Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku

Radovi na obnovi gradskog odmarališta u Omišlju na otoku Krku gotovi su, a prostor se trenutno oprema. Kako je najavio gradonačelnik Ivan Radić, ovdje će tijekom ljetnih mjeseci boraviti osječki mališani, dok će u mjesecima izvan sezone odmaralište biti na raspolaganju osječkim umirovljenicima.

Kako i po kojem modelu još uvijek se ne zna, no Radić je istaknuo kako se prostor trenutno oprema i prilagođava, te kako će njime upravljati Zavod za stanovanje.

Gostujući u emisiji Radio Osijeka podsjetio je kako Grad za umirovljenike godišnje izdvaja oko 3 milijuna eura. Osim što je prošle godine uvedena mjera besplatnog javnog gradskog prijevoza, koju prema podacima koristi 12.000 umirovljenika, naglasio je i kako Grad brine o društvenom i aktivnom životu najstarijih sugrađana kroz podršku rada umirovljeničkih udruga, organiziranju plesnjaka i proslava Nove godine, te izleta u Orahovicu koji su iznimno popularni među sugrađanima treće životne dobi.

Foto: David Jerković/PIXSELL

Pitanje je namijenjeno samo onima, koji će za sebe reći da dobro poznaju dugogodišnja rukometna zbivanja u Osijeku, što se posebice odnosi na nastupe naših rukometašica: Što povezuje Stanislava Šuperinu, Žarka Jaklinovića, Ljubomira Miloševića, Antu Kostelića, Ivicu Nikolića i Zdenka Kordija?

Ima, doista, onih kojima pitanje nije preteško, jer smo nanizali imena i prezimena trenera osječkih rukometašica, od osnutka Grafičara ’54 kad je trener bio čuveni Šuperina, a od 1968. i promjene imena u ŽRK Osijek najbolje osječke rukometašice trenirala su još samo petorica nabrojanih, svatko u svom razdoblju, još dok se rukomet igrao na otvorenom (u Parku kulture, sada Perivoju kralja Tomislava), a od ’73 u sadašnjem hramu rukometa i malog nogometa – Zrinjevcu.

Prema rezultatskim ostvarenjima, nedvojbeno, svi zaslužuju iskreni naklon, a svi nabrojani, bez ikakvih ograničenja, pridonijeli su (iz)gradnji iznimno bogate tradicije.

No, danas je na sceni samo još – Kordi. U neke druge prostore, nažalost, odavno su otišli i Šupe i Jaklec i Miloš, Gips i Nika za trajno su življenje izabrali Zagreb odnosno Kanadu… S nama je, još, samo aktualni lider struke ŽRK Osijek.

Rođen 1960., rukometni vratar u Elektri i RK Osijek, a kao trener – zaslužujepar excellence titulu. Zašto baš sada, u trenutcima kad ŽRK Osijek ima složenu zadaću očuvanja prvoligaškog statusa?

Osječka Kobra,što mu je dugogodišnji nadimak poglavito među rukometnim prijateljima, naime, za razliku od svih prethodnih godina, radeći kao trener ne samo u ŽRK Osijek, posljednjih mjeseci u vrijeme utakmica osječkog prvoligaša ili je tek dio stožera koji usmjerava igru Osječanki ili ga – na klupi u vrijeme utakmica niti nema.

Prije nekoliko mjeseci nije tajio da ima zdravstvenih poteškoća, pa ga na nekoliko nastupa njegovih učenica nije ni bilo, sada je opet tu, ali naše primisli o Zdenkovim planovima o približavanju mirovine – postaju sve naglašenije. Štoviše, on to ne priznaje, ali ne krije li se baš to iza ovih rečenica:

– Ja sam sportski direktor-trener, šef stručnog stožera kluba, a Zorana Dorića uključio sam rujna prošle godine s ciljem da ga uvedem u trening i vođenje seniorske ekipe, što sam postupno i proveo, kao što i još uvijek provodim – opisuje Kordi, koji će u travnju obilježiti okrugli 66. rođendan.

