Uz brojne glazbenike i poklonike glazbe preminulog Matije Dedića na komemoraciji u prepunoj Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu bilo je mnogo Slavonaca, a između ostalih pjevač Šima Jovanovac, glazbeni producent i direktor Želimir Babogredac, pjevačica Mia Dimšić i osječki novinar Darko Kovačević.

Posebno je emotivan bio govor šibenske književnice Ive Runjić, koji je rasplakao svih 400 dragih Matijinih prijatelja i poštovatelja. Rodili su se i godinama odrastali, postajali poznati, pomagali se u uspješnim karijerama. Nekoliko puta zastajavši nije mogla sakriti suze, koje su rastužile sve nazočne.

Stalni Matijin suradnik i kolega trubač Davor Križić posebno je dirnuo majku Gabi, suprugu Marinu i kći Lu, kojima je podršku davala duga obiteljska prijateljica Tereza Kesovija.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, glavni tajnik Društva skladatelja Hrvatske Antun Tomislav Šaban i prijatelj, suradnik i kolega Zlatan Stipišić Gibonni toplim su riječima pokušali utješiti stotine nazočnih. Uz snimke izvođenja i riječi pokojnog Matije najveći doprinos oproštaju dali su njegovi suradnici i prijatelji iz brojnih Matijinih grupa Davor Križić, Žiga Golob, Kruno Levačić i Vasil Hadžimanov.  Slikar i glazbenik Ivica Propadalo, koji je kreirao statuu Porina, a koju je Matija toliko puta dobio, upisao se u knjigu žalosti dirljivim riječima.

Nakon problema s kralježnicom Gabi se kretala uz pomoć štapa, supruga Marina i kći suzu su skrivale velikim sunčanim naočalama, a Lu je hrabro i strpljivo primala brojne izraze sućuti.Uz Gabi sjedio je dugogodišnji obiteljski prijatelj Davor, koji je mnogo puta Arsena vozio na nastupe, spasio mu život u prometnoj nesreći na putu prema Ljubljani i 13 puta vozio Arsena, Matiju i Gabi u Padovu, gdje je Arsenu spašen život transplantacijom jetre.

Knjiga žalosti bila je dugo nakon komemoracije zauzeta, jer svi su posljednji pozdrav željeli zapisati u tu knjigu za povijest.

Gibonni je rekao da se takav glazbenik ne rađa često, a kakav je bio Matija možda više nikada, jer svojim je zvucima oplemenio nastupe i glazbene snimke brojnim velikim hrvatskim pjevačima. Nikada nikome nije odbio suradnju, pa je postao vjerojatno najčešći suradnik najrazličitijim izvođačima dajući svima svoj štih. Nikada se nije nametao, a svi su ga željeli. Bio je najzlatniji začin brojnim glazbenicima. Želio je svoje znanje i iskustvo te prepoznatljivo muziciranje podijeli s drugima. Nikada nije uzdizao svoje uspjehe. A bio je najveći. A do kraja skroman i nenametljiv.

Posljednji ispraćaj Matije Dedića bit će nakon kremacije u nazočnosti uže obitelji u grobu kraj oca Arsena i bake Elizabete na Mirogoju.

Foto: Komarilos

Moj Matija, što reći kad te zatekne tako strašna vijest. Nikada više nećemo se smijati, veseliti, uživati u zajedničkim trenucima, kupovati kulen, poštivati i voljeti njegovu glazbu, vrhunske izvedbe njegovih i tuđih kompozicija.

Iako Arsen, Matijin otac, nikada nije volio jazz, za koji se njegov sin odlučio, studirao, komponirao i izvodio, bilo mu je drago što je postao vrhunski i međunarodno cijenjeni autor i izvođač. Uvijek je vjerovao u njega. Svatko je imao kod kuće svoj klavir. U jednoj je sobi Arsen skladao svoje bezvremenske hitove, u drugoj je stvarao Matija. Gabi je skromno, iako je imala također vrhunsku karijeru, podržavala Matiju. Gotovo nikad Matija i Arsen međusobno se nisu pitali je li to dobro. Svatko je imao pravo voljeti i pisati svoje. Vrhunska glazbenica Gabi, Matijina majka, obojicu je podržavala. I oni su to znali. Arsen mi je gotovo uvijek, bar pedeset puta, sam otvarao vrata svoga doma, uvijek rekavši: „Dođi mi na šalter, prijatelju, u pola jedan“. Tek ponekad, prije mnogo godina, dok je živio kod mame i tate, vrata, svom Baltazaru, otvorio je Matija. Tiho je rekao: „Izvoli Baltazaru. Arsen te čeka“. Samo me je pustio unutra bez mnogo riječi iako sam želio i s njim popričati. Kasnije mi je objasnio: „Došao si tati. Ja samo otvaram vrata.“. A bio je već vrhunski glazbenik, dobitnih nekoliko Porina, ali ostao je skroman, poput roditelja.

Oženio se predivnom Marinom, koja mu je poklonika Lu. Kaže Arsen, moja prva unuka ima apsolutni sluh, kao i ja. Bit će vrhunska glazbenica. Sama će odabrati svoj put. Matija, Gabi i ja ćemo joj pomagati i usmjeravati. Nikada naređivati što će raditi.

Sjećam se Matijinih borbi s ovisnošću. Gabi i Arsen samo su mu pomagali da ozdravi, ali nikada ga nisu osuđivali, odrekli ili rekli tešku riječ. Za to je bila „zadužena“ Marina. Ili Lu i ja ili tvoj način života, govorila mu je. Lu i ja odlazimo. I, nasreću, poslušao je, skinuo dvadesetak kilograma, koji su mu svakako otežavali život. Nikada nakon toga nije okusio alkohol ni tablete. Prekrasno se oporavio, nastupao, komponirao. Sjećam se koncerta u Batini, kod spomenika, na livadi s pogledom na Batinski most. Pratio je svoju majku. Kažem popij čašu finog baranjskog vina, koju smo s guštom popili Gabi, moj veliki također preminuli prijatelj, Zvonko Penović i ja. Ne, rekao je, popit ću sok. Tada sam shvatio da se sasvim promijenio. Bilo mi je drago, jer sam znao da će Hrvatska i svijet još dugo imati vrhunskog jazz glazbenika. Svi su tražili da ih prati Matija. Postao je brand, sa punim pravom mogao se ponositi svojim znanjem i komponiranjem. A ostao je skroman. Nije svoju vrhunsku glazbu mnogo cijenio. Ne da se podcjenjivao. Očekivao je da to drugi učine. I jesu. Broj nagrada bio je blizu sto. Pitali su se često Dedići, pa gdje da to sve stavimo u stvarno komforne stanove.

Često smo se čuli, posebice nakon Arsenovog odlaska. Komunicirali putem Facebooka. Sad sam u Tučepima, sad sam s Gelom, putujem u Ameriku, poručivao mi je. Ja sam napisao svoju prvu knjigu o osječkim događajima. Pišem knjigu o Arsenu, kad ju sam Arsen već nije napisao. A rekao je da će sam napisati svoje memoare. „A ti ćeš mi biti recenzent“ – naredio je. Pa ipak si ti više od trideset godina vrhunski novinar. Zamolio sam sve Dediće da za moju knjigu o Arsenu kažu koju riječ. Jer imati riječi Gabi, Matije i Lu čast je svakome. Obećali su svom Baltazaru. A Matija to neće ispuniti. S tugom mu opraštam.

S čuđenjem i iznenađenjem, gledao sam kako Dedićevi, prolaze Arsenov odlazak prije deset godina. Kao da je meni bilo teže, a znam da je najteže izgubiti tatu i supruga. U mojim teškim trenucima, jer s Arsenom je otišao velik dio mog života, oni su me čak tješili. I tu su pokazali svoju posebnost.

