C.Dananect with us

Lege

JUDAŠKA OBITELJ KRČEK Otac i trojica sinova kući su redovito donosili medalje s natjecanja

Donjograđani su jedinstven primjer u Hrvatskoj jer svi imaju majstorske statuse

Objavljeno

.Dana

Napisati priču o donjogradskoj obitelji Krček je i posve jednostavno, a istodobno i itekako teško. Jer, osim za Blaženka, oca familije rođenog 1956. u Crkvenoj ulici u Osijeku i danas nastanjenog u Unterstadtu ali u ulici Vrbik, japanski borilački sport judo predstavlja golemu ljubav i za svu trojicu njegovih potomaka. Kristijan (1987.), Dubravko (1991.) i Mislav (1993.), sva su trojica krenula očevim stopama zaljubivši se trajno i strasno u kimona i judo! Štoviše, Kristijan i Mislav stekli su zvanje magistara na kineziološkom fakultetu u Splitu, a Dubravko završava studij na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu gdje je Blaženko diplomirao još 2000.!

Blaženku Krčeku je kao pučkoškolcu osam godina glavno odredište bila sadašnja OŠ Jagode Truhelke (prije Bratstvo-jedinstvo), da bi 1974. maturirao u bivšem EMŠC-u, a tijekom života najduže je bio zaposlen u sadašnjem GPP-u, gdje je dočekao i mirovinu.

– Judom sam se počeo baviti 1993. na što me naveo prijatelj Mladen Pavlovsky, koji je već bio uspješni natjecatelj, nositelj smeđeg pojasa i već na prvim treninzima taj borilački sport me doslovce fascinirao – priča Blaženko ozarena lica. – Već sljedeće godine, na prvenstvu Hrvatske u Puli, osvojio sam brončanu medalju, što me potaknulo na uporne i sustavne treninge, napredovao sam i 1979. na seniorskom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu također sam zaslužio „broncu“! Važno je reći da je Mladost u to doba bila mali klub, bez ikakva ugleda i(li) popularnosti u gradu, kuburili smo s najminimalnijim financijama pa smo odlazili samo na značajna, službena natjecanja.

Još kao mladom natjecatelju ali i višestrukom prvaku Slavonije i Baranje, Blaženku su ponudili da vodi pojedine skupine mladih judaš(ic)a, omogućen mu je odlazak na tada popularne tečajeve na Badiji u organizaciji bivšeg Fakulteta za fizičku kulturu iz Zagreba, gdje je 1983. postao i službeno judaški trener. To je, dakako, za njega bilo otvaranje vrata u novi svijet, po kojem će se potpuno afirmirati ne samo na lokalnoj nego i na republičkoj i konačno državnoj razini.

– Posvetio sam se trenerskom poslu i odgojio mnogo judaša (judoka je stručno) koji su mi kasnije dovodili na treninge i svoje potomke, te osvajali niz odličja na raznim razinama natjecanja, sve do europskih medaljana što sam posebno ponosan – s razlogom će se pohvaliti Blaženko. – Moji su učenici bili i nacionalni prvaci, sudionici najvećih domaćih, europskih pa i svjetskih prvenstava. Judo je bio i ostao moja životna opsesija, pa sam, paralelno s trenerskim obvezama, bio i nacionalni judaški sudac prve kategorije. HJS mi je ukazivao značajno povjerenje, pa sam sudio i na Svjetskim vojnim igrama u Zagrebu i Vinkovcima, na Univerzijadi u Zagrebu (1987.) –  prisjeća se Blaženko Krček, inače nositelj majstorskog crnog pojasa 6. DAN (stupanj).

Dakako, nije teško dokučiti zbog čega su se i njegovi sinovi strasno zaljubili u bijela kimona i tatamije, jer ih je otac svojom aktivnošću kolokvijalno rečeno zarazio tim naizgled grubim sportom. I pritom dokazuju da izreka kako „jabuka ne pada daleko od stabla“ ima smisla jer su odreda stekli majstorski pojas – Kristijan 1. DAN, a Dubravko i Mislav 2. DAN. Nažalost, iz zdravstvenih razloga Kristijan ne radi u struci, ali je Dubravko naslijedio svog oca kao trener u Mladosti.

– Moj najmlađi sin Mislav ostao je poslije studija živjeti u Splitu, gdje radi kao kineziterapeut u ustanovi „Mir“ u Kaštelima, ali se još jedini natječe kao vrstan judo majstor i, hvala Bogu, još osvaja medalje na prvenstvima Hrvatske, pa je često pozivan u državnu reprezentaciju. On je još 2011. otišao u grad podno Marjana, gdje je nastupao za Student i Marjan, a sada za JK Kaštela. Nastavio je i tamo nizati zapažene rezultate, što mu je donijelo i status „sportaša Kaštela“! U gospodskom, posve nenametljivom stilu, Blaženko nas upućuje na internetsku stranicu judoinside.com na kojoj smo mogli provjeriti najveće uspjehe Mislava Krčeka koji su zaista impresivni:

  • na seniorskom prvenstvu Hrvatske osam medalja (tri zlatne, četiri srebrne, jedna brončana)
  • na prvenstvu U-23 četiri („srebro“ i tri „bronce“)
  • kao junior i kadet okitio se s ukupno sedam odličja od kojih  četiri zlatne
  • na Europskom kadetskom kupu 2009. u Zagrebu Mislav je, kao jedini Hrvat, osvojio medalju (brončanu), što je ponovio na istom natjecanju 2019. u Dubrovniku
  • kao kadet bio je i sudionik Svjetskog prvenstva u Budimpešti

Dok je živio u Osijeku, Mislav je bio zapažen i kao nogometaš, prvo kao kadet nekoliko sezona u NK Osijek, a 2010. pridonio je juniorima donjogradske Olimpije u osvajanju naslova prvaka Hrvatske za amaterske klubove!

Nešto su skromniji, ali još uvijek zapaženi rezultati Mislavove braće:

  • Kristijan je osvajao srebrnu medalju na prvenstvu Hrvatske u U-20 (2005.) i U-23  (2009.)
  • Dubravko je na međunarodnim natjecanjima osvojio po dvije zlatne i srebrne medalje, na državnom seniorskom prvenstvu bio je viceprvak, a na juniorskom je osvojio „broncu“

Osim toga, sva su trojica donosili u obiteljsku kuću još mnogo medalja s manje značajnih turnira, a osim Mislava u drugom se sportu iskazao i Kristijan koji je dvaput nastupio na prvenstvu Hrvatske u dizanju utega i osvajao „zlato“!

Blaženko će potom, istaknuti i ono što se u sličnim primjerima zaboravlja, a to je – uloga supruge i majke.

– Dok su još bili mali, želio sam Katicu odmoriti od cike i buke koju su dečki stvarali, pa sam ih postupno počeo odvoditi na treninge u Mladost, a oni su upijali sve ono što sam demonstrirao i ostalim mladim članovima. Štoviše, mislim da je našoj obitelji judo donio mnogo koristi, ali ne financijske, jer smo osim usvojenih sportskih vještina uspostavili i brojne socijalne kontakte s mnogo prekrasnih ljudi iz cijeloga svijeta kao što su treneri s Kodokana (Univerzitet za judo u Tokiju), svjetski uglednim trenerima, olimpijskim i svjetskim prvacima. A sve to nikako ne bismo mogli da nam nije pomogao naš sport, koji je, što je meni i supruzi najbitnije, omogućio da su naši dečki izrasli u osobe s kojima se mi kao roditelji možemo ponositi, s tim što velike zasluge na tom putu pripadaju i Katici koja nas je sve uvijek podržavala, ispraćala i trpjela u našim dolascima i odlascima na brojna putovanja i izbivanja iz obiteljskog doma.

A Blaženko je itekako izbivao od kuće  jer je u matičnom klubu obavljao sve moguće dužnosti osim tajničke, u dva mandata biran je za predsjednika, a još je član klupskog UO i povremeno zamjenjuje Dubravka na treninzima i putovanjima, ako je njegov srednji sin spriječen. Možda ga među osječke sportske ikone uvrštava i činjenica da je sve u judu radio volonterski koristeći slobodno vrijeme, kad nije imao redovne profesionalne dužnosti u GPP-u, a nadasve to što je u svom klubu bio aktivan čak 51 godinu a povukao se kako bi i mlađi naraštaji mogli radom ispoljiti znanje i ideje u smislu napredovanja kompletne Mladosti. 

Ono što je Blaženko Krček na kraju razgovora, spomenuo je s pritajenom tugom – još nije djed. A žarko želi da njegovi sinovi, sve što su naučili na tatamiju od njega, prenesu na nov naraštaj Krčekovih!

Foto: Obiteljska arhiva

Analit

DAN GRADA Javna priznanja “Grb grada Osijeka” uručena Žarku Plevniku i prof. Antunu Tucaku

Svečanom sjednicom u Dvorani Franjo Krežma proslavljen 239. rođendan Osijeka

Objavljeno

.Dana

Objavio

Svečanom sjednicom Gradskoga vijeća obilježen je Dan Grada Osijeka, odnosno njegov 239. rođendan. Dana 2. prosinca 1786. ujedinile su se tri gradske cjeline – Gornji grad, Donji grad i Tvrđa, te je tada nastao Osijek kakvog danas poznajemo.

Okupljenim uzvanicima u Dvorani Franjo Krežma obratio se gradonačelnik Ivan Radić, naglasivši kako smo u ovogodišnji Dan grada ušli s izglasanim rekordnim proračunom Grada od 227 milijuna eura za 2026. godinu.

– S ponosom možemo reći da je to najveći proračun Osijeka ikada! Današnju smo proslavu, prije svečane sjednice, započeli velikim projektom koji se u gradu čeka dugi niz godina. Projekt izgradnje 206 stanova poticane stanogradnje za mlade obitelji koji će se realizirati u narednih 18 mjeseci – naglasio je Radić.

Ponosan je i što je doneseni proračun za 2026. razvojan. Brojke pokazuju kako Osijek bilježi najveći investicijski zamah u novijoj hrvatskoj povijesti.

– Brojni su kapitalni projekti ispred nas, od 227 milijuna eura čak 45 milijuna eura su sredstva iz fondova EU. Grad je unazad četiri godine konstantno u izboru top tri grada koji je povukao najviše sredstava iz fondova EU – rekao je gradonačelnik, spomenuvši kapitalne projekte koji će se realizirati iduće godine.

– To je naše kupalište Copacabana, dovršetak Gradskih bazena, nova gradska Tržnica i gradska Knjižnica, park Zrinjevac i dvorana Zrinjevac. Tu je i ulaganje u predškolski odgoj i osnovnoškolsko obrazovanje. Ono što je donedavno bio san, sada više nije, jer svako osječko dijete sa dva zaposlena roditelja je upisano u vrtić, nemamo više liste čekanja. Gradimo potpuno novu osnovnu školu, dograđujemo pet postojećih i 13 školsko-sportskih dvorana, čime stvaramo preduvjete za cjelodnevnu školu. Tu je i izgradnja Centralne kuhinje, koja će opskrbljivati sve vrtiće i škole – dodao je.

Dotaknuo se i projekata koji se realiziraju s državnim tvrtkama, poput Strossmayerove ulice, odnosno realizacije Zelene avenije. Projekt je to procijenjene vrijednosti 40 milijuna eura, uskoro kreće javna nabava, pa se očekuje da će se s ovim projektom, odnosno radovima krenuti iduće godine. Ovo će posebno razveseliti stanovnike Retfale i Višnjevca, budući da će se krenuti s radovima na vodovodu, kanalizaciji, tramvajskoj pruzi i pješačko-biciklističkoj stazi, te sadnji drvoreda. Paralelno se kreće i s projektom koji Grad radi s Hrvatskim vodama, a to je Promenada do Višnjevca.

Uz postojećih 10, gradonačelnik je najavio i dolazak još 10 novih niskopodnih tramvaja, te 19 električnih autobusa.

Na sjednici su dodijeljena i Javna priznanja Grada Osijeka. Zlatnu plaketu „Grb Grada Osijeka“ za životno djelo dobio je prof. emeritus Antun Tucak za osobita ostvarenja u području zdravstva i razvoja društvenih odnosa, dok je Zlatna plaketa „Grb Grada Osijeka“ uručena Žarku Plevniku za osobit doprinos novinarstvu, promidžbi grada Osijeka i Republike Hrvatske te očuvanju istine o Domovinskom ratu.

(Na glavnoj fotografiji: Gradonačelnik Ivan Radić, Žarko Plevnik, prof. Antun Tucak i predsjednik Gradskog vijeća Tihomir Florijančić)

Foto: David Jerković/PIXSELL

Nastavi čitati

Lege

KLAUNOVIDOKTORI Čekanje u pedijatrijskoj ambulanti postaje zabavno uz simpa crvene nosove

Troje je klaunova jučer razveselilo djecu koja su čekala pregled

Objavljeno

.Dana

Objavio

Da čekanje na pregled u punoj ambulanti Klinike za pedijatriju KBC-a Osijek može biti zabavno, a vrijeme brže proći nije neuobičajena pojava. Jer, kada u čekaonicu zakorače klaunovidoktori sa svojim crvenim nosovima, čekaonica postaje mjesto smijeha i dobre zabave.

Tako su i jučer tri klauna razveselila mališane, ali i njihove roditelje, koji su čekali svoje dogovorene preglede. U jednom su trenutku iz ambulante izašli u čekaonicu i krenuli s ispitivanjem: „Tko je na redu?“

Djeca, u prvi mah zbunjena njihovom šarenom odjećom i bijelom kutom te crvenim nosom, samo su se pogledavala. Početna sramežljivost brzo je nestala kada su klaunovi počeli izvoditi razne trikove, razgovarati sa njima, davati im petice te na uho došapnuti kako im moraju obećati da će paziti na mamu i tatu.

Humor, emocije i igra odmah su smijehom ispunili čekaonicu, pa je čekanje, nestrpljivost i dosada odmah pala u drugi plan.

Crveni nosovi redovito su u osječkoj bolnici. Njihova je misija uz pomoć umjetnosti profesionalnog klauniranja, humora i smijeha vratiti ljudima u teškim i kriznim situacijama i okolnostima osjećaj radosti, sreće i optimizma. Osim posjete djece u bolnicama, obilaze i starije u domovima, te ljude koje su zadesile krizne situacije, poput potresa, poplava i ratova.

Foto: Čitatelji Komarilosi

Nastavi čitati

Lege

KRUNO RENDULIĆ Ono što je u priči oko NK Osijek jedino dobro je činjenica da gore ne može!

Bivši igrač i poznati trener smatra kako je na naplatu došlo guranje problema pod tepih Opus Arene

Objavljeno

.Dana

Objavio

Pogled na ljestvicu Supersport Hrvatske nogometne lige, u predahu nadmetanja deset najboljih hrvatskih momčadi, izaziva nevjericu među navijačima NK Osijek i svima koji pamte povijest tog kluba. Nitko, ama baš nitko ne može objasniti što se dogodilo i što se događa na Opus Areni, jer „bijelo-plavi“ dočekuju nastavak sezone na posljednjem mjestu!

Štoviše, s Pampasa se ne može čuti samo kritika niti se nude rješenja za promptne pomake i čini se kao da su oni, koji bi to trebali učiniti, doslovce – zakopali glave u pijesak! Dakako, ni onima, koji su nekad bili na bilo koji način dio osječkog prvoligaša, nije svejedno kad im se prijatelji i poznanici obraćaju s posprdnim pogledima i pitanjima okrećući ljestvicu – naglavačke!

Među njima je i Krunoslav Rendulić, 52-godišnji rođeni Vinkovčanin iza kojeg je bogata igračka karijera tijekom koji je zaigrao nogomet kao dječak u Tomislavu iz Cerne, došao 1988. u NK Osijek i potpisao prvi profesionalni ugovor, a onda igrao i za osječku Olimpiju, Slavoniju (Požega), NK Belišće, NK Šibenik, NK Zagreb, Hajduk, Kamen-Ingrad, NK Rijeka, Interblock (Ljubljana), Lučko i Vinogradar (Mladina) zaključivši karijeru kao 40-godišnjak.

Prisjećajući se s ponosom da je kao igrač osjetio što znači osvojiti Prvu hrvatsku ligu 2000./01., Hrvatski kup 2005./06., slovenske kupove 2007./08. i 2008./09., te slovenski Superkup 2008.

Dakako, ni poslije 450 odigranih utakmica nije se zasitio nogometa nego se odmah upustio u trenerske vode. Prisjeća se:

– Krenuo sam kao asistent Draganu Skočiću u FC “Foolad” Khouzestan Iran, pa FC “AlArabi” Doha, potom sam postao samostalan, uz kratki izlet kao Skočićev pomoćnik u reprezentaciju Irana, trenirajući redom Istru 1961, NK Šibenik (2020. ulaz u Prvu hrvatsku ligu), NK Gorica, Zrinjski (Mostar) i, sve do zasad mog posljednjeg angažmana, u Sabahu (Baku) koji sam napustio potkraj prošle kalendarske godine, da bi ista momčad proljetos osvojila nacionalni kup! Od rezultatskih dosega, dakako, izdvajam rad u mostarskim Zrinjskim, na čijem sam čelu stručnog stožera bio kad je 2023. osvojio dvostruku krunu: naslov prvaka i pobjednika Kupa Bosne i Hercegovine, kad smo nastupili i u Konferencijskoj ligi.

Razvidno, popularni Rendo ima što reći, ne samo zbog razvidno bogate i uspješne igračko-trenerske prošlosti, već prije svega jer je od ’93 u vrijeme Stjepana Čordaša, dvije sezone bio prvotimac u Gradskom vrtu i pripada krugu onih kojima je NK Osijek, zaista, prirastao srcu. I dotaknete li u te uspomene, a s pogledom na današnje mogućnosti ali i stanje NK Osijek, neće se puno ustručavati:

– Porazna je činjenica da je NK Osijek rezultatski najlošiji hrvatski klub u 2025. godini (ne računajući ispali Šibenik i novoušli Vukovar 1991) i nije teško zaključiti da se iza svega nalazi puno problema, koji su (pre)dugo gurani pod tepih – odmah će Rendulić bez dlake na jeziku. – Sada je , nažalost, sve došlo na naplatu a jedan od problema je i nekonzistentnost sportske politike. Sjetimo se, ne tako davno, došao je Boto uz pompozne najave i brzo pobjegao a najviše je zapamćen po otkazu Zoranu Zekiću, koji je odveo klub u Europu! Pa, da ne povjeruješ!! Onda se čekalo četiri mjeseca da se imenuje Alen Petrović, što je bio još jedan gaf, jer Alen apsolutno „da“, ali to se moralo brže odraditi. A u cijeloj toj priči, isto tako, treba spomenuti igrače, koji snose velik dio odgovornosti, jer su se u kratkom roku promijenila tri trenera, a pomaka nema. Gospodo, zapitajte se malo! NK Osijek je simbol grada i cijele Slavonije i Baranje, njegov se dres natapa znojem i daje cijelog sebe bez ikakvih kalkukacija! Nažalost, osobno ne vidim u svlačionici nekoga tko će lupiti šakom u stol i sve “postrojiti”, te objasniti im što to znači nositi dres NK Osijek!

Kruno se na trenutak prisjetio svojih početaka, ali i usporedbe nekadašnjih mogućnosti i blistave Opus Arene:

– Postao sam prvotimac ’93., kod Stjepana Čordaša, opremu za trening nosili smo kući i sami prali, a o redovitosti primanja plaća da ne govorim, bilo je to, nakon Domovinskog rata, teško razdoblje, ali razdoblje koje te očvrsne i izgradi u svakom smislu. Uvijek je bilo igrača koji su dolazili „sa strane“, ali je malo njih ostavilo dublji trag.  Sjećam se Pamić, Perković, Mitu…, u najnovijem vremenu naravno Mierez. Mahom su bili prolaznici i lošiji od domaćih igrača, a čini se da je tako da ih i danas ima, opet su cjenjeniji nego domaći, osječki mladići. A trebalo bi sve biti obrnuto u proporcionalno financijskoj moći kluba. Dakle, što klub ima više novca, to je manje domaćih igrača, a svaki će Osječanin radije gledati i i za to platiti ulaznicu za domaćeg igrača, iz vlastite škole, nego za igrača „sa strane“, koji donosi malo ili – ništa.

Nismo izdržali a da ga ne upitamo kako bi reagirao da mu s Pampasa ponude bilo koju ulogu u radu NK Osijek.

– Moram priznati da do sada nije bilo nikakvih kontakata vezanih za eventualno moje preuzimanje trenerske pozicije u NK Osijek. No, to je moj klub kada bi se to u perspektivi dogodilo – teško bih to mogao odbiti.

Naravno, ni Rendulić nije od onih koji na sve gleda s crnim naočalama, sačuvao je optimizam i sada, kad se situacija čini nevjerojatnom.

– Ono što je u cijeloj priči dobro: lošije ne može! Situacija nije bezizlazna, ali je svakako zabrinjavajuća. NK Osijek sigurno neće ispasti iz Lige, ali rješenje je samo jedno: suočavanje s istinom i zato treba prionuti ozbiljnom radu. Recept je:

„Šuti,luđači, radi i koristi svaku priliku za izići iz problema. Hrabro naprijed Osječe, u nastavak sezone!“

Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL

Nastavi čitati

Šećerana

STIGLI SU Deset lijepih plamenaca i pet ružičastih ibisa odnedavno stanuju u našem Zoo vrtu

Nove životinje u Osijek su stigle iz Budimpešte i Szegeda, a stare su do godinu dana

Objavljeno

.Dana

Objavio

Prvih mjesec dana bili su u izolaciji, a od kraja prošloga tjedna jato od deset velikih plamenaca i pet ružičastih ibisa boravi u volijeri u kojoj će nastaviti živjeti kao stanari osječkog Zoo vrta.

Plamenci stari oko godinu dana stigli su iz Budimpešte, a ibisi (tri također godišnjaci, a preostala dva su ovogodišnje leglo) stigli su iz zoološkog vrta u Szegedu. Riječ je o elegantnim pticama, žarkih boja.

Plamenci znaju izrasti u visinu do 150 cm i budu teški od 2 do 4 kg, a u zoološkim vrtovima mogu živjeti i 60 godina, odnosno čak 10 godina duže nego u prirodi.

Ibisi

Plamenci

Foto i video: Zoo vrt Osijek

Nastavi čitati

Lege

ANTONIO JAKUPČEVIĆ Imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera

Ususret kazališnoj premijeri predstave “Zavičaj, zaborav”, HNK u Osijeku, 13. studenoga

Objavljeno

.Dana

Objavio

Pred nama je još jedna kazališna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.

U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.

* Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

– Uloga je kompleksna, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? U čemu leži snaga ove ekipe?

– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja.Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

* Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?

– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

* Jesu li i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život.

Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?

– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno.Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnerakoji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzurui više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.

Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku

Nastavi čitati

Najlaćarnije