Za razliku od svojih klupskih kolegica, koje su dosegnuli sam vrh rukometa u bivšoj državi, rukometaši Grafičara, koji su se natjecali od 1960. do 1972. godine, zadovoljili su se standardnim mjestom u društvu najboljih momčadi Slavonije i Baranje. U prvenstvima Slavonske rukometne zone i(li) regije uvijek su predstavljali respektabilan sastav, protiv kojeg su i oni najbolji znali da će im biti teško igrati. U početnom razdoblju djelovanja trenirao ih je Milovan Hengl (sve do 1963.), najduže se na kormilu zadržao Viktor Ahić, a kraći dio svog trenerskog opusa u Podgrađu je  proveo i prof. Dražen Wagner.

Rezultatski je najuspješnije razdoblje rukometaša Grafičara bilo ono u dvije uzastopne sezone kad su osvajali i naslove prvaka u svojoj konkurenciji. U prvenstvu Slavonske zone «sjever» 1967./1968., naime, trijumfirali su osvojivši 31 bod u 18 utakmica (čak 15 pobjeda, jedan remi i dva poraza) s postignuta 342 pogotka (primljenih 248), što im je donijelo pravo sudjelovanja u kvalifikacijama za Hrvatsku ligu.

No, već u pretkolu (sveukupno osam momčadi nadalo se jednom od prva dva mjesta) zaustavio ih je virovitički Drvodjelac. Koban je bio prvi ogled, u Virovitici, gdje su domaći slavili s 19:9 pa pobjeda sa «samo» šest pogodaka razlike u uzvratu u Podgrađu nije bila dovoljna Kirhbaumeru, Kasapoviću, Oriću, Karnašu… da izbore i završni kvalifikacijski turnir.

Ipak, naknadnom odlukom RS Hrvatske, potkraj kolovoza «grafičarima» se pružila još jedna prilika za proboj u viši stupanj natjecanja, ali je u oba susreta zagrebačka Mladost bila bolja, postala republički ligaš, a osječki sastav nastavio se natjecati u sjevernoj skupini Slavonske rukometne zone. Svu draž i neizvjesnost kvalifikacija tog ljeta osjetili su Karnaš, Abramov, T. Sandukčić, Kasapović, Kirhbaumer, Vukmirović, Pranjić, Tomičić, Zabrdac, Cindrić, Orić i Lustig. Osim njih, za naslov prvaka, povremenim nastupima zaslužni su bili i Markser, Dojčinović, Franić, Šuvak i Kulešanin.

S novostečenim iskustvom, Kirbika, Đuka, Sančo, Čombe, Pranjula i ostali, po drugi put uzastopce, veselili su se šampionskom tronu, koji im je ljeta ’69. donio uvrštenje u buduću, novu, jedinstvenu Slavonsku regionalnu ligu. Kao kuriozitet prvenstva treba izdvojiti rekordnu pobjedu nad Partizanom iz Donjeg Miholjca s čak 40:9!

Kolovoza ’68  Grafičar je priuštio ljubiteljima rukometa u svom gradu iznimnu poslasticu: na asfaltiranom terenu igrališta u Parku kulture  ugošćen je tada jugoslavenski prvak Medveščak iz Zagreba. «Graf» je, neočekivano, pobijedio s 22:20, što je označeno kao zapažen uspjeh bez obzira što «medvjedi» nisu igrali u kompletnom sastavu, bez glavnih «zvijezda».

Zanimljivo je, od preostalih sezona, bilo pratiti uspon kluba koji je iznikao iz sindikalnog sastava Litokartona, a u SD Grafičar priključen je 1960. Trener je bio Milovan Hengl, «tehniko» Branko Bošnjaković, a prve natjecateljske nastupe Šuvak, Reinspach, Kasapović, Tomičić, Babić, Cesar i ostali imali su službeni debi u Podsaveznoj ligi  i zauzeli treće mjesto. Već godinu kasnije, kao podsavezni prvaci, na krilima danas nepojmljivog entuzijazma, dečki iz Podgrađa plasirali su se u istočnu skupinu Slavonske rukometne regije. Musin, Šuvak, Tomičić, Cindrić, Vertag, Behlov, Zabrdac, Reinspach, Sandukčić, Rab, Rožac i Olajoš su na taj način iskoraknuli u natjecanje u kojem je, potom, sljedeće desetljeće Grafičar nizao solidne rezultate. Kuriozitet je da su čak sedmorica igrača tada bili zaposleni u Litokratonu.