Suosjećam i plačem s Gabi, Lu, Marinom, ali i Sandrom, Alenom i Emanuelom. Ipak tješim se da je Matija sada sa svojim Arsenom. Kao da čeka da budem s njima. Sada će meni biti ljepše tamo gore, jer tamo su moji. Ipak bit ću još tu za one živuće, među kojima su svakako Gabi, Lu, Marina… Međusobno ćemo si davati snagu da preživimo. A kada dođe vrijeme opet ćemo se susresti na lijepom mjestu.

Čuvaj mi Arsene svog Matiju. Čuvaj mi Matija svog Arsena. Pazite i nas, sve drage na ovom svijetu. Zbogom, zasada, moj Matija.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Na jubilarnom, 30. Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske – SLUK-u, koji se ovoga tjedna na tri lokacije održavao u duhu inovacije, hrabrosti i predanosti lutkarskoj umjetnosti, svečano su proglašeni dobitnici nagrada.

Između iznimno kvalitetnih i raznolikih predstava članovi žirija (Hana Kunić, glumica-lutkarica i dramaturginja, Vahid Duraković, dramaturg, pisac i scenarist iz BiH i Mario Kovač, redatelj i kazališni pedagog) suočili su se s nimalo lakim zadatkom. Svaka je predstava ostavila snažan umjetnički dojam i pokazala nevjerojatnu širinu suvremenog lutkarstva, no izdvojiti su se morale one koje su u svim segmentima dosegle najviši standard.

Apsolutni pobjednik festivala je predstava „Misto di raste lavandulilili“ Kazališta lutaka Zadar, koja je između ostalih ponijela i nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

Možda najposebnija nagrada – Nagrada dječjeg žirija za najbolju predstavu, čiji su članovi bili: Nadia Radotić, Deniz Hasanbašić, Lora Šnajder, Iris Galović i Bruna Markota, doibla je predstava „Zlogrba“ Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca.

Dječji žiri imao je važnu ulogu u ocjenjivanju predstava iz perspektive najiskrenije i najzahtjevnije publike – djece. Njihovo sudjelovanje dodatno je obogatilo festival.

Najvažnije nagrade za režiju i nagradu za najbolju predstavu uručili su pročelnik Odjela za društvene djelatnosti grada Osijeka Josip Jukić i izaslanik gradonačelnika Ivana Radića, gradski vijećnik Marin Babić.

– Osijek je proteklih dana bio središte hrvatskog lutkarstva. Gradska uprava i dalje će podupirati Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske koji je trajno dodijeljen upravo našem gradu – naglasio je Babić svečano zatvarajući SLUK.

Dobitnici nagrada 30. SLUK-a:

• Nagrada za najbolje oblikovanje rasvjete – FRANE PAPIĆ, Misto di raste lavandulilili, Kazalište lutaka Zadar
• Nagrada za najbolju kreaciju lutaka i maski – RIA TRDIN, Zlogrba, “Zorin dom” Karlovac
• Nagrada za najbolju scenografiju – MARIO TOMAŠEVIĆ, Misto di raste lavandulilili, Kazalište lutaka Zadar
• Nagrada za najbolju kostimografiju – TOMAŠ ŽIŽKA, Bomboniera variete!, Kazalište lutaka Rijeka
• Nagrada za ukupnu likovnost predstave “Branko Stojaković” (koju tradicionalno dodjeljuje Kazalište lutaka Zadar) pripalo je upravo njihovoj predstavi Misto di raste lavandulilili
• Nagrada za najbolji novi tekst – VANJA JOVANOVIĆ i PATRIK GREGUREC, Misto di raste lavandulilili, Kazalište lutaka Zadar
• Nagrada za najbolju glazbu – ERVIN LUSTIG, Zlogrba, “Zorin dom”Karlovac
• Nagrada za najbolju glumu – animaciju
• GORDAN MARIJANOVIĆ, Četiri čudesne nezgode, Dječje kazalište BrankaMihaljevića u Osijeku
• IVAN MEDIĆ, Tajni život splitskih lutaka, Gradsko kazalište lutaka Split
• IRENA BAUSOVIĆ TOMLJANOVIĆ, Misto di raste lavandulilili, Kazalištelutaka Zadar
• MONIKA DUVNJAK, Bajka sva od šećera, Kazalište Virovitica i GK Joza Ivakić Vinkovci
• Nagrada za najbolju režiju – VANJA JOVANOVIĆ, Misto di raste lavandulilili, Kazalište lutaka Zadar
• Nagrada za najbolju predstavu u cjelini– MISTO DI RASTE LAVANDULILILI, Kazalište lutaka Zadar
• POSEBNE NAGRADE
• Nagrada za kolektivnu igru ansambla – BOMBONIERA VARIETE!, Gradsko kazalište lutaka Rijeka
• Za kreativnost u najavama predstava – Studentima AUK u Osijeku za animaciju voditelja Fiće Vješalića: DinuMatkoviću, Beati Pucarić, Dori Pejić.

Foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića  

Najveća vrijednost Mirotvorca definitivno je originalni arhivski video materijal koji je redatelj Ivan Ramljak iskopao iz dubina povijesnih bunkera Hrvatske televizije. Riječ je većinom o snimkama koje nikada ranije nisu objavljene, pa prvih desetak minuta dokumentarca zapravo postiže efekt šamaranja neugodnom atmosferom na punktu kod nekadašnjeg Poljoprivrednog fakulteta na Tenjskoj cesti, u trenucima koji su uslijedili neposredno nakon ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, 1. srpnja 1991. To je zapravo ledeni uvod u tragediju koja se prethodno već dogodila.

PRVE MINUTE NAKON TRAGEDIJE Rijetki ljudi koji tada automobilima izlaze iz osječkog prigradskog naselja pred mikrofonima i kamerama potresno svjedoče o strahotnim doživljajima prilikom prolaska pokraj izrešetanog automobila u kojemu su, uz Kira, poginuli potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija i vijećnik Mirko Knežević. To su još minute u kojima se nije znalo da je napad preživio teško ranjeni Mirko Tubić, tadašnji predsjednik Mjesne zajednice Tenja.

Neki od novinarskih sugovornika u tim se trenucima doslovce ljudski raspadaju dok govore, ali ima i onih koji već tada, iako je nejasno što su zapravo ili nisu vidjeli, priči daju i širi kontekst iz kojega će se nastaviti razvijati različiti smjerovi budućeg fake newsa.

REKONSTRUKCIJA ATMOSFERE Film nije brz, ali temeljito i koncentrirano se bavi rekonstrukcijom tadašnje atmosfere koja je u Osijeku prethodila ubojstvu. Scenaristi Drago Hedl, Hrvoje Zovko i Ivan Ramljak za potrebe filma razgovarali su s velikim brojem protagonista tog vremena kako bi što realnije rasvijetlili činjenice, ali su film satkali kroz naraciju pet ključnih svjedoka koji su svojim sjećanjima na različitim levelima analizirali silnice što su dovele do tragedije. Takav metodološki pristup gledatelje doslovce uvlači u nizove povijesnih događaja i iz minute u minutu omogućuje da svatko subjektivno odlučuje kako bi postupao u datim okolnostima da je na raspolaganju imao sve informacije.

JAMAN Poduzetnik Nikola Jaman bez zadrške govori o podjelama prvih količina oružja među Hrvatima koji osjećaju da će se morati braniti, ali i načinima na koje su ti isti ljudi sa Srbima potom provocirali sukobe i međunacionalno nepovjerenje onda kad im se činilo da se odnosi na terenu nedovoljno brzo antagoniziraju.

PEJIĆ Nadalje, Zdravko Pejić, načelnik tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka precizno razlaže sve dostupne obavještajne informacije iz tog vremena i razotkriva kako i gdje su sve imali obavještajce te kako su točno znali tko, gdje i na koji način provodi naoružavanje i zastrašivanje građana srpske nacionalnosti kako bi ih tjerao u sukob s novom hrvatskom vlašću. Pejić je surađivao i družio se s Kirom, pa je iz tog konteksta moguće razabirati da je, temeljem obavještajnih informacija, bilo moguće i drukčije rješavati, možda sprječavati, ali svakako i ublažavati konflikte.

