolić je i drugi put uzastopce preuzeo trenersku palicu, s tim što mu je pomoćnik bio pok. Krunoslav Pintar-Pindžo, prethodno učitelj mladih osječkih rukometašica.

– U Kanadi živim već 35 godina, a nostalgija mevuče u Osijek, gdje mi živi sin – rekao nam je Nika u predahu prepričavanja brojnih dogodovština s Kajom. – Naravno, uvijek mi je drago sresti ne samo nekadašnje rukometašice, nego i brojne prijatelje i divne ljude u gradu koji se ne zaboravlja.

Prisluškujući ih uz neizbježnu kavicu, u misli nam pristižu uspomene na Vesnu Nikše Liović, Elzu Pothorski, Nadu Tanjgu, Ljiljanu Tolj Jukić, Mariju Kunu, Ružicu Kasumović Čurić, Renee Lepoglavec Gajski, Branku Brkljačić, Tatjanu Ritzl, Gordanu Begović, Evu Gabrić, Maricu Mareković Kostelić, Mirjanu Savanović, Gordanu Begović, Vesnu Keler, Srebrenku Toth, Zdenku Balić… Uz čija se imena, kao dodatak opisu podviga (is)te generacije, vežu i godine prije velikih europskih iskorakakad je, pod Kostelićevim pa Nikolićevim vodstvom, osječkom klubu dvaput pripa(da)o Kup Jugoslavije i jedan naslov državnih viceprvakinja! S tim što se, u tom nabrajanju podviga, često zaboravljauspješan nastup u Kupu europskih prvakinja, i tada pod stručnim Nikolićevim vodstvom.

Foto: Komarilos

Slučajan prijepodnevni susret, na Trgu slobode prekoputa Supermarketa, probudio je višeznačajne uspomene na neko drugo, davno vrijeme, poglavito vezane uz nogomet šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naš najbolji slavonsko-baranjski klub promijenio – čak tri imena. Do 1962. bio je Proleter, od svog osnutka (1947.) i da bi tada postao dio novoosnovanog Sportskog društva Slavonija jer su gradski oci pokušali unaprijediti osječki sportski vrh sjedinjavanjem najboljih klubova u istu cjelinu. Glavni razlog se, frapantno sličan na sadašnjost, svodio na pokušaj što objektivnijeg i bogatijeg raspodjeljivanja gradskog financijskog budžeta namijenjenog vrhunskom sportu. No, vratimo se susretu kod Supera.

Malo pogrbljen gospodin s kravatom i sportskom kapicom na glavi upravo je razmjenjivao sjećanja na razdoblje svog života i osječkog nogometa koji su, zasigurno, trebali okončati sasvim drukčije od epiloga o kojem prilično nenametljivo priča Boris Čulin. Osječanin rođen 1940. ostavio je dubok trag u upravo spomenutom razdoblju djelovanja kluba koji je nastupao i „Kraj Drave“ i u Gradskom vrtu.

Čulin je, naime, u crveno-plavom (duže) i bijelo-plavom dresu (kraće)  proveo nešto više od jednog desetljeća u momčadi čije nastupe stari(ji) ljubitelji nogometa pamte kao utakmice isprepletene nogometnom romantikom i šarmom. Ima onih koji, na pohvalno spominjanje kadra u kojem su najznačajniji igrači, s dužim ili kraćim stažom, bili braća Gutzmirtl, Lončarić, Čulin, Kasač, Karapandža, Rukavina, Crnković, Piljaš, Đorđić, Piljaš, Ham, Iličin, Marjanović, Katić, Zejnilagić, Rudić, Klepić…, pokušavaju osporiti njihov igrački potencijal postavljajući kritičko pitanje zbog čega ta generacija nogometaša poniklih odreda u gradu na Dravi (uz poneke pojačanje), nikad nije dosegnula prvoligaški status. A konkretan će odgovor dobiti od onih koji su nekad slušali nepobitne priče o utjecaju politike u sportska zbivanja (i tada!) na prostorima bivše države.

Osim toga, u tom su vremenu najdarovitiji nogometaši najčešće završavali u nekom od klubova tzv. „velike četvorke“ – Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i(li) Partizana, oslabljavajući manje sredine, a taj običaj nije zaobišao ni Osječane. Josip Gutzmirtl je ’64 otišao u Maksimir i dao velik doprinos najvećem Dinamovom međunarodnom pothvatu (Kupu kupova Europe, 1967.), u istom je dresu godinu kasnije zaigrao također iznimno daroviti juniorski reprezentativac Petar Lončarić, a na meti menadžera tog doba našao se i – Čulin.