Tijekom premijerne sezone  sa statusom regionalnog ligaša, «grafičarima» su suparnici bili  rukometaši iz Podravske Slatine, Borova i Đakova, koji su zauzeli prva tri mjesta, i  jedini nadmašili Osječane, te mladići iz osječke Elektre, Valpova, Suhopolja, Našica, Vukovara i Belišća.

Narednih godina rukometaši Grafičara izgrađivali su ugled koji ih je svrstao među nabolje slavonsko-baranjske sastave: od sezone 1963./1964. kad su zauzeli 11. mjesto, kao po stepenicama penjali su se na deseto, pa sedmo, te peto mjesto, da bi, poslije dvije krune s naslovom prvaka u svom posjedu, bili su petoplasirani, pa na trećem i četvrtom mjestu.

Nažalost, te 1972. rukomet je iščezao iz redova SD Grafičar jer su tada već četiri godine rukometašice nastupale pod imenom RK Osijek. Više je razloga dovelo do prestanka djelovanja, od kojih je najupečatljivije bilo osipanje igračkog kadra, točnije odlazak onih koji su predstavljali najvažnije poluge tijekom minulih sezona. A bez svojih ikona Grafičar više nije imao smisla.

Mnogo je onih mladića koji su u tih 12 godina pridonosili uspjesima, isto kao što su teško, kao istinski amateri zaljubljeni u pet grafičkih boja, podnosili svaki poraz. Bez namjere da omalovažimo bilo koga, kao najstandardnije, poglavito najdugovječnije može se izdvojiti istinske ikone Tomislava Kirhbaumera, Đuru Kasapovića, Tihomira Sandukčića, Krešimira Tomičića, Krunoslava Cindrića i Ivicu Pranjića, kojima uz bok treba uvrstiti Karnaša, Medića, Orića, Raba, Vukmirovića, Zabrdca, a kao vrhunske izdanke tog jedinstvenog društva bez ustručavanja treba spomenuti one koji su punu afirmaciju stekli u bivšim YU prvoligaškim sastavima: Pezića i Šestaka (RK Zagreb), Abramova (Crvenka) i Karnaša (Mladost, Zagreb).

No, uz već spomenute tadašnje mladiće čija imena su obilježila prve nastupe tada novog kluba ’60./’61., mnogo je i onih koji su imali privilegiju uživati na svakom treningu ispunjenim brojnim šalama i duhovitim dosjetkama, što je u pravilu potencirao i trener Brule Ahić, a da su pritom nastupali  tek nekoliko sezona sa statusom prvotimca i dali mali ali značajni doprinos opstojnosti tog društva, kao i onih s kraćim stažom, ili, pak, igrajući u potpuno epizodnim rolama.

Svi su oni, ustvari, ostali ponosni na to što su uopće (za)igrali za Grafičar. Sa željom da ih, stoga, spomenemo kao dijelove relativno kratke, ali doslovce jedinstvene sportske sredine, nanizat ćemo njihova imena: Medić, Markser, Šira, Lustig, Knežević, Gerber, Skroza, Vertag, Olajoš, Behlov, Franić, Prodanić, Banac, Blažek, Veg, Dojčinović, Muselin, Majer, Kalinović, Fligić, N. Ružić, D, Kerže, Kiš, Marčetić, Vidaković… Dakako, među klupske ikone spada nenadmašni šarmer s neprijepornim stručnim sposobnostima, trener Viktor Ahić – Brule kojem je «desna ruka» godinama bio skromni i neprimjetni, a iznimno korisni i radišni Miroslav Lang – Fekika.