FLAUDER Novinar Goran Flauder je autentičnim informacijama iz prve ruke objektivizirao tadašnju situaciju u kojoj su na hrvatskoj strani zapravo postojale dvije linije zapovjedanja. Jedna, koju je provodio formalni šef policije i druga kroz koju su stranački jastrebovi minirali njegove mirotvorne aktivnosti na terenu. Sve do trenutaka kad su ovi drugi zaustavljali i razoružavali legitimne policijske patrole.

JADRANKA Gospođa Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog mirotvorca, progovorila je o tjeskobama unutar obitelji, o strahovima za život, o policijskoj zaštiti obiteljske kuće i Kirovim čestim zabrinutim opaskama kako osjeća da će biti ubijen. Ali i o bračnom dogovoru koji je postigla sa suprugom, da će se u dogovoru s nadležnim ministrom određenoga dana povući na drugu dužnost unutar policijske infrastrukture. Tu saznajemo i detalj da su unutar obitelji Reihl-Kir svi Josipa zapravo zvali krsnim imenom Tvrtko.

AJDUKOVIĆ Na kraju, gospođa Gordana Ajduković, tadašnja saborska zastupnica u Vijeću općina podsjetila je na slijed događanja zadnjega dana te neposredno prije pokreta i na putu na  mirovni dogovor u Tenju. Ona, kao i ostali svjedoci i naratori, argumentira kako je Kir bio jedina osoba kojoj su uplašeni ljudi vjerovali.

TUBIĆ Jedan od ključnih momenata u filmu je i snimka svjedočenja jedinog preživjelog iz izrešetanog stojadina, Milana Tubića. Iz njegovog je izlaganja potpuno jasno zašto je Kir s mirovnom ekipom najprije ušao u Tenju, pa onda izašao do hrvatskog vojnog punkta kod bivšeg Poljoprivrednog fakulteta, da bi se onda ponovo vraćali u Tenju gdje su pobijeni na punktu hrvatske policije. Tubić je upamtio Kirove zadnje riječi, raspored snaga na ulici, točno se sjeća kako je ubojica izašao pred automobil, kako je držao automatsko oružje i sjeća se trenutka u kojemu su svi postali svjesni da će on krenuti pucati.

CRVENI FIĆO Kuriozitet u filmu je i otprilike trominutni razgovor s tada osamnaestogodišnjim bivšim vojnikom JNA koji je netom pobjegao iz tadašnje Bijele kasarne na Vukovarskoj cesti u Osijeku. Riječ je, naime, o Hrvatu iz županjskog kraja koji je nekoliko dana ranije (točnije, 27. lipnja 1991.) upravljao tenkom koji je kod raskrižja Vukovarske i Klajnove (danas Trpimirove) ulice pregazio legendarnog crvenog fiću. Mladić objašnjava okolnosti tog događaja, atmosferu u kasarni JNA, česta bježanja iz vojske koja se raspada, detalje o “obuci” za upravljanje tenkom, informacijsku blokadu u kasarni i neke odluke zapovjednog kadra.

KONTEKST Na arhivskim se snimkama pojavljuju mnogi osječki novinari, iz tiska, s radija i televizije, zatim fotografi, tonci i kamermani na terenu, pa i osobe iz tadašnjeg javnog i političkog života. Dokumentirani su tadašnji ključni politički momenti te neki manje važni lokalni događaji koji su, međutim, važni za ukupni dojam o odnosima u zajednici. Neke zajedničke proslave Srba i Hrvata, pa i govori političkih negativaca koji su iz Srbije dolazili u, primjerice, baranjska sela s većinskim srpskim stanovništvom kako bi tamo širili teorije o ugroženosti, potpirivali sukobe i nagovarali na pobunu.