– Stjecajem okolnosti, imao sam krajem jeseni i u posljednje vrijeme nekih zdravstvenih poteškoća, pa zbog toga nisam bio u mogućnosti prisustvovati nekim utakmicama. Sa Zoranom, kao i s ostalim članovima stožera, Bornom Wertagom i Zdravkom Lovačem, sve provodimo planski i dogovorno, uz moje stalno prisustvo, nadzor i neprekidnu komunikaciju. Cilj mi je pripremiti i uvesti kolegu Zorana u samostalno vođenje seniorske ekipe, a da ja sve više i postupno preuzmem savjetodavnu ulogu.

Onima koji ga dobro poznaju, ne samo kao trenera nego i kao čovjeka, slušajući ga pomalo će se stegnuti oko srca, jer je razvidno da se bliži rastanak. Što znači, da će osječka plejada vrhunskih sportskih stručnjaka, a napose rukometnih trenera, ostati siromašnija za doista veliko ime.

Kordi je, naime, profesor Tjelesnog odgoja, vlasnik EHF Pro Masters Coach licence, trenirao je i Podravku, i Nexe, bio je u Čakovcu, Virovitici, Samoboru, kao i u Mađarskoj i na Kosovu, od 2003. do 2005. vodio je kao izbornik žensku seniorsku reprezentaciju Hrvatske, s tim što su ga HRS i SN 2015. proglasili najboljih rukometnim trenerom Hrvatske.

Zaključak se nameće sam po sebi: oni koji s njim u Zrinjevcu surađuju imaju privilegiju učiti od najboljega, nadamo se da će to i iskoristiti. Iako je, isto tako nepobitno: osječku Kobru teško će biti nadomjestiti.

Foto: Osobna arhiva

Osječki gradski vijećnik Tomislav Mišetić od 2003. aktivno vodi Udrugu Ne-ovisnost koja se uspješno okomila na pošast ovisnosti o drogama, opojnim sredstvima, alkoholu, kockanju, klađenju, a u zadnje im vrijeme sve češće stižu i upiti roditelja čija su djeca evidentno postala ovisna o – ekranima.

Do danas je u misiji borbe protiv ovisnosti razvio cijeli niz učinkovitih aktivnosti te zahvaljujući udruzi u Osijeku funkcionira Savjetovalište, Stambena zajednica za rehabilitirane ovisnike i Socijalna zadruga NEOS koja zapošljava rehabilitirane ovisnike. Osim toga, vode i uspješnu Terapijsku zajednicu u Vrbici kod Starih Mikanovaca.

Mišetić je praktički svojim rukama, i uz pomoć grupe entuzijasta, zapravo organizirao kružni sustav efikasnih alata i metoda kroz koje prolaze ovisnici (ponekad i njihove obitelji) od prvih kontakata, uključivanja u rehabilitaciju, sudjelovanja u programima, kasnijem zajedničkom stanovanju, pronalaženju posla i konačno povratka u obitelji.

O problematici ovisnosti, tržištu dostupnih droga i ovisnostima svih vrsta govori bez dlake na jeziku. Poznaje sve aktere na sceni i, unatoč otvorenosti, dojam je da zna i više nego što govori. No, i ovo je dovoljno da saznate koliko zapravo na ulici koštaju paketići droge, kako se razvijaju ovisnosti, kako se raspadaju obitelji i kako na kraju ipak nije sve crno jer ima dobrih ljudi kojima se mogu obratiti oni koji su zaglibili toliko duboko da više nitko ne vjeruje da za njih uopće postoji nada. A postoji.

• 2024. – u Hrvatskoj je 5.904 osobe liječeno od ovisnosti
• 2023. – u Hrvatskoj je 5.875 osoba liječeno od ovisnosti

• 2024. – imamo 689 liječenih osoba koje prvi puta ulaze u sustav
• 2023. – imamo 567 liječenih osoba koje prvi puta ulaze u sustav

* Koliko je zapravo danas velik problem s ovisnostima na našem području?

– Broj osoba liječenih od opijata (u prvom redu heroin) u blagom je padu, ali i metadon te neki lijekovi koji se zloupotrebljavaju, dok je u porastu broj osoba koje traže pomoć zbog neopijatskih ovisnosti. U prvom redu to je kokain, ali tu ulaze i ponašajne ovisnosti, u prvom redu ovisnost o kockanju.

U zadnje vrijeme imamo i dosta upita zbog sve većeg broja ovisnosti o ekranima među mladima. Ne možemo to više nazvati ovisnošću o društvenim mrežama ni modernim tehnologijama, već o ekranizaciji, odnosno doslovno ovisnosti o ekranima.

Kad su u pitanju druge ovisnosti, tek od 2025. vodimo registar ovisnika o alkoholu i kockanju, tako da ćemo tek iduće godine imati prve podatke o broju liječenih osoba o alkoholu i kocki.

Specijalizirani smo za droge, alkohol i kocku i ovisnici nam dolaze na tretman u terapijsku i stambenu zajednicu. Imamo i dva kluba – Klub liječenih ovisnika o kockanju i Klub liječenih alkoholičara koji nosi ime dr. Robert Torre, po našem istaknutom psihijatru.

U Osječko-baranjskoj Županiji imamo 203,4 liječene osobe na 100.000 stanovnika. Prosječna stopa u Hrvatskoj je 242,3. U Zadarskoj županiji ta je stopa 524.

Zabrinjava nas povećana količina droge na ulici. Mislim da će negativni odjeci te veće količine droge tek doći kod nas. Očekujemo da bismo mogli imati i nekakvu epidemiju ovisnosti o kokainu, jer su ulice preplavljene ovom drogom. I marihuanom također.

* Jesu li kokain i marihuana koje danas ovisnici konzumiraju jači ili slabiji nego ranije?

– Marihuana i kokain danas su puno dostupniji nego ranije, a kako se povećava ponuda cijena ide dolje. Kvaliteta kokaina puno je bolja nego prije 15-ak godina, njegova je čistoća povećana.

Danas imamo vrlo potentnu marihuanu s preko 30% THC-a, dok su recimo djeca cvijeća na Woodstocku pušila travu sa 4-5% THC-a.

Današnja marihuana nije više ni približno bezopasna. Rađena su brojna istraživanja koja su pokazala da utječe na razvoj raznih psihičkih bolesti, pogotovo kod mladih ljudi čiji je mozak u razvoju. Nove biljke tretirane su kojekakvim kemijskim sredstvima, to su hibridne biljke koje nemaju veze s onom starom, prirodnom marihuanom.

Mi nemamo još dovoljno istraživanja na koji način ta količina THC-a djeluje, ali ovo što imamo pokazuje da se povećava razvoj nekih psihičkih bolesti za čak 13%. To je obeshrabrujući podatak, treba puno raditi na edukaciji djece jer prevladava mišljenje da je marihuana potpuno bezopasna, čak da je ljekovita. Treba mijenjati percepciju mladih ljudi.

* Koja je dob u kojoj se ovisnici susreću s drogama i alkoholom?

– Osobe koje dolaze kod nas najčešće imaju put od prve cigarete, alkohola, marihuane i onda završe na nekim teškim drogama. To je najčešći put heroinskih ovisnika, no kako nam se mijenja struktura ovisnika mijenja se i to, pa zapravo više nije neko pravilo jer imamo osoba kojima je ulazna droga u svijet ovisnosti kokain.

U našoj terapijskoj zajednici možemo primati samo punoljetne osobe, s tim da smo imali nekoliko posebnih zahtjeva Ministarstva da primimo maloljetne osobe. No, to je bila riječ o osobama od 17,5 godina, na pragu punoljetnosti, ali je situacija zahtijevala da se smjeste u terapijsku zajednicu.

Najstariji korisnici su nam osobe koje imaju problem s alkoholom, budući da oni dugo mogu piti a da budu socijalno neupadljivi i da ta ovisnost ne preraste u problem koji oni ne mogu rješavati na neke druge načine. Terapijska je zajednica zapravo zadnja stanica, kada ništa drugo ne uspije, onda dolaze k nama.

Ima puno onih koji su ovisnost razvili u osnovnoškolskoj dobi.