Foto: Privatna arhiva

U svojoj bogatoj, 72-godišnjoj tradiciji rukometašice Osijeka imale su nekoliko teških razdoblja, ali ono što upravo proživljava nedvojbeno je najteže. Istina, ekipa Zdenka Kordija i Zorana Dorića sačuvala je prvoligaški status, ali se nakon toga suočila s još nezapamćenim rasulom igračkog kadra. Naime, ŽRK Osijek napustilo je ovog ljeta devet djevojaka koje su nastupale u Prvoj hrvatskoj ligi, pa je posve neizvjesno s kim će, a još više na koji način, osječki prvoligaš igrati u sezoni koja kreće 12. rujna ugošćavanjem Zrinskog iz Čakovca.

Naime, članice kluba iz Zrinjevca, sada jedinog ženskog slavonsko-baranjskog rukometnog prvoligaša, više nisu Katarina Borac, Dora Pajić, Leona Grgić, Ana Javorić, Rea Kruljac, Ana Vrdoljak, Josipa Josipović, Marija Rnić i Mia Jozanović, doslovce kompletna ekipa. Nije tajna, o čemu smo već pisali, da ŽRK Osijek kuburi s financijskim sredstvima jer u gradu nema poduzetnika ili tvrtke koja bi se odlučila sponzoriranjem spasiti klub koji je dosad djelovao zahvaljujući samo sredstvima Grada Osijeka, što se pokazalo nedostatnim ni za podmirivanje tzv. minimalnih potreba prvoligaškog kadra, te rad mlađih uzrasnih skupina.

Oni koji su dosad pratili nastupe osječkih rukometašica, u nabrajanju bivših, zacijelo su primijetili da među njima nije i povremena reprezentativka Petra Frančić. A kraći razgovor s ponajboljom osječkom rukometašicom dao nam je i dvije itekako značajne vijesti.

– Ne treba čuditi što su djevojke napustile klub – kazala je Petra. – Nisu nam isplaćene po tri mjesečne plaće, pa je odlazak shvatljivo rješenje. Što se mene tiče, još nisam odlučila, s tim što sam obećala da ću ostati u ŽRK Osijek ukoliko mi podmire spomenute dugove. U protivnom, najbliži su ŽRK Petrijevci i Brod iz Slavonskog Broda, s kojima će naša druga ekipa sljedeće sezone imati borbu za bodove u Drugoj ligi „sjever“.

Dakle, uzrok nesvakidašnjem osipanju igračkog kadra su klupska dugovanja, a obećanje Petre Frančić, o možebitnom ostanku, donekle budi nadu u nastavak tradicije kluba koja u svojim vitrinama ima i dva pokala pobjednica Kupa kupova Europe. Hoće li se, doista, dopustiti njegov propadanje znat ćemo do kraja prijelaznog roka, posljednjih dana kolovoza. Tinja, svakako, nada u opstanak.

Foto: Arhiva kluba

Momčad NK Osijek u subotu navečer je, u Radomlju nedaleko Ljubljane, odigrala je posljednju pripremnu utakmicu uoči početka prvenstva Supersport Hrvatske nogometne lige 2026./2027. Protivnik je bio sastav Rizaspora iz turske Superlige, što je bio najjači protivnik tijekom pripremnog razdoblja. 

Dojam je da će novi trener Federico Bessone iz „generalke“ izvući određene zaključke u smislu onoga što je bilo dobro, kao i nekih stvari u igri koje se još uvijek mogu unaprijediti za što je i poslužio kompletan pripremni ciklus.

