Hrvatski olimpijski odbor i Ministarstvo branitelja RH po drugi put su dodijelili posebna „Godišnja priznanja sportskim klubovima i sportašima za njihov doprinos obrani Hrvatske“, koja podrazumijevaju i nagradu za dugogodišnji angažman u hrvatskom sportu i doprinos zajednici u cjelini poslije Domovinskog rata. Ovaj put, u hotelu Sheraton nagrađeno je 11 pojedinaca i četiri kluba, s tim što su iz sustava HNS-a ta priznanja primili Miroslav Bičanić, nekad istaknuti nogometaš i dugogodišnji humanitarac, te Stjepan Merkaš, savjetnik HNS-ova predsjednika Marijana Kustića. Iz slavonsko-baranjskog miljea, priznanja su pripala i Nogometnom klubu Laslovo ’91, te Hrvatskom veslačkom klubu Vukovar, a s ponosom su ih primili Ladislav Ferenc, te Tomislav Baumgartner.

Ljepšeg povoda za razgovor s Miroslavom Bičanićem, koji je ostavio dubok trag u povijesti NK Osijek, a potom upotpunio zavidnu 14-godišnju karijeru profesionalnog nogometaša igrajući u drugim sredinama, nismo mogli poželjeti. Jer, osim za „bijelo-plave“ iz Gradskog vrta, Bičanić je još nastupao i za NK Zagreb, te potom po dvije godine u Njemačkoj i Izraelu te, u smiraj karijere, posljednje četiri sezone u Kini gdje je trajno zapamćen kao vrhunski nogometni profesionalac.

I nakon što je 2002. objesio kopačke o klin, Bičko je ostao u nogometu, sve do prije nekoliko mjeseci bavio se angažiranjem igrača kao vlasnik agencije „Farmis Football Agency“, profesionalni je voditelj Društvene djelatnosti u HNS-u, a humanitarnu aktivnost ispoljava godinama kao predsjednik „Humanitarnih zvijezda Hrvatske 03“ s čijih utakmica ta udruga prikupljena financijska sredstva usmjerava djeci u potrebi.

U HNS-u Bičko svoje djelovanje realizira koordiniranjem brojnih humanitarnih, inkluzivnih i ostalih društveno korisnih aktivnosti Saveza. Pritom je posebno naglašena pomoć ranjivim skupinama i promicanje društvenih vrijednosti kroz nogomet.

Ne tako davno, međutim, u Bičanićevu se životu dogodilo nešto iznimno značajno, što je utjecalo i na prekid dijela njegovih aktivnosti.

– Agenciju sam nedavno zatvorio, poslije 20-godišnjeg menadžerskog djelovanja, jer moram ubuduće više vremena poklanjati potomstvu. Znate, postao sam  djed…

Uz ime Miroslava Bičanića, za razliku od nekih drugih istaknutih osječkih nogometaša, inače, vezuje se igračka aktivnost (i) u vrijeme najžešćih napada agresora na Osijek u Domovinskom ratu. Jer, generacija osječkog prvoligaša, ponikla odreda u Školi nogometa u Gradskom vrtu, nakon nastupa na turniru „“Slobodna Hrvatska ’91“ potkraj kalendarske 1991. na sjeveru Hrvatske pod vodstvom osječkih legendi trenera Ivice Grnje i Ivana Lukačevića, te vođe puta Stjepana Čordaša, samo zakratko, prisilno je prestala s aktivnostima a potom se, dok je Osijek i dalje svakodnevno granatiran i bombardiran, uključila u prvo državno prvenstvo samostalne Hrvatske. Igrajući domaće utakmice u Đakovu, Donjem Miholjcu i Kutjevu (za Kup u Požegi) dokazali su zavidnu vrijednost i plasirali se na treće mjesto, do Croatije (Dinama) i NK Zagreb! Suradnici trenera Čordaša postali su Vlado Bilić i Ivan Maras, a u direktorsku je fotelja do siječnja ’93 zasjeo Zdravko Rupnik, sve bivši klupski prvotimci.

No, Bičanićev doprinos u obrani Osijeka i istočnog dijela mlade države Hrvatske dodatno se, ipak, razlikuje od brojnih suigrača, jer se još ujesen ’91, zajedno sa suigračem Alenom Petrovićem, priključio Zboru narodne garde i kasnije postao aktivni pripadnik 106. osječke brigade. Grad na Dravi, zajedno s Robertom Špeharom, napustio je 1993. i postao član tada prvoligaša NK Zagreb, što je bio početak nove epizode obojice standardnih prvotimaca NK Osijek. Kluba u kojem je Bičanić stasao u respektabilnog nogometaša i koji ima duboko urezano ime u Bičanićevo srce. Stoga se nismo mogli rastati, a da nam i on ne kaže kako proživljava aktualnu, nesvakidašnje duboku krizu.

– Nije teško zaključiti da neuspješna serija koju doživljava osječki klub nije od danas, nego je to rezultat višegodišnjih pogrešnih procjena u svim segmentima rada kluba. Naravno da sam svojevremeno pokušao pomoći, i imali smo nekih kontakata ali nikad nisam dobio konkretnu ponudu da možda dobijem mjesto s kojeg bih izravno i konkretno utjecao na poboljšanje rada prije svega u usmjeravanju klupske politike. Nažalost. 

NAGRADU POSVETIO TRENERIMA – Nagradu želim posvetiti trojici mojih osječkih trenera iz tih ratnih vremena, koji su nas učili o poštenju, sportskoj časti i dostojanstvu. Bili su vrhunski nogometaši, nama životni pedagozi, odlični stručnjaci i demonstratori: Ivica Grnja, Stjepan Čordaš i Ivan Lukačević.

Foto: Privatna arhiva

Dočekali su i navijači NK Osijek novu pobjedu svojih ljubimaca! Poslije sušnog četveromjesečnog razdoblja (posljednji su put bijelo-plavi slavili pun pogodak potkraj rujna u Velikoj Gorici 1:0), u nedjeljnom susretu 20. kola na Opus Areni pobijeđen je dugotrajni rival HNK Rijeka, pa je momčad s Pampasa konačno prepustila posljednje mjesto na ljestvici Supersport HNL-a susjedu iz Vukovara.

Zanimljivo je, da je jedini strijelac bio nigerijski internacionalac Samuel Akere, kojem je to bio prvijenac u osječkom dresu čime je – „darovao“ treneru Željku Sopiću prvu službenu pobjedu otkako je iskusni stručnjak na kormilu osječkog prvoligaša! U rezimeu utakmice, pak, ostaje dojam da je Sopićev kolega Victor Sanchez odredio početnu jedanaestoricu s prepotentnom procjenom, da će se i njegov sastav bez Fruka, Čopa, Petroviča, Menala…(Majstorović je ozlijeđen) ravnopravno suprotstaviti svom domaćinu, u čemu se gadno prevario za što je primio nenadanu packu.

Na otvaranju susreta nazirala se obostrana želja za pobjedom, i jedni i drugi su imali razdoblja nadmoćnije igre, ali bez konkretnijih prilika za pogotke. No, prvu su imali bijelo-plavi već u 2. minuti, točnije stoper Jelenić, koji je iznenada ostao sam na 7-8 metara pred Zlomislićevim vratima, ali je pucao preko grede. Ipak, NK Osijek je u 27. minuti matirao riječku obranu što će, pokazalo se kasnije, biti i trenutak odluke. Karačić je s desne strane centrirao u šesnaesterac Riječana, loptu je Matković idealno proslijedio do Akerea, kojeg su „zaboravili“ na desetak metara od suparničkog gola, a Senegalac je iz okreta ljevicom pogodio desni gornji kut – 1:0! Nakon primljenog pogotka, mladići u crnoj opremi su se rastrčali travnjakom na Pampasu, ali su teško dolazili do izgledne situacije za izjednačenje. Najbolju je prokockao visoki Jurić(38) kojem je Bodetić uputio lijep centaršut slijeva, a ovaj je u skoku glavom s 4-5 metara bio zamalo neprecizan i šutirao preko grede. U drugom poluvremenu, kad je Sanchez pokušao osvježiti momčad uvodeći u igru Morchiladzea, pa Fruka i Ndockyuta, gostujući je sastav preuzeo terensku inicijativu, ali su brojni ubačaji pred Ćurčijina vrata ostali bezuspješni, pa je NK Osijek zasluženo došao do nova tri boda, što će zacijelo utjecati na samopouzdanje sastava u nastavku borbe za bijeg iz donjeg dijela ljestvice Supersport HNL-a.

Ovaj put, tribine nisu bile popunjene kao na prijašnjim utakmicama, pa je izbrojano 3.262 gledatelja. Sudio je Igor Pajač iz Sv. Ivana Zeline, opet s mnogo pogrešnih procjena, što, ipak, ne opravdava pristalice NK Osijek na orkestrirano vrijeđanje zbog čega, sigurno, kazna očekuje klub za koji navijaju…

Nerazumljivi Sopićevi potezi

Sve je na stadionu iznenadilo da će vrata čuvati debitant Nikola Tony Ćurčija, jer je Marko Malenica već duže vrijeme jedan od najboljih pojedinaca bijelo-plavih i zaista nije bilo razloga za uskraćivanje povjerenja.  Novinare je još više iznenadilo šturo objašnjenje trenera Željka Sopića od dvije riječi – da je to „njegova odluka“. Bez ikakva tumačenja Malenica je trebao biti pričuva, što s mnogo razloga nije mogao prihvatiti, pa se susret morao pratiti s tribina! Podsjetilo nas je to na istovjetne poteze Sopićevih prethodnika, koji su prošlih sezona itekako skupo plaćeni. U nedjelju je, istina, Ćurčija sačuvao svoju mrežu netaknutom, ali to u cijelom slučaju nije najbitnije…

Tijekom utakmice, međutim, Sopić je povukao još jedan nerazumljiv potez. Kad je u 65. minuti zamijenio Bornu Barišića, novi je kapetan postao Emin Hasić, igrač koji je tek drugu sezonu na Opus Areni i još nije standardni prvotimac. Tako munjevitu promociju u osječkom prvoligašu još nitko i nikada nije doživio. Kako i zašto? Zar samo zato što Malenica nije igrao, pa je vrpca „uvaljena“ bez ikakva tumačenja?

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Nikako da Željko Sopić, kao trener NK Osijek, dočeka i pobjedu bijelo-plavih! Otkako je na klupi, osječka je momčad u devet nastupa osvojila samo pet bodova, a da pritom nikog nije uspjela svladati. Stoga i nije neobično, što se prvoligaš s Pampasa koprca na posljednjem mjestu ljestvice Supersport HNL-a zbog čega vjerni navijači iz tjedna u tjedan sve više gube nadu u opstanak među prvoligašima. A to je situacija o kakvoj u gradu na Dravi nitko nije sanjao ni u najružnijim snovima…

– Noćima nisam spavao, priznao je Sopić na redovnoj presici pred osječkim novinarima. – Mi smo, jednostavno, u situaciji da prije nedjeljnog ugošćavanja aktualnog prvaka HNK Rijeka možemo razmišljati samo o osvajanju tri boda! Uostalom, i prije tjedan dana kad im je gostujući suparnik bio Slaven Belupo (2:2), da se s njima može nadigravati…

Sopić se ovaj put, iako je to mogao, nije žalio na brojne ozljede (Farkaš, Šopov, Živković, Toure i Vrbančić) nego je, prisjetivši se prošlonedjeljnog poraza od Dinama (0:3), usporedio zimski prijelazni rok dvaju klubova:

– Modri su na pojačanja potrošili 20 milijuna eura, a mi smo besplatno doveli igrače koji su rijetko igrali u svojim bivšim klubovima, poslije čega sam za dva tjedna morao ukomponirati momčad za sraz s njima. Ali, ne želim se izvlačiti, priznajem vlastitu odgovornost, iako ne mogu objasniti kako možemo primiti pogodak kad su desetorica naših igrača „iza lopte“, isto kao što je razvidno da našim dečkima nedostaje mentalna snaga, primjerice kad padamo lančano u detaljima posebice u posljednjoj trećini skoro svih naših napada, mislim kada treba šutirati, a traže se neka druga rješenja…