Imali smo jednog korisnika koji je k nama došao punoljetan, ali je problematično pio već u 6. razredu osnovne škole! To je bilo svakodnevno pijenje, dakle kao dijete je razvio ovisnost jer nije mogao funkcionirati bez alkohola. Jako je puno djece koja u toj dobi krenu s alkoholom, duhanom i duhanskim proizvodima.

* Kako se i u kojem trenutku unutar obitelji ili među prijateljima mogu prepoznati ovisnici?

– Jako je puno simptoma po kojima se može primijetiti da mlada osoba ima problem s ovisnošću. Na žalost, mi danas funkcioniramo u društvu koje nije usmjereno na obitelj i komunikacija unutar obitelji se svela na minimum.

Prema nekim istraživanjima, roditelji tek nakon četiri godine saznaju za djetetovu ovisnost.

Standardni simptomi su promjena u ponašanju, gubitak apetita, zapostavljanje svih obaveza, česte promjene društva, povučenost, nesanica, fizički simptomi poput crvenih očiju, sužene/proširene zjenice. Onda počinju nestajati novci iz kuće, pojavljuju se predmeti ili tragovi koji upućuju na konzumaciju…

Obitelj bi trebala odmah reagirati, čim primijeti prve simptome. Najbolje je potražiti pomoć stručnjaka, jer se roditelj s tim prvi put susreće. Emotivno je upleten i onda je teško donositi racionalne odluke, pa je moguće napraviti više štete nego koristi. Dakle, pomoć stručnjaka, posavjetovati se, dovesti dijete na razgovor i početi rješavati problem u korijenu. Jer, što duže ovisnost traje sve je teže.

* Na koji način vam se javljaju korisnici? Rade li to pod pritiskom, rade li to osobno ili se netko drugi angažira umjesto njih?

– Uglavnom dolaze zbog nekakvog pritiska. Bilo da je to obitelj, policija, vjerovnici, prijetnja kamatara…, odnosno taj nekakav vanjski pritisak. Nekada nas kontaktira obitelj za samog ovisnika, pa ga pokušavaju nagovoriti da dođe na prvi razgovor. Imamo one koji nam dolaze preko Zavoda za socijalnu skrb, a i one koji nam dolaze s bolničkog liječenja, budući da je ono kratkotrajno i često nije dovoljno da se čovjek u potpunosti riješi tog problema.

Za svakog korisnika individualno procjenjujemo trajanje terapije, jer ako je ona prekratka ili preduga – neučinkovita je. Pokušavamo naći nekakav optimum, radimo terapijske planove skupa sa svakim korisnikom i na osnovu svih inputa koje dobijemo kroz rad s njima određujemo i trajanje programa.

Nekakav okvir je godinu dana intenzivno tretmana u terapijskoj zajednici i onda još šest mjeseci postupne resocijalizacije kroz stambenu zajednicu, odnosno organizirano stanovanje za rehabilitiranu osobu. Ne možemo generalizirati osobe koje su rehabilitirane, ali po završetku terapije nastojimo im napraviti što bolje uvjete za povratak u svoju sredinu.

Zajedno s njima kontaktiramo organizacije koje se bave prihvatom i resocijalizacijom, ambulante Zavoda za javno zdravstvo i ovisnost koje informiramo da osoba dolazi, da se javi i ponekad ode na razgovor. Ako se nudi bilo kakva psihosocijalna podrška u gradu iz kojeg dolazi također uspostavljamo kontakte i širimo tu zdravu socijalnu mrežu na koju se on može osloniti nakon povratka u svoju sredinu. Dok je osoba u procesu resocijalizacije, mi ju obučimo za aktivno traženje posla, pisanje životopisa, naučimo kako se predstaviti poslodavcu.

* Kakva su iskustva s osobama koje su uspješno prošle rehabilitaciju, odnosno s njihovim obiteljima?

