Udžbenik „Ekonomika prehrambene industrije“ dr. sc. Dragana Kovačevića, profesora osječkog Prehrambeno-tehnološkog fakulteta i potpredsjednika HGK za poljoprivredu i turizam prvi je ovakve tematike u našoj zemlji. Uz teorijska znanja, studente upoznaje i s iskustvima iz života i gospodarstva, kako bi se po završetku fakulteta što bolje pripremili za tržište rada. Zanimljive su njegove dijagnoze o bolnim točkama domaće industrije hrane.

* U kakvom je stanju danas zapravo naša prehrambena industrija? Odnosno, da se probamo ograničiti na prehrambenu industriju u Slavoniji i Baranji?

– Prehrambena industrija strateška je grana hrvatskog gospodarstva. Ako je usporedimo s drugim prerađivačkim industrijama bilježi najveći udio u bruto dodanoj vrijednosti, ima najveći promet i zapošljava najveći broj radnika. I na razini EU prehrambena industrija je, uz automobilsku i industriju strojeva prema ključnim ekonomskim parametrima, jedna od najznačajnijih prerađivačkih industrija. Treba spomenuti podatak da se od ulaska u EU do danas fizički obujam proizvodnje hrane i pića povećao za preko 20%, a stvoreno je i veliki broj prehrambenih brendova koji ravnopravno konkuriraju na najzahtjevnijim tržištima EU. Držimo da će Podravkina akvizicija i preuzimanje Belja, PIK-a Vinkovci i Vupika biti dodatni input razvoju prehrambene industrije u Slavoniji i Baranji, jer je Podravka, prema prometu i prihodima, jedna od najvećih hrvatskih prehrambenih kompanija koja ima tradiciju, akumulirana stručna znanja i kadrove. Isto tako Podravka je dokazala da je kompanija koja sustavno ulaže u najnovija tehnološka dostignuća, održivu proizvodnju i inovacije, pa vjerujemo da će svoja postignuća uspješno implementirati i u tvrtkama koje će preuzeti. Belje, Vupik i PIK Vinkovci perjanice su prije svega poljoprivredne proizvodnje, obrađuju 33.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta i raspolažu strateškim stočnim fondom, zbog čega je kupnja od strane domaće kompanije dodatno jamstvo očuvanja proizvodnje, radnih mjesta i strateške povezanosti primarne poljoprivredne proizvodnje s preradom i globalno prepoznatljivim hrvatskim prehrambenim brendovima.

* Na otvaranju sajma Wineos govorili ste da hrvatska proizvodnja vina ne pokriva naše potrebe za vinom, a prilikom predstavljanja svog novog udžbenika ustvrdili ste da trenutno proizvodimo samo 60% svojih potreba za hranom – što se dogodilo? Što radimo pogrešno? Što treba promijeniti?

– Kada uzmemo u obzir cjelokupnu proizvodnju hrane, dakle i poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe i zadnji dostupni podaci za jedanaest mjeseci prošle godine govore da izvoz pokriva tek 61% uvoza. Godinama bilježimo veliki vanjskotrgovinski deficit koji će u 2024. znatno premašiti dvije milijarde eura. Problemi u poljoprivrednoj proizvodnji su kompleksni, a prvi šok doživjeli smo ulaskom u EU kada smo postali dio Zajedničke poljoprivredne politike EU i jedinstvenog EU tržišta, kada je ukinuta carinska zaštita na uvoz robe iz EU članica i kada smo morali prihvatiti sustav potpora koji nije bio kompatibilan našim potrebama kao male i deficitarne poljoprivredne proizvodnje. Ono što hrvatskoj poljoprivredi nedostaje su investicije, snažnija ulaganja u inovacije, nove tehnologije i veća finalizacija, odnosno prerada, jer imamo vrlo nisku produktivnost u poljoprivrednoj proizvodnji koja je sada na razini 30% prosjeka EU, a vanjskotrgovinski suficit nam čine isključivo neprerađene žitarice i uljarice, dakle proizvodi s malom dodanom vrijednosti.

Sve to upućuje na zaključak da najavljenim izmjenama Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike RH 2023.–2027. trebamo više sredstava osigurati za povećanje investicija, također bolje fokusirati potpore u poljoprivredi, te tim razvojnim ciljevima prilagoditi i zemljišnu politiku.

* Možete li staviti hrvatsku proizvodnju hrane u kontekst proizvodnje hrane u Europskoj uniji? Koji su naši potencijali?

– Hrvatska je u kontekstu EU gospodarstva i poljoprivredne proizvodnje mala zemlja, vrijednost proizvodnje je manja od 1% vrijednosti ukupne EU poljoprivredne proizvodnje  i naša šansa je prije svega u većem stupnju prerade i povećanju preradbenih kapaciteta. Nije dobro da s jedne strane gotovo polovicu godišnje proizvodnje pšenice izvozimo, a s druge strane uvozimo velike količine mlinsko-pekarskih proizvoda veće dodane vrijednosti. Također, veliki potencijal vidimo u plasmanu hrane i pića kroz turizam. Hrvatska je turistička zemlja, u prošloj godini realizirali smo gotovo 110 milijuna noćenja i preko 21 milijun dolazak stranih turista što je ogroman potencijal i generator potrošnje hrane i pića. Strani turisti za hranu i piće troše preko 25% od ukupne potrošnje, što znači da je samo prošle godine kroz turizam, hotele, restorane, trgovine potrošeno na hranu i piće oko četiri milijarde eura.

S obzirom da nismo još uvijek etablirani kao enogastronomska destinacija treba dodatno raditi na brendiranju Hrvatske kao enogastronomske destinacije koja može u ovom trenutku ponuditi pedesetak tradicionalnih proizvoda zaštićenih na razini EU oznakom izvornosti ili zemljopisnog podrijetla, te vina od preko 130 autohtonih sorti vinove loze.

* Jesu li vaši studenti zabrinuti zbog činjenica da je proizvodnja hrane kod nas daleko ispod granice naših potreba za hranom? Doživljavaju li to uopće kao problem?

– Držim da je to za te mlade ljude prije svega izazov, jer očito postoji puno potrebe i prostora za implementaciju znanja. Na nama profesorima i znanstvenicima je zadaća da što više uz teoretska znanja našim studentima prenesemo i iskustava iz prakse, iz života iz gospodarstva. To je svrha i mog najnovijeg sveučilišnog udžbenika „Ekonomike prehrambene industrije“ – upoznati studente s ključnim mehanizmima funkcioniranja tržišne ekonomije, te najmodernijim marketinškim alatima koji trebaju osigurati da naši prehrambeni proizvodi nađu put do potrošača i trajno se pozicioniraju u njegovoj svijesti.

* Gdje vidite Slavoniju i Baranju za 10 godina u kontekstu proizvodnje hrane? Hoćemo li imati što za jesti?

– Slavonija ima prirodni klimatski i zemljišni potencijal, akumulirana znanja i tradiciju u proizvodnji hrane i nije upitno da će Slavonija i Baranja i dalje u Hrvatskoj biti perjanica u proizvodnji hrane. Treba raditi na tome da ne budemo samo sirovinska baza već izgradnjom novih kapaciteta strateški proizvođači prehrambenih proizvoda s većom dodanom vrijednosti. U primarnoj proizvodnji, posebice u kontekstu posljedica klimatskih promjena, neophodna je uska suradnja  sa strukom i znanstvenim institucijama, jer bez znanja i inovacija neće biti moguće riješiti izazove koji su stavljeni pred proizvodnju hrane, niti povećati produktivnost i konkurentnost. 

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL