Upisi pretplate za 119. sezonu HNK u Osijeku traju još danas od 17 do 19 sati i sutra, subota 4. listopada od 9 do 12sati. I onda je gotovo.

Ako još premišljate o eventualnom odlasku u kazalište danas, preporučujemo gostovanje Kazališne družine Oberon iz Koprivnice s predstavom “Mali Shakespeare” koja igra u 19 sati i za koju je ostalo još nešto ulaznica.

Predstava Damira Mađarića donosi klasike najvećeg dramatičara na svijetu u duhu
igre, humora i na potpuno nov način. Komad je namijenjen i odraslima i mlađoj publici, pa je idealna prilika za obiteljski izlazak ili kazališni doživljaj s prijateljima.
Osječka publika imat će jedinstvenu priliku vidjeti skraćene, otkačene i zabavne verzije najpoznatijih drama velikog Williama Shakespearea! U veseloj i duhovitoj adaptaciji naći će se neponovljivi Romeo i Julija, intrigantni Macbeth, tragični Hamlet te dramatični Kralj Lear. Uz ljubavne zaplete, nesretna osvajanja vlasti, izdaje i osvete, sve će biti prikazano u potpuno novom svjetlu – prilagođeno djeci i mladima, s puno humora i energije!

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

U petak, 3. listopada, u kinu Urania, s početkom u 21 sat, nastupit će Šimun Matišić Quintet. Šimun Matišić mladi je vibrafonist, bubnjar i kompozitor rođen u Zagrebu. Završio je studij klasične kompozicije i klasičnih udaraljki na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, paralelno nastupajući s jazz sastavima i komponirajući jazz. Godine 2018. okupio je najtvrđe igrače koje je mogao naći – trubača Davora Križića, saksofonista Maria Bočića, pijanista Matiju Dedića, kontrabasista Zvonimira Šestaka i bubnjara Krunu Levačića – i, bacajući se tako odmah u najžešću vatru, snimio svoj prvi autorski album „Invocation’“. S istim je sastavom 2021. snimio i sljedeći album ‘“Tribute to B. P.“ na kojem se predstavio s inventivnim obradama skladbi Boška Petrovića.

Za ovaj koncert priprema novi materijal, odnosno kompozicije koje će se naći na njegovu novom, koncertnom albumu, a koji će se snimati upravo na osječkom koncertu kvinteta. Na koncertu u kinu Urania publika će čuti i neke kompozicije sa spomenuta dva albuma.

Uz Šimuna Matišića na vibrafonu, u Uraniji nastupit će Davor Križić na trubi i krilnici, Mario Bočić na tenor saksofonu, Zvonimir Šestak na kontrabasu i Kruno Levačić na bubnjevima. Za miks-pultom bit će Luka Grubišić-Čabo.

Foto: Promo

Četrdeset godina glazbenoga putovanja, stotine izvedbi i nebrojene emocije utkane u svaku ariju – tako se u nekoliko riječi može opisati umjetnički opus Sanje Toth, solistice i prvakinje opere osječkog HNK-a. Od skromnih početaka na zborskim stubama do glavnih uloga u operama Puccinija, Verdija i brojnih drugih velikana, svojim glasom i osobnošću publiku osvaja generacijama.

* Što vas je nadahnuloda da se odlučite za operu kao svoj poziv?

– Ne bih voljela da zvučim previše pretenciozno, ali ja sam stvarno jako rano znala da želim biti pjevačica. Možda ne baš operna, ali svakako je morala biti glazba. Sjećam se da sam tijekom pandemije imali edukativni program za škole i da je prvo što sam rekla djeci da ni ja nisam oduvijek voljela operu. Da bi nešto volio, moraš to poznavati, a u ranom djetinjstvu to sigurno nije opera. Prva arija koju sam kao tinejdžerica poslušala bila je Un bel dì vedremo iz Puccinijeve opere Madama Butterfly. Naježila sam se od glave do pete i plakala.

* Tko vas je vodiona operu?