Naš junak s početka priče plijenio je vrhunskom tehnikom, pa čak je, igrajući u pravilu braniča (beka), znao hrabro „fintama“ zaustavljati suparničke napadače. No, mladić zaljubljen u svoj grad, ostao je u Osijeku u kojem je, nakon desetljeća standardnog nastupanja kao nezamjenjivi prvotimac (za Proleter, Slavoniju i NK Osijek!) doživio i svečanost oproštaja kad ga je darivao Milan Stilin, tadašnji predsjednik kluba u kojem je Boris počeo i završio karijeru. Odolijevajući pozivima „velikih“, sjećamo se tog vremena kad se bio našao pred ulazom na „stari Plac“ u Splitu.

– Istina je, bio sam sasvim blizu Hajduku – kaže nam Čulin čiji je i sin Vjekoslav u međuvremenu već završio mnogo manje uspješnu igračku (amatersku) karijeru. – Manje se zna da me zvao i Dinamo, što mi je također laskalo. Zašto sam ostao? Pa, u našem klubu zauzeli su čvrst stav da me nikamo ne puštaju!

Tako je to nekad bilo, prije svega se cijenila igračka kvaliteta, kupoprodajni su običaji u posljednjim desetljećima nekako udaljili i najvjernije kibice od odlazaka na utakmice. A kako Boris Čulin uspoređuje sadašnji i nogomet, koji je on igrao sa svojim vršnjacima, upitajte ga na Opus Areni. Naći ćete ga redovno u sve manjoj skupini veterana osječkog nogometa. U društvu onih kojima (ne)objašnjivi i izvannogometni utjecaji nisu dali da zaigraju u natjecanju kojem su, zapravo pripadali – kao što ni njemu nisu dali da potraži potpunu igračku afirmaciju u nekom velikom klubu.

Foto: Komarilos i privatna arhiva

Čak 1.593 osječkih maturanata jutros se oprostilo od školskih klupa. Nakon ispraćaja u školama uputili su se u Županijsku ulicu gdje su tradicionalno otplesali quadrillu.

– Želim vam svega dobroga, budite svoji. Svi vas ovih dana vjerojatno plaše da budete oprezni i pametno birate, ali ne zaboravite slijediti svoje snove i svoje srce. Ako u nečemu nekada i pogriješite, neka to bude dobar video za TikTok ili neku drugu platformu – poručio je maturantima zamjenik gradonačelnika Dragan Vulin.

Nakon što su quadrillom obilježili završetak svog srednjoškolskog obrazovanja, fotografirali se sa roditeljima i rodbinom koja ih je došla ispratiti, maturanti su krenuli prema lijevoj obali Drave gdje je i ovoga puta za njih Grad organizirao glazbeni program uz DJ-eve.

Iako ih čeka još puno posla do formalnog završetka srednjoškolskog obrazovanja, danas im je završilo vjerojatno najuzbudljivije i najradosnije razdoblje u životu. Nakon današnje zabave vjerojatno će uzeti koji dan odmora i potom krenuti s pripremama za maturu. A nakon nje kreću potpuno nove obveze i odgovornosti.

Što god odlučili – nastaviti obrazovanje ili ući na tržište rada, dragi maturanti, sretno vam bilo!

Foto: David Jerković/PIXSELL i Grad Osijek

Svjetlosni spektakl koji su organizatori Osijek Drone Expo sinoć pripremili za građane okupljene na Promenadi kod Bastiona bio je fanstastičan. Publika se počela okupljati pola sata prije najavljenog početka showa, koji je bio zakazan za 21 sat, tako da je na livadi na sjevernom obodu Tvrđe bilo jako mnogo zainteresiranih gledatelja i prije prve koreografije u zraku.

Prezentacija tehnologije koja umrežuje i sinkronizira veliki broj letjelica što onda u zraku ispisuju riječi ili stvaraju slike nije nepoznata, ali gledati to iz neposredne blizine i slušati zujanje dronova je stvarno posebno iskustvo. Umijeće pilota u kombinaciji sa softverskim rješenjima i preciznošću letjelica doslovce je gledatlje ostavljalo bez daha. Ovo se ne viđa često, a fascinacija viđenim ostaje trajna.

Foto: Građani Komarilosi