Tijekom prvog poluvremena, kad je NK Osijek imao više prilika i nedostajalo mu je samo malo više koncentracije u završnim udarcima da okruni bolju igru, u rezultatskom smislu uspješniji su bili na kraju turski nogometaši. Naime, u petoj minuti sudačke nadoknade vremena, kaznivši tako promašaje svog suparnika, Rizaspor je poveo s 1:0, a strijelac je bio Varešanović. Prethodno su Bessoneovi izabranici izveli nekoliko lijepih akcija kao što je bila ona kad su kombinirali Heister i Ježić, a udarac Omerovića završio je preko grede. Još jednom je Omerović mogao postići pogodak nakon što ga je proigrao mladi Farkaš, da bi potom Kolarik glavom ugrozio turskog vratara nakon Bukvićeva ubačaja, ali bez efekta. I u samoj završnici tog dijela Rizaspor je poveo, pa se na odmor otišlo s minimalnim vodstvom turskog superligaša s tim što je naš Malenica sjajno sačuvao svoju mrežu kad ga je glavom opasno ugrozio Sowe.

Tek što je počelo drugo poluvrijeme – Turci su povećali svoje vodstvo. Nakon jednog centaršuta lopta je pogodila Bukvića u ruku, a kako se sve odigralo u kaznenom prostoru, dosuđen je kazneni udarac koji je realizirao Laci. Samo nekoliko minuta kasnije Kutucu je snažno opalio i uzdrmao našu vratnicu, a u 60. minuti već je bilo – 0:3! Vrlo precizno, u lijevi kut, pucao je Ayan, da bi NK Osijek u 76. minuti smanjio pogotkom Leona koji je čelom pretvorio Mustafićev ubačaj u pogodak za konačnih 1:3 (0:1).

Kao zaključak, važno je istaći da je osječki sastav protiv kvalitetnog suparnika, posebice u prvom dijelu, pokazao da može stvarati prigode i biti opasan. Osim toga, u subotu su značajnu minutažu dobili mladići iz naše škole nogometa, kojima je to bilo dragocjeno iskustvo. Za NK Osijek su u Radomlju igrali: Malenica, Mustafić, Kolarik, Jelenić (od 75. Hasić), Heister (od 46. Dolček), Vrbančić (od 78. Petrusenko), Farkaš (od 61. Mikolčić), Ježić (od 61. Jakupović), Bukvić (od 78. Kalem), Omerović (od 61. Ljatifi) i Balelo (od 75. Leon). 

Kao što je poznato, predstojećeg vikenda počinje novo državno prvenstvo kad će u 1. kolu, u subotu, 1. kolovoza (21), „bijelo-plavi“ biti gosti HNK Gorica.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Ljubiteljima sporta u slavonsko-baranjskoj regiji nešto manje je poznato da se svake godine redovno odigrava i momčadsko prvenstvo ovog dijela Hrvatske u tenisu. Klubovi su prema kvaliteti podijeljeni u Prvu i Drugu tenisku ligu Slavonije i Baranje, a redovno natjecanje i izraziti entuzijazam veterana „bijelog sporta“, s više od 35 godina „na leđima“ (Propozicije nameću kao imperativ i sudjelovanje i mnogo mlađih igrača, pa te lige nemaju veteranski naziv) imponiraju svima koji nazoče utakmicama sve tri lige.

Prva je liga okupila ove godine osam, dok jeu dvije skupine Druge lige igralo deset sastava, čiji su prvaci majstoricom iznjedrili drugoligaškog prvaka koji će sljedeće sezone igrati u prvoligaškoj konkurenciji Slavonije i Baranje. Za one koje to zanima, bitno je istaknuti da u Hrvatskoj ne postoji formalno drugoligaško momčadsko natjecanje nego se Druga teniska liga za veterane na nacionalnoj razini igra pojedinačnim turnirima pod okriljem Hrvatske unije tenisača (HUT Tour) u regionalnim momčadskim prvenstvima i lokalnim teniskim ligama.

Prvenstvo Prve lige, nažalost, nije okončano jer neke momčadi nisu odigrale minimalni broj nastupa, od kojih je „prednjačio“ sastav Vinkovaca kojeg sljedeće sezone čeka natjecanje s drugoligašima. To je i razlog i što se još ne zna hoće li dosadašnji glavni autoritet prvoligaša Donji Miholjac po peti put uzastopce osvojiti prvo mjesto.