– Ima puno primjera, no meni je posebno drag jedan iz vremena prije otvaranja naše zajednice u Vrbici. Tada sam kao terapeut radio u Đurmancu pokraj Krapine i jedan je korisnik taman završavao program. Imao je buran, višegodišnji ovisnički život, zbog ovisnosti izgubio dva člana obitelji. Vodio sam ga od samog početka, a kada sam odlazio u našu terapijsku zajednicu, on me pitao može li ići sa mnom u Slavoniju. Inače je iz Dalmacije. Rekao sam mu da može, došao je, i pomogao nam da otvorimo zajednicu. Tada je (2007.) upoznao i svoju sadašnju suprugu, osnovao novu obitelj, dobio dvije kćeri, ostao raditi u našoj udruzi i čist je preko 20 godina, te i dalje jedan od mojih suradnika.

* Koji je bio najstariji ovisnik kojega ste uzeli na rehabilitaciju?

– Imali smo jednog korisnika s istoka Hrvatske, alkoholičara koji je postao beskućnik. Kontaktirao nas je socijalni radnik, zamolio da ga primimo. U tom je trenutku imao 65 godina. Uspio se u potpunosti rehabilitirati, bio je krasan čovjek bez obzira na tako nesretnu sudbinu. Iza te njegove ovisnosti i tragedije, jer ostao je bez obitelji i bez kuće, krio se jedan doista krasan čovjek. Nakon terapijske, bio je u našoj stambenoj zajednici, no na žalost umro je od infarkta.

* Koliko novca otprilike dnevno troše ovisnici o drogama, kockari i alkoholičari?

– Posebno kada je riječ o heroinu i kokainu koji zahtijevaju stalnu konzumaciju, a simptomi ustezanja su vrlo negativni, ovisnika tjeraju da napravi bilo što da dođe do novca i uzme svoju novu dozu. Oni će potrošiti sve novce do kojih mogu doći tijekom dana. Bilo da je riječ o 50 eura da se, u njihovom žargonu, „namjeste kosti“, odnosno da bi mogli ustati iz kreveta, pa do recimo kokainskih ovisnika koji u jednom danu mogu pošmrkati i po 500 eura! Jer, kokain je droga koja ima kratko djelovanje i tijekom dana ovisnik može pošmrkati po nekoliko grama.

Cijena kokaina varira, ali prosječno je od 70 do 100 eura za gram.

Kokainski ovisnici su uglavnom osobe boljeg imovinskog stanja, ali se i kod njih često dogodi da troškovi prerastu primanja, pa je malo ljudi koji to mogu kontinuirano financirati, te neki od njih često zapadnu u gospodarski kriminal. Kako nam je ponuda porasla, pravila više nema, pa je i puno ljudi iz srednjeg sloja počelo konzumirati kokain. Ovisnici o heroinu do novca obično dolaze dilanjem ili kaznenim djelima – krađama, razbojstvima.

* Kako funkcioniraju ovisnici o kockanju?

– Oni su uglavnom specijalizirani za jednu vrstu kockarske igre. Onaj tko je kladioničar ne znači da će ići u kockarnicu. Njihov „napredak“ u kockarskom stažu mjeri se povećanjem uloga. Krenu sa jednim ili pet eura i onda završe sa dnevnim ulozima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Kod njih je ta progresija u tome što povećavaju uloge. Naravno, oni također imaju sve one simptome – zapostavljaju sve svoje obveze zbog kockanja, obitelj, posuđuju novce, zadužuju se…

Imali smo jednog ovisnika koji je opljačkao kockarnicu u kojoj je izgubio novce.

Kockanje je ovisnost kod koje imate simptome ustezanja, manifestiraju se fizički, a posebno psihički. Ovisnici o kocki ne postaju ovisni zbog uloga ili novca, gubitka ili dobitka, već zbog činjenice da dok su u igri zadovoljene su sve njihove psihološke potrebe, a kada izađu iz igre automatski im se gubi smisao. A onda se moraju suočiti sa svojom realnosti, a ona je takva da su uništili obitelj, zadužili su ogromne novce…

Na rehabilitaciji smo imali dosta poznatih osoba, jet-seta, profesora, managera… ljudi svakakvih zvanja. Imali smo jednog busnissmena , poznatog ugostitelja koji je imao lokal u centru Zagreba, koji je imao problem s kockom – prokockao je svojih 350.000 eura i dodatno se zadužio još toliko u relativno kratkom vremenu. Obitelj mu se raspala, supruga ga je napustila, odvela malo dijete, roditelji su ga se odrekli, ali su vratili dio njegovog duga jer se zadužio kod kamatara. On se uspio rehabilitirati, vratio se u Zagreb, uspostavio je kontakt sa suprugom i djetetom. Danas normalno funkcionira, uspio je riješiti svoj problem.

* Možete li ispričati primjer najtežeg ovisništva s kojim ste se suočili, a da je korisnik uspješno rehabilitiran?

– Najteži slučaj je jedan korisnik iz Slavonije koji je k nama došao u tako lošem psihičkom stanju da smo sumnjali na psihozu i shizofreniju. Tada u stručni tim uključujemo psihijatra. Kod nas je došao u pratnji supruge i sina. Supruga je tvrdila da je bio potpuno normalan i da je u jednom trenutku izašao iz svake realnosti.

Brak je već bio načet, jer je njegova ovisnost trajala desetak godina, konzumirao je sve što mu je došlo pod ruku – tablete, sve vrste droga zbog kojih je i zapao u tu psihozu, a okidač je bio LSD. Na prvu smo mislili da mu nema spasa i da će biti psihijatrijski bolesnik za sva vremena. No, nismo digli ruke od njega, uključili smo psihijatra koji mu je uspio pogoditi terapiju, pa se nakon tri mjeseca uspio vratiti u realnost.

Da bi se biokemija mozga dovela u nekakvu nivelaciju potrebno je oko šest mjeseci apstinencije.

Nakon šest mjeseci smo ga uspjeli uključiti u sve naše aktivnosti. Tada smo vidjeli da je to kvalitetan čovjek koji bez ikakvih problema ispunjava sve obaveze koje se pred njega stavljaju. Bio je izuzetno zahvalan što nismo digli ruke od njega i poslali ga na psihijatriju. Doslovno je rekao da nam se predaje u ruke jer želi izaći iz tog problema.

Odradio je program do kraja, neko je vrijeme radio s nama, s obitelji uspostavio odličnu komunikaciju i skupa su odselili u Zagreb. Sretni su i vole se. I ova nam je priča upozorenje da od čovjeka nikada ne treba dići ruke. Imali smo one koji su dolazili po šest puta, svaki bi put posrnuli, no sedmi su put odradili to kako treba i uspostavili trajnu apstinenciju.

* U poslu kojim se bavite ima i lijepih priča, koja je najljepša?

– Ponosni smo na svakog tko uspije, jer na žalost, ima puno onih koji ne uspiju. Ovisnost je toliko složen i kompleksan problem da i epizoda našeg liječenja u okviru terapijske zajednice nije dovoljna da bi čovjek uspostavio apstinenciju. Ima puno onih kojima je potrebno pet, šest, deset epizoda, različitih pristupa liječenja, da bi na koncu bio ok.

Jedan svijetli primjer je čovjek koji je pio od 6. razreda osnovne škole, on je danas jedan od voditelja Kluba liječenih alkoholičara, uspješno se u potpunosti rehabilitirao i resocijalizirao. Došao je kod nas kao mlada i nezrela osoba, a uspio je kroz program iz trećeg puta izliječiti se. Oženio se, ima stalni posao i normalan život. Za njega mi je izuzetno drago jer se radilo o jako mladoj osobi koja je vrlo rano zapala u problem.

Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL (Ivanišević, Ljubičić i Mavrović), Komarilos i Osobna arhiva

Nekad su motociklističke utrke bile iznimno popularne među Osječanima. Dugo su primat držale one cestovne jurnjave gradskim ulicama i trgovima. No, cestovna su natjecanja pala u zaborav kad se pojavio speedway, u kojem su neustrašivi vozači na mašinama bez kočnica privlačili sugrađane na 1953. otvorenu elipsastu crnom šljakom prekrivenu stazu u Gradskom vrtu.