U razgovoru koji je u gotovo popunjenom kinu Uranija uslijedio nakon filma, redatelj Ivan Ramljak govorio je o administrativnim labirintima HTV-a u kojima je bunario video arhivu. Producent Nenad Puhovski obrazlagao je problematiku nedostupnosti medijskih arhiva (naročito videa i fotografija) iz tog vremena iako je to zapravo svojevrsno vrelo za objektivne kroničare i stručnjake za suvremenu hrvatsku povijest.

No, nekoliko aplauza na otvorenoj sceni dobio je scenarist Hrvoje Zovko (predsjednik Hrvatskog novinarskog društva). Najprije kad je za kolegu scenarista, osječkog novinara Dragu Hedla rekao da je “vjerojatno najbolji hrvatski novinar u zadnjih 50 godina…”, a onda se nastavilo dok je govorio zašto smatra da je osječka premijera zapravo najznačajnija promocija Mirotvorca te da je ubojstvo šefa policije svojevrsna poruka svima koji razumiju što se može dogoditi njima u situaciji kad nije siguran ni onaj koji zapovjeda procesima koji bi trebali jamčiti kolektivnu sigurnost. I naročito je Zovko dobio potporu publike kad je ustvrdio “da je Kir ubijen 1. srpnja, na dan za koji je dogovoreno da bude njegov zadnji dan na funkciji šefa policije te da je nesumnjivo riječ o ubojstvo koje je netko planirao kako Kir ne bi otišao na drugi položaj u Zagreb, gdje bi mogao ispričati čemu je sve ovdje svjedočio”.

Scenarist i poznati osječki novinar Drago Hedl objasnio je kako film nije izravno detektirao nalogodavca-pojedinca nego okolnosti koje su mogle utjecati na ubojicu da donese odluku o napadu, a te je okolnosti netko mogao precizno ugađati. Kako je taj posao odrađen doista se može iščitavati kroz naraciju glavnih svjedoka.

Na kraju, Hedl je konstatirao da je dobar čovjek završio mrtav pod zemljom, a da “jastrebovi još i danas visoko lete”.

Bilo je pitanja i dojmova iz publike. Dirljivo se posjetiteljima, i naročito gospođi Jadranki Reihl-Kir, obratio i svjedok Nikola Jaman, a pripadnici udruge policajaca iz Domovinskog rata pozvali su publiku da 1. srpnja posjeti groblje u Đakovu gdje će biti organizirano sjećanje na ubijenog mirotvorca.

Foto: Screenshot iz filma (glavna fotografija) i Komarilos

CARMEN/BOLERO Štoviše, nastup Europaballetta iz Austrije (St. Poelten) sigurno će zagolicati pozornost osječkih teatarskih poklonika, jer u djelu pod naslovom Carmen/Bolero austrijski plesači donose poznatu priču o Carmen i Don Joseu. Priča se temelji na noveli Prospera Merimeea i popularnoj operti Georgesa Bizeta. Na temelju novele, Peter Breuer stvorio je novu, napetu narativnu baletnu predstavu a glazba je sastavljena od motiva iz opere, ulomaka iz Enigma Variacija, te melodija španjolske skupine “Radio Tarifa“. Carmen utjelovljuje sve o čemu muškarci oduvijek maštaju – slobodu, avanturu i strast. Bolero je, pak, završetak i vrhunac istoimenog cjelovečernjeg baleta, temeljen na Schnitzlerovom djelu “Der Reigen“. Prema toj priči, inače, snimljen je i film u čijem su središtu ubojstvo i revolucija. U apstraktnoj koreografiji, Bolero u 15 minuta prikazuje različite aspekte ljudskih odnosa.

CIGANIN Sasvim drukčiji užitak Osječanima će biti predstavljen 12. lipnja, a ono što bi moglo nakrcati kompletno gledalište, osim intrigantnog sadržaja, svakako je galerija sjajnih članova Drame HNK Zagreb, poznatih i s njihova brojnih angažmana na filmskom platnu i televizijskim ekranima. Jer, roman „Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka precizna je socijalna i emotivna topografija identiteta. Jedan je većinski bijeli, ali dolazi iz panonske provincije, drugi je romski, iz istoga kraja, treći predstavlja onaj državni hrvatski, predstavljen preko vlasti iz Zagreba, a četvrti izbjeglički, kurdski. Romanu golem scenski potencijal prije svega daje raskošan autorov stil sagrađen od elemenata krimića, melodrame, dokumentarnog materijala, socijalne drame, s elementima popularne (sub)kulture, koji uključuje i romske pjesme, od kojih je najpoznatija i u naslovu romana.  

Protagonisti ovog izvrsnog Novakova romana čine nevjerojatnu galeriju likova koju prepoznajemo iz strahova današnjice, a uokvireni su u majstorsko fikcijsko tkanje. Mladi Rom Sandokan, zvan Sandi zaljubi se u Međimurku Milenu, bijelu ženu iz susjednog sala Sabolščaka. Ona, rastavljena u kasnim četrdesetima, nepravedno izbačena s posla, vraća se u rodnu kuću gdje se mora brinuti za svojeglava djeda. Nuzat, Kurd iz Mosula, napušta obitelj i zemlju koju je zahvatio rat, u potrazi za obećanim životom u Calaisu. Plančić, PR iz zagrebačke policijske uprave, poslan je na teren da zataška ubojstvo koje može eksplodirati u nasilje i veliki politički skandal. Veteran Domovinskog rata održava krhki mir u selu, a policajac na zalazu karijere opsjednut je vizijama kao iz apokaliptičke TV serije Leftovers.

Ovi osebujni antijunaci nisu tipizirani predstavnici svoje etničke ili socijalne skupine, oni su plemeniti marginalci koji svojim ponašanjem odudaraju od stereotipa i na empatičan način ruše slike o predrasudama koje društvo gaji o njima. Priče se račvaju i na kraju spajaju oko krvava ubojstva. Raskošna naracija obuhvaća precizno ispripovijedane biografije iz četiriju kulturoloških krugova.

Roman je dramatizirao i u svijetu afirmirani dramatičar Ivor Martinić, redatelj predstave Ivica Buljan, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Sević Gecan, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, koreograf Leo Refolt, a za oblikovanje videa zadužen je Toni Soprano. Na golemoj kast-listi s gotovo kompletnim ansamblom Drame zagrebačkog HNK, odavno afirmiranoj hrvatskoj glumici, dramskoj prvakinji Nini Violić (u ulozi Milene) partner je, kao Sandi, debitant na praizvedbi 2017. mladi Filip Vidović, a još igraju: Vilim Matula, Ivan Glowatzky, Barbara Vicković, Ana Begić Tahiri, Ivana Boban, Ksenija Marinković, Nikša Kušelj, Siniša Popović, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević, Jelena Otašević Babić, Drago Štoplin, Kristijan Potočki, Silvio Vovk,  Damir Markovina, Dora Lipovčan, Dušan Bućan, Marin Stević, Luca Anić, Luka Dragić, Krešimir Mikić, Goran Grgić, Slavko Juraga, Ivan Jončić i Zijad Gračić.

NAI NA TURNEJI Istodobno, tijekom lipanjskih dana dvije posljednje hit-predstave Drame HNK u Osijeku opet će na turneju! Kovačevićeva komedija „Maratonci trče počasni krug“, naime, gostovat će u Bjelovaru, Vinkovcima i Zagrebu, a Šovagovićeva drama „Sokol ga nije volio“ u Zagrebu, Karlovcu i Rijeci. U program gostovanja treba upisati i dolazak Drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke (24. lipnja) s predstavom „Nigdje, niotkuda“, a šest dana kasnije koncert orkestra i solista Opere HNK u Osijeku obogatit će na valpovačkom Trgu kralja Tomislava ljetnu večer izvedbom programa poznatih filmskih skladbi pod naslovom „Bilo jednom davno…“ Sukladno dugogodišnjoj tradiciji, operni će ansambl i ovog ljeta priuštiti svojim sugrađanima „Lipanjsku opernu noć“, 23. lipnja i to na poznatom mjestu – na Trgu Slobode.

Foto: HNK Promo