Vrhunac uzbuđenja među drugoligašima, pak, bilo je doigravanje prvaka skupina, za sveukupnu titulu, u kojoj je dominacija Osječana ovaj put bila neupitna. Naime, prvak je postao Tenis klub Jezero, na čijim je terenima u Sportskom centru Jezero u Industrijskoj četvrti odigrana finalna utakmica, nakon pobjede nad tenisačima Našica s 5:2. Kuriozitet je da su u tom natjecanju tenisači iz Osijeka prvi put sudjelovali samostalno, jer im je prijašnjih godina primamljivije bilo pojedinačno igranje za druge klubove.

(Na glavnoj fotografiji: Momčad TK Jezero iz Osijeka – Josip Borovac, Vedran Stanić, Marin Pipunić, Mislav Jakelić i Domagoj Liović (stoje, slijeva), Pero Jurić, Marijan Garac i Zvonko Beissmann

Foto: Arhiva kluba

Tijekom srpnja, na Opus Areni, osim čuvenog „slučaja Vegh/Mihić“ čiji je povod sasvim nepotrebno uznemirio klub i sve oko njega, vrlo zanimljiv bio je i proces dolazaka i odlazaka nogometaša. Riječ je, dakle, o popularnim transferima. Nedvojbeno, navijače „bijelo-plavih“ razočarao je odlazak Jakova Dedića, U-17 reprezentativca Hrvatske kojem su ona tri pogotka za „male vatrene“ protiv uvijek jake Španjolske širom otvorila vrata Europe. Ubuduće, mladić koji je mogao (i trebao) biti dostojan nasljednik Šukera, Cvitanovića, Vlaovića (također poniklih u čuvenoj Vekićevoj Školi nogometa), nosit će dres Hoffenheima u njemačkoj Bundesligi, zajedno s Andrejom Kramarićem.

U to vrijeme, pak, navijači NK Osijek iz tjedna u tjedan živcirat će se zbog razvidne jalovosti nogo-profesionalaca od kojih su većina stasali u prvotimce „bijelo-plavih“ većinom nedostojnih primanja koja su dio sveukupne klupske politike.

Naime, više od svega željeli bismo da nas demantiraju svi mladići kojima je ponuđen ugovor s osječkim premijerligašem. Jer, „iz prve“, ohrabrujuće djeluje dolazak Ivana Dolčeka (26), iza kojega je primjerena karijera isprepletena nastupima za Hajduk, Slaven Belupo i HNK Šibenik, a čiji je posljednji klub bio Dunajska Streda u Slovačkoj. Nadalje, mladi Vito Čačić (21) nogometno je rođen u zagrebačkom Dinamu, da bi prošlu sezonu proveo u HNK Vukovar ’91. Miguel Angelo Bastos Melo (ukratko: Balelo) pristigao iz portugalskog trećeligaša Paredesa kojem je uzor tri godine stariji brat Tiago Belo, član Beira-Mara. Zatim 22-godišnji Balaz Bakti (Nafta 1903, Slovenija), te Senad Mustafić, koji je nastupao za austrijski Sturm II.

U tom naletu novih, gotovo nezapaženo prođu najpoznatija, i najvažnija, imena iz Osijeka. Marko Malenica, po mnogima zapostavljeni vratar pri izboru reprezentacije Hrvatske, produžio je ugovor s matičnim klubom do 2030. razvidno prihvativši gorku spoznaju da će za njega najdraži dres zauvijek ostati nedohvatljiv isključivo zbog vjernosti NK Osijek! Za kraj, kao „šećer na kraju“, daroviti 17-godišnjak David Kalem stavio je svoj autogram za prvi profesionalni ugovor s klubom u čijim mlađim uzrastima igrama zainteresirao niz domaćih i stranih klubova. Izazivajući odmah među kibicima usporedbu s još jednim prethodnim sjajnim mladim igračem iz našičkog kraja – Tonijem Frukom!

Foto: David Jerković/PIXSELL