Sopić, od ozlijeđenih igrača, najčešće spominje mladog Vrbančića, kojem je ukazao povjerenje posljednjih pola sata protiv „dinamovaca“ ali mu se opet pogoršala dugotrajna ozljeda i sad je izvjesno da ga duže vremena neće biti među kandidatima za nastup. Osim toga, iz Sopićevih se riječi dalo naslutiti, iako smo opet uskraćeni za konkretnije opisivanje početne jedanaestorice, da će u nedjelju istrčati izmijenjena momčad u odnosu na onu koja se suprotstavila Dinamu. Pritom je trener „bijelo-plavih“ mislio i na nova imena u svakom segmentu momčadi, od obrane, pa sve do napadačke linije. Kandidati su, u svakom slučaju, itekako dobro poznati: Malenica, Karačić, Mersinaj, Hasić, Jelenić, Mkrtchyan, Barišić, Čolina, Bubanja, Mikolčić, Teklić, Akere, Bukvić, Omerović, Jakupović, Matković, Petrusenko, Mejia,  Guedes, Jovičić, Ćurčija i Dedić.  

Utakmica 20. kola Supersport HNL-a, između NK Osijek i HNK Rijeka, igra se u nedjelju, 1. veljače na opus Areni u 15 sati, a sudit će među navijačima osječkog kluba „omiljeni“ Igor Pajač (Sv. Ivan Zelina). Najavljujući nedjeljnu utakmicu, zanimljivo, na Rujevici (gdje je jesenas pobijedio osječki sastav s 4:2) su trener Victor Sanchez i vratar Martin Zlomislić bili jedinstveni u izjavi:

– Ne zavaravamo se položajem osječke momčadi na prvenstvenoj ljestvici, svjesni smo da nas očekuje neugodan i vrlo agresivan suparnik, ali mi idemo u Osijek po sva tri boda!

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Uoči razgovora s Petrom Krpanom, umirovljenim osječkim nogometašem, na um pada pada dobra, stara narodna izreka da „nitko nije prorok u svom selu“. Jer, o vlasniku brončane medalje sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998., bivšem izborniku U-17 državne reprezentacije i aktualnom glavnom instruktoru HNS-a, rijetko ste u njegovom rodnom Osijeku mogli čuti ili pročitati hvalospjeve koje je taj skromni 52-godišnjak, ustvari, odavno zaslužio.

Osječanima nije potrebno opisivati Krpanovu igračku karijeru, koju je počeo u Metalcu, nastavio na nagovor Antuna Nađsombata u Olimpiji, a iz tog razdoblja, kad je počinjao karijeru, zapamtio je primjerenu organiziranost tih osječkih kluba. Kao brzonogog napadača zapazili su ga u Gradskom vrtu i Petar je zaigrao za NK Osijek u čijem će dresu kasnije nanizati više od stotinu utakmica. U međuvremenu, pak, nastupit će i za NK Zagreb, HNK Rijeka, Hajduk i u Portugalu za lisabonski Sporting i Leiriju, isprobao se i u dalekoj Kini (Jiangsu Shuntian), da bi igračke putešestvije zaključio u povratku među prvoligaše u Interu Zaprešić.

Manje je poznat, pak, pa ga treba isticati, podatak da je Krpan dao svoj doprinos dvjema titulama hrvatskog prvaka, sa zagrebašima i hajdukovcima, kao i u Sportingu na krajnjem zapadu Europe! Ipak…

Tog 30. lipnja 1998., u Bordeauxu, Ćiro Blažević je u završnici utakmice Hrvatska – Rumunjska ubacio na travnjak igrača za kojeg naši novinari nisu ni pomišljali da će zaigrati za Vatrene. Štoviše, u jednoj od posljednjih akcija, Stelea je odbio loptu poslije Bobanova udarca, došla je do osječkog debitanta, koji je refleksno pucao ali je stasiti rumunjski vratar opet bio na mjestu! Od tada, oni koji su promatrali, uvijek pri susretu pitaju Petra kako je zapamtio taj trenutak, možda i najvažniji u karijeri?!

– Ozračje je bilo fenomenalno, a ja sam općenito France ’98 doživljavao posebno emotivno poslije svegašto sam prije prošao, poglavito tijekom Domovinskog rata –  zacaklit će mu se oči dok priča. – Na spomen Francuske u meni se bude samo lijepe uspomene, u prvom redu bila je velika čast dijeliti svlačionicu s onakvim igračkim veličinama, biti s njima četrdesetak dana uistinu je nezaboravno iskustvo. I još poslije svega osvojiti „broncu“. Da, uvijek me pitaju za tu priliku… Bilo pa prošlo, i najvažnije je da smo pobijedili što nam je otvorilo put prema medalji.

Završavajući igračku karijeru, Krpan priznaje da je mnogo naučio od svakog trenera koji ga je vodio, kao što su Branko Karapandža, Vlado Liović, Milan Đuričić, Zlatko Cico Kranjčar, Zoran Vulić, Ante Čačić, Ivo Šušak…, a posebno mora istaknuti„trenera svih trenera“ Miroslava Ćiru Blaževića.

Krpan se po završetku igračke karijere posvetio trenerskom poslu nastojeći pritom koristiti sva stečena iskustva. Upisao je i završio Nogometnu akademiju HNS-a, pa s Markom Babićem otvorio privatnu „Akademiju Krpan&Babić“ gdje je, kaže, nekoliko godina proveo pod nadzorom legendarnog osječkog stručnjaka Milana Đuričića, da bi potom postao instruktor NS Osijek.

– Zahvaljujući u velikoj mjeri mom nekadašnjem suigraču, sugrađaninu Davoru Šukeru, dobio sam priliku raditi u Hrvatskom nogometnom savezu, gdje sam se prvo usavršavao kao pomoćnik u stožerima mladih reprezentacija (U-17, U-16 i U-19), a onda mi je ukazana prilika za dokazivanje kad sam postao izbornik U-17 vrste. Vodio sam igrače rođene 2001. i 2002. godine, uz ostale i Luku Sučića i Joška Gvardiola, na što sam posebno ponosan. Osim toga, moja i Markova akademija napravila je velike stvari u kratkom razdoblju, bili smo pobjednici Kupa Hrvatske u mlađim kategorijama, a najvažnije je da je iz Akademije izašlo puno današnjih prvoligaških igrača, poput Fruka, Pilja, Babeca, Hanuljaka, Bukvića… Od prvog dana visoko smo podignuli letvicu po pitanju ozbiljnosti i stručnosti, drago mi je da Akademija i danas ima iste standarde.

Razgovor ugodni doveo nas je do propitivanja o stvarnim zadacima i ciljevima posla koji obnaša glavni instruktor HNS-a, odnosno – Petar Krpan.

– Funkcija nosi veliku odgovornost, jer brinem o razvoju hrvatskog nogometa u cjelini, poglavito mladim igračima na svim razinama, od predselektivnih do reprezentativnih. Pritom je, naravno, izuzetno bitna dobra suradnja s klubovima, odnosno sa svim županijskim i instruktorima središta, koji su mi uvijek na dispoziciji i sudjeluju u našem programu i sustavu. Dakako, golema mi je podrška predsjednika HNS-a, Marijana Kustića, i članova Izvršnog odbora, s tim što osobno želim naglasiti blisku suradnju s tehničkim direktorom A i U-21 reprezentacije, Stipom Pletikosom.

* Upravo ste se vas dvojica vratili iz Maroka, gdje ste sudjelovali u posebnoj FIFA-inoj radionici u Rabatu?

– Dan nakon finala Afričkog kupa nacija, sudjelovali smo na radionici zajedno s još nizom predstavnika afričkih i europskih nogometnih saveza, nazočio je i čelnik FIFE Gianni Infantino, kojem sam tom prigodom uručio i moju knjigu „Hrvatska škola nogometa“ koju sam napravio u suradnji s Ivanom Krakanom, a u čijoj su izradi aktivno sudjelovali i predstavnici GNK Dinamo, HNK Hajduk, HNK Rijeka i NK Osijeka, klubova nositelja kvalitete hrvatskog nogometa. U Maroku smo vidjeli sjajne uvjete, nogometne kampove i nov stadion na kojem je vladala sjajna atmosfera, ali je šteta što se dogodio incident kad je reprezentacija Senegala napustila travnjak… Takvi se skandali, zaista, ne smiju događati na nogometnim utakmicama, a posebice na tako velikoj priredbi.

* Neizbježno je pitanje o stanja u NK Osijek?

– Teško mi je kao Osječaninu da naš klub proživljava teške dane, ali vjerujem da će u drugom dijelu sezone pokazati svoje pravo lice i kvalitetu, te izboriti mjesto koje zaslužuje: u gornjem dijelu ljestvice!

* Na ljeto nas očekuje nastup Vatrenih na Svjetskom prvenstvu, s kakvim izgledima?

– Najvažniji je, ipak, ostvareni plasman na SP jer to je i bio naš primarni cilj, a sada moramo trezveno razmišljati, utakmicu po utakmicu. Mislim da bi veliki uspjeh bio proći skupinu, a onda… Svi jako dobro znamo kakva je Hrvatska u nokaut fazi natjecanja.

* Gdje je smještena „bronca“ iz Francuske?

– Na posebnom je mjestu, odmah uz Spomenicu Domovinskog rata. Dakle, na sigurnom su i zasluženom mjestu. To su, naime, uspomene koje se čuvaju cijeli život.

ZADUŽIO PUŠKU I NA PRVU CRTU Pri spominjanju imena Petra Krpana u hrvatskim nogometnih krugovima istodobna asocijacija bit će – hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu. On će sam ispričati:

– Kao tinejdžer sam oko pola godine bio u obrani grada.  Za razliku od mnogih vršnjaka, koji su otišli nastaviti školovanje na sigurnom, bilo u Mađarskoj, Dalmaciji, Istri…, meni nije padalo napamet da odem iz Osijeka. Želio sam ostati tu, pa makar i u podrumu kad su granatama zasipali naš Osijek, ali zapovjednik Šaban na Jugu 2 rekao mi je: „Nećeš ti biti u podrumu, ideš s nama.“, pa sam zadužio pušku i išao na prvu crtu obrane.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL (glavna) i Privatna arhiva

Osvojivši prije tjedan dana dva boda u uzbudljivoj, pa u završnici i dramatičnoj utakmici s Kokom (31:29), rukometašice Osijeka osokolile su sve u klubu, ali i najvjernije navijač(ic)e. Naime, uoči 13. kola, Osječanke su na diobi od 10. do 12. mjesta (s ekipama Splita 2010, i Zameta) s bilancom od osam bodova, dok su na samom dnu Brod (6) i Dugo Selo ’55, pa se nedjeljno gostovanje osječkog prvoligaša kod „fenjeraša“ na čijem je saldu još uvijek ništica, čini idealnim za iskorak prema mirnijim vodama na prvenstvenoj ljestvici gdje je, također, bodovno dosta zgusnut poredak.

A da je podvig protiv Varaždinki doista pridonio povratku samopouzdanja ekipe, dočaravaju i riječi trenera Zorana Dorića, koji će i u Dugom Selu, u odsutnosti još neoporavljenog Zdenka Kordija, opet kormilariti osječkom ekipom.

– Usprkos činjenici da je Dugo Selo ’55 sasvim na dnu, ne putujemo kao turisti, kazat će Dorić. Suprotno tome, očekujemo zahtjevnu utakmicu i sve igračice moraju se ponašati maksimalno profesionalno i odgovorno, jer se to protiv „kokica“ pokazalo kao jedini dobar recept za uspjeh. Moramo ponoviti čvrstu igru u obrani, nametnuti naš način igre i kontrolirati kretanje rezultata od prve do posljednje minute. Naravno, to je lako reći, ali treba i izvesti, a ključ uspjeha je disciplina, fokusiranost na zadatke i visoka koncentracija tijekom svih 60 minuta. Nadam se i da ćemo nastupiti kompletni, jer bi neke ozlijeđene djevojke mogle (i morale!) do nedjelje oporaviti.

Naslućujemo li pretjerani oprez?

– Ne, mi idemo u Dugo Selo sa željom da odigramo kvalitetnu utakmicu i ostvarimo drugi uzastopni povoljan rezultat – odgovorio je konkretno Dorić.

Utakmica Dugo Selo ’55 – ŽRK Osijek igra se u nedjelju (1. veljače) u 17 sati.

Foto: Arhiva ŽRK Osijek