Dakako, nekolicina zaljubljenika utrka gradskim ulicama preselila se u društvo spidvejaša koje je, inače, predvodio dobro zapamćeni Damjan Klasnetić. Od prvih utrka, broj posjetitelja brojao se u tisućama, pa je speedway postao jedan od najpopularnijih osječkih sportova. Tomu su umnogome pridonijeli i uspjesi osječkih motociklista, poslije Klasnetića neki „novi junaci“ među inima i braća Darko i Zdravko Tominac.

S potonjim smo razgovarali ovih dana. Priču je započeo s kraja:

– Taj omiljeni sport među Osječanima ugasio se neposredno prije Domovinskog rata, a ostale su brojne prelijepe uspomene, ne samo među nama vozačima nego i osječkim ljubiteljima tog atraktivnog spota koji su desetljećima hrlili pratiti utrke na jednoj od najkvalitetnijih europskih staza, onoj u Gradskom vrtu koju je s vremenom prekrila trava – kazao je Tominac s prepoznatljivim žalom.

Sjeća se i kako je klub i utrke pokušao obnoviti 2019., osnivajući SK Osijek, ali nije uspio.

– Svjestan sam da decibeli koje stvaraju spidvejaši i šljaka koja ostavlja traga u gledalištu nisu primjereni suvremenom dobu. Danas bi se naše utrke mogle održavati negdje izvan Osijeka, ali nekoliko kilometara udaljeno od dosadašnje, nezaboravne staze… Uporan sam i mislim da bi mi se velika želja o obnovi speedwaya mogla kad-tad ispuniti!

O povijesti speedwaya u Osijeku priča s mnogo emocija, prisjećajući se da je staza u Gradskom vrtu izgrađena 1953., da je prva utrka održana dvije godine kasnije i da je Damjan Klasnetić bio prvi vrsni spidvejaš Osijeka vozeći vrlo uspješno sve do 1968. A onda se šest godina kasnije reaktivirao i okupio oko sebe mlade Osječane sklone motociklima i brzinama, a prvo su to bili Damjanov sin Aco, te Zdravko i brat Darko Tominac. Zdravko se priključio 1975., potom i Vojo Korovljević, a 1977. priključio se i Zdravko Šmit.

– Godinama smo bili u vrhu speedwaya biše države. Darko i ja bili smo reprezentativci. U Italiji sam Darku i sebi 1975. naručio kombinezone koji su u jednom dijelu te opreme imali istaknutu šahovnicu na što sam uvijek ponosan. Nas smo dvojica u bivšoj Jugi tako vozili utrke, prvi u sportu bivše države, tek se kasnije sa šahovnicom na traci oko glave pojavio Goran Ivanišević! Imam pravo to naglašavati, jer sam na to ponosan. Često smo nas dvojica bili na pobjedničkom postolju na brojnim utrkama, a za sebe moram izdvojiti 4. mjesto na omladinskom prvenstvu Europe u bugarskom Targovištu i drugo na utrci u Šumenu, također u Bugarskoj. Na popisu uspješnih nastupa imam upisane dvije pobjede na utrkama prvenstva Jugoslavije, kao i nekoliko drugih i trećih mjesta…

Braća Tominac i danas žive u Osijeku, Darko se uopće ne pojavljuje u javnosti, a Zdravko se bavi turističkom djelatnošću.

– Tijekom sezone sam u Crikvenici, izdajem apartmane, a planiram uskoro pokrenuti seoski turizam u Lici, gdje sam i rođen – nastavlja Zdravko. – Opsesija mi je unuk koji je naslijedio moje sportske motive, a primarni sport mu je košarka, trenira u mlađim kategorijama VROS-a (2013.) na ponos mene i supruge, te dvije kćeri i dvojice zetova.

Zdravko Tominac, nekadašnji spidvejaški as nije mogao, a da ne istakne i ono što često možemo čuti u razgovorima s nekad istaknutim i popularnim osobama:

– Živio sam u vremenu kad su moji brojni sugrađani bili sretni kad bi se našli sa mnom u društvu, kad su se hvalili da me poznaju. Danas, kad sam umirovljenik, što nije samo moja sudbina, okreću glavu od mene. Valjda to tako mora biti?

Foto: Kristijan KRO