– Najčešće tata, bio je stari Esseker, kojega je na operu vodila baka. U našoj su se kući, osim opere, slušali i evergreenini, Dean Martin, Frank Sinatra, Glenn Miller, Mahalia Jackson, Ella Fitzgerald, pa sam mislila da će biti moj poziv biti gospel, jazz ili soul.

* Kako je izgledao prvi nastup na velikoj pozornici?

– Bila je to Bizetova opera Carmen s Ružom Pospiš Baldani u naslovnoj ulozi, 1985. Uz soliste iz Beograda, gost na toj izvedbi za otvorenje renoviranog kazališta je bio i tenor Carlo Bini. Bila je to ogromna predstava u kojoj je meni  bilo apsolutno sve novo, ja sam bila jedna mala Sanja na petoj stubi u zboru. Bilo mi je sve toliko grandiozno i veličanstveno, bila sam toliko sretna što sam dio te priče. Iako nisam otpjevala ništa solo, bio je to uvod u moju priču, moj prvi izlazak na veliku pozornicu. Uslijedili su Krabuljni ples, Traviata, Trubadur, sve velike, čelične opere.

* Tada ste bili studentica?

– Nisam završila akademiju, jer tada Osijek nije imao akademiju. Odlazak u Zagreb značio bi odricanje uloga koje sam dobivala i moja bi karijera sigurno krenula drukčijim putom. Maestro Miller htio je da se mladi pjevači obrazuju, pa nam je master-classove držala velika Ljiljana Molnar-Talajić. Kada sam joj pokucala na vrata srce mi je lupalo kao ludo. Ta divna žena imala je ogromno srce, bila je pristupačna i jednostavna. E, onda je došao rat, a ja sam nastavila putovati k njoj i raditi na svom glasu. Sat je nekada počinjao u pola sedam ujutro. Nakon nje uslijedio je rad s našim velikim tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom ovdje i u Zagrebu, master-class kod naše proslavljene Vlatke Oršanić, te stalni kontakt s mojom prvom i najdražom profesoricom pjevanja Olgom Vulić, tada Šober. Nikada neću zaboraviti to savršenstvo njezinoga pjevanja, toliko tehnički dorađene kolorature. Mislim da nije bilo nijedne greške, a o emocijama da i ne pričam. Slušajući ju, vjerovao si, s njom plakao, ježio se, proživljavao ljubav. I naša tehnika je stajala nepomično i slušala. Veliki trag je ostavila ovdje, Osječani ju i danas spominju, ne samo kao profesoricu, nego i kao osobu.

* Koji vam je trenutak, uloga, suradnja, gostovanje bio posebno izazovan?

– Možda najstresnija uloga bila mi je u operi Suzanina tajna Ermanna Wolfa-Ferrarija, koja je tada išla, čini mi se, s jednočinkom Gianni Schicchi.  Taj sat s korepetitorom bio je za mene pravo mučenje, jer je to toliko ritmički bilo zeznuto. Laički rečeno, glazba svira jedno, mi pjevamo drugo. Toliko je bilo teško da sam bacala note. Morala sam biflati, dok mi na uši ne iscuri.

* Koja je bila Suzanina tajna?

– Pušila je, a u to je doba bio katastrofalan grijeh da žena zapali cigaretu. I Šostakovićev Nos je opera od koje sam odustala, jer sam tada bila premlada. Svaka uloga je izazov, u svakoj ima nešto što ti pravi problem i na što se moraš usredotočiti. Svaki puta su i novi kolege.

* Ima li nešto u vašem poslu o čemu mi „obični smrtnici“ ništa ne znamo?

– Živim normalno, ne mogu se oduprijeti ni gripi ni prehladi. Individualno je to kao za bilo koga. Ne bih rekla da imam neku posebnu tajnu. Imam neke svoje sitnice koje radim prije predstave, ali to ću zadržati za sebe. Jedino što moram je puno spavati, jer san obnavlja tijelo.

* Koliko vam je važna fizička kondicija?

– Ne pjevaju samo grlo i glasnice, cijelo je tijelo u akciji, ono mora biti čvrsto, napeto, posebice trbušni mišić. Citirat ću svoju profesoricu Ljiljanu Molnar-Talajić: Naš posao je rudarski. Bitno je biti i psihički zdrav, u glavi.  Uvijek sam se trudila posao nositi kući. Naravno da s ulogom liježem, budim se, ali odmak mora postojati, da bi se maknuo, skupio energiju i posvetio se ulozi.

* Dogodi li vam se da izađete na pozornicu i ne možete se sjetiti teksta ili otvorite usta, a ono  – muk?

– To mi se nije dogodilo. Jednom sam se jako zakašljala pjevajući Đulu iz Ere s onoga svijeta. ulogu koju sam definitivno najviše puta u svojoj karijeri otpjevala. U trećem su se činu konji na sceni uznemirili pa je sve bilo puno prašine. Dala sam mig maestru da nastavi dirigirati, popila vode i nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Zato moram imati predstavu u malom prstu. Pamtim ovu predstavu po još jednoj situaciji, ni mjesec dana nakon što mi je mama preminula, a ja sam u riječkoj podjeli pjevala ariju Majko, majčice. Slomila sam se. Nastao je tajac. Ne znam kako sam otpjevala do kraja. Bitno mi je uvijek donijeti emociju.

* Jeste li ikada dobili ulogu s kojom se niste mogli poistovjetiti?

– Pjevala sam stvarno puno uloga. Jednom sam uskočila u altovsku ulogu u Orfeju u podzemlju, bilo mi je teško, ali sam pristala. Ulogu sam odbila samo jednom i to Violettu u Traviati, iako sam bila polaskana. Znala sam da mogu pjevati drugi i treći čin, ali ne i prvi koji je za koloraturni, lirski sopran.

Nisam pohlepna i ne želim pjevati ulogu koja mi može naštetiti.

* Postoji li neka uloga posebno bliska srcu?

– Sve Puccinijeve uloge koje sam pjevala, jer mi je to najdraži maestro i operni skladatelj. Tri su mi najdraže uloge: apsolutno Cio-Cio San (Cho-Cho San) iz Madama Butterfly, uloga nakon koje se svaki puta doslovno razbolim. Slijedi1989. Suor Angelica (tada izvođena s Cavallerijom rusticanom). Svaki puta sam se tresla i plakala pjevajući ariju Senza Mamma, iako me tada maestro Juranić, tadašnji ravnatelj Opere, upozorio da je uloga jako teška emotivno i pjevački pa da se pripremim na to. To sam shvatila kada sam se uhvatila u koštac s ulogom. Zato volim Puccinija jer svaku njegovu operu možete staviti na film, jer je životan, strastven. Morala sam naučiti svladati emocije, da se ne osjeti u glasu nijedan drhtaj.

Neki pjevači mogu plakati i pjevati, ja ne mogu. Morala sam ne razmišljati o tekstu koji pjevam.

* S jedne strane s publikom trebate podijeliti emociju, a s druge to treba odraditi tehnički besprijekorno – kako u tome uspijevate?

– Upravo to i uspjela sam. Iako je na premijeri sve pod adrenalinom, cijelo se tijelo trese, ali ne i glas. Kako Sestra Angelica padne mrtva od otrova koji popije, pa kada izađem na naklon i vidim prva tri reda publike u suzama, sretna sam jer sam prenijela ono što osjećam. Sa mnom su proživljavali patnju, ljepotu. Treća uloga je Tosca, ali treći puta kad sam ju pjevala, jer prvi puta nisam bila svjesna čega sam se prihvatila. Puno tri čina emocija, naboja, visokih tonova, svađa. Drugi puta sam ju pjevala zrelije, znala sam što pjevam, što me čeka, koji je izazov i bilo mi je lakše.

*Kako se operna umjetnost promijenila? Kako ste se vi prilagodili?

– Opera definitivno nije što je nekad bila, jer je ovim današnjim klincima dosadno. Još uvijek ima klasičnih režija, no nedavno sam gledala Verdijev Krabuljni ples koji počinje scenom u kojoj protagonisti sjede na toaletnim školjkama. (Izvedba u kontroverznoj režiji Calixta Bieita poznata po „toaletnom“ otvorenju u kojem članovi zbora sjede na školjkama; English National Opera u Londonu, 2002.). Stalno se želi približiti današnjem vremenu i današnjoj publici. Opera je vječna i ako ju moderniziraš, moraš biti jako, jako dobar i imati opravdan razlog za to. Nisam konzervativna, volim pogledati izazovne inscenacije. U Berlinu su Puccinijev La Bohème spojili s punk estetikom pa Mimi ne umire od tuberkuloze. Mogu režije biti drukčije, ali ne trpe sve modernizaciju. Čini mi se da sve ide u nekom krivom smjeru.
* Što vam je pomoglo da održite strast i energiju prema operi kroz sve ove godine?

– Održala me moja prevelika ljubav prema operi. Nisam se nikada pokolebala ni premišljala.

* Ni zbog vanjskih faktora?

– Naravno da ima boljih i lošijih godina, repertoara, ali tu smo zbog publike. Nikada ne bih otišla iz Osijeka. Gostovala sam u svim nacionalnim kućama, ali sam se uvijek vratila kući. I to mi je bilo dovoljno.

* Koji su umjetnici ili kolege na vas ostavili poseban dojam?

– Uvijek mi je bilo bitno učiti, s bilo kim radila. Pamtim Valentina Enčeva, solista zagrebačke Opere, koji je pjevao lik Scarpije u Tosci i koji me mnogo naučio o pjevanju, stavu, opuštanju, igri… Moram reći da je uvijek bilo kolega koji su htjeli podijeliti i onih koji nisu, koji su bili sebični. Isto to vrijedi i za mlade, neki su nadobudni i misle da sve znaju pa im se nemam namjeru nametati, a ima i onih koji slušaju i kad mislim da ne slušaju. Rado ću reći što znam kada me pitaju.

Mladi uvijek misle da sve znaju, ali ja nisam bila od tih. Stajala sam po strani, slušala i pitala.

* Neki mentori mlade doživljavaju kao svoje „produžetke“, ali neki i kao konkurenciju, zar ne?

– Teško je sebe pripremiti za „zalazak“ karijere. U svakoj životnoj i profesionalnoj fazi ima i onih koji ti se smiju u lice i žele ti sve najgore, uglavnom iza leđa.

* Kada ste na pozornici, što vam daje najveći osjećaj ispunjenja?

– Sve, a reakcija publike je finiš! Tada znam da sam ulogu napravila kako treba.

* Kako njegujete glas i održavate kondiciju za zahtjevne izvedbe?

– Vježbanjem. Kod kuće obično ne pjevam i da ne bih susjedima smetala. Obično dođem u kazalište, kada nikoga nema, poslije 15 sati. Što mi je glas u boljoj kondiciji, manje se moram upjevavati. Glas se potroši ako nepravilno pjevaš i neredovito spavaš, odmaraš. A da je fizička kondicija važna, rekla sam, iako osobno nisam poklonica odlazaka u teretanu.

* Što biste poručili mladim pjevačima koji se žele okušati u operi?

– Danas je teže nego nekada. Globalna povezanost je dobra, ali i izazovna jer je konkurencija svuda i stiže odasvud. I kod nas su sada u sezoni jedva dvije operne premijere. Da sam otišla iz Osijeka, sigurno ne bih imala ovoliki broj uloga. Iskusila sam sve pozornice u Hrvatskoj, nakon Domovinskog rata bila prva hrvatska solistica koja je pjevala u Novom Sadu u Eri s onoga svijeta, pod ravnanjem maestra Juranića. Bilo je to značajno povijesno i kulturno i ponosna sam jer je glazba otvorila put. Ponosna sam na nominacije i osvojenu Nagradu hrvatskog glumišta.

* Što mislite o budućnosti opere – kako privući mlađu publiku?

– Teško mi je reći da opera odlazi. Vrhunske izvedbe pogledati možemo u kinu. Moramo zadržati ovaj naš predivni teatar i publiku u ovom gradu koji je stvarno po mjeri čovjeka. Samo treba preciznije osmišljavati repertoar. Svakako trebamo imati na repertoaru i mjuzikl, operete, ali i opere, makar jednočinke.

* Kada odete u mirovinu, kako biste voljeli da vas publika pamti?

– Nikada nisam bila Narcis, ni privatno ni profesionalno, i snagu mi daju svi oni ljudi u mom gradu koji me vole, cijene, koji me na ulici i u trgovini zaustavljaju samo da bi pozdravili Našu Sanju. I raduje me što moji kolege zbog toga nisu ljubomorni. Uvijek sam bila i jesam iskrena i na sceni i privatno, dajem se svim svojim bićem. I osmijeh ne štedim. Iskrenost i lijepo pjevanje voljela bih da bude ono što će se vezati uz moje ime.

Foto: Marina Vojnović/HNK u Osijeku

Udruga Kreativna kulturna mreža obilježit će 210. godišnjicu rođenja biskupa Josipa Jurja Strossmayera interdisciplinarnim projektom Strossmayeriana, u okviru kojega se održava koncertni ciklus Panona Cambra.

Četvrti koncert održat će se 25. rujna u Svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u s početkom u 20 sati, a ulaz na koncert je besplatan. Nastupaju Bruno Philipp na klarinetu i Kosjenka Turkulin na klaviru. Na programu će se naći skladbe Krežme, Livadića, Perminova, Martinua, Novačića i Lutoslawskog.

Josip Juraj Strossmayer bio je jedan od najvažnijih hrvatskih biskupa, političara i kulturnih djelatnika 19. Stoljeća, te ključni osnivač Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i inicijator izgradnje Sveučilišta u Zagrebu, čime je postavio temelje modernog obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Njegov utjecaj bio je ključan u oblikovanju hrvatskog kulturnog, obrazovnog i političkog identiteta, a njegovo nasljeđe živi kroz institucije koje je osnovao.

Foto: Komarilos

HNK u Osijeku najavio je koncerte sopranistice Ivane Medić za petak, subotu i ponedjeljak pod nazivom Ivana Medić & Friends. Publika ju pamti po ulogama Marie Von Trappu u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi, Joseph u opereti Kod bijelog konja,
Valencienne u Veseloj udovici, Stazi u opereti Kneginja čardaša i Medene u mjuziklu Sugar. A songovi iz tih predstava nosit će koncerte na kojima će Ivana pjevati s prijateljima.

* Kako ste birali prijatelje koji će vam se pridružiti na koncertu, krije li se iza toga neka osobna priča?

– S obzirom na to da je program sastavljen isključivo od mjuzikala, birala sam pjevače s kojima sam već surađivala u sličnim projektima i koji provjereno vladaju tim žanrom. Suradnja s kolegama je zaista jako bitna. Bitan je međusoban odnos, poštovanje, uvažavanje, jer bez toga nema kvalitetne predstave. Mislim da imam veliku sreću što radim upravo ovdje, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, jer su ljudi ovdje zaista dobri. Volim ekipu s kojom radim, tijekom godina smo se zbližili, dobro se poznajemo i volim reći da smo u kazalištu svi kao jedna malo veća obitelj. Kad bi na koncertu pjevali svi oni koje ja volim i koji vole mene, koncert bi trajao šest sati i ne bismo ni svi stali na pozornicu.

* Glazbeni kritičari pišu da imate „fluid“ kojim osvajate publiku. Je li to urođeni šarm?

– To je jako lijepo čuti, pročitati. Hvala svima koji tako misle. Mislim da je to jednostavno dio mene i moje osobnosti, a s godinama i utakmicama u nogama sam ga nekako oblikovala kroz scenski nastup. Bitno je da ono što je u nama dopire i do osobe u zadnjem redu partera, kako glasom, tako i pokretom, emocijom. Ako nisam dala 100% sebe, nisam napravila posao kojim bih bila zadovoljna.

* Koji vam je najemotivniji trenutak na sceni do sada?

– Ima ih nekoliko, izdvojit ću dva. Prvi je iskren, prijateljski trenutak koji se dogodio kada smo radili mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Ja ležim na podu i plačem zbog odlaska iz kuće kapetana Von Trappa, ostavljam djecu koju sam zavoljela, ne znam se nositi s emocijama koje su me obuzele, jer nisam računala da će se dogoditi ljubav, ipak sam časna sestra… Moja draga prijateljica Sanja (časna majka Abbess) me gleda s knedlom u grlu, jedva izgovara test koji mora otpjevati, oči pune suza… na kraju je pjevala i plakala sa mnom. Drugi najemotivniji trenutak bio je prije par mjeseci kada smo izvodili Suor Angelicu. Jedan osobni, za mene najteži do sada trenutak na sceni, kada Angelica saznaje da je njezino dijete umrlo. Moj tata je nedavno preminuo i tu sam predstavu jedva otpjevala do kraja. Držala sam svijeću u rukama, hvatala zrak, tresla se i ridala. Kolegice iz zbora i moja Katarina, koja je tu večer pjevala, čvrsto su me uhvatile za ruku i tiho mi rekle: „Možeš ti to, jaka si“. Hvala im na tom. Kad se dogode takvi iskreni trenuci, isprepletu se stvarni život i umjetnost, podsjetiš se da ovo nije samo posao. Ovo je način života i jako je važno tko u takvim trenucima stoji pored tebe.

* Sjećate li se prve probe u HNK-u u Osijekui što vam je tada prolazilo kroz glavu?

– U HNK u Osijeku sam došla 2014., i bila zaposlena kao članica zbora. Sjećam se prve probe, jer sam uskočila u operu Ero s onoga svijeta. Na prvu sam se zaljubila u glazbu, u cijelu predstavu. Predstavom je dirigirao maestro Filip Pavišić i sjećam se da sam mu na jednoj od proba rekla da je super što ću odmah pjevati i biti dio predstave, ali da zaista nemam pojma kako ću naučiti cijeli zborski dio napamet u tako kratkom roku. On se nasmijao i samo mi rekao: „Znam ja da si ti štreberica i da ćeš itekako biti spremna“. Tako je i danas, ništa ne prepuštam slučaju.

* Kad pjevate pred publikom, osjećate li se više kao umjetnica ili kao da dočekuje prijatelje u dnevnom boravku?

– Jako volim pjevati pred, sada već mogu reći, svojom osječkom publikom koju cijenim i jako volim. Mislim da je ljubav uzajamna. Koliko i kako daješ – tako ti se i vraća. Na neki sam način i umjetnica i domaćica koja jedva čeka podijeliti umjetnost i radost sa svima, a publika mi to vrati deseterostruko. Ovim putem bih zahvalila vjernoj publici – svima vama koji me volite i cijenite, dolazite u kazalište, na svim divnim porukama koje ste mi napisali, svakoj toploj i iskrenoj riječi, aplauzu, osmijehu i suzi. Sve vidim, čujem, osjetim. Hvala!

* U karijeri ste prošli kroz klasičan repertoar, operetu, pa čak i izvedbu na nogometnom stadionu. Gdje ste najviše „svoja“?

– Imam mnogo uloga, koncerata i javnih nastupa iza sebe. Pjevala sam (i još uvijek pjevam) operu, operetu, mjuzikl, filmsku glazbu, pop-rock koncerte, pjesme iz Disneyevih filmova, novogodišnje koncerte, klasične koncerte, u vrijeme pandemije s kolegama smo uveseljavali publiku ispred njihovih domova, pjevala sam razne svečane akademije, na filmskom festivalu, dodjelama nagrada, nekoliko puta na Osječkom ljetu kulture, sudjelovala u dramskim predstavama, pjevala na stadionu pred tisućama navijača, snimila pjesmu. Za mene je svaki od tih nastupa po nečemu poseban. Volim kazališne daske, glazbu, ples, glumu, pjevanje, umjetnost i što god da radim, dajem uvijek cijelu sebe. Najbliži srcu, glasu i mom karakteru su mjuzikl i opereta, tu sam nekako zaista kako se kaže svoja na svom. Iako jako volim operu, posebice uloge za moj glas. To je zapravo najbitnije, jer nismo svi za sve. I to je u redu. Svatko bi trebao zasjati tamo gdje je najbolji.

* Pjesma koja vas opisuje privatno?

– Sound of music. Zato što sam vesela, puna života…volim život, ljude, glazbu, smijeh, pozitivu.

Foto: Marina Vojnović/za HNK u